Prema samom tvorcu knjižice Duhovnih vježbi, sv. Ignaciju, »duhovnim se vježbama naziva svaki način da se duša pripravi i skloni da odstranimo sve neuredne sklonosti te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo Božju volju, uredivši svoj život za spasenje duše.« (Duh. vježbe, 1)
Da bismo uspjeli otkriti volju Božju sv. Ignacije nam u tu svrhu daje Pravila za raspoznavanje duhova (14 pravila za prvi i 8 pravila za drugi tjedan duh. vježbi).
Originalnost Ignacijevog doprinosa kršćanskoj duhovnosti sastoji se u činjenici da je on pokazao kako postoji nutarnja veza između razlikovanja duhova s jedne strane i izbora odnosno duhovnog rasta s druge strane. Ta nutarnja veza ovisi o načinu kako osoba živi i djeluje. Drugim riječima, od nutarnje zrelosti osobe ovisi njena sposobnost razlikovanja duhova kao i njen izbor i duhovno napredovanje.
Naslov »Razlikovanje duhova prema sv. Ignaciju« pretpostavlja elemente filozofske i teološke antropologije, tj. pretpostavlja sposobnost osobe da spoznaje na intelektualnoj razini i da se otvara Božjoj objavi i djelovanju milosti Božje. Psihološka antropologija otkriva u čovjeku na svjesnoj i još više na nesvjesnoj razini elemente koji koče normalno dozrijevanje osobe, a samim tim i njenu sposobnost zrelog razlučivanja duhova i samog duhovnog rasta.

Sloboda od navezanosti - preduvjet uspješnog razlikovanja duhova

Bit ignacijanske molitve sastoji se u slobodi srca koje u čistoj nakani traži i ljubi Boga u svim stvarima. Ovaj stav je na poseban način uočljiv i prisutan u duhovnim vježbama. Duhovne vježbe su pedagogija produbljivanja nutarnje slobode. To je proces oslobađanja duše od nutarnje i vanjske navezanosti za kreativni rast u Isusu Kristu.

Progresivni rast u nutarnjoj slobodi u prvom tjednu duhovnih vježbi sastoji se u oslobađanju od očite, svjesne, spoznate grešne navezanosti duše na stvari i osobe. To je čišćenje srca od nereda i svakog drugog robovanja kojeg smo svjesni i za koji smo odgovorni. Ali i onda kad smo slobodni od očitog grijeha, odnosno nereda, osjećamo da još nismo posve slobodni. Svjesni smo da postoje dublje razine našeg srca gdje još nismo slobodni.

U drugom tjednu počinje ulaženje u dublje slojeve srca koje još nije posve slobodno. Ovdje se radi o čišćenju duše od onih suptilnih motivacija koje često pod plaštem prividnog dobra zavaravaju osobu i sprečavaju je da traži volju Božju. Ono što je posebno važno uočiti u dinamici drugog tjedna jest želja Ignacijeva da Isusa Krista doživim kao Onoga koji govori meni osobno, izaziva mene, poziva mene, šalje mene. Radi se o susretu Krista sa svijetom mojih vrijednosti i kriterija koji me nose kroz život.

Ignacije kao veliki psiholog znao je dobro što je u srcu čovjeka, zato je odredio da se osoba, prije nego obavi izbor, odnosno prije nego otkrije volju Božju, prije nego se posve opredijeli za Isusa Krista, susretne sa tri dublje egzistencijalne razine svoje slobode. To se događa kroz meditacije o dvjema zastavama, o tri vrste ljudi te o tri stupnja poniznosti.

U meditaciji o dvjema zastavama egzercitant treba postići spoznaju i osobno uvjerenje na intelektualnoj razini da je samo u Bogu njegova sigurnost, da se samo pod Kristovom zastavom dolazi do konačne pobjede.

U slijedećoj meditaciji o tri vrste ljudi, Ignacije prelazi s intelekta na suptilnu motivaciju volje gdje se događaju zamršene igre s Bogom.

Međutim za Ignacija ni to nije najdublja razina duše. Čovjek, prema Ignaciju, ne djeluje motiviran samo vlastitom voljom, nego prije svega ljubavlju koja zahtijeva čitavu osobu. Najveća i najjača snaga ljudske osobnosti nalazi se u ljubavi. Samo onda ako je ljubav glavna motivacija, osoba će moći ostvariti sebe do maksimuma. Međutim, i ova najdublja egzistencijalna razina ljudske osobnosti iz koje proizlazi motivacija ljubavi, može biti iskrivljena. Osoba može voljeti nešto što je u protivnosti s njenim najvećim i konačnim dobrom. Potrebno je, prema tome, čišćenje vlastite afektivnosti ili kako bi to Biblija rekla, potrebno je obraćenje vlastitog srca.

Meditacija o tri stupnja poniznosti smještena je u ovaj kontekst.
Osoba je spremna za izbor kad prođe sve ove faze čišćenja duše. Izbor ili odluka u ignacijanskom, odnosno kršćanskom smislu riječi, znači postati svjestan i u slobodi prihvatiti Božji plan koji je meni namijenjen. Onaj koji je postigao nutarnju slobodu, tj. koji je pročistio svoju afektivnost, njegov bi odgovor Bogu trebao biti velikodušan i nesebičan.

Onaj tko velikodušno uđe u duhovne vježe i dadne se voditi od Duha Božjega, trebao bi na koncu izaći pročišćen od afektivne neuredne navezanosti, trebao bi postići slobodu srca kojom bi mogao lako i, rekli bismo, spontano razlikovati duhove, odnosno, lako upoznavati volju Božju.

Čistoća nakane u svjetlu dubinske psihologije

Prema sv. Ignaciju čistoća ili ispravnost nakane je od prvotne važnosti za osobu koja uistinu želi upoznati volju Božju. Čistoću nakane najviše ugrožavaju neuredne sklonosti, zato je glavni cilj duh. vježbi upravo u tome da se osoba suoči i, uz milost Božju, pobijedi svoje neuredne sklonosti i svoj život uredi po volji Božjoj. Već u prvoj napomeni, odmah na početku duhovnih vježbi, Ignacije kaže da se duhovnim vježbama naziva »svaki način da se duša pripravi i skloni da odstranimo sve neuredne sklonosti te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo Božju volju, uredivši svoj život za spasenje duše«.

Ono što Igancije naziva »neuredna sklonost« (»affectio disordinata«) jest zapravo požuda ili pohlepa koja, prema dogmi o istočnom grijehu, sama nije grijeh, nego iz grijeha (istočnog) izlazi i prema grijehu vodi ili naginje osobu: »ex peccato est et ad peccatum inclinat« (DS 1515).

Ova požuda kao posljedica istočnog grijeha ostaje u osobi i nakon njenog krštenja. Čovjek nije moralno odgovoran za postojanje te požude u sebi, ali je odgovoran za ono što čini sa svojom sklonošću na grijeh. Prema Tridentinskom koncilu ova nam je požuda ostala da se protiv nje borimo: »ad agonem relicta sit« (DS 1515).

Sv. Ignacije u 16. napomeni duhovnih vježbi kaže za dušu koja neuredno teži i naginje za nečim (vlast, čast, osobni probitak) »veoma je korisno ako se svim silama nastoji prikloniti je na protivnu stranu od onoga čemu je neuredno sklona«.

Spomenute neuredne sklonosti duše ili požude duboko su ukorijenjene u ljudsku psihu, u karakter osobe tako da je borba protiv njih uistinu teška i dugotrajna.

Utjecaj podsvijesti u psihodinamici osobe

Jezgra ignacijanske molitve jest čisto ili slobodno srce koje otkriva i ljubi Boga u svim stvarima. Duhovne vježbe jesu dinamički proces u kojem se osoba uz milost Božu i svoje veliko zalaganje, oslobađa neurednih sklonosti i tako postaje sposobna da ima čistu ili ispravnu nakanu, odnosno slobodno srce, koje je preduvjet za autentično razlikovanje duhova. U tom procesu čišćenja duše, od posebne je važnosti ono što se događa u drugom tjednu, naime suočavanje osobe sa svojim neurednim sklonostima, sa suptilnim i skrivenim motivacijama koje pod plaštem dobra (»anđeo svjetla«) zavode dušu.

Ono po čemu se duhovne vježbe razlikuju od svih ostalih pobožnosti i molitava jest upravo onaj radikalni zahtjev da se osoba jednom suoči sa samom sobom, odnosno sa svojim požudama (neurednim sklonostima) koje su često maskirane i kao takve pod plaštem dobra zavaravaju dušu uvjeravajući je da čini dobro, a u biti se radi o sebičnim, skrivenim, nesvjesnim motivacijama. Pod izlikom da radimo za Kraljevstvo Božje, mi često puta gradimo zapravo svoje kraljevstvo.

Tu svoju sklonost da zavaravamo sami sebe vrlo je teško otkriti i još teže pobijediti. Osnovni razlog za to leži u činjenici da su neuredne sklonosti ukorijenjene u afektivnim sferama duše, često izmiču svjesnoj kontroli jer svoje korijene imaju u podsvjesnom ili nesvjesnom svijetu duše.

Podsvjesne sile su u svojoj biti zapravo afektivne reakcije koje međutim ostaju skrivene samoj osobi kojoj inače pripadaju. Podsvjesne sile koje nastaju od nesvjesnih želja i potreba, osoba, a da ni sama toga nije svjesna, drži daleko od svijesti, jer su nespojive sa svjesnom slikom koju osoba ima o sebi, odnosno s njenim idealnim ja. Obrambeni mehanizmi kao npr. potiskivanje, projekcija, izolacija... koje osoba također nesvjesno upotrebljava, sprečavaju da skrivene nesvjesne reakcije dođu u svijest.

Primjer podsvjesne motivacije

Moguće je da u motivaciji osobe za neko njeno djelovanje prevladaju podsvjesne želje i potrebe, a da osoba toga nije ni svjesna. Osoba je u tom slučaju svjesna što čini, ali nije svjesna zašto to čini. Npr. osoba koja traži da joj se drugi dive, koja stalno priča o sebi, koja si umišlja da je neka veličina, često puta čini to da bi prikrila bolni osjećaj inferiornosti od kojeg trpi i kojeg nesvjesno drži pod kontrolom spomenutim radnjama koje drugima idu na živce. Oholost je često puta izražaj nemoći koju osoba osjeća u podsvijesti. Osim spomenutog osjećaja inferiornosti, ostale potrebe koje su inkonzistente odnosno nespojive sa vrijednostima Evanđelja, su agresivnost, egzibicionizam, afektivna ovisnost, pretjerano izbjegavanje odgovornosti...

Kad u osobi prevladavaju podsvjesne potrebe i želje koje su nespojive s vrijednostima Evanđelja, očito je da dotična osoba neće imati čistu ili ispravnu nakanu jer su njeni stavovi motivirani podsvjesnim potrebama i strahovima koji su po svojoj naravi nespojivi sa idealima Evanđelja. Prema tome takva osoba nije slobodna u svome srcu i zato će biti daleko od ignacijanskog ideala razlučivanja duhova.

Je li moguće osloboditi se neurednih sklonosti?

Da oslobodi dušu od neurednih skolonosti i osposobi je da ima čistu nakanu u svom djelovanju kako bi mogla razlikovati duhove, Ignacije predlaže duhovne vježbe kao najbolje sredstvo da se postigne taj cilj. Čini se da je legitimno postaviti Ignaciju ozbiljan prigovor odnosno pitanje da li je uopće moguće osloboditi se svih neurednih sklonosti. Koliko puta smo čuli da se za nekoga kaže: »To ti je takav čovjek i tu ti brate pomoći nema!« Možda i sami godinama ispovijedamo iste grijehe iako svaki puta u djelu skrušenja kažemo: »čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti«. Da li je Ignacije ozbiljno mislio da se zaista mogu iskorijeniti sve neuredne sklonosti duše?

Jest, on je to sasvim ozbiljno mislio i tako druge naučavao. Već u prvoj napomeni za duhovne vježbe kaže da su to vježbe kojima se duša treba skloniti »da odstranimo sve neuredne sklonosti, te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo volju Božju«. Prema tome, Ignacije je čvrsto vjerovao da se čovjek može promijeniti. Naravno, uz milost Božju koju Bog daje svima, jer je njegova želja da se svi spase i dođu do spoznaje istine, a da netko bude spašen potrebno je da se promijeni, odnosno da se ponovno rodi, kao što reče Isus Nikodemu (Iv 3, 3).

Ako su, prema Ignaciju, duhovne vježe sposobne uz milost Božju, promijeniti čovjeka, osloboditi njegovo srce i učiniti ga sposobnim da u svemu vidi i ljubi Boga, zašto se to onda s nama ne događa? Da li mi uopće obavljamo duhovne vježbe onako kao što ih je sv. Ignacije zamislio i preporučio?

Čini se da je vrlo mali broj osoba koje ulaze velikodušno u duhovne vježbe i ostaju do kraja vjerne svim onim sitnim i, na prvi pogled, ne tako važnim detaljima na kojima je sv. Ignacije puno inzistirao. Naime, osoba koja dragovoljno i svjesno prihvati strogu šutnju kroz mjesec dana, koja se istinski otvori Bogu i dopusti mu da je On mijenja, prije ili kasnije će se nešto u njenoj duši morati događati. Kad se osoba nađe u takvoj samoći, odnosno kad prestane ono spontano zadovoljavanje naših svjesnih i podsvjesnih potreba koje se protive evanđeoskim idealima, onda se osoba nužno nađe u jednoj krizi, osjeti svoju nemoć i poželi što prije pobjeći iz takve bolne situacije. Nažalost, čini se da mnogi u tom kritičnom i, možda najvažnijem času duh. vježbi, nemaju hrabrosti suočiti se sa samima sobom. Istina, treba priznati da nije lako ustrajati u toj samoći, jer tada progovara nutarnji svijet prisila u nama, tada podsvjesne potrebe postaju tako grlate i zahtjevne da se njihov protest osjeti i odrazi i u nekim psihosomatskim reakcijama, kao npr. osoba ne može spavati, ima povišeni krvni tlak, glavobolju i pojačane bolove od kojih inače redovito pati. Spomenute smetnje nastaju kao posljedica nezadovoljavanja neuredne afektivne navezanosti na stvari ili osobe koja tako protestira što joj je nametnut neželjeni post. Čini se da se tada mnogi egzercitanti, a ponekad i duhovni vođe uplaše i tada »razvodne« odnosno ublaže proces koji je tek počeo i koji je trebao dovesti osobu do toga da se susretne sa svojim podsvjesnim, skrivenim, zamaskiranim željama, potrebama, strahovima i sklonostima. Prekida se dakle proces upravo onda kad je osoba trebala jedno vrijeme izdržati u društvu prisila svog nutarnjeg svijeta, kad je bilo privilegirano vrijeme da ih osoba sebi posvijesti, da osjeti svoju nemoć i da u toj muci i vlastitoj nemoći iz dna duše zavapi svome Bogu kao Onome jedinom koji je može sada spasiti. Sve se to, nažalost, ne događa ako se osoba uplaši svog nutarnjeg svijeta i od njega pobjegne u sigurnost vlastitih iluzija koje prikazuju našu stvarnost u ljepšim, ali lažnim bojama. Nije lako podnijeti istinu o sebi, jer ta istina, prije nego nas bude oslobodila, najprije nas učini jadnima, zato od nje i bježimo.

Na pitanje koje smo malo prije postavili sv. Ignaciju je li zaista moguće iskorijeniti svoje neuredne sklonosti i postići slobodu srca koje će tada moći lako i spontano razlikovati duhove, sam Ignacije nam odgovara, da je to sve moguće onome koji to uistinu želi i koji je spreman za to platiti cijenu koja se traži. Naime, glavna i najveća poruka i istina duhovnih vježbi nalazi se u riječima sv. Ignacija zapisanih pod brojem 19 knjižice Duhovnih vježbi. Ignacije tu kaže: »Svatko neka naime, ima na pameti da će u svim duhovnim stvarima toliko napredovati koliko se bude odrekao ljubavi prema samome sebi, svoje vlastite volje i koristi«. Drugim riječima, duhovni napredak je srazmjeran spremnosti umiranja samom sebi, jer je to kraljevski put na kojem se raste u nutarnjoj slobodi srca.

************

Pedagogija duhovnih vježbi se sastoji u tome da se nauči ljubiti Boga u svemu i sve ljubiti u Bogu. Osoba može biti kontemplativna u akciji, može naći Boga u svim stvarima. To je rezultat rasta u nutarnjoj slobodi srca. Jer što je netko slobodniji u svom srcu, to će biti sposobniji naći, vidjeti i ljubiti Boga u svim stvarima. »Blago čistima srcem, oni će Boga gledati«, kaže Isus.

Sada bi nam trebalo biti puno jasnije zašto Ignacije tako često spominje čistu ili ispravnu nakanu i što ona zapravo znači. Čista ili ispravna nakana u ignacijanskoj duhovnosti znači slobodno srce. Čista nakana nema ništa zajedničkog s formalizmom. To je stav slobodnog srca koje je otvoreno Bogu, koje je uvijek spremno i slobodno za Boga. Imajući to na pameti postaje nam jasnije i shvatljivije zašto Ignacije više naglašuje potrebu umiranja samom sebi, nego li samo vježbu molitve.

Pater Ribadeneira spominje kako su jednom predstavili Iganciju jednog pobožnog redovnika za kojeg su rekli da je to »čovjek molitve«. Ignacije je odmah dodao: »To je umrtvljen čovjek«. Prema tome, spomenuti redovnik je bio čovjek molitve, jer je bio umrtvljen čovjek, jer je bio slobodan.

Spomenuti događaj dogodio se 23. 02. 1555., dakle samo dva dana nakon što je p. Nadal izvijestio Ignacija o svojoj misiji u Španjolskoj. Nadal je išao tamo da preda Konstitucije na eksperimentalnu upotrebu španjolskim isusovcima. Oni su oca Nadala zamolili, zapravo prisilili da im dopusti još pola sata molitve više nego što je Ignacije odredio. Kad je to Ignacije čuo, strogo je ukorio oca Nadala što im je to dopustio. P. Luis Gonzales de Camara, bio je prisutan kad je Ignacije ukorio Nadala. Igancije je tada izrekao i slijedeće riječi koje je zapisao p. Gonzales de Camara: »Lakše je za umrtvljenog čovjeka da u 15 minuta molitve postigne više nego neumrtvljen čovjek u 2 sata. Jer zaista umrtvljenom čovjeku je dovoljno 15 minuta da se sjedini s Bogom u molitvi«. Ono što je Ignacije želio time reći jest činjenica, odnosno istina da čovjek može pronaći Boga odmah, kad god zaželi, da može obaviti istinsko razlučivanje duhova, samo ako ima čisto i slobodno srce, ako je umrtvljen čovjek. Ako to nije, onda mu ni 2 sata molitve neće biti dovoljno da se susretne s Bogom i da otkrije Njegovu volju, da zrelo raspozna duhove.

isusovci.hr