www.tebe-trazim.com

ja plavuša..pofarbana i naivna ...uvijek sam mislila kako su ljudi koji idu svake nedjelje il svaki dan na misu jako pobožni ,dobri ,dragi ,iskreni...ono ...sve naj naj ..
al ima nekih desetak godina kako moje takvo mišljenje počelo opadati..
zadnjih 5 godina jako dobro vidim razliku pobožnih i lažno pobožnih ...
nisu svi naravno lažnjaci ...
Uistinu me obraduje kada vidim osobu koja je zaljubljena u Isusa i tako se i ponaša na misi ....
a opet ima onih koji sklope ruke i na svaki šum se okreću,svaki zvuk smeta,na sve se žale i bla bla...
nije da takve mrzim ...samo me rastuže ...
Ko nebi volio bit na misi svaki dan ...nekad se i ne može ...Bože moj ..
al nevolim kad neko soli nekom pamet o tome, a ne živi Život Vjere ...
prazne tlapnje...
ima onih koji su po ustima u najmanju ruku sveci ...molim ,molim i svaki dan molim i idem na misu i sve naj...
a kad ono doma raspad sistema,svađe ,nepraštanja ,nema zajednioštva....
pitam se ...kome se moli i kako se molu ...

"šuti i moli" ...neka ti nezna ljevica šta čini desnica ...

Mia slažem se s tobom,
mislim da se pod "lizati oltare" radi upravo o tome da se pretjeruje u vanjskoj manifestaciji vjere,a život u vjeri,djela...
Svugdje to možemo vidjeti,meni je posebno ostalo u sjećanju,u vrijeme predizborne kampanje,posjet jednog političara Crkvi,i to sa tjelohraniteljima,i to u vrijeme kada se najviše govorilo da budući predjednik treba biti vjernik(katolik).
Ali,uvjek ima ono ali...tko smo mi da sudimo,možemo ovako razgovarati,tema je odlična,vjerujem da bi svi imali dosta o tome napisati.Polazeći od sebe,od mojih prvih koraka koji su možda bili manifestacija.
Svakako,ne treba pretjerivati u ničemu.Evo,pred Uskrs,bilo je klanjanje pred raspelom i cijela Crkva je išla poljubiti križ.Ja sam ostala sjediti i nisam.Prvo,nije mi to higijenski,a drugo nešto mi je govorilo da time baš neću pokazati svoju ljubav prema Kristu,već da ću time što bih stala u red s drugima učinila nešto po običaju koji ne znam da li je baš u redu...

eto uzela sam ovaj dio posta pa cu pokusati dati svoj stav...
zasto bi bilo tako lose da jedan covjek svake nedjelje dolazi u ispovjedaonicu i non stop jedan te isti grijeh ponavlja??? znaci li to da je on "dvolican" i da dolazi u Crkvu po oprost i "ko fol" pokaje se, a tokom tjedna ponovno pogrijesi? necu govori za druge, ali ja znam da sam ja jedna od tih.... da, ja dolazim svake nedjelje u Crkvu na misu, citam, pjevam, i ispovijedam izmedu ostaloga jedan te isti grijeh... (sta ces.. jezik mi je brzi od pameti)
no, to ne znaci da se ja tog grijeha ne zelim odreci.. poanta je u tome, da je taj grijeh mozda predugo u meni ili se mozda jos dovoljno ne kajem sto ga cinim.. nemam pojma.. mozda smatram da to i nije tako lose...
pa i sama sebi, dok molim molitvu kajanja a svecenik me otpusta od grijeha, gotovo svaki put pomislim u sebi"koja glupost Ana, kazes da se kajes i da cvrsto obecajes da neces povrijediti Boga a i sama znas da ces iduce nedjelje ovdje opet sjediti i opet istu pricu ponavljati".

iz dana u dan...
covjek nikada nece doseci svoju savrsensot i svoju bezgresnost... samo zato sto je covjek...
ali.. to ne znaci nuzno da je covjek lazno pobozan ili drugim rijecima, po meni dvolican...
da, ja padam, ja mozda i jesam dvolicna, ali ja zelim ustrajati u tome da ta moja dvolicnost postigne svoj minimum, nikada da izgine do kraja, jer onda ne bih bila covjek.. onda bih bila fanatik, neciji stroj, marioneta.. kako god hocete uzmite.. ..a to nije dobro...

kada sam odlucila oprostiti ljudima koji su me zlostavljali osam godina, nisam imala snage za oprost i NISAM IM ZELJELA OPROSTITI, ali sam molila za milost da mi Bog dadne snage da oprostim... i uspjela sam...

mozda bismo bili "uspjesniji" u toj svojoj iskrenoj poboznosti kada bismo molili za to da nam se nasi grijesi doslovno zgade i onda ih vise nebi cinili.. jer ne vjerujem da netko nesto radi ili prica a da mu se to istovremeno gadi.

svjesni smo svojih nedjela tek onda kad su ona vec gotova.. a onda je kasno...

ima kod mene jedna stvar zbog koje se ne kajem... a ispovijedam je a ne kajem se... znaci li to da sam lazno pobozna? placem pod misom, zivim za tu ljubav Njega prema meni... bez Njega ja sam NULA... ali opet... ne zelim prestati "grijesiti".
i odlucila sam PRESTATI LAZNO KAJATI SE ZA SVOJ GRIJEH jer vidim da mi ne ide... odlucila sam MOLITI KRISTA DA MI DADE SNAGU I ODLUCNOST DA SE UOPCE POCNEM KAJATI i da u tome uopce vidim grijeh.. a to su velike razlike..

Magda je rekla jednu stvar... da ljubljenje Kriza njoj osobno ne predstavlja neko iskazivanje ljubavi prema Kristu... da je to obicaj...
po meni... ne znam, prvi put sam to ljubljenje Kriza vidjela i dozivjela prije jedno pet godina, a u Crkvu idem odmalena.. sramota znam...

ali, koliko god vremena proslo, svaki put iznova jedva cekam ponovno to ljubljenje Kriza, jer onaj osjecaj kad samo dotaknem njegove noge i poljubim ih, suze mi navru i prozme me osjecaj neizmjerne tuge.. ali u sebi sam nekako puna ljubavi..

isto tako kad idem na krizni put.. u Mariji Bistrici.. uvijek su mi bile smijesne te BABE KOJE SU LJUBILE KRIZ, to mi je djelovalo nekako.... prejadno, presmijesno...
i ne znam kako je krenulo... na jednoj postaji sam sebe odlucila nagovoriti da poljubim Njegove noge (ali smijala sam se sama sebi koliko sam glupa i naivna; ta postala sam jos jedna od baba) i kada sam ih dotaknula u meni je nesto puklo, opet osjecaj neizmjerne tuge, svoje manjkavosti, svoje nistavnosti spram njegove velicine.....

pa neka mi netko kaze da sam lazno pobozna...
nisam..
covjek sam...

Ovdije ima još najviše istine i najiskreniji post!!Ja se vidim u istoj situaciji i mnogi drugi su u sličnoj situaciji.
Neželim govoriti o lažnoj pobožnosti,jer neznam tko je kakav,ali znam da ima tvrdoglavih i uporno i nasilu se nežele mijenjati,ali ovo što je anči napisala je nešto drugo,to se zove slabost,koju drugo često osuđuju kao dvoličnost,koja nije,sretni oni koji se stalno ispovijedaju i žele se riješiti svake mane svoje,jer često padaju u blato al se ne žele valjati u njemu i tu je velika razlika.
A o tome daa li želimo znati kakvi smo pitajmo one s kim živimo,supružnike,roditelje,bake,prijatelje,dijece,braću i sestre,oni najbolje znaju kakvi smo i slušajmo što nam govore jer su najćešče s nama!!

Naravno da si samo čovjek Anchi, i ovo o čemu pišeš su slabosti, kako je rekao Samuel...ono što se mene dojmilo kod tebe je upravo ovaj dio u kojem pišeš kako si odlučila moliti Krista da ti dade snage i odlučnosti da se uopće počneš kajati. To je znak velikog duhovong rasta, a ne lažne pobožnosti, jer zaista je teško u životu svakoga i voljeti i prihvaćati takvog kakav jest, pogotovo kada ti taj netko sustavno diže tlak, barem je to moje iskustvo. Eto vidiš na kakvim sitnicama ja padam a ti kažeš da si uspjela oprostiti ljudima koji su te zlostavljali osam godina.
Anchi draga, ti si zaista ljubljeno dijete Božje koje će njegov Nebeski Otac uvijek podignuti svojim rukama i to svaki puta kada padne i ozlijedi svoje srce i dušu. Da tome nije tako, onda nitko od nas ne bi mogao ići kroz život jer smo svi potrebni božjeg milosrđa i opraštanja.

Citiram forumaše
Zašto lažna pobožnost?
Vjerojatno je mislio na grijehe koje mu ljudi ispovijedaju pa je zaključio da kada izađemo iz crkve ostavljamo vjeru pred oltarom i dalje radimo po svom.

pa neka mi netko kaze da sam lazno pobozna...
nisam..
covjek sam...[/quote]

Jako mi se sviđa ova tema i o njoj bi se moglo na široko i na veliko, jer je naša svakodnevnost. I dala sam si maha. Budimo realni mene izjava svećenika uopće nije iznenadila, jer koliko čitam na drugim stranicama izjave svećenika, njihove su izjave slične i uglavnom su svjesni katoličkog licemjerja i tradicionalizma. Imam ponekad osjećaj da su svećenici umorni od nas. U pravu su i tko bi im zamjerio, nije im lako vršiti svoju službu kada vide da njihove ovce ne žive kroz riječ, djelo i molitvu. Nedavno je naš predobri svećenik imao lijepu propovijed o tome kakvi bismo trebali biti kada izađemo iz crkve nakon nedjeljne mise. Pitao je kako ćemo započeti ponedjeljak, hoćemo li po starome ili napokon po novome po Bogu živjeti. NAPOKON. Baš tako na misi, seminarima pognute glave ližemo podove, a kada dođemo doma po starom. Dođemo u crkvu u "misnoj odori", kako to naši stari govore kada izvučeš najbolju obleku iz ormara, pjevaš tamo iz sveg glasa, gledaš oko sebe tko je sve došao na misu, razmišljaš o tim ljudima, gle ta i ta osoba ide na misu i kužiš sve što privatno radi, npr. uspjela je posvađati svu obitelj, da brat s bratom ne razgovara 40 godina (a šta je i tim muškima da ih žene zavadiše-baš smo Eve), pa se tako sada ponašaju i njena djeca, te unučad, znači prenijela je svoje ponašanje na sve naraštaje, eto vidite ali i takvi idu u crkvu. I što reći na to? Zašto oni zapravo idu u crkvu i ližu podove svi po redu i to svi naraštaji? Ružno zvuči to lizanje podova, ali je jako realno. Gledaš ih kako su pobožno došli na misu pognute glave, pokorni, mili i fini u misnoj obleki i baš je bila tema kada je svećenik jakim glasom upozoravao na milost oprosta i stajahu blizu brat do brata i kada je bilo pružanje ruku (mir s tobom) što mislite što se desilo? Pa pitam ja Vas zašto su oni došli na misu, a i dalje sve zavađaju oko sebe?. Okreću glavu jedan od drugoga. I tako iz dana u dan iz godine u godinu i prođe 40 godina, kako to ide sa njima bit će do njihove smrti. Ta osoba koja je zločesta ide po seminarima, svetištima diljem svijeta, te kada staneš s njom i razgovaraš ne možeš doći do riječi od njenih riječi o svetištima, a ti si očito neki ljigavac koji još uvijek nije išao u Fatimu. Jesu li oni pobožni ljudi zato što su prošli sva ta svetišta? (ali si i sama već pomalo postavljam pitanja kako da se do sada nisu obratili od tolikih odlazaka po svetištima, očito im je srce tvrdo). Pitamo se da li njima Bog treba oprostiti, normalno da treba, Bog oprašta jasno nam je, ali do kada više i pitam se da li ona ispovijeda svoju potrebu za zavađanjem obitelji i ako ne ispovijeda da li je dostojno primati pričest. Zlo napravi baš tako da živiš normalno kao da nije ništa bilo, normalno je zavaditi obitelj, imati kuću do kuće, a ne razgovarati, te nečasno primati tijelo Isusovo u crkvi. Pa daj se više okreni k Bogu i više ne griješi. Kada dođemo na ispovijed uvijek kažemo onu rečenicu "i više nikada ne griješiti". Nikada. Pa nećeš valjda tako čitav život. Valjda ćeš stati na kraj tome. Za mene je biti lažno pobožan baš to kada ne pružiš svom rođenom bratu ruku pomirenja i to u crkvi. A koliko ima takvih u crkvi. Koliko njih ližu podove u crkvi i odmah te svečane nedjelje nalupaju ženu doma i još zovu policiju da je ona kriva za sve, a možda i to maloljetno dijete koje mu smeta u životu. Mene to naljuti. Ja bih takve preporučila svećeniku da na nedjeljnoj misi održi propovijed i njih imenom i prezimenom prozove i očita im bukvicu lažne pobožnosti i da ih pita pred stotine ljudi, „a zašto ste vi zapravo došli kada Vas Bog svake nedjelje i svaki dan moli da se pomirite, a time se mirite i s Bogom i dok god Vas dvojica to ne učinite niste s Bogom“. MIR S TOBOM. Kada sam i sama spoznala svoju grešnost, gorko sam zaplakala i molila Boga da mi oprosti sve moje grijehe i isplakala more suza u momentu pokajanja, i molila Boga da mi oprosti što sam ga svojim grijesima ranjavala svaki dan i ponižavala, a on je stajao sa strane i mene slijepu, nijemu i gluhu čekao strpljivo i dočekao. Rekla sam Gospodinu više nikada, nikada neću griješiti i više nisam griješila taj grijeh. Nisam tražila od Boga snagu da mi pomogne da više ne griješim, nego sam se iskreno od sveg srca pokajala i više nisam griješila. I okreneš više novu stranicu i ne vraćaj se nazad. I bio je to moj klik, moj trenutak obraćenja, koji se poslije potvrdio. I ne pada mi na pamet i da se sporječkam sa rođenom sestrom do smrti, ne pokajem se za taj grijeh i k tome još idem na misu. Bolje mi je da sam lažno pobožna doma, nego u božjem svetom domu. Dakle moje je mišljenje da takav ni ne trebaš ići u crkvu. (Neka se ne uvrijede oni koji na forumu govore da stalno griješe i idu na ispovijed i u crkvu, pa opet griješe i tako stalno, ali vjerojatno to nisu grijesi slični ovom mom primjeru). Nema tu stalnog moljakanja oprosti, oprosti Bože, moraš dati svoj doprinos. Mišljenja sam da se grešnost može ispraviti uz tvoju i božju suradnju i da to nije nemoguća misija. Mislim da oni koji ustrajno žive sa teškim grijesima i koji se uporno ne kaju, a kako vidim očito do smrti, idu k tome u božju kuću sramote sve prave vjernike, a oni ateisti vide kakvi svi idu u crkvu i čine doma zlodjela još više ateiste učvršćuju da ostanu ono što jesu. Na poslu sam okružena sa ljudima koji uopće ne znaju što je to Bog i obični su ateisti, ali njihovi komentari zacrvene me u licu kada vide kako se kolega koji se javno deklarira kao „katolik vjernik“ križa prije gableca, koji često nama svima šalje e-mailove pobožnog sadržaja ponaša sebično, škrto, podlo i to ne krije (jer je očito pun sebe, a ne Boga, ali ateisti to tako ne gledaju), nikakvo čudo što se katolike proziva za dvoličnost, licemjerje. Zaslužili smo. Pa prema tome pustimo mi agnostike na miru, ateiste na miru, ne upirimo prste u njih tako važno puni sebe, ne sudimo, samo se molimo za njih, a prvo pometimo ispred svog praga, sagnimo malo glave, molimo se i molimo, budimo bolji jedni prema drugima, a u svakodnevnoj molitvi Gospodinu predajmo svoje želje da želimo biti bolji prema sebi i drugima. Lako ćemo u božju kuću, tu su oko nas u svakom kvartu nikle ko gljive i čekaju nas. Stvorimo božju kuću u našim srcima. Budi ono što jesi i kao što moja kolegica ateistkinja kaže, moja je obitelj ateista, ja sam rođena takva i umrijet ću takva i ne želim se mijenjati i stojim pri svome i skidam joj kapu, jer je DJELIMA pokazala da je veći vjernik od mene same. Kada joj je otac ateista umirao tražio je svećenika i to mi je rekla. Osjetio je kaže ona nešto. Nešto. Ali ona to ne zna objasniti što. Oprostila je svome rođenom bratu i stalno mu oprašta, jer što ona veli on je moj brat, moja krv i nema se tu što ne oprostiti. Za tu spoznaju joj nije trebala crkva i biblija u kojoj Isus lijepo govori kakva braća po krvi moraju biti i kakva je kazna za one koji se miješaju između dva brata, ali ona tu bibliju nije pročitala. Sa svojom djecom povremeno ide u crkvu kada osjeti za to potrebu i zbog njih, jer ih kako ona kaže za njihovo dobro potiče na sakramente, djecu potiče da idu u crkvu, jer ipak živi u katoličkoj zemlji i to se treba poštivati. Rekla mi je neki dan znaš ne znam se moliti i taj vaš oče naš i ona tamo nekakva zdravo marija, ali ja sam ti draga mrmljala i mrmljala uz tu svoju djecu i izmrmljala. I tako ona meni govori i kada su moja djeca klekla u crkvi, klekla sam i ja i skoro pala i nasmijale smo se od srca. I tako moj se dobri ateista poklonio milome Bogu u crkvi, u čistom neznanju o tome što čini, ali samo zato što je tako osjećala u srcu, a ne zato što je to red i tradicija.

Bog Vas blagoslovio.

Draga muma, jako si lijepo zapocela ovo svoje razmisljanje o laznoj poboznosti i dosta toga valjano primjetila. Po duzini teksta da se primjetiti da si poprilicno dirnuta svime o cemu pises ali mislim da si se u toj svojoj ozlojedjenosti malo cak i izgubila.
Ja ti se divim ako si u tomu uspjela bez Njegove pomoci.
Doista sam se masu puta kajao za neke stvari koje sam cinio iako ih nisam htio ciniti i svaki puta kada sam se dizao bilo je to zahvaljujuci Njemu a ne mojoj odlucnosti.

Da, maske trebamo skinuti ali skidati nekomu kapu zato sto ustrajava u svom ateizmu nije bas razborito. Ocito si odusevljena njenom postojanoscu u obiteljskom"naslijedju" a koju si izgleda odmjerila svojom nepostojanoscu u vjeri.

Ne bi bilo lose da Bibliju malo cesce citamo ali moleci za milost da
je bolje razumijemo. Pitam se dali bi ta koja je po rodjenju ateist mogla i meni, koji joj nisam rodjeni brat, oprostiti za bezrazlozne uvrede te ako bi, mozda bih joj i ja tada kapu skinuo . Za valjani oprost treba draga mumo i crkva i biblija i sve ostalo sto iskljucuje ateizam.

Omoguciti djeci pravo na pravi zivot i poticati ih u tome bilo bi i sveto ako se to ne bi radilo i zato sto se zivi u katolickoj zemlji.Itd itd itd.
Nadam se da neces pogresno razumjeti ove moje komentare, jednostavno me zaboljela cinjenica da veoma cesto, u svom neznanju i licemjerstvu, dohvacamo kamen i bacamo ga nesvjesni, evo recimo u ovom slucaju nesvjesni svoje lazne poboznosti. Biti svjestan svoga grijeha, priznati ga i ne grijesiti vise doista je milost koja vodi direktno u raj. Milost za koju se moli ponekada i cijeli zivot. Bez te milosti imali smo, imamo i macemo lazne poboznosti i kod nas gresnika laika i kod svecenika i kod biskupa itd itd, ali i ne kod ateista, tko je sada na pravom putu. Mozda i ja svim ovim bacam kamen na tebe i time skrivam svoju laz u poboznosti, ako to cinim vjeruj mi cinim to iz neznanja i protivno je i mom srcu i mojoj pameti.I taj lazni poboznjak i ateista i onaj koji to nije,,,, nije takav zato jer je bas takav rodjen i bas takav mora umrijeti nego zato sto je u datom trenutku bas takav trebao da bude. Takvim ga valja prihvatiti, pruziti mu ruku i prepustiti ga Bozjoj a ne nasoj volji.

To što netražimo snagu od Gospodina da nam pomaže nije razlog da nam ju Gospodin nije već darovao,jer On ionako zna što nam najviše treba,zato sumnjam da nam je bilo što,što ćinimo dobro nije naša zasluga,jer što bih bez Gospodina,ni srce si netjeramo da nam kuca,već ga tjera neka viša Sila,koja nam ga je i dala...
I ja sam se nekad divio ateistima,super su uljudni,realni,pozitivni,razumni,pomoći će ti,nasmiješeni,radosni,sve vole-životinje,prirodu,sve ljude,jako su osijetljivi na nepravdu,duboko ih pogađa u srce svaka situacija kad je drugi nesretan.Ovo pišem jer i ja imam takve prijatelje i imao sam.
Ali ta lažna sućut izlazi na površinu kad su letvice malo više postavljene,kad se trebaju malo više žrtvovati za druge,kad trebaju dati od svo manjka a ne minimalac od svog viška,kad počmu proklinjati nekog tko je nešto nepravedno učinio,uglavnom ja sam upoznavao takve.

I mislim da bi se dostiglo više od lažne sućuti da je potreban Krist,koji se je žrtvovao za neprijatelje a nije niti rijeć rekao i zato mu ataisti nikad neće biti blizu jer takve ljubavi ne upoznaše(da napomenem,neznam tko će se spasiti,ali za vremena na zemlji malo je onih koji su blizu Krista a neupoznaše Ga),imaju svoju granicu i bojim se da savršenu ljubav neće upoznati jer je nežele upoznati.Krist je savršeno ljubio i tko Njega upozna,spoznat će i tu ljubav.A ovo ostalo pekmezenje,bojim se da je to neka ljubav,koju ograničava razum ,koji vlada ljudima.
Zato mi krščani moramo težiti Kristu,Kristu koji je savršenstvo......

evo vidis, a ja bas suprotno mislim... bas mislim da ce Kristu biti drazi ateist koji je za zivota zivio dobro, Bogu milo, koji nije nikad naudio nikome i koji je trudio se biti uzor drugima za opće dobro.
s druge strane uzmimo Krscanina koji psuje, pije, nasilan je, vrijeda druge i ogovara, grijesi na sve strane i ode na misu svakuk nedjelju, pricesti se i misli da mu je oprosteno... Ode i na duhovnu obnovu tu i tamo, place, kaze:upoznao sam Krista, i tako bude par mjeseci i opet se vrati na staro....


dugo se dvoumim da postavim jedno otvoreno pitanje na forum, tj. da otvorim jednu temu, koja bi po meni trebala imati jedan jedini cilj, a to je vidjeti koliko smo dvolicni i koliko smo "losi" krscani... i nakon sto odbacimo tu svoju prljavstinu sa sebe i priznati da smo losi, tek onda krenuti ici ka boljem, ka jacem.. jer.. nemozemo glumiti da smo nesto, a zapravo nismo....
zar ne?!?!?
no, ipak mislim na kraju, da bi to bio dvosjekli mac i da bi to sve ispalo kao moja provokacija tako da... ovaj post koji sam gore napisala, dosta sam se suzdrzavala od svojih nekih jos iskrenijih komentara...

Kao što se može naći milosrdni samaritanac,tako se može naći i Petar zatajitelj!!!Mislim da je ova tema malo teška jer se na njoj opčenito govori o tuđem licemjerju,a to nemožamo govoriti jer nismo u tuđoj koži,niti znamo zašto je licemjeran,pa bio on i sto puta kršćanin,jer ipak đavo najviše ispred kršćanskih pragova sijedi.
Nepoznamo ni svoje srce a kamoli tđe.
Budimo iskreni,desni razbojnik kojem je Isus rekao"još danas bit ćeš samnom u raju",po našim mjerilima bi on bio u paklu.Ali samo Bog zna tko je kakav,zbog čega i kome je takav,što proživljava,kakve je imao oko sebe,kakve je primjere gledao za života itd....