www.tebe-trazim.com

Da li su spojiva ta dva načina razmišljanja i života? Tu ne mislim samo na muško-ženske odnose, nego na sve međuljudske odnose. Živjeti na kršćanski način je već dovoljno teško i zahtjevno (gledajući iz perspektive svijeta i vjerničke?), ali kako spojiti ta dva toliko različita svijeta? Da li je to uopće moguće?
Postoji npr. cura/žena ili dečko/muškarac koji žele živjeti u čistoći, obvezati se na takvu vrstu hodanja koji će nakon tog nekog upoznavanja/zaljubljivanja možda dovesti do braka, a sa druge strane imaš curu/ženu ili dečka/muškarca kojega to nije briga odnosno niti ne zna što je to ili da li je to uopće moguće.

To se meni čini zaista nespojivo. A što onda napraviti? Družiti se samo sa onima koji su istih svjetonazora? Ali što to nije malo isključivo?

Ok, Otac ima plan, uvijek ga ima. Mora se Njemu vjerovati i točka jel tako?
Da li moramo onda do iznemoglosti objašnjavati onima koji nisu u vjeri zašto se ponašamo kako se ponašamo? Zašto nešto mislimo ili ne mislimo?

Onda u životu imaš prijatelje koji su vjernici, vjernici samo na papiru, nevjernici... što sa njima?
Da li je moguće zaista biti prijatelj sa onima koji ne dijele tvoje svjetonazore?
Mislim da je moguće, ali do jedne granice. Uvijek mora postojati osnovno poštovanje prema čovjeku kao takvom bio on vjernik ili nevjernik.

Nekako mi se ne sviđa ova isključivost, ali jednostavno u nekim slučajevima ona mora postojati i biti takva.
Uvijek i iznova mi dolazi na pamet ona „Vjera bez razuma nije moguća, ali niti razum bez vjere“ (da parafraziram jer nije baš tako rečeno).
Ne sviđaju mi se vjernici „fanatici“ koji ne shvaćaju da postoji svijet izvan tih vjerničkih okvira, ali opet niti ne volim ljude koji nisu u vjeri koji odbijaju sve ono što nije „njihovo“.

U svakodnevnom životu susrećem svakakve ljude, imam prijatelje koji su „uglavnom“ vjernici. Kažem, uglavnom jer nije da baš baš slijede sve Božje zapovijedi, ali opet žive život kako najbolje znaju i umiju. Pomažu, zovu, pitaju...
Razmišljam da li poznam nekoga tko je nevjernik?
Evo imam jednog poznanika/prijatelja od kojih 60-tak godina koji bi mi bio sigurno u svakom trenutku bio spreman pomoći. On nije vjernik, ali i u njemu vidim Isusa.

Isus pomaže, voli, govori kroz sve ljude. Dakle, treba samo otvoriti uši i oči svoga srca i tada ćemo Ga prepoznati.
Jedna mudra žena mi je više puta rekla:“Tuđe poštujem, ali svoje nedam!“

Što vi mislite?

Meni je isto to sve teze spojivo,
ako ides vise puta tjedno na sv.Misu onda si lud za prijatelje,bliznje,bez da im pokusas ista objasniti,a tek ako im ides bilo sto reci,savjetovati,prava borba s vjetrenjacama
A naci curu/decka izvan drustva nekih prakticnih vjernika(tipa u molitvenim zajednicama),koji ce biti spremni na predbracnu cistocu prakticki nije ni moguce;jer kako nekome objasnit spolnost ako ne prihvaca nauk Katolicke Crkve o covjeku.
Najveca spoznaja je da smo jedinstveni,sveti i stvoreni na sliku Bozju,da imamo svoje dostojanstvo i da su nasa tijela hram Duha Svetoga.
U praksi to u mom slucaju ide tako da mi je sv.Misa i ispovjed na prvom mjestu,i sve planiram unaprijed prema tome,ukoliko to prijatelji ne prihvate,par dana dignu nos i ne zovu ali prioriteti se moraju znat i tu u mom slucaju nema nikakvog kompromisa,to istina nekad boli i ostanes sam ali mir i radost poslije sv.Ispovjedi i Mise su neprocjenjivo blago,za to se isplati sve zrtvovati.
Ali prije svega mi trebamo zivotom svjedocit Krista,a ne samo trcat u Crkvu pa mozda se netko obrati preko nas,moji prijatelji komentiraju kad se dotaknemo tih tema da sam lud ali nemozes nikoga na nista natirati,a proslo je vrim e kad san se opravdava bilo kome.Jos nesto,kad si cvrsci i odlucniji pa i iskljuciv svatko te vise postuje,ali nama triba biti cilj sirenje Kraljevstva Bozjeg a ne nasa lagodnost i tu sam slab jer sam ponekad mlak kad bi triba otvoreno branit stajalista Katolicke Crkve u drustvu koje ismijava npr.predbracnu cistocu.
Mislim da nema smisla uvik objasnjavat istim ljudima zasto iden u Crkvu te smatram da bi oni mozda bili puno bolji da su prozivjeli pakao koji sam ja prozivio,a ja cesto ostajem mlak .Moji prijatelji to i nemogu razumit jer im je vise manje zivot ok i ne cudim im se,ali se zaista pitam hoce li tako prokockati svoj zivot i koliko uopce vide na meni ovakvom,slabom neki primjer a znaju kroz sto sam prosao i koliko cu ja odgovarati za svoju cestu mlakost iako sam kroz svu muku dobio snage koliku oni vjerovatno nisu i to cesto sam sebe pitam
Iako,nismo toliko bliski jer se nase prijateljstvo vrtilo oko izlazaka a ja sad jako malo izlazim,nema mi to bas nekog smisla i mislim da sve sto me ne izgradjuje to me razara.
A sto reci za mir koji osjetim nekad u molitvi ili na Misi,mir koji mi daje Isus,u tim trenutcima netriba mi nitko,ja sam ispunjen covjek,zaista samo se od toga zivi,sve ostalo je smece.
Da,Isus govori kroz sve ljudi i u njima je u svakoj sekundi,samo ja to puno puta nevidin

Rora odlična,odlična tema.

Kao što sam već napisla na jednoj osobnoj temi teško je (barem meni) živjeti s ateistima ili vjernicima na papiru,oni koji misle da vjeruju zapravo im je sve prije a onda tek Bog.
Ja sam se naime udala za čovijeka koji ne vjeruje,ima sakramente na papiru,ali ništa mu ne znaće u srcu,mislim da je stvar odgoja u ovoj situaciji.
Kako funkcioniramo???
Dobro,zato što on poštuje moje molitve,moj osobni susret s Bogom,hodošašća,a i djecu odgajam u duhu vjere.Naravno dok sam živa na ovom svijetu molim za njegovo obraćenje,ima toplo srce nije zlonamjeran nop nijega imao tko učiti živjeti u vjeri.

S druge strane bila sam prozvana ludom,pa da sam upala u sektu,svakojakih komentara sam čula,a je li je teško,je.

Evo odnos koji imaš sa svojim mužem je meni baš spojivost tih dvaju svijetova. To vidim kao . Sigurna sam 100% da će se on jednog dana obratiti jer moliš za njega. Neka ti Otac da snage da i dalje živiš svoju vjeru onako kako treba!

Ja ipak mislim da su ta dva svijeta tesko spojiva i da su rijetki oni koji to uspijevaju.Zato sto su ta dva svijeta jednostavno u međusobnoj suprotnosti.Sve je sto je u svijetu normalno i svakidasnje u vjeri nije normalno i gresno.Kad bih pogledao na vlastitom primjeru isto je,također sam okruzen "formalnim" vjernicima koji idu na sv.Misu,ali ne vide nikakvu dubinu u vjeri.Vecinom pod pojmom vjera smatraju tamo neku staru gnjavazu punu pravila.I to sve me cesto izluđivalo(obratio sam se prije otprilike 2 god) jer nisam imo s kim pricat ili kad bi poceo neku pricu svi klimaju glavom kao sve super,ali vidim da tupo gledaju kao da pricam o kvantnoj fizici.Imam situaciju da mi je brat agnostik i snjim sam pricao također 100 puta na tu temu,ali nista.Jednostavno mislim da je besmisleno pricati o tako svetim stvarima nekom ko to nije iskusio i nije nikad osjetio dubinu vjere(ima ona latinska "ne bacajte biserje pred svinje" D).Kad je rijec o ovoj ISKLJUČIVOSTI mislim da nisu vjernici krivi za tu isključivost nego suprotna strana koja je puna prezira i ismijavanja i apriori odbacuju sva vjerska ucenja.Vidim da je sve cesci ovaj pojam FANATIZAM,ali vise u diskvalifikaciji vjernika u bilo kakvoj vrsti diskusije.Zato s tim treba bit jako oprezan jer koja je granica koja djeli "normalnog" vjernika od "fanatika" ?I moze li se uopce pretjerati u vjeri?Kako mozes pretjerati u necem sto je dobro?

Sve u svemu mislim da su ta dva svijeta jako tesko spojiva,gore smo vidjeli da ima pozitivnih primjera,ali bojim se da su oni rijetki.Kad govoris o ovoj isključivosti adresiras ju na krivu adresu,treba drugu stranu pitat zasto su oni tako iskljucivi i zatvoreni(ne mislim da su svi nevjernici takvi naravno da ima i dobrih i otvorenih prema svima) i mislim da je to opcenito problem vjernika,mi trosimo silnu energiju u nekom opravdavanju umjesto da radimo na sebi.

p.s Ovo mi je prvi post pa sam malo uzbuđen D

..to ti je ko u životu..
.ko kad curu prvi put poljubiš

istina ,da sam znao da je tako dosao bih ranije

Anthos ima primjer fanatizma, gdje se sirotica ubila jer je što prije željela vidjeti Boga
Zatim poznavala sam ženu koja nije bojala kosu jer je to za nju grijeh,kao sve neka bude prirodno.

Trenutno se nemogu sjetiti još ,ali ima fanatika jako puno,i pročitala sam na ovom forumu više zla može učiniti jedan fanatik nego stotine nevjernika.

Slazem se s tobom,u zivotu treba izbjegavati krajnosti,a te ljude koje navodis ne mogu nikako smatrati istinskim vjernicima,jer da jesu znali bi da je samoubojstvo jednim od najvecih grijeha i nebi ni pomisljali na to.Za ovaj primjer s bojanjem kose nemam stvarno sto reci ako ta osoba tako misli,ha nek se ne boja,nebi to tako apriori osuđivao i to joj uzimao za zlo,isto tako ne bih osuđivao ljude koji bojaju kosu,ali smo svi svjedoci koliko su ljudi danas optereceni vanjskim izgledom i dokle su sve spremni ici,tako da nebi ja nju bas proglasio ludom(MOLIM TE nemoj me krivo shvatiti nemam nista protiv toga).Fanatizam sam spomenuo zato sto sam dosta cesto to cuo,ali ne u ovakvim krugovima nego vecinom od ljudi koji napadaju vjernike i osuđuju jer ih je tako lako diskvalificirati u raspravi i zato sto je jako tesko postaviti granicu između "fanatika" i nekog ajmo rec "normalnog" vjernika i ne znam ko je ta osoba koja bi u tom slucaju mogla bit moralna vertikala pa reci e ti si sad fanatik,a ti nisi.Samo sam htio istaknuti koliko je nama vjernicima danas u stvari tesko spojiti svjetovno i duhovno i nekako uklopiti te dvije stvarnosti i zivjeti u duhu vjere protiv kojeg se vanjski svijet tako grcevito bori.

Slažem se s ovim što si napisao.Baš je tako nekako.
I sama to vidim svuda oko sebe-u svakodnevnom životu,u medijima,
ma i u razgovoru s vjernicima o različitim temama.
Uvijek neka pitanja npr.- Zašto vi vjernici stalno po svom,a svijet napreduje i stvari se mijenjaju,a vi ko da ste u Srednjem vijeku?
- Zašto Crkva ovo ili ono?
-Gdje je Bog sad kad se ovoliko pati u svijetu?
-i stotine drugih pitanja,koje smo svi čuli nebrojeno puta i stalno tako.
I zbilja ispada kao da se trebamo opravdavati zato jer vjerujemo.
I stvarno to objašnjavanje zna nekad iscrpiti do krajnjih granica,
ali i to je mislim jedna od kušnji u tom našem cjeloživotnom obraćenju.
Uglavnom,tako je kako si rekao,treba stalno radit na sebi( uz molitvu,sakramente,misu )
a to znači ispravljati kod sebe ono što nije dobro,svaki dan,korak po korak.
Zapravo naš odnos sa drugim ljudima,pogotovo onima koji ne vjeruju
najviše ovisi o nama samima tj.o jačini i postojanosti naše vjere.
Jer ako smo tu jaki,onda možemo podnijeti sve-i neslaganja,i odbijanja,i verbalne napade,i prezire-jer
"Sve mogu u Onome koji me jača."(Fil 4,13)