www.tebe-trazim.com

Dali vi imate taj osjećaj?

Imam osjećaj da me nešto koći da se potpuno predam Duhu Svetom, da me vodi, imam osjećaj da bih morala još toliko napraviti, imam osjećaj da mi je svaka minuta neiskorištena, imam neki nemir u srcu, ili više vatru koja me tjera da se dajem više, a mene nešto koći, ne dajem dovoljno, zadržavam za sebe, a srce mi gori da se dajem više, um mi govori da moram više, a neznam kako, gdje početi, ne znam kako da se trgnem... Dali i vi imate taj osjećaj? Kako početi?

Slušam poticaje Duha Svetoga, ali ponekad nemem konkretan poticaj već samo znam u umu da moram više činiti za bližnje, onda na kraju ne napravim ništa za bližnje...jer nekekao ispadne da nemam vremena zbog posla i obaveza...no samo izvlačenje....stvarno sam u dilemi, mada imam mir, imam nade, molim da mi Gospodin pomogne da krenem, a možda još me priprema u malim stvarima u svakodnevnici koju moram savršeno svladati, a možda je svakodnevnica to...ali čini mi se da u svakodnevnici ne činim dovoljno za druge, da moje obaveze nemaju veze s pomaganjem bližnjima...čini mi se da letim nisko a valjda ljudska oholost želi više letjeti...znam... u ljubavi što se radi, sve postaje vrijedno u očima Božjim...ali kako otvoriti svoje srce Duhu Svetom da svakodnevnicu kreativno živim iz ljubavi, pa makar bilo i po stoti put piskarati jedan te isti dopis, ali da bude iz ljubavi, da bude kreativno i na slavu Bogu i na pomoć bližnjima?

Molim vas predragi vaša iskustva i komentare sa svakodnevnicom i pomaganje bližnjima i davanje sebe drugima...dali ste i vi imali ovakva iskustva..."ukočenosti"?

Draga sestrice,

samo da te utješim nisi jedina u svojim razmišljanjima.Ja isto pokušavam,i nekada mi uspije pa sam ganuta do suza.Onda se osjećam tako čistom i bliskom Bogu gotovo da ga mogu dodirnuti.A nekada sam u takvom bedu da neznam što bih.Jako je teško predati se duhom i živjeti u istini i vjeri,biti duhovan,a živjeti u ovom materijalnom svijetu,kretati se među ljudima koji ne vjeruju i pritom imati hrpe obveza prema obitelji i poslu.Ali mislim da je u tome naša kušnja.Trudim se biti dobra,biti zadovoljna s onim što imam i zahvaljivati Bogu za svaki dan koji je dao meni i mojoj obitelji.Veselim se svakoj lijepoj riječi i osmjehu koji mi izmami na lice,na one ružne riječi samo ušutim.Nešto mi gori u grudima i tjera da pomognem drugima,ali ne znam kako početi.
Evo to su moja razmišljanja,molim Boga da me prosvjetli,i sve nas koji imamo slične dileme.

kao da ste pročitali moje misli.
ja se tako osjećam zadnjih nekoliko dana, posebno kako je jedan bliski član moje obitelji zapao u teške probleme, duhovne i vremenite i ja stalno imam osjećaj da ne činim koliko bih trebala, jednostavno se ne mogu pokrenuti obaviti razgovor, ne mogu i ne mogu. molim se, ali nešto konkretno mi ne ide pa ne ide.
palo je i meni na pamet da me bog tek priprema na djelovanje, dok me još ojača i učvrsti, evo sad molim i devetnicu duhu svetome i vjerujem da će sve biti dobro i na veću slavu božiju.

bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube

Drage sestrice,

ima nas još... I ja vam se mogu pridružiti sa sličnim razmišljanjima i osjećajima. Lakše je kad znaš da nas se više suočava sa sličnim stvarima...
Ima zaista dosta raznih situacija gdje osjetim i pitam se da li sam propustila kakvu priliku da nešto učinim, da bih morala činti još više, da Mu ne dajem dovoljno, da On očekuje od mene još, a ja se možda ne odazivam pa se bojim da Ga ne razočaram i rastužim jer to je najmanje što želim...
Evo npr. jedne svakodnevne situacije - hodam ulicom i s poda zavapi mlada žena, držeči u naručju malo djetešce i plače i moli da joj se udijeli koja kuna da je i njoj neugodno što se mora na ovo spustiti ali pokazat će ona i papire, pružim joj neki novac i nastavim dalje. To me uvijek nekako rastuži...No već par metara dalje neki dečko na štakama moli za koju kunu za hranu, opet dam mu što još imam od sitnog i nastavim dalje. Opet nekoliko metara dalje starija gospođa (činila mi se kao ciganka) hoda i pristupa svima tražeć novce, ali bez puno strpljenja i ako taj čas ne uhvatiš novčanik ode ona.. I tako njoj na kraju ne dadoh ništa... Pa si nekako cijelo vrijeme kasnije o tome razmišljam, evo ovo je samo jedan primjer, da li sam sad razočarala Isusa i samom Njemu okrenula leđa, da li sam trebala dati još više, da li me neka moja ljudska ograničenost, ukočenost i oklijevanje spriječilo? A onda opet, dobijem i ovakav savjet, možda je tako trebalo biti, možda tom nekome nisu trebali novci da si pomogne ili kupi hranu, možda bi taj netko kupio alkohol i nešto ružno bi mu se desilo u pijanom stanju ili bi taj netko nekome naudio u takvom stanju.... možda ponekad kad ostanemo tako ukočeni kao da nas nešto suzdrži pa čak i sami sebe zapanjimo time u nekoj situaciji, možda je baš tada On nas vodio jer On zna što bi se deslio dalje i što kome treba, a mi ne znamo....
Isto tako, neki kažu da upravo i sam taj osjećaj nedovoljnosti i razmišljanja mogla sam još više i bolje ili nisam dovoljno dobra i dostojna Gospodina ne smije nas odvesti u krivom smjeru, ne smijemo podleći osjećaju koji možda dolazi "s krive strane" i koji me zapravo tako želi udaljiti od Boga i dovesti me u razmišljanje da ne mogu ja učiniti dovoljno za Boga, ja sam mala i bijedna i predaleka duša koja Njega nije dostojna pa me On ne voli pa u konačnici čemu se truditi...
Nastojim moliti i predavati se Gospodinu jer vjerujem da moram naći svoj put i spoznaju kroz molitvu i predanje. A istina je da je zaista teško u današnjem svijetu i tempu, treba naći ravnotežu i ostati maksimalno ponizan i požrtvovan. Nije lako i to nam je izazov....
Ja vjerujem da je svako dobro djelo Isusu drago pa bila to ponekad zaista samo i 'sitnica' kao što je jedan iskreni osmijeh upućen nepoznatom "gubavcu" u prolazu ili nekom "neprijatelju"... A onda i svako naše nastojanje i trud da činimo još više pa makar i ne uspjeli od prve i svaki put....
Ono najmanje što mogu i trudim se jest zahvaljivati Gospodinu za svaki dan, za prekrasnu i jako povezanu i požrtvovnu obitelj, za svaku osobu koju mi je poslao u život, za sve znane i neznane, za sva stvorenja i prirodu koju je za nas stvorio, za svaku priliku da Mu služim, nastojim prihvatiti svoj križ i nositi ga požrtvovno za Njega, trudim se slijediti i živjeti Njegove zapovijedi i iskreno i žarko ljubiti...

Neka nas sve naš dragi Bog blagoslovi, prosvijetli i vodi!

Sestrice drage, hvala vam, puno mi je lakše kada vidim da i vi imate ovakva iskustva. I ja smatram ponekad da razočaram boga zbog moje ukočenosti i možda lijenosti, a tako lako zvući - pokreni se jednostvano...molit ću, Gospodin će dati...

Evo primjera...svaki puta kad izađem iz kuće van, bilo kamo, u biti već u srcu imam poticaj, idejku kuda moram ići, to su banalne stvari, i kad ajeposlušam Duha Svetoga ta banalna stvar postaje predivna, suživot s Bogom...predivno...jedan primjer: imamo vinograd i baka mi je rekla da bi trebali ga iskoprati...i tako ja nakon posla išla sam kopati vinograd, a stvarno mi se nije dalo...komarci ...a u biti mala stvar, mala žrtvica da baka nemora kopati... u to vrijeme sam molila devtnicu na tt-u za pomoć mladim bračinm parovima koji nemaju dijece i željeli bi (Rebekina), i trećeg dana mog kopanja vinograda (isto sam pritom molila), dođe jedan mlada žena sa 6! male djece oko nje...ja gledam i čudim se...a morali ste vidjeti taj prizor...6 slatke malde djece skaće oko nje, beru jagode, to je bilo tako predivno. I naravno da sam pitala, pa čija su to djeca, vi nemate više od 30 godina. Rekla je da su 4 njene a 2 od susjede. Žena je bila stara kao ja...i naravno razgovarale smo zašto ja nemam djece, da nemogu još...i veli ona meni, pa ni ja nisam mogla dviej godine, i tako da sam se tako obradovala, malo smo porazgovarale, i onda mi je Bog opet ulijo snage i nade u srce...to su banalne stvari..no kad se posluša poticaj Duha Svetoga onda je život prava akcija

Samo tko zna koliko tih negativnih primjera ima, kada nisam poslušala poticaj Duha Svetoga a tolike mikosti su propale i toliko dobra ne učinjeno...evo znam već duže vrijeme da moram posjetiti jednui staru ženu, samu, ali mi je tako teško s njom, uvijek ogovara i govori protiv svih, i kad joj dođem onda imam tako loš osječaj...ali ona se ipak tako razveseči kad joj dođem...a meni je to tako teško...i već 2 meseca nisam bila kod nje...a znam da bih trebala otići...

Samo je pitanje koliko negativnih primjerr