|
Isus - Riječ života
I ove smo nedjelje pozvani da razmišljamo o Isusu kao istinskom kruhu koji je sišao s neba. »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.« (Iv 6, 51).
Ovim je riječima Isus htio reći: kao što čovjek treba kruh da bi mogao osigurati svoj tjelesni život, tako on treba Isusa Krista da bi postigao puninu života, život u zajedništvu s Bogom. Isusov govor u Ivanovoj redakciji vodi k dubljem razumijevanju euharistije, za što je od temeljne važnosti vjera da je u Isusu Kristu Bog ljudima ponudio spasenje. Danas završavamo ovaj Isusov govor o kruhu.
U prvom dijelu (6, 60-65) evanđelist iznosi povijesnu činjenicu da su mnogi učenici, koji su se isprva vrlo oduševili za Isusa, ubrzo ga napustili pod izlikom: »Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?« Evanđelist ističe nevjeru svih onih koji su ga slijedili želeći vidjeti čudesa i »blagovati kruh« bez naplate. Nekima se činio Isusov govor pretvrdim. Događa se podjela među učenicima između onih koji imaju unutarnje snage da prihvate novi zakon života i onih koji te snage nemaju i stoga se odriču Isusa. Isus ne želi nikoga prisiljavati da ostane s njime i da u nj vjeruje. Zato se ne upušta u dokazivanje onima koji u nj ne vjeruju, nego se posvećuje onima koji ga prihvaćaju i žele slijediti. Njima Isus govori o Duhu koji oživljuje; tijelo ne koristi ništa; nitko ne može doći k njemu ako mu to nije dano od Oca. Zeli naglasiti izvor i utemeljenost vjere u Boga. Ničim čovjek ne zaslužuje vjeru. Ona je slobodni i velikodušni dar Božji.
U drugom dijelu (6, 66-69) evanđelist spominje kako »otada mnogi učenici odstupiše [od Isusa] i više nisu išli s njime«. Ističe konačni lom vjere i razlaz s Isusom. U tom su dijelu u središtu pozornosti Dvanaestorica, učenici vjerni Isusu, na čelu s Petrom koji na Isusovo izazovno pitanje: »Da možda i vi ne kanite otići?« odgovara: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.« (6, 68-69). Ovaj odgovor pretpostavlja stanovitu spoznaju koja prema biblijskom shvaćanju uvijek uključuje i egzistencijalnu spoznaju, to jest povjerenje i ljubav. Vjera je osobno predanje, apsolutna odluka za Isusa koji je život i koji život daje.
Evanđelist ističe kako je Isus bio u svome nastupu odlučan, jasan i beskompromisan. Koliko god učenici prosvjedovali, Isus ostaje pri svome. Jasno im poručuje: ako žele u njemu naći samo nekog učenog rabija koji vodi beskonačne rasprave i ne nameće nikakvih obveza, onda su na krivom mjestu. Ako žele u njemu vidjeti nekog političkog Mesiju koji bi pozivao ljude na ustanak protiv Rimljana, onda su na krivom mjestu. Mogu odmah otići.
Petrov odgovor pretpostavlja iskustvo vjere, iskustvo koje su učenici imali s Isusom. Evanđelist Ivan svjedoči za to iskustvo riječima: »Sto bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu..., to navješćujemo i vama....« (1 Iv 1,1-4; usp. Iv 1,16-17). Učenici su spoznali: Isus je istina kojoj se mogu apsolutno povjeriti, put kojim treba vjerno ići do kraja, on je smjerokaz u život, on ima riječi života vječnoga. U njemu i po njemu objavljuje se sam Bog.
Svaki je naraštaj iznova suočen s Isusovim pitanjem: »Hoćete li i vi otići?« Svatko se od nas mora ponovno i ponovno odlučiti za Isusa ili protiv njega. Kome ići? Koga slijediti danas kad nam se nude toliki učitelji i vođe? U sličnoj su izazovnoj situaciji bili i sinovi Izraelovi u Starome zavjetu kao što čitamo u današnjem prvom čitanju (Jš 24,l-2a. 15-17. 18b), pa su odlučili: »Daleko neka je od nas da ostavimo Gospodina, a služimo drugim bogovima... Mi ćemo služiti Gospodinu, jer on je Bog naš!« U vrijeme kad je Matej pisao evanđelje (oko 75.) bilo je u helenističkom svijetu mnogih koji su se nudili kao spasitelji, kao vode naroda i mironosci. I danas pred ljudima stoje mnoge ponude, mnogi životni nazori, životni projekti, ideologije i pogledi na svijet različiti od kršćanskoga. Kako se tu snaći? Kome da idemo? Uz koga prionuti?
Danas većina ljudi nema ništa protiv religije. Oni poštuju vjeru drugih, a oni sami ne osjećaju potrebe za religioznošću. Nemaju vremena niti za misu, niti za slavljenje sakramenata, niti za čitanje duhovnog štiva. Mnogi su u mladosti religiozno odgojeni, a kad napuste obiteljski dom, napuste i religioznu praksu. Vjeru treba živjeti i prakticirati. Trebamo nešto vremena svaki dan posvetiti duhovnom razmišljanju, razmatranju, molitvi, svake nedjelje slavljenju svete euharistije u zajedništvu s ostalim vjernicima i prigodice slaviti i ostale sakramente. Ako to zanemarimo, postupno padamo u vjersku ravnodušnost.
»Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji!«
|
Login
FAQ
Chat
Traži
