www.tebe-trazim.com

Samo opušteno... Zna se dogoditi.
Postupi kako osjećaš (pomoli se, nazovi je, preispitaj svoj stav prema toj osobi - npr. da li prema njoj postoji neki osjećaj zavisti, ljubomore, požuda, mržnja, neko neopraštanje i sl.)

Evo npr. meni johnny često padne na pamet pa se pomolim kad ga se sjetim pa nastavim dalje svojim putem. Rezultate ćemo vidjeti uskoro

Čitajući prvi post još jednom, zaključujem da si sama sebi već dala točan odgovor:






Btb

ajd telepatiraj mene..hiii

mala, nemaš li što god konstrutivnog, išššššš

a jel se nikom više nije niš sl dogodilo?

hvala onima koji su se javili
nadal sam se da će možda i Francek reć koju (kao čvrsto stojeći na zemlji)
il recimo Timica (pravovjerni)

hi hi

Draga vox...više ni ne brojim koliko puta mi se dogodilo da pomislim na osobu koju duže vrimena nisam čula ili vidila pa nakon par minuta zazvoni telefon ili mobitel ...i gle čuda, zove upravo ta osoba na koju sam mislila. Tada kažem sebi da je to bila... čista slučajnost, no tko zna je li....možda i nije.
Možda zaista postoje neke "tajne veze" između misli pojedinaca pa kada se nađu na usklađenoj valnoj dužini ... nastane "spoj".
Nego, mene više fascinira kada mi se dogodi situacija ili trenutak za koji mi se učini kao da sam ga već jednom proživjela... to što mi se tada događa kao da se već dogodilo... isto mjesto, isti ljudi, u istoj situaciji...čak i vrijeme bude isto... Jednom sam od toga imala i te kakve koristi...da skratim priču: na faksu sam tako prošla najteži ispit na godini...
Eto, pa ti sada budi pametan...

de ža vu

de ispričaj kak je to bilo taj dan na faksu

navodno je džv povezan s nekim neuro forama .. neš di mozak vadi neke kpodudaranosti il što ja znam .. kao ugl nije nekakav sf neg čista fizika

Meni su se takve stvari dogodile mnogo puta, mogu navest nekakve primjere.
Često puta se dogodilo da kad sam na nekog pomislio i ta me osoba nazvala, to je uobičajeno.
Sjećam se kad sam jednom pomislo, ''što da se sad ugasi svjetlo u prostoriji ili nestane struje?'' i u istom trenutku se to dogodilo (ugasilo i upalilo svjetlo). Znam da sam jednom pogodio da se tati javio prijatelj kojeg nije čuo ni vidio 20 godina.
Jednom prijatelju koji radi s mojim ocem, a kojega rijetko vidim, odlučio sam poslati knjigu od Ivana od Križa - Tamna noć duše, i to po mom tati. Tog istog dana, iste godine, u isti sat, taj prijatelj je poslao meni, po mom tati, tu istu knjigu (svoju naravno) - Tamna noć duše. Dogodilo se često puta da sam nešto rekao i to se odmah potom dogodilo. Recimo, spomenuo bih neke ljude, i oni bi ili nazvali, ili odmah potom došli.
Jednom sam se probudio u noći, i pomislio sam: Što može biti sada na TV-u? Upalio sam ga. Prebacio na teletekst da vidim koji film igra. Trenutačno je igrao film pod nazivom ''Sotonizam''. Pogledao sam u desni gornji kut teleteksta da vidim koliko je sati. Bilo je jutro, točno 2 sata i 22 minute i 22 sekunde.
Nekad bi jednostavno osjećao da će se nešto dogoditi.
Dogodilo mi se često puta da vidim broj Psalma iz Biblije i da ga vrlo lako, otvorim.
Drugi oblik spoznaje je: Nekad kad bi vidio (kroz san ili javu) tekstove, čitao ih i sl. Nekad bi čuo da je neka osoba npr. bila izgubila krov nad glavom, da neka osoba boluje od išijasa...Da se na nekim mjestima netko objesio, ubio...
A šta kad bi ti rekao primjer da ti bude rečeno i u snu ponovljeno ''53 putnika osam članova'' i da sutradan vidiš natpis u novinama: Srušio se avion s 53 putnika i osam članova posade.
Nevjerojatno jel
Nemogu se svega sjetiti, jer je izraženije bilo prije, da mi se u jednom danu znalo dogoditi više slučajnosti za koje je vjerojatnost da se dogode 1:1000000000 (milijardu) - za svaku slućajnost. Više takvih slučajnosti u danu i više dana zaredom.
To je naročito bilo izraženo u razdoblju obraćenja, kad Bog vidljivim dokazuje nevidljivo, daje potvrdu i snagu, vidljivim znakovima ulijeva vjeru i stavlja ju na veliku razinu tipa: ''Reci ovoj gori da se baci u more i to će se dogoditi''
Mislim da Bog ovim darom spoznaje pomaže ljudima koji ga trebaju, koji ga traže i ulijeva im dar vjere. Dar je kao i svi darovi, privremen. Različito izražen. A povezan sa željom, žudnjom za Bogom, potrebom za Bogom i otvorenošću, koja redovito dolazi kad čovjek padne. Jer, čovjek kad padne onda se ne uzda u čovjeka, u svijet, u ništa. Onda mu ostaje jedina slamćica spasa, a to je Bog, u kojeg se tada jedino pouzdaje. Tada Bog daje nevjerojatne stvari i povezanosti, dokazuje da postoji i dolazi sa silnim znakovima i čudima.
U Boga se uzdaj jer opet ću ga slaviti. Spasenje svoje. Boga svog!

brrrrrrrrrrrrrrrr

Ma ja evo stalno mislim da ću te vidit,al ništa se ne dešava,samo mi se neki bradonja pričinjava,tak da niš od deja vua

Fizika kažeš...hm,hm...more bit...
no meni se čini da tu i kemija ima svoje prste. Od stresa i treme vjerojatno u organizmu dolazi na trenutak do nekih kemijskih reakcija zbog kojih nastane svašta-nešto pa tako i taj de ža vau-vau...

A ova Vjekova iskustva su mi uistinu vauuuu...
Moje iskustvo nije tako spektakularno, ali se meni pokazalo vrlo korisno.

Evo ukratko:...dan ispita, meni najtežeg na godini... što zbog obima gradiva, što zbog strogog i zahtjevnog profesora.
Treme ko u priči... Boga molim da mi bude u pomoći i ne dopusti da me ta užasna trema blokira pa i ono što znam ispadne da ne znam...molim usput i sve svece i svetice da pripomognu koliko mogu... i tako dalje sve tim redom kako to kod studenata već ide kada se nađu u danu D...

Na ispit, u profesorov kabinet, ušla sam s još dvije kolegice i sjela do prozora. Ako mogu birati, uvijek volim sjesti do prozora. Dobila sam svoja ispitna pitanja i dok je kolegica odgovarala na svoja, ja sam u glavi pripremala odgovore na svoja. Bila sam prilično zadovoljna, iako na jedno pitanje nisam znala odgovor ma ni približno jer trebalo je navesti naziv djela, godinu nastanka i na što se odnosi, a tu vrdanja nema ili znaš ili ne znaš, nema pogađanja. Zahtjevan profesor i zbog sitnice je znao srušiti...
Gruntajući po glavi i pretražujući po sjećanju znam li išta reći o tome, zaključim da nemam pojma i da se uzalud trudim jer stvar mi je potpuno nepoznata. Odustala sam od daljnjeg razmišljanja o tom pitanju i tek što sam pomislila: „Bože, tebi u ruke pa što bude“... nešto se na trenutak dogodilo...nadošla kao neka spoznaja da sam cijelu tu situaciju već jednom „proživjela“... Isti kabinet, isti ljudi samnom u prostoriji, na istom mjestu sjedim i odjednom samo mi je sinulo, kao da se upalila lampica, sve u vezi pitanja: ...i naziv...i godina i odgovor na što se odnosi. Kao da sam to naučila, a znam da nisam... dapače, posve sam sigurna da nisam.

Ispit sam prošla i kasnije dugo o svemu razmišljala. Zaključila sam kako može bit da sam možda o tome ipak negdje nešto pročitala pa to zaboravila, a onda u potrebnom trenutku uz Božje dopuštenje se svega i prisjetila, no tek pošto sam pomislila: „Bože, tebi u ruke pa što bude.“
Ni danas mi nije jasno što se zapravo u tih par sekundi dogodilo...samo znam da ugodu i radost tog trenutka više ne mogu zaboravit...