mary33 napisao:
Htjedoh sa vama podijeliti ovo iskustvo..srela sam prije nekoliko dana školsku kolegicu i njena me rečnica baš navela da razmišljam o smislu..Naime, nije se udala niti ima djecu (što je totalno nebitno jer svatko ima svoj životni put) Ja je pokušavam utješiti jer život zna imati lude preokrete, pa već sutra može naći osobu koju će voljeti i s njom imati djecu..no, ta osoba mi odgovara..Ma totalno, nebitno, s djecom i bez nje, svi ćemo ionako svisnuti..Danima već muči me ta rečenica..Što se toj osobi vrti u glavi..Kako li je samo teško živjeti u nevjeri..kakve li praznine i besmisla..
da se vratim na početak....
moram priznati da i ja znam nekad reći da će nam svima jednom doći Kraj (mislim na ovaj svijet)
kad to kažem, tješim se, jer nekad nisam u stanju izdržati toliku prazninu, toliku odsutnost, neprihvaćanje, odbačenost...
Nekad jednostavno više ne mogu...zato razumijem onu koja je to rekla, al nije to razlog da zaboravim na druge, posebno na djecu...
Tek tada mi je još više stalo, još više se rađa ljubav, ona čista, koja ne traži svoje... jer ionako ništa nemam...
Mogu samo dati...al nekad se dogodi da nemam kome...pa opet... prepuna svega, a nemam kome dati... onda bolje da ništa nemam...
Ja mislim da u pozadini svake nevjere, svakog beznađa stoji pitanje -dali može biti drukčije?-
I vjerujem da može, samo je na nama da se potrudimo da bude...
Ponekad treba i riskirat
BVB
Login
FAQ
Chat
Traži
