Od kada znam za sebe idem u crkvu. Kao dijete bi išla svake nedjelje sa roditeljima a kasnije sa prijateljima.
Prije svakog obroka bih se prekrižila i zatražila Božji blagoslov za hranu (tako su me naučili u vrtiću, išla sam kod časnih sestara a tamo sada idu i moja djeca).

Onda je krenulo moje odrastanje i loše društvo. Zakoračila sam u svijet u koji nisam trebala no srećom, moja mama – jedna divna osoba, puna ljubavi i puna duha – ona me spasila i pokazala mi put vjere i dobrote.

U jednoj određenoj dobi života se svi mi nekako udaljimo od roditelja i fale nam ti zagrljaji koje smo dobivali kao djeca.
Tako sam ja jednom bila tužna i mama mi je došla u sobu i čvrsto me zagrlila a ja sam počela jecati od plača i rekla joj «mama kao da su se spustili svi anđeli i zagrlili me», takav sam osjećaj imala. Od tada sam koristila svaki trenutak za zagrljaj, nisam se sramila.
Mama se puno molila a uz nju sam i ja ( ne mogu reći da sam se u to vrijeme puno molila, no molila sam). Mama me vodila u Međugorje i tamo bi mi bilo prekrasno. Često bi govorila da treba imati vjere, ona je bila moja zvjezda vodilja.
Naučila sam moliti krunicu i molila sam ju svaki dan. Nije prošao dan da nisam pomislila na Isusa.

Kada sam upoznala svoga sadašnjeg muža, bila sam jako sretna. Taman nedugo prije toga sam izašla iz jedne veze koja nije bila za mene.
Moj, tada dečko, i ja smo svake nedjelje bili na svetoj misi, čak smo imali i svoje mjesto u crkvi na kojem smo stajali.

Vjenčali smo se 2000. godine (dvije godine nakon što smo počeli svoju vezu).
Nakon par mjeseci braka odlučili smo se imati djecu. Trenutak kada sam saznala da sam trudna je bio najljepši za mene. Nisam mogla spavati cijelu noć, samo sam mislila na svoje malo zlato. No tada su krenuli i trudnički problemi, puno sam povraćala i izgubila 8 kg. Nisam mogla ništa jesti i zvaršila sam u bolnici na infuziji. Kada su procjenili da sam dobro pustili su me kući.

To je bilo zimsko vrijeme, taman je tada fra Zvjezdan Linić imao seminar u dvorani glavnog stožera (u Zvonimirovoj). Mama me nazvala i rekla: Ajmo!
Ja sam pristala.
Prije negoli smo krenule, otišla sam k njoj i vidim da pakira komadić mesa od ručka i malo kruha.
Ja: mama šta će ti to?
Ona: ma nek se nađe, možda ćeš ogladniti, dugo ćemo tamo biti.
Ja: mama ali ja nisam gladna, znaš da mi se gadi hrana, i još to pohano...uh
Ona: samo ti mene pusti.

Došle smo tamo i sjele među zadnjim redovima. Već je sve bilo puno.
Program je bio krasan, puno pjesme, puno molitve pa i puno plača. Na tom seminaru sam puno toga otpustila i stvarno sam se divno osjećala (još danima i tjednima kasnije).
No što je zanimljivo, u vrijeme predaha ja sam ogladnila... da, da, ogladnila sam. Dva mjeseca nisam skoro ništa jela i odjednom sam bila gladna ko vuk.
Rekla sam mami da je imala pravo da ću ogladniti, uzela sam paketić hrane koji je ponjela, sjela se na neku dasku koja je bila tamo i slasno pojela sve a mama je bila presretna gledajući taj prizor.

Moram priznati da mi se apetit polako počeo vraćati, i dalje sam imala mučnine (pratile su me svih 9 mjeseci) no ja sam ipak jela i polako počela dobivati na kilaži. Bila sam jako zahvalnna na tome.

Rodilo se najdivnije stvorenje za mene, moj anđeo, moja Anamarija. Moj smisao života, moja sreća, moja snaga.

Godinu dana kasnije odlučili smo se za još jedno dijete. Šest mjeseci nakon toga ja sam trudna no puno jača. Iako me mučnine i ovaj put lome ja se ne dam, potrebna sam Anamariji i ne smijem u bolnicu.

Jednog dana, u visokom stupnju trudnoće, išla sam zvati roditelje da ih čujem. Ne javljaju se, zovem na mobitel, ne javljaju se, zovem ponovo doma, ništa. Šta je sad... di su, nedjelja je i trebali bi biti doma. U meni nelagoda, strašna nelagoda. Ajme meni zašto li se ovako osjećam, što se desilo??
Zovem brata na mobitel i pitam ga da gdje su mama i tata na što mi on govori: pa zar ti ne znaš da je Luka umro?!
MOLIM?? Neeeeeeeeeeeeeee.... Kako, zašto, zašto Luka, što se desilo?? Puna pitanja a odgovora niotkud.

Luka je moj bratić, imao je samo 8 godina kada ga je dragi Bog pozvao k sebi.
Luka je bio anđeo od krvi i mesa, mali anđeo sa plavim okicama. Anđeo koji bi mi se svaki put objesio oko vrata kada bi ga vidla, anđeo pun ljubavi.

Strašno sam to teško podnjela a s obzirom na moju trudnoću nisu me pustili na sprovod.
Nakon sprovoda sam tražila muža da me odveze tamo. Stric i strina su sjedili na kauču zagrljeni i jecali bez suza, više nisu imali suza, isplakali su, presušili su. Zagrlila sam ih i rekla koliko mi je žao a strina me pogladila po trbuhu i nasmijala se. Pokazala mi je sreću radi mene.

Noćima nisam mogla spavati, samo sam mislila na Luku. Jedne sam noći spavala sa Anamarijom kod roditelja, jer mi je muž bio na putu. Ležala sam u krevetu i gledala kroz prozor, mislim da je bio pun mjesec jer su se jasno vidjeli oblaci a i nebo je bilo osvijetljeno, ne mogu spavati i mislim na Luku. Od jednom u oblacima vidim igračke. Oblaci prolaze, jedan je u obliku autića, jedan je vlakić, jedan je nogometna lopta... i pomislim: dobro sam!
Da li mi je to Luka rekao, da li me zabavljao igrajući se oblacima, ne znam ali sam bila sretna, vjerujem da je na lijepom mjestu i nakon toga sam se smirila.

Nešto kasnije rodio se moj anđeo, nije imao plave okice no bio je to moj mali anđelek. Moj Ivan.
Opet sreća i veselje. Ivan me vratio u život.

U jednom sam se periodu puno molila, molila sam krunicu, devetnicu, zlatnu krunicu (jao kako je ova krunica moćna), molila sam za djecu, za muža, za sebe, za pokojne... čak sam neko vrijeme molila s mužem.
No malo po malo sam molila sve rjeđe, odlasci na misu su prestali. Muža mi nije bilo doma nedjeljom ujutro (radi posla koji ima, čak ga i inače rijetko ima) a ja sam govorila kako ne mogu sama s djecom ići u crkvu jer pola mise trčim za njima.

Muž i ja smo se sve češće svađali, bilo je grozno, psovka mi je postala svakodnevica i sramim se radi toga.
S obzirom na mužev posao (radi u drugom gradu, pa ponekad tamo i prespava kod svoje bake) ja sam često sama s djecom, sve je palo na moja leđa, od vođenja kućanstva, financija, brige za djecu, sve je na meni.
Došla sam u tešku situaciju. Slaba sa živcima, zbog straha koji imam kada sam sama doma, ja sam noćima budna. Primjetila sam da su mi se ruke počele trest, počela sam se izderavat na djecu – a to NE ŽELIM!!!

Želim se ponovo posvetiti Bogu, želim se ponovo više moliti, želim da me obuzme ljubav, želim da djeca osjete moju ljubav.

Prije nekoliko dana mi je stradao još jedan bratić. Imao je prometnu nezgodu i sada je u komi. Doma ima troje dječice kojima je potreban i to me je streslo. Snažno me pogodilo. I tu sam se počela ispitivati o svojoj vjeri. Plačem već danima i ispuštam negativu iz sebe. Evo danas sam super, nisam psovala, nisam se derala, mirna sam, skladna s djecom, skladna s mužem ma prekrasno.

Nedavno sam otvorila firmu, uskoro ću imati poklon galeriju i cvjećarnu. Odlučila sam da mi skulpturice anđela budu znak prepoznatljivosti, čak sam ih pokušala i sama modelirati, u stvari još uvijek pokušavam, nadam se da ću uspjeti.
I tako u potrazi za nekim slikicama o anđelima, dovedena sam na ovaj forum. Jao kako sam bila sretna, odmah sam se logirala.
Nadam se da vam je sada, nakon moje priče, malo jasnije zašto sam se ulogirala pod ovim imenom.

No za kraj, ima još nešto. Moje ime je Gabrijela i dobila sam ga po anđelu Gabrijelu