www.tebe-trazim.com

Ja takodjer, ali ovo sto jucer procitah doista me dirnulo i "probudilo"
SVJEDOCANSTVO
Od iluzije k Istini
od dr. Gloria Polo
Knjigu sam dobio postom od dragog mi prijatelja don Bozidara Medvida. Neka ga Gospodin cuva i blagoslovi svaki njegov korak kojim Ga zeli proslaviti i pribliziti nasim siromasnim srcima.

2009
SMRT JE DOBITAK?
Pavao je rekao: "Smrt je dobitak" (Fil 1,21). Takav govor apsolutno je stran našem modernom duhovnom rječniku. Postali smo takvi štovatelji života da imamo jako malo želje otići i biti s Gospodinom.

Pavao je rekao: "Pritisnut sam, i to s dvije strane: imam želju umrijeti i biti s Kristom, jer je to mnogo bolje" (Fil 1,23). Međutim, radi pouke obraćenika, mislio je da je bolje "ostati u ljušturi" ili kao što je to on rekao, "ostati u tijelu".

Je li Pavao bio morbidan? Je li imao neku nezdravu fiks-ideju o smrti? Je li pokazivao nedostatak poštovanja prema životu s kojim ga je Bog blagoslovio? Apsolutno ne! Pavao je živio svoj život do punine. Za njega je život bio dar i on ga je koristio da vodi dobru bitku. Pobijedio je strah od "žalca smrti" i sad je mogao reći: "Bolje je umrijeti i biti s Gospodinom nego ostati u tijelu."

Oni koji umiru u Gospodinu su pobjednici; mi koji ostajemo smo gubitnici. Smrt nije krajnje iscjeljenje, nego uskrsnuće! Smrt je prijelaz i ponekad je taj prijelaz bolan. Bez obzira koliko bol i trpljenje poharalo tijelo, to nije vrijedno usporedbe s neiskazanom slavom koja čeka one koji podnesu taj prijelaz.

Svaka poruka o smrti nas uznemiruje. Nastojimo o njoj uopće ne razmišljati. Sumnjamo da su oni koji govore o njoj morbidni. Povremeno govorimo o tome kako nebo mora izgledati, ali smrt je uglavnom tabu-tema.

Kako su drukčiji bili prvi kršćani! Pavao je mnogo govorio o smrti. Zapravo, naše uskrsnuće od mrtvih o kojem govori Novi zavjet naša je "blagoslovljena nada". Ali danas se smrt smatra uljezom koji nas odrezuje od dobra života na koji smo navikli. Tako smo obasuli naše živote materijalnim stvarima da nam se život zaglavio. Svijet nas je uhvatio materijalizmom. Više ne možemo podnijeti misao da napustimo naše lijepe kuće, divne stvari, šarmantne ljubimce. Kao da mislimo: "Umrijeti bi sad bio veliki gubitak. Ljubim Gospodina, ali potrebno mi je vrijeme da uživam u svojoj nekretnini. Oženjen sam. Tek moram isprobati svoje volove. Potrebno mi je više vremena."

Jeste li primijetili da je danas vrlo malo govora o nebu ili o ostavljanju ovoga starog svijeta? Umjesto toga, bombardirani smo porukama kako da koristimo vjeru da postignemo više stvari. Kakav zakržljali koncept Božjega vječnog nauma! Nije čudo da se toliki kršćani boje pomisli o smrti. Istina je, daleko smo od razumijevanja Kristova poziva da ostavimo svijet i sve njegove zamke. On nas poziva da dođemo i umremo, da umremo bez građenja spomenika sebi, da umremo bez brige kakva će o nama ostati uspomena. Isus nije ostavio autobiografiju, ni ogromni stožer, ni univerzitet ili biblijski koledž. Ništa nije ostavio da bi ovjekovječio uspomenu na sebe, osim kruha i vina.
Posted by David Wilkerson

MARIJA USLIŠAVA





"Nakon smrti mojega muža, koji je bio Portugalac zamolili se me njegovi rođaci da sa svojom petogodišnjom kćerkicom dođem u Portugal. Sestrična mojega muža imala je četvero djece. Tu smo provodili lijep obiteljski život i moja kćerkica Margareta naučila je portugalski - igrajući se. U taj skladan život nenadano je ušla velika tuga. Izbila je epidemija tifusa. I moja je Margareta oboljela. Njegovanje mojega djeteta posve je prepušteno meni jer su se svi bojali zaraze.
U strahu da ne izgubim i dijete, dala sam pozvati liječnika iz Pariza, Sestrična mojega muža obavljala je u čast Majci Božjoj Fatimskoj devetnicu zajedno sa svojom djecom, koja su bila pošteđena tifusa. Preporučila je i meni zajedno s njima moliti. Odgovorila sam da ne poznam Fatimsku Gospu, ali sam rado prihvatila da s njima molim u maloj kućnoj kapelici gdje se nalazio kip Majke Fatimaske.
Moje je dijete bilo već pri kraju, noktići su već poplavili; više nije ni tekućinu uzimalo i nije se kretalo. U velikoj nevolji otrčala sam u kapelu. Bila je hladna zimska noć. Golim koljenima klekla sam na kamene stepenice oltara i molila:'Majčice Fatimska, svi tvrde da ti uvijek pomažeš, pokaži mi da je to istina što ljudi ovdje govore u Portugalu o fatimskim čudesima. Učini čudo i na mojem djetetu. Ako bude ozdravilo, ja ću ti ga žrtvovati.' Dugo sam klečala, više nisam mogla, zaboljela su me leđa, obuzeo umor.
Kad sam otvorila vrata bolesničke sobe, što sam vidjela? Moje je dijete poskakivalo u krevetiću i zapitalo me: 'Mama, gdje si tako dugo bila? Ja sam gladna!' Htjela sam leći jer sam mislila da je u bunilu koje često nastupa prije smrti. Ali, Margareta je rekla:'Mama ja sam zdrava. To mi je rekla Gospa Fatimska.' Zamolila sam sestričnu da obavijesti liječnika. Šutjela sam o tomu što se u noći događalo. Kada je liječnik ušao u sobu, Margareta ga veselo pozdravi i rekne: 'Striček doktor, sada ću dobiti lutku koju ste mi obećali, ako ozdravim.' Liječnik vikne u jednom dahu:'Dogodilo se veliko čudo!' Kleknuo je do kreveta djevojčice, uzeo njezine ruke u svoje ruke i rekao: 'Izmolimo zahvalnu molitvu Majci Božjoj Fatimskoj!'

Da li svijest može postojati neovisno o mozgu??
Poput duše koja živi nakon smrti?
Mi vjerujemo da može.
Što je to klinička smrt?
Prije pet godina sam preživio tešku saobraćajnu nesreću. Od lomova i udaraca sam bio 5-6 sati bez svijesti. Ne vjerujem da je to bila klinička smrt ali sam isto imao osjećaj da prolazim kroz nekakav tunel, ne sjećam se da je bio jako taman (kako neki svjedoće), ali prostor bez zvukova (potpune tišine) iza kojeg se pojavljuje svjetlost(velika, bijela). Nalazim se u stanju potpunog mira, ljubavi, radosti, stanje puno ljepše od stvarnosti. Mješali su se osjećaji zadovoljstva kako sam/smo dotičnog dana napravili jedno dobro djelo (dostavili dugo sakupljanu humanitarnu pomoć obitelji Radovac kod Daruvara) i nespokoj s druge strane zbog ljudi s kojima sam putovao.
Sad, da li je ta tama posljedica pada u nesvijest a svjetlost neke vizualizacije kroz snove, ja zaista ne znam, niti se opterećujem time. Znam samo da si opet sretan što se vraćaš i smatraš nagradom za novi život ali i pretpostavljam da nisam izvršio svoje poslanje (treba odraditi još dosta hum. akcija ).