Toliko toga bih imala za napisati...gdje su prvi kontakti u kojima sam
prepoznala Božije djelovanje bili sa mojih 13godina...
iskustvo je preintimne prirode pa ću ga izostaviti.

nakon toga sam u srednjoj školi imala nastavnicu koja mi je predavala
francuski i engleski...
nisam joj bila omiljena jer nisam poticala iz krugova koji su njoj bili
važni...
jednom prilikom sam se na satu francuskog zakačila sa njenom
ljubimicom...kćerkom nekog "face"..(išla sam u kulturu i umjetnost i
takvih je tamo bilo dosta)...
jako sam povrijedila taštinu dotične profesorice..iako sa profesoricom
nisam imala većih problema...
no ona je odlučila otići sa sata i ja samjoj se ispričala...tad mi je
rekla da ću ju zapamtiti i ostala na satu...
dala mi je na kraju godine 2 iz francuskog...iz kojeg nisam više ni
zaslužila...a mogla mi je komotno dati i jedan...
no rušila me iz engleskog koji sam imala dobre ocjene...
znala sam da će me rušiti godinu...
na prvom ispitu sam normalno pala...
tata mi nije znao za to....jer mislim da bi me ubio da padnem razred...
drugi ispit dolazi..i došla sam prva u školu...sjela sam u učionicu i
plakala i molila se Bogu da učini nešto da prođem razred...iz sveg srca...
počeli su dolaziti ostali...
došlo je i 9 sati kad je trebala profesorica doći.
nije je bilo....
nada se počela pojavljivati...
9 i 15....nema je...
9 i 20 ....nema je...
9 i 30...otvaraju se vrata i ulazi neka profesorica i kaže nam da
profesorica ne može doći na ispit jer je u putu strgala nogu....
znala sam da je to to...(tad mi je nije ni bilo žao što je strgala nogu)...
trebali smo doći sljedeći dan...i normalno...znala sam za dobru
četvorku...prošla sam i dobila TRI...

nadalje se događalo još mnoštvo milosti....
no...sve sam to počela ne primjećivati...
mladost,znatiželja,stav da sam napametnijana svijetu i da nitko mi ne može
ništa...me odveo u jedan dio života koji nije imao puno veze s Bogom.
sad vidim da me je On čuvao u bezbroj situacija...gdje da danas vidim sina
uistima bih umrla od straha...

na svu sreću nisam upala u drogu i prostituciju...do tud sam još pazila
što radim...
tulumi,fešte,putvanja,dečko,alkohol,muljanja na praksi sa
novcem,laži,lažna svjedočenja zbog osbne koristi...i još mnogo,mnogo
toga....

nisam voljela odlaziti na mise...to mi je bilo jako dosadno...ali kad bi
mi bilo teško...otišla bih u crkvu...sjedila sama i plakala ili tražila
Boga pomoć...

nekad mi se činilo da mi pomaže nekad ne...samo sam duhovno tonula sve
više...

pa sam počela tražiti pomoć u raznoraznoj duhovnoj literaturi...sve sam
gutala što je imalo veze sa psihom i dušom...

tad u to vrijem je bilo vrlo teško naći literaturu tog tipa jer s ena sve
takvo gledalo sa omalovažavanjem i nikako nije to bila popularna
literatura...

kupovala sam doslovce sve što je ličilo na ikakvu duhovnost...
tražila sam pomoć...
ali nije je bilo....
muka i nemir svakodnevni...
uvijek sam se osjećala kao lupina broda u moru...bez ljudi bez
ičega...samo kostur...
nemir me je non-stop tjerao da idem nekud,dalje,da
ispitujem,tražim,provociram,insceniram ono što bi me eventualno moglo
zadovoljiti na koji dan....
izvana radosna i vesela..iznutra očajna i samouništavajuća...

provedene noći i noći u disko klubovima su na koji dan ubile nemir u
meni...no za dan ili dva..opet isto...
počela sam pucati po svim šavovima....

tad mi se dogodilo nešto što me je jako uplašilo...probudila sam se ujutro
izgrebanog vrata...kao da me neka životinja vrlo oštrih kanđi izgrebala.
došla sam na posao i normalno svima je to upalo u oko...no uglavnom su
zbijali šale oko toga...a meni je strah bio sve veći...
ušao je jedan čovjek kojeg nismanikad prije vidjela i kaoi svi me pitao
što mi je to....
nisam mu htjela reći...jer mi i onako nebi vjerovao....
bio je uporan...
ispričala sam mu...
rekao je da sjednemo popiti kavu...
sjeli smo i ptao me da li sam nekome učinila neko zlo...
rekla sam da svjesno nisam...
pa me pitao da li sam radila neke magijske rituale...
rekal sam da nisam ali da imam u stanu neke knjige koje imaju i takvog
sadržaja...
rekao je da mi je to upozorenje i da se morma riješiti tih knjiga...
rekla sam da to nije nikakav problem i da ću ih dati nekome...
rekao je da to ne smijem učiniti...
onda sam rekla..ok...zapalt ću ih...
rekao je da ni to ne smijem...
pitala sam što da onda učinim...
rekao je da ih moram baciti u vodu...
ok...složila sam se i upozorio me da pazim...(rekao je da je inače
musliman ali da dolazi na kaptol kod svećenika...to ni danas ne kužim??)
tad sam radila u koprivnici i tamo nije bilo rijeke u gradu
dogovorila sam se s dečkom da me pričeka kod jedne ustanove s autom i da
ću ja donijeti knjige...
uzela sma knjige i izašla van...puhao je odvratan vjetar i sve su se čule
ograde kako škripe..kao neki lanci...sve je bilo odvratno...ko u filmovima
strave....
došla sam do mjesta gdje smo se dogovorili njega nije bilo(tad nismao
imali mobitele)...razljutila sma se..ali šta sad...odnijela sma knjige u
kontejner kod svoje firme i vratila se natrag...
on je bio tamo i odmah sam mu počela prigovarati gdje je bio baš sad kad
mi je trebao(inače nikad,ali baš nikad nije kasnio)...on me gledao čudno i
veli mi ...ali ja sam tu već 15 minuta...
nemam razloga ne vjerovati mu....a imam razloga misliti da mi se
jednostavno nije dozvolilo da ga vidim....

u to vrijem sam se družila i s nekim ljudima koji su u najmalnju ruku bili
čudni...i svašta isprobavali...od jiđinga..(koji sam i ja prakticirala u
velikoj mjeri)...do nekih rituala( s kojima ja nisma imala veze)....
prekinula sma sve odnose s njima i upisala se u višu školu uz rad tako da
imam opravdanje što ne mogu se družiti sa svima njima...jer je bilo skoro
nemoguće ih izbjeći...

vratila sam se kući u zagreb...i zaljubila se,udala..dobila dijete...koje
je imalo opsnu žuticu..povisio mu se previše broj bilirubina, otišao u
inkubator.... i tu noć na badnjak sam se molila majci Božijoj da mi spasi
dijete i da ću postiti na kruhu i vodi svaki petak 5 godina....sutra dan
je broj bilirubina pao...i uskoro smo išli kući...

nakon toga sam se vrlo brzo rastala...
to je bio doslovce pakao na zemlji...
nisam imala novca,dijete često bolesno, a drugi oko mene jednostavno nisu
vidjeli u kojim sam problemima..i još mi ako su ikako mogli prisjeli na
muke...od majke do ostalih poznatih...
nikoga nije bilo briga što se mučim bez novca sa bolešljivim
djetetom...(iako sam u fazama dok sam bila u odličnim primanjima pomagala
cijeloj svojoj užoj obitelji a i nekim prijateljima)

moje psihičko stanje je bilo na rubu ludila...samo me je držalo to što sam
znala da moram opstati i biti kako treba majka svom djetetu...
nikog na svijetu nije bilo...nikog...
ja i moje dijete...
i Bog....

i tad mi je dijete obolilo jako...u jednom danu su mu se oduzele noge i
pojavila se neka velika izraslina an kičmi....
svaki dan sam bila u njegovoj bolnici( i ovom prilikom molim boga za one
divne ljude u bolnici koji su mi dali d abudem uz njega...On zna
koje...neka blagoslovi svaki njihov pokret) od 10 do 21-22 navečer dok ne
bi zaspao...

molila se i mučila zašto mi se sve to događa....
tad sam shvatila da sma bila vrlo nepravedan prema nekim
ljudima,ljubomorna na brata,egositična i bez imalo prave ljubavi prema
ljudiam oko sebe...
shvatila sam da ću izgubit sve..baš sve ako nastavim svojim putem....
nisam više imala kud...
iskreno samse molila danima....
dijete mi je bilo 2 i pol mjeseca vezano na ljekovima u infuziji u
kinderbetu..da ga nisu više imali gdje bosti..nego u vratne žile su morali
bosti inekcije...
skoro je umro zbog zraka u igli...
i tako..ne mogu baš puno o tome jer mi je preteško pisati....

molia sam se Majci Božijoj da ga spasi...
molia sam se da od opcije tumora na kičmi i upale kičme ima upalu kičme
iako je i to grozno....
ispalo je tako....doktorica je rekla da se dijete nevjerovatno brzo
oporavlja....
ozdravio je potpuno nakon 2 i pol mjeseca...
spremali smo se iz bolnice kući i kad smo sjeli u auto..pitala sam ga kud
želi da idemo....imao je tad tri godine...
mislila sam da želi u lunapark,kazalište,slastičarnu,igraonicu....negdje
tako gdje smo zanli ići...
a on meni kaže.....mama idemo u clkvu...
djete od tri godine po izlasku iz bolnice želi ići u crkvu????!!!!!

hvala Majci miloj na svim izmoljenim milostima....

tu negdje u tom vremenu je nastupio mir moje duše...i onih nemira više
nema....
nakon toga u nekom vremenu sam predala svoj život Isusu....
dogodilo se još mnogo,mnogo situacija u kojima sam vidjela Božije
djelovanje i zaista bih moga pisati još satima....
no eto ovo će biti dovoljno...

evo i ovim putem želim mom dragom Bogu ocu reći veliko hvala i mojoj Majci
djevici Mariji zahvaliti za sve izmoljene milosti...
i zamoliti ih da se ne ljute na moje pogreške i da mi ukažu na
njih...svim silama svojim uz njihovu pomoć ću se truditi biti im dobra.