www.tebe-trazim.com

Pius Stossel (priredio): MIRJAM... ZAŠTO PLAČEŠ? Duševne boli žena poslije pobačaja. Knjiga donosi snažna svjedočanstva da žrtve pobačaja nisu samo djeca, nego i majke koje se odluče na pobačaj. Cijena: 30 kn.

(na jednom drugom mjestu,vidjela sam 50 kn.)e sta je od cijene stvarno, ne znam...

PAS Syndrom.

Jedan abortus, sam dozivjeti…Ja sam imala 21 god..starosti
,vec dvije godine bila zajedno s prijateljem..sjecam se i znam i danas da je bilo Proljece.. 1984..Ostavila sam „pile“jer ich nisam dobro podnosila
(imala sam cesto glavobolju i dobila sam na kilazi.,izgledala sam kao napuhana.)
Nesto u meni je nejasno bilo...Domacica,Majka…jedno dijete imati..
Moj posao u Birovu,vec od moje prakse , nije mi se svidjalo..
U Svibnju mjesecu,moj prijatelj i ja otisli smo za Venedik,Kada sam dobila tamo moju mjesecnicu, bila sam pomalo razocarana,istovremeno i olaksana..
Mi se nismo strogo pridrzavali,od kada sam ostavila pile..nismo strogo racunali..S tim razocarenjem,izmjesan s olaksanjem,sjecam se jos dobro..
i jedan i po mjesec poslje pokazalo je, da sam zbilja trudna..mjesecnica je zakasnula,napravila sam Test,gdje je prvi bio negative,a drugi pozitiv..
I tako jednog petka,otisla sam kod zenskog lijekara,kada mi je rekao da sam “trudna“, samo sam rekla..(losu rijec) sta da uradim..
Kod kuce sam odmah pozvala majku,ja sam stanovala sama, a moj prijatelj jos kod roditelja. Ona mi je odmah odgovorila…”Onda se odmah,morate vjencati”
Bila sam u letecem…izmedju prijatelja I straha..Kada sam ga nazvala, dosao je odmah kod mene.Kada sam otvorila vrata,zagrlio me..i rekao..
“Ti, ja se radujem”Vec na kraj ovog tjedna nasi osjecaji su bili drugaciji. “Odjednom mi sjevnulo,dali smo zreli dovoljno za brak”Moj prijatelj,nista nije odlucivao do sada jer je zivio s roditeljima..i bio jako vezan uz njih..od toga sam imala strasan strah od odgojiteljstva mog prvog djeteta.ja sam imala sedam i po godina mladjeg brata,
Gdje je odgoj mojih roditelja ,jako bio tezak ,jer je on PAS dijete..Doslo mi je sve odjednom..i majcinski osjecaji..Njeznost i ljubav,za moje neplanirano nerodjeno dijete,dobila sam strasan strah..i govorila..da..ne.,amo tamo..Mama mi je predlozila abortus,u ovoj situaciji,rekla mi je ona ne zeli vise ,ni jedno dijete da odgaja..
Ja moram taj slucaj „sama odluciti,…“Cekala sam jedan tjedan,i onda sam nazvala mojeg zenskog lijecnika,on mi je dao jednu adresu u Svicarskoj,za abortus mog vlastitog djetetaSavjetovao me da prvo kod jednog,koji je Psiholog i psihijatar, jedan „Atest „nalaz napraviti,i on preuzima daljnu brigu za abortus..
U tom tjednu,moj prijatelj i ja otisli smo u Svicarsku,jedan lijecnik me pregledao,Ultra salt nalaz napravio…Rekao je da je sve uredu,i dao mi adresu od Dr.med.M.
Koji ce abortus napraviti..Kod Psihijatra je brzo rijeseno.u jednoj velikoj kuci,zivio je mladi Doktor..covjek s Blu-jeans,koji mi je postavio par pitanja,i onda par minuta da cekam.On mi je napisao jednu recenicu,i s tim mi dao takozvani „Atest! Vjerojatno ne die u Svicarskoj tako lako,takozvani svjedok Psihijatera..
Po tom redosljedu otisla sam kod Doktora,koji ce uciniti abortus..Doktorska ordinacija Dr.med.m..S Diskomuzikom primio me,dok je vadio krv i pravio pregled..
U srijedu,dobila sam termin, za pobacaj,i odmah me uhvatio strah,na putu do koce nazvala sam odmah u moj Lokal,dala sam do znanja…“Boli s zeludcom“
I da u Svicarskoj jedan rendgen nalaz,napraviti moram..
U plac i totalno neizvjestna, otisla sam u srijedu s prijateljem u Zürich.U ordinaciji ugledala sam jednu majku s djetetom.Asistenpomocnica prolazila je s plasticnomkemi,amo tamo.Razmisljala sam,i vec mi je postalo loso..“Tu ce pobaceno dijete biti baceno..“Morala sam samo da jos legnem.Dobila sam jednu inekciju,kada je dosao Doktor,plaka sam razocarano,moj prijatelj pored meine,takodjer je osjecao se loso,tako da je i on morao leci..Doktor mi je rekao:“ne cinite takav Tetar,mi mozemo sada otici i poslje doci..Na to sam mu odgovorila“Ja neznam sta hocu,molim dajte mi inekciju“U Podsvjesti mislila sam,ne zelim vise da zivim,i da se probudim,
hocu da umrem.Pitao me jos dali pusim,i nisam vise mogla nista da odgovorim..vec sam bila uspavana..Kada sam se probudila,odprilike 1 sat poslje,pored meine je stajao moj prijatelj , i samo me gledao..odmah sam jos jednom zaspala,dok mi nisu dosle, dvije neljubazne,jako nasminkane zene i rekle:“Ustanite,operite lice i idite..
Iako sam bila jos skroz slaba,otisli smo prijatelj i ja kuci.Ja sam zaboravila da Psihijatar trazio FR.400- i sada je ovaj doktor trazio, FR. 500 i to bar..
Moj prijatelj mi je priznao, u onom trenutku kada si se probudila,onako gledala..mrzio sam te..,ali onda je bio jako prijazan..i poslje otisao kuci.
Dobila sam bolove,od Inekcije za smirenje,kada je popustila,uzasna depresija dosla je u meine..
Sljedeci dan,kao i uobicajeno ,otisla sam s motorm na posao,iako sam od strane Doktora mogla jos jedan dan ostati lezati..Imala sam strah,vise od dva dana ostati kod kuce..,zbog mojeg Doktorskog.is..Ja nisam mogla da priznam ,da sam moje nerodjeno dijete uklonila..,pobacila.U srijedu sam otisla do mame na rucak.
Bila je gruba prema meni,“mogu biti zadovoljna da je sve dobro proslo..“Mnogo zena cine,kao ja.Uvecer,na jednom Kiosk vidjela sam Trudnu zenu, otrcala sam u moj stan,i bacila se na krevet,i cijelu vecer sam se osjecala uznemireno, i s griznjom savjesti..Bilo je za meine ,pakao..I svaki put prije spavanja,vidjela sam moje nerodjeno dijete.
Upravo onako ,kako sam ga vidjela sama na Ultrasal-Monitor.Taj mali Embrio progonio me,i s vremenom sam pocela uvecer da pijem (Martini ili vino..)da konacno zaspem..

,
Sa mojim prijateljom,odlucila prekinuti sve,jer nisam mogla da legnem u krevet s njim, a da ne mislim na „dijete“....prevarila sam ga jednom s drugim muskarcom,, on meine isto,kako sam poslje cula…Otprilike pola godine ,poslje pobacaja,postala sam psihicki bolesnik..To je bilo vijeme,kada sam gledala druge muskarce,
da me moj prijatelj,konacno napusti..On nije htio u nikom slucaju kraj, iako me uopste nije.razimio…I svi moji prijatelji,koji su isli za medecinsku sestru,pokusali su mi pokazati,sliku djeteta,poslje abortusa..,i kada sam vidjela nerodjeno dijete sliku.Ja sam bila napustena,sama s mojom krivicom..Strah i mir,isto i moji roditlji,moja sestra,nisu vise htjeli nista imati samnom.Moj zivot,od tog casa je bio unisten.Nakon cega me moj prijatelj tukao,i prijetio mi sa samoubitstvom,odlucila sam da se opet vratim roditeljima,od njega,da imam svoj mir.Takodjer,Medicinska sestra,bilo je gotovo,izgubila sam..Tako sam s tabletama i s alkoholom,smirivala moje uznemireno tijelo,i mjenjala ,muskarce..Nije s nikim odgovaralo..jer zbog moje krivice,nisam bila spremna za nikoga..krivica,i griznja savjesti s vremenom nije bivalo manje..nego vece i vece..To se promjenilo tek nakon tri godine,poslje pobacaja,u 7 mjescu 1987,tocno 3god..poslje..kada sam se Obaratila,i vratila Isus kristu…On mi je sve moje grijehe ,i moju krivicu oprostio.Ali i poslje toga sam bila gruba..I u 2 mjesecu 1989 ,dobila sam oprostenje od Isusa krista,na borbi moga nerodjenog dijeteta,tek tad sam mogla da prihvatim.To se dogodilo na jednom seminaru za izlijecenje..
Ja se zahvaljujem Isusu Kristu,da mi je moj teski grijeh oprostio..Ne moram vise sama da nosim ,i priliko toga da budem slomljena..
Jos i danas trebam veliku molitvu za izljecenje,samo taj uzasan dozivljaj isus je izljecio…
Upozorenje za abortus…
Ja zelim da svi koji stoje pred abortusom, da upozorim na opasnost.
Jedan abortus ,u nasem krscanoskoj zemlji,jako je lako dobiti dozvolu.Samo s tim jedna zena poslje toga,bude gotova, na to ne misli nitko…ili vecina ne misi..
Ja sam psihijatrijski pakao dozivjela, izvukla se iz njega,i ne zelim da jos netko to dozivi..Cesto mislim,kako bi proso moj zivot,da sam donijela dijete na svijet..
Mislim da siguno,nikada ne bi ovako ,kao sto je bilo s abortusom…Tek poslje godina ,uzasne krivice,kada nisam mogla da vidim djete,uvjek sam mislila „moje dijete“
Sada je toliko staro,i morala sam uvjek da placem..jedna tuzna zalost,spustila se na meine..

Rebecca




Ovo dijete je uslo u 6 tjedan, od 10-12 Milimetara veliko…oci su kao jedan crni krug jasne,i prepoznatljive

ja znam jednu curu koja je pobacila...
pala je na najnižu granu života, takla je zatim dno... počelase drogirati, heroinom... depresivna, a lice joj izobličeno i smrknuto, ko da hoda sa 50 kila tereta na leđima... užas...užas... živi od danas do sutra...samo šopingira i to joj čini "kratkotrajnu" sreću.... a dečko čije je dijete ubijeno, ovisnik o kockanju... radi i zarađuje i odmah hita u kasino i novce ostavlja u jednom aparatu.... PUKO PREŽIVLJAVANJE, pitam se do kada...




drugu ženu sam upoznala na jednom hdočašću i tako putem mi se otvorila....
nakon pobačaja (drugog djeteta)... takla je dno i postala depresivna... netko joj je NAVIJSTIO ISUSA i rekao da ima šanse da se pokaje... i bude voljena od Boga opet...
i je, obratila se Gospodinu sa velikim kajanjem, međutim, priznala mi je da je pod velikim "maltretiranjem" zloga...
da često kad moli Krunicu on ju napastuje, reži, čak ga i vidi... kao neka zvijer crvenih očiju....a otrih šiljatih zubi ko kod gremlina
da.... ima joj pristup jer ga je približila tako velikim grijehom... ali je stalno pod njegovim maltretiranjima (jer je izgubio svoju dušu za pakao..jer se ona obratila)
čak kaže da joj i malu kćerkicu od 12-ak godina zli plaši po noći...

strava...

šta sve to nosi sa sobom....

također je jedan dečko sa mog faxa skroz prolupao, psihički, potrošio od roditelja sve novce i ušteđevinu, zaglibio ih u dugove za cijeli život....on je imao tešku saobračajnu nesreću, jedva ostao živ... KASNIJE SAM SE TEK saznala da mu je bivša djevojka ostala trudna ali da su pobacili zajedno dijete...

i još jedan dečko iz Splita...."zvrk" bez razuma...lutao stalno, sa nijednom se nije mogao smiriti, stalno je cure odvlačio u krevet i odma ih odbacivao, doživio tešku prometnu nesreču kod tunela kod Poljuda... jedva se izvukao... KASNIJE sam saznala da je i on i njegova bivša ubili djetešce....


Kad zbrojim sve.... uf teško je to, teške posljedice, otorena vrata direktnom zlostavljanju zloga.... ali Otac čeka, daje priliku.... za pokajanje....

Prerano ili:
Zasto mi nitko nije rekao, neka bude takao rekao…..

Ja nisam znala,kako mi se dogodilo
Ipak ,odjednom se dogodilo!

„Jedan mali zahvat-i sve je u redu,
Taj Pogled,dao mi je hrabrost.

Jedan mali zahvat,i sve je proslo,
Bolesnicka kasa placa,i ti si opet “ona “!

Prijatelji ,Doktori,Savjetnici,kolege,svi ,
i netko nije ni slucajno ,bio protiv toga..

Ja nisam znala,sta se dogadja,
Ipak znala sam,da ispravno nije..

Ta muka me slomila, nevaznost placa!
Nikakvo rijesenje na vidiku,sve je gotovo!

Zasto mi nitko nije rekao?
Zasto mi to ,neka bude tako rekao.!
Ta pomoc, taj strah ,ti bolovi poslje,
To su stvari, o cemu nitko prije,
Nije nista rekao..

Kao jedna zivotinja u kavezu zatvorena!
Strah od zaprepastenog,trese se plasenja!
Vicem na gas,od muke:
Zsto mi to,neka bude tako nitko nije rekao..!
Rahel…

Danas kupio knjigu iz naslova teme.

rebeka, puno ti hvala na 'savjetu' da ima te knjige i po 30 kn.
Nabavio sam je praktički 'pred nosom' u našoj župnoj knjižari za 35.
Duh Sveti 'puše gdje hoće'...

Javim neki komentar kad pročitam...

...nastavljam na rebekin prijevod...

Žrtva pobačaja

Bilo ih je trinaestoro

(Iz dnevnika jedne primalje)


U našoj maloj bolnici, kojom unazad deset godina upravljaju sestre, imamo pripremljene dvije sobe s po dva kreveta za porođaje. Jedne su me noći pozvale sestre. Bila je dopremljena žena gazde kantine koja je imala visoku temperaturu, bila napola bez svijesti,bulaznila,krvarila. "Vjerojatno ženska stvar", rekla je predstojnica. Na žalost da, ženska stvar, kao toliko često u posljednje vrijeme. No opće je stanje upućivalo na teške komplikacije. To nije bio normalan pobačaj. Takva vrućica ne dolazi sama od sebe.

S velikim je grumenom crne, zgrušane krvi izašla ručica djeteta dobi oko pet mjeseci. "Sestro, molim Vas, pripremite sve za operaciju dok dođe liječnik. Ako se još uopće nešto može učiniti, bit će to moguće samo operativnim zahvatom."

Bila je to strašna noć.Najstrašnija u mome životu, a pridružilo joj se nekoliko jezovitih dana i noći. Željela bih da su ih mogli s nama proživjeti svi koji bi mogli ikada pomisliti na pobačaj. Primalja je naviknuta na mnogo toga.Na stenjanje i vrisku, na strah i bol, na krv i grozu. Kad bi se druge žene odavno onesvijestile ili pobjegle, ona mora ostati i obavljati svoj posao, tiho i sigurno, kao da nema pod rukama nešto živo, kao da nema srce koje može zadrhtati. Ali takav kraj kakav je doživjela ta mlada žena od trideset godina, ne bih željela još jednom s nekim proživjeti.

Sat na tornju otkucao je dvanaest u tihu, blagu ljetnu noć. Protekli dan bio nesnosno vruć, te su sada svi prozori bili otvoreni, kako bi ušla svježina noći. Bolesnici obično rado slušaju otkucaje sata. Ali žena se tada uspravila... ukočeno je gledala k vratima očima punim užasa... sve je više širila oči... pogled je sve više odavao grozu ludila... pokušala je skočiti iz kreveta, pojuriti prema prozoru i baciti se dolje... "Otići... samo otići...", dahtale su blijede usne. Leden joj je znoj oblio čelo. Posljednjom smo je snagom uspjeli zadržati. Tada se zavukla pod pokrivač, plakala i tako reći cvilila u strahu i užasu...

Neko je vrijeme ležala iscrpljena kao mrtva u svojim jastucima. Žuta kao vosak i oronula poput žene od sedamdeset godina. Tada je opet obuzeta užasom počela govoriti... "Sad... opet dolaze..., jedno za drugim, jedan... dva... tri... ovo je već veliko, gotovo odraslo... četiri... pet... ovo je ostalo posve malo... šest... sedam... osam... ovom je otkinuta glava, pa je nosi u ruci... devet... deset... ovaj više nema noge, ali se ipak kreće... upravo je u raskidanju i krvari... jedanaest... dvanaest... a sada samo jedna ruka i jedna noga... Gdje ti je glava... drugi udovi? Zašto nemate oči... nemate oči...?" Odjednom je, opet posve podivljavši, kriknula: "Odlazite... odlazite... ne dirajte me... pustite me da odem... da odem... želite mi uzeti oči... srce... pustite me..." Pritom je silovito odgurnula sestru u stranu. Tada je srećom došao liječnik. S izljevom krvi bila je izbačena djetetova glava.

Nalaz je potvrdio moje očekivanje. Dijete je uslijed mehaničkog zahvata bilo raskomadano, maternica višestruko povrijeđena. Već je došlo do upale potrbušnice. K tome gotovo nezaustavljivo krvarenje koje je trajalo već satima; očekivalo se da će sutra prestati.

Bio je obaviješten suprug. On je čitavu stvar primio veoma mirno, sve dok nije čuo da će bezuvjetno biti pokrenut sudski postupak. Tada je počeo bjesnjeti na odvjetnike koji nemaju drugog posla nego zabadati nos u brakove drugih, umjesto da se brinu za svoje vlastite. Dok je on još tako bjesnio i psovao, počela je jadna žena, još napola u narkozi, opet iznova brojiti: "Vratite se... svi... jedan... dva... tri... četiri... pet... šest... sedam... osam..." Suprug je smjesta odjurio.

Jadna je žena tri dana i tri noći vrištala i stenjala. Ni najjače doze omamljujućeg sedativa nisu je mogle posve smiriti, donijeti joj dulji zaborav. Uvijek je iznova vidjela svoje trinaestoro djece ubijene u majčinoj utrobi, kako dolaze k njoj sa svojim bolima, optužbama, prijekorima i molbama.

Poslije četiri se dana razbistrila, barem se tako činilo. Obavijestili smo svećenika i poslali po supruga. Svećenik je došao. Čim je počeo govoriti, ona mu je upala u riječ: "Da, trinaestero ih je. Ne trebate ništa pitati." Ali kad je želio reći nešto o Božjem milosrđu, izgovorila je posljednjom snagom: "Pustite me da odem... želim u pakao... želim se u vječnosti osvetiti ovom gadu..." A njezina je posljednja riječ upućena mužu koji je upravo ušao, bila: "Gade!" - zatim je umrla.

(Uzeto iz jednog poglavlja dnevnika Liesbeth Burger, MIT ZWILLINGEN FING ES AN)

Jezivo, sva sam pretrnula čitajući (sa gađenjem).
Majka sam i kad čitam o pobačaju odmah mi pred
oči dođu moje dvoje prekrasne i zdrave djece.
Nemam što za nadodati osim:

Citat:

Bože, oprosti im jer ne znaju što čine.

Ispovijest bivšeg beogradskog abortera
List “Argument”, 23. II 1996. Intervju s dr. Stojanom Adaševićem: “U mojoj ordinaciji ubio sam nerođeni grad kao Smederevo”. Dr. Adašević je 1997. na 12. kongresu ginekologa i opstetričara Jugoslavije održao govor u kojemu je pozvao na prestanak ubijanja nerođene djece.

Gospodine Adaševiću, poznati ste beogradski ginekolog – akušer, ali od 1988. godine ne radite abortuse. Štaviše, postali ste njihov veliki protivnik, pripremate čak i osnivanje Društva za očuvanje ljudskog života i porodice. Ali, u 26 godina napravili ste oko 62 hiljade abortusa. Jednom prilikom ste čak rekli: “Ubio sam grad veličine Smedereva”.
Dr. Adašević: “Mislim da Smederevo ima manje stanovnika, negde oko 45 hiljada. Shvatio sam da na ubistvo nemam prava ni kao vojnik ni kao hrišćanin, a kamoli kao plaćeni ubica koji ubija iza ćoška. Shvatio sam da je to čovek, da je to živo biće, isto kao i ja. Po hrišćanskim zakonima nemam prava da ubijem ni rođenog ni nerođenog. U ljudskom životu postoje kvalitativne i kvantitativne promene. Jedan od kvalitativnih promena je nastanak ljudskog života spajanjem dve ćelije, muške i ženske, u jedno biće. Kada sve to vidi, čovjek shvati da od momenta začeća do smrti, čovek je jedno te isto.”
Prestali ste da radite abortuse. Da li je na tu odluku uticao i neki konkretni događaj iz Vaše prakse?
Dr. Adašević: “Desilo se to kada je jedan moj bliski rođak došao sa svojom verenicom. Kada sam počeo da radim abortus, izvukao sam prvo ruku, koja je pala na kompresu po kojoj je prosut jod. Počela se pokretati, jer je živac pao na taj jod i tako davao komandu ruci da se grči. Pre nego što sam opet nastavio da radim, napipao sam nešto i pomislio: Samo da ne bude noga! Stvarno je bila noga. Usredsredio sam svu pažnju da ne padne na alkohol. U tom trenutku, nešto se prosulo, neki instrumenti su pali sa velikom bukom, trgao sam se i ispustio nogu, koja je pala na sto i živcem dodirnula alkohol. Sada se i noga micala. Nastavio sam dalje i uhvatio opet nešto. To je bilo srce, koje se grčilo! Sećam se da je sestra pitala da li mi je zlo. Ispred mene ležalo je srce koje se micalo, noga koja se pokretala i ruka koja se grčila. Nekih desetak minuta pre toga, na ekranu preko ultrazvučnog aparata, video sam kako sve funkcioniše u jednoj celini. To me je potreslo i tada sam počeo da razmišljam o abortusu kao ubistvu.”

Pogovor
Vjerujem da će ovaj tekst pomoći doktorima, sestrama, farmaceutima i ostalim ljudima i u drugim sredinama, da se pokaju za sve svoje grijehe, pa tako i za one koje su neki od njih počinili sudjelovanjem u kontracepcijama, sterilizacijama, nemoralnim tzv. “seksualnim edukacijama”, umjetnim oplodnjama i u raznim vrstama ubojstava nerođene djece. Ovu djecu su ubijali ne samo “kirurškim” metodama, nego i brojnim drugim abortivnimm sredstvima, poput svih vrsta antibaby pilula i spirala. Naime, uz ta sredstva često ipak dođe do začeća, ali ona tada automatski ubijaju dijete sprečavanjem njegovog usađivanja u maternicu, u prvim danima nakon začeća. Takovih ranih ubojstava ima možda još i više nego “kirurških” abortusa. Čuje se da na brojne načine ubijaju i mnogo djece začete u epruveti, pa se rodi manje od 5 % tako začete djece.
Mora se upozoriti da je sudionik ubojstva djeteta i farmaceut koji je abortivno sredstvo izdavao, možda uz tihu glazbu svoje apoteke, doktor koji je to sredstvo prepisivao ili ugrađivao, sestra koja je u tome pomagala, i sl. Isto se tiče i onih koji su sudjelovali u ubojstvu djeteta prilikom postupaka oko začeća u epruveti. Moramo im svima reći neka ne griješe. Dragi Bog očekuje da mu se raskajani vrate.
Treba napomenuti da su smrtni grijesi ne samo ubojstva, nego još i kontracepcija, sterilizacija i umjetna oplodnja, bilo da se radi o inseminaciji ili o oplodnji u epruveti.
Autor komentara: dr. med. Antun Lisec

...nastavak knjige...

To je bila moja kći

Moj doživljaj seže unatrag u 1974. godinu, 30. dan mjeseca listopada, onaj dan kad sam ubila svoje dijete, svoju djevojčicu. Bio je to pobačaj u srednjem periodu trudnoće, kad je mome djetetu bilo pet i pol mjeseci. Otišla sam liječniku, jer su članovi moje obitelji vršili na mene pritisak i poticali me na to. Nitko mi nije rekao: "Nancy, možda bi još jednom trebalo promisliti, jer to prvotno i nije bila moja zamisao, već njihova."

Moj nas je suprug jednog lijepog dana napustio i više se nije vratio. Preuzeti odgovornost za troje djece bilo je za njega previše...

Liječnik je imao posla sa svim vrstama trudnoća između četvrtog i šestog mjeseca. Otišla sam k njemu i pitala: "Što ćete sa mnom učiniti?" On je pogledao moj trbuh i tada rekao: "Izvadit ću malo tekućine i uštrcati malo tekućine. Imat ćete nekoliko žestokih grčeva i izbaciti fetus." Pitala sam: "Je li to sve?", jer nije zvučalo tako loše. Ali to što mi je rekao liječnik nije bila istina.

Otišla sam u bolnicu. Tamo mi je bilo uzeto 60 kubičnih centimetara plodne vode i uštrcana neka solna otopina. Čim je igla prodrla u trbuh, mrzila sam sebe. Svakim sam djelićem svoga bića željela kriknuti: "Molim vas, prestanite, ne činite to sa mnom!" Ali nisam mogla dati ni glasa od sebe. Kad solna otopina uđe u nutrinu, ne postoji mogućnost povratka u prvobitno stanje. Sljedećih sam sat i pol proživljavala kako je moja mala kći, moja djevojčica, burno i žestoko udarala oko sebe boreći se za život, dok su je gušili, trovali, spaljivali kiselinom i davili do smrti. O svemu tome nisam imala pojma. Sjećam se kako sam s njom razgovarala, rekla joj kako to nisam željela i kako bih željela da može živjeti. Ali ona je umirala, i sjećam se njezina posljednjeg udarca. Tada više nije imala snage. Ja sam zatim dobila intravensku injekciju da bi se izazvali trudovi. Dvanaest sam sati imala teške trudove. Zatim sam 31. listopada, oko 5.30 ujutro, donijela na svijet svoju ubijenu kćerkicu. Već je imala kosu na glavi, a oči su joj bile otvorene. Trebala sam je držati, jer sestre nisu pravodobno došle. Sama sam je donijela na svijet, svoje dijete i držala ga u u naručju. Sestre su je zamotale i bacile u neku posudu. Kad je bilo objavljeno sve što je bilo potrebno i posuda iznijeta, ušle su u sobu s nekom ženom koja je imala posljednje trenutke porođaja. Rodila je zdravog dječaka. Bilo je to veoma bolno za mene.

Poslije pobačaja javili su se stid i kajanje, i osjećaji krivnje. Zamislite da držite na rukama vlastitu kćer i vidite što su s njom učinili!

(Iz zvješća Nancy-Jo Mann, osnivačice udruge "Woman exploited by Abortion")

Hvala Salto...za pisanje..Bog ti plati..

Evo da i ja nesto napisem,od jedne majke...PAS

Prije 34 godine,kada sam dosla u austriju,zaposlila sam se u fabrici municeje,gdje je bilo dosta stranaca, i radnika iz Jugoslavije.
Jedna majka,od Smedereva,ispricala mi svoj osobni slucaj
Ja sam basu to vrijeme, rodila moje trece dijete,ne samo ja bilo nas je vise koje smo rodile, same strankinje,i Inzinjer ,meni ne shvatljivo:pozvao nas na raport,kakva neodgovornost,od nas..
Sta bi bilo kada bi i Austrijanci,tako radili...mogli bi zatvoriti fabriku..
Onada su brojili oko 3500 radnika,danas je ona propala, nesto su preselili u Madjarsku ,jer tamo je sve jeftinije..I zbilja u to vrijeme ,mi smo sve dobile odkaz...Ja osobno 2 tjedna,kada sam se vratila sa porodiljskog...
Tako,su mi mnogi rekli ,mnogo je 3 djece...i onda ta zena pocne da prica svoju tuznu pricu..Bila je 10 godina starija od mene..

Kaze: imala je 3 djece, sirotinja...nemaju dovoljno za hranu...
svekrva zlocesta, a muz ne gleda na njihove probleme...
Muz joj je rekao,neka pobaci ,
i svekrva je prebacivala ,sta ce joj tolika djeca...
tko ce to sve hraniti, jer ni ovi sada nemaju dovoljno..
I takvog misljenja,da bi 4-vrto ,dijete upropastilo obitelj...odlucila se na pobacaj...i to u selu, neka baka je dosla kod nje u kucu,
pripravila sve kao za porodjaj, i odstranila joj dijete,koje je vec bilo ozivjelo u njezinoj utrobi..
Kada je izvadila dijete, stavila ga je njoj u ruke...da pridrzi, vidjela je da je bio sin,(a imala je 3 djevojcice)dijete je bilo tocno za prepoznati... jer je bila u 4-vrtom mjesecu trudnoce...
Kroz nju je nesto proslo,kao trnci,i poslje toga je pala u nesvijest...
Nakon ,nekoliko sati ,kada je dosla sebi...morala je da ode,
i da ..." ,sama,shrani to dijete",muz i svekrva su bili na njivi..
Otisla je je iza zivotinjski stala, i pronasla mjesto gdje se najmanje hoda,po njemo ,tako je mislila ona,i tu ga "sahranila "...
Nije mogla,vise da spava...ta slika,to dijete nije joj dalo mira..
kud god bi krenula,ono je stalno islo s njom..
kaze da je dugo trajalo dok se malo smirila.
I tocno 2 godine poslje 4-vrtog, ostala je ponovno trudna...s 5-im,
a u stavri ,odlucila da ga rodi jer je osjecala griznju savjeti...
Cijelu trudnocu,ju je proganjalo..vidjela je, cula ga i sanjala stalno o njemu..
Na "malom grobu" ,na tom mjestu, stalno ju nesto privlacilo,
nije mogla da ne prodje pored njega,a da ne stane i da ne gleda, suti ili prica..To mjesto je moralo,uvjek da bude prazno,nista ne smjelo da stoji na tom malom grobu ,gore...
I tako ona ,jednog dana s muzom,kad su djeca vec bila isla u skolu,odluce da idu za Austriju, a djeca su ostala svekrvi,da pazi...
Dojeca porastose,godine prodjose brzo, djevojke se poudase,a sin se ozeni, i odluci da pravi sam kucu,na gradilistu za svoju obitelj...
Kupio on ,sav matrijal, pripravio sve,i kada roditelji dodju na godisnji,
da pocne s pravljenjem kuce..
Kada je dosla kuci,imala je sta i vidjeti...on je stavio na to mjesto,
na mali grob, cigle za gradnju..kuce..
Ona je dobila sok,i odmah trazila da sve prebace na drugu stranu..
sto su se svi protivili,i nitko nije htio...a ona je pala u depresiju,i odlucila sama da to ucini,jer je neprestano cula i vidjela to dijete...koje bi sada imalo ,23god...a ovaj rodjeni sin,imao je 21 godinu...
Znaci, cijeli je zivot,ona nosila taj oziljak,i svoje kajanje...
Na kraju je morala,priznati svoj djeci,sta je ucinila,i iz kojg razloga trazi da se to mjesto oslobodi,i bude prazno...I od tad,svi zanju...i svi se cude, cemu to sve..,i tolike godine poslje...!


10 tjedana ,staro dijete. u trudnocu.

09 tjedana ,staro dijete u trudnoci