www.tebe-trazim.com

Dakle, prvi kako Vi kažete ''sukobi'' nastaju na razini muž-žena.Oni bi trebali svoje zajedništvo živjeti u dnevnom prisjećanju da su pozvani na jedinstvo i da je njihov život samo onda znak , ako je očito svima u obitelji da su njih dvoje jedno.To se ne može bez milosti i to se ne može bez svijesti da kao muž i žena imaju zadaću biti svjedoci one ljubavi kojom Krist ljubi Crkvu.Znam da ovo djeluje idealistički ali je istina i to neoboriva.Kako god je teška, ipak je ostvariva jer Bog pred čovjeka ne bi stavio ovakve zahtjeve ako oni ne bi bili ostvarivi.S druge strane, takvo zajedništvo može se ostvariti samo uz uvjet da muž i žena poštuju jedno drugo kao najveću vrednotu.Čini mi se da je u tom glavna problematika.Naime, danas se muž i žena ne poštuju, a nepoštovanje je najbolje tlo na kojem ljubav umire te nastaju sukobi.Ti sukobi bivaju očiti i zagorčavaju njihov život do te mjere da na kraju gube odgovornost prema ostalim članovima obitelji, a to su djeca koja postaju žrtve njihove ne-ljubavi.Posljedica toga je manjak adekvatnog odgoja djece koja onda rađa nepoštivanjem djece prema roditeljima.
Sada bih podsjetio na četvrtu Božju zapovijed.Zamislite kako je Bog kao vrhovne norme cijele ekonomije spasenja sve sažeo u deset rečenica.Koliko je bremenit sadržaj tih deset rečenica, a jedna od njih za koju je vezana zemaljska sreća i sam život glasi''Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji''.Ne može biti ni duga života ni'' dobroga'' na zemlji tamo gdje ne postoji poštivanje roditelja.Čest znam govoriti mladima da je pitanje ljubavi prema roditeljima jedin dokazivo samo onda ako postoji poštovanje.Poštovanje je povezano sa štovanjem i poslušnošću.Sa suradnjom i brigom.S odricanjem i žrtvom.Nikad roditeljima, makar položili za njih svoj život, ne možemo vratiti ono što smo primili a to je dar života.I zat ni jedan razlog na svijetu ne postoji da netko ne poštuje oca ili majku, bez obzira kakvi su, jer poštivanje nije utemeljeno na kvaliteti roditelja-kakav je on-nego na činjenici da je roditelj.Sukobi na razini roditelji-djeca nastaju zato što ne postoji osnovni uvjet sloge, a to je poštivanje.
Iz ovoga što sam rekao očito je da je obitelj božanska ustanova prvoga reda.I zato đavao najviše napada obitelj jer kada se ona razara, razara se temeljna stanica ne samo ljudskog društva nego i Crkve.Od gijeha naših praroditeljapa sve do današnjih dana đavolska napast najviše se okomila na instituciju braka i obitelji.Jer, to zna i đavao, ako je ta institucija načeta, načeta je Crkva, načeto je društvo i poremećeni us zdravi ljudski odnosi.
U nastavku razmišljanja podsjetio bih Vas na jedan biblijski'' divan'' primjer sukoba koji je za nas u isto vrijeme i poruka i pouka.Isusu je dvanaest godina .Po židovskom zakonu on s roditeljima hodočasti u Jeruzalem.Tamo se zadržava dulje nego su rpditelji planirali i nastaje ''sukob u obitelji''tjeeskoba, strah, traženje nesporazum.Nakon mučnog traženja oni su ga našli i blago mu prebacili''zašto si nam to učinio''?Odgovor je jasan, mesijanski i poruka također''Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?''Sveti pisac dodaje da se vratio s njima u Nazaret i ne bez razloga, ističe ''bijaše im poslušan''.Dakle, iz ovog primjera Isusovog života vidimo da u obitelji trebauočiti stvarni temelj susreta više generacija.No, taj događaj ne daje nam pravo primjenjivati ga kao ispriku za sukobe.Nama služi samo kao ishodište razmišljanja jer se nikada ne smijemo i ne možemo uporediti sa Svetom Obitelji.I u Isusovom životu, bilo je situacija u kojima on nije bio shvaćen ni od svojih najbližih.S druge strane to neshvaćanje urodilo je tjeskobom brigom i boli, a da se nije radilo o sukobu koji bi bio grešan ili zao.Poćimo dakle od te spoznaje da u obitelji žive dvije do tri generacije zajedno.
Prvo što moramo prihvatiti je nezaobilazna činjenicada se, po naravi stvari, generacije u mnogim stvarima razilaze i ne mogu gledati istim očima baš radi toga što spadaju u jednu od generacija a ne u sve tri zajedno i istovrjemeno.Da bi se sukobi izbjegli, a priznali mimoilaženja i nesporazumi, ali ne grješni, moramo priznati različitost generacija.Zatim moramo prihvatiti da je to naravna, čak Božja volja da se na mnoge stvari ne gleda istim očima.
Dakle,različitost u pogledima, shvaćanjima i ponašanjima je Božja volja.Prvi uvjet da se izbjegne sukob je snaga prihvaćanja različitosti unutar iste obitelji jer smo različiti snagom Božje stvoriteljske volje i onim darovima naravi kojima nas je Bog obdario da budemo čimbenici obogaćenja a ne sukobljavanja.
.....nastavit će se....

Prema tome, najprije je važno PRIHVATITI.Drugo što je važno naglasiti je ono što današnja obitelj nema u vidu, nažalost, i misli da ne može ostvarivati, a to je RAZGOVARATI.Jedan od najljepših načina življenja zajedništva jest dijalog-razgovor.Dakle, svoja gledanja, svoja razmišljanja, svoje stavove znati pravo, na oravi našin i u pravo vrijeme reći.Kada se to ispuni ili ispunjava dnevno , dolazi do uzajamnog obogaćivanja i tada se zapravo vidi ljepota Božjeg plana glede različitosti u obitelji,Treće čega se unutar obitelji moramo čuvati jesu predrasude.Starija generacija je bogata iskustvom.Često puta je to iskustvo iskustvo neuspjeha ili pada.U strahu da se to ne dogodi mlađima, starija generacija ''projicira'' problem i nameće ga mlađem kao da on već stvarno postoji, a zapravo ima predrasudu koja je za mlađu generaciju štetna.Jednako tako postoji opasnost kod mlađe generacije prema starijoj-da ih neće razumjeti,bez obzira da li se radi o sposobnosti ili volji, pa se mnogi problemi prešućuju uz opravdanje predrasude - neće razumijeti..Dakle treba se čuvati projiciranih problema i predrasuda..Unatoč svega gore rečenog , ipak postoji realna mogućnost nesporazuma i neslaganja.Tada dolazi do izražaja ona dimenzija suživota koja je danas jako zanemarena a to je poštovanje osobe.Makar i ne razumijemo , makar se i ne slažemo, mi bismo trebali pokazati poštovanje i poštivanje prema drugoj osobi i prema drukčijem mišljenju.U tom poštivanju se jasno zna, i to ponovno voljom Božjom, da, na primjer, pred djecom roditelji imaju prijednost i mora ih se poštivati jednostavno zato što su roditelji.Dakle hijerarhija vrednota je sigurno u prednosti, ali jednako tako i hijerarhija osoba, a to je da je roditelj snagom svoga zvanja zaslužio svako naše poštovanje.Osim kada se radi o postupku i zahtjevu koji je protiv savjesti.Poštovanje ne smijemo uskratiti nikada, a poslušnost onda kada se zahtijeva nešto što se protivi Božjoj zapovijedi, odnosno našoj savjesti.Tada vrhovni autoritet jeste Bog i naša svjest.
Sljedeća stvernost koja nam je u ovim okolnostima bitna je moć OPRAŠTANJA!!!Nema životnih okolnosti tako idealnih da nekada ne bi došlo do sukoba.Nema obitelji tako idealne koja vodi ovako gore spomenuti dijalog..Ali ono što je sada bitno je pitanje od životne važnosti'' postoji li u obitelji ljubav?''Ako postoji, ona ima jednu jedinu ''valutu'' kojom se plaća, a to je moć praštanja i moć podnošenja.Koliko smo sposobni voljenoj osobi oprostiti i koliko smo sposobni za voljenu osobu pretrpjeti?Prava ljubav druge ''valute'' ne pozneje osim ove dvije.dakle moći oprostiti i znati podnositi je jedan od jasnih putova kako se liječe sukobi u obitelji.I na kraju ističem ZAJEDNIČKU MOLITVU, osobito NEDJELJNU SVETU MISU.Jako je važno da to bude redovito.Molitva mora biti ustrajna i dnevna-članovi obitelji trebaju moliti jedni za druge, jer ako obitelj-kao jedinu instituciju božanskog podrijetla- ne stavimo u Božje ruke nego je oslonimo na neke druge principe ili'' uzmemo volan u svoje ruke'', sigurno ćemo skrenuti s puta.Dakle sukobi, nesporazumi, razmimoilaženja u obitelji mogu se živjeti, svladavati i preživljavati samo na temelju milosti koje nam je BOG podario po obitelji-molitvom jednih za druge.Svaki je problem rješiv ako je u Božjim rukama.
Da zaključim.Sukobisu, kako vi kažete, čest, čak iskustvom potvrđeni kao redovita pojava.Oni ne moraju biti grešni i ne smiju postati grešni ali oni ne smiju ni biti rana koja krvari, ni razlog koji ogorčuje život nego izvor za bolje razumijevanje, čvšće povezivanje i zajedničku molitvu pred Bogom i u Bogu, snagom prihvaćanja i praštanja.
Zvonik br.12(122)-2004

Postavljeno pitanje ''Je li Isus modao spasiti svijet bez patnje?
Ovo pitanje je jedno od od najtežih pitanja koje može postaviti čovjek.Njega su postavili najveći umnici ovoga svijeta.Njega su postavili biblijski pisci.Njega postavljaju i filozofija i teologija kao i najobičniji čovjek jer je postojanje patnje egzistencijalno pitanje čovjeka, a naći smisao patnje bilo bi egzistencijalno rješenje svih čovjekovih problema..Stoga Vas u početku moram upozoriti da ću na njega moći odgovoriti samo ponizno, skromno i s najpoštenijom željom da razmišljanja tako podijelimo te nam ona budu utjeha na putu prema svjetlosti u kojoj Bog smisao patnje objavljuje izabranima.Za većinu ljudi patnja će još dugo biti samo tjeskobno pitanje.
Kada gledamo Sveto pismo koje već u prvim svojim recima dodiruje ovaj problem, onda na samom početku uočavamo dva izvještaja o stvaranju.Naime, poznato je da su prva poglavlja Knjige postanka sročena u današnji oblik iz nekoliko biblijskih predaja.Jedan izvor će razlog patnje naći u samoj činjenici da je čovjek, kao i sva stvorena bića u naravi prolazan-glib zemaljski prah.Prema tome doživljava sudbinu trošenja i nestajanja pa i same prolaznosti kao svojevrsni izvor osjećaća patnje.Drugi izvor razlog patnje vidi da u činjenici da je čovjek u jednom času svoje poviijesti, doduše u času kušnje, izabrao grijeh i okrenuo se od Boga, izvora svakog dobra i s tim grijehom koji teologija naziva istočnim ili bolje izvornim prvi je čovjek sebe i sve svoje potomke ''uvalio'' u grijeh, patnju i smrt.Taj izvor će se protegnuti kroz mnoge khjige Staroga zavjeta i ta će logika prijeći i u Novi zavjet, napose kod apostola Pavla.Kad govori o teologiji smrti, Pavao će direktno povezati grijeh prvoga čovjeka sa smrću svih ljudi.Dapače, i Kristovu smrt.Ali će njegovo uskrsnuće biti razlogom nastajanja novog čovjeka koji je onda patnjom i otkupljen
.....nastavit će se....

Ne možemo zanijekati da u knjigama Starog zavjeta često susrećemo izričaje koji izravno navode grješnost, neposlušnost kao uzročnika patnje i kazne pravednoga Boga.Niti možemo niti smijemo zanijekati činjenicu da su te dvije stvarnosti u suodnosu.Bog doista kažnjava grijeh.Međutim, smijemo u tu činjenicu poniznom vjerom prodrijeti tako što ćemo pokušati razumijeti da Bog u patnji kao kazni ne ''uživa'', nego patnjom liječi.S druge strane , patnja ili ako hoćete kazna, je najviše u tome što je griješna, okorjela i tvrdokorna griješnika Bog konačno prepušta njemu samomu, što je najveći izvor patnje.Naime biti od Boga i za Boga stvoren, a živjeti bez Boga-to je najveća patnja.Iz ovoga razmišljanja je dakle jasno da Bog nije tvorac patnje.Da su patnja i smrt posljedica grijeha, odlaska od Boga , njegove blizine.Smjeli bismo prema tome ustvrditi da Bog nije zamislio svijet u kojem bi vladala patnja i smrt.Zato i piše u Bibliji da Bog nije stvorio patnju ismrt, a mjesto života prvoga čovjeka naziva ''raj zemaljski''.Međutim glede Vašeg pitanja o patnji u Starom zavjetu, valja priznati da ima mnogo mjesta koja idu u prilog onomu što Vi tvrdite, ali je također važno reći da je Novi zavjet ispunjenje Staroga.Novi zavjet je toliko nov da je Stari jednostavno ''prestao''.
U Novome zavjetu najveća ''zaprepašćujuća'' novost je činjenica da je Bog u taj svijet poslao i svoga jeinorođenoga sina-drugu božansku osobu.Tako da Bog nije dokinuo patnju nego je u nju ušao.Apostol Pavao će reći neshvatljivu riječ-da je Bog Isusa Krista učinio ''grijehom'' za sve nas.To zapravo znači da je Isus Krist poslušnošću nebeskom Ocu preuzeo na sebe sve grijehe svijeta i posljedice grijeha, a to znači patnju, prolaznost i smrt i sve to ponio na drvo križa ''ponizivši samoga sebe do smrti i to smrti na križu''.No Bog ga je u Uskrsnuću,zbog toga uzvisio iznad svega storenoga, i kako kaže isti apostol ''dao mu ime iznad svakog imena'' i tako zapravo u Kristu stvorio novoga čovjeka koji je otkupljen.Smijemo dakle razmišljati ovako-Bog je patnju zasigurno mogao uništiti.Bog ju je mogao ne dopustiti.Ali Kristovom patnjom Bog je stvorio novoga čovjeka i novo čovječanstvo u kojem je patnja postala znakom i dokazom ljubavi toga ''novoga čovjeka'' i prema Bogu i prema čovjeku pa je tako sama patnja otkupljena i posvećena te je od znaka prokletstva postala znakom spasenja.To je najdramatičnija i najveća novost sadržana u Novom zavjetu.Patnjom se rađa novo čovječanstvo koje ne plaća nikakvu kaznu nego izgrađuje novi svijet koji je posvećen i ugrađen u Kristovu patnju a onda i u našu.U tom smislu su i patnje svih nevinih, i znane i neznane, u Božjem planu jedna velika , čudesna i neshvatljiva poema ljubavi kojom je On u Kristu ljubio nas, i kojom mi po Kristu ljubimo Njega i braću.Eto, tako mucajući ipak odgovaram na Vaše pitanje-Crkva i vjernici duboko uronjeni u otajstvo Božje riječi ovako vide i doživljavaju problem patnje.

Zvonik br.2(89)-2002

slijedeće pitanje ''Prvenstvo i ljubav''(o Petrovoj ispovijesti ljubavi)

Bilo je jutro, prvi dan u tjednu, nadjelja- dan Gospodnji-kad se Isus susreo sa svojim učenicima.Ribarili su cijelu noć, nakon što je prošao subotnji počinak , dakle u nedjelju u ranu zoru.Nažalost taj njihov ribolov nije bio uspješan, nisu ulovili ništa.Trudili su se po tko zna koji puta, obaviti teški ribarski posao , ali uzalud.Taj posao , koje će ribe i koliko ih ući u mrežu ribara, ne ovisi samo o ribarskoj vještini, nego o mnogo čemu.Svitalo je, sunce se pojavilo, a na obali se pojavio čovjek obučen u bijelo.Vjerojatno je izgledao čudesno na izlasku sunca zagledan, očima punim ljubavi u grupu u čamcu.Kada su se približili obali upitao ih je''Dječice jeste li što ulovili?Nismo-glasio je odgovor.Bacite mrežu na desnu stranu.''U tom času , dvije su mreže bile tako pune da su ulovili 153 velike ribe.Broj tih riba označava broj naroda koji je prema popisu stanovništva u ono vrijeme živio u širem području Palestine, dakle označava sve.
Taj Petar, svjestan da je zatajio Isusa, svjestan svojih slabosti, ali i svoje velike ljubavi, koristi svaku priliku dokazati i pokazati Isusu kako je zaboravio onaj svoj grijeh, ili ga želi zaboraviti, pa je koristio svaku zgodu uvjeriti Isusa koliko ga ljubi.Prvi je, dakle potrčao u susret Gospodinu vidjeti ga , susresti i pozdraviti.Nije smio očitovati tu svoju spoznaju, pa ni radost u dovoljnoj mjeri, jer je osjećao strahopoštovanje i divljenje prema uskrslom Isusu.Došli su i ostali, a na žeravici je već stajala pečena riba.Isus traži da od riba, koje su oni ulovili dometnu još , pa da doručkuju.Zamišljam to divno Bogoslužje, kako na obali Genezaretskog jezera Isus predsjeds stolu ljubavi.Vjerojatno lomi kruh i pruža im ga, a onda za agape blaguju ribu, za što je tražio ne samo svoj dar, nego napose njihov doprinos-da od svog ulova stave na žar i da blaguju zajedno.Kako je to druženje kod stola bilo divno, iskreno, sabrano, ushićeno, pobožno, radosno.
Gospodinslavni, uskrsli, koji im se očitovao, predsjedao je zajednici i u kruhu im se darovao.Uslijedilo je nešto neobično.Takozvani Petrov poravni ispit pred apostolskim zborom.
......nastavit će se.....

Isus odvaja Petra i pita ga korak dva dalje od ostalih koji promatraju i slušaju dijalog''Petre ljubiš li me više nego ovi''?Ne znam kako su to ''ovi'' doživjeli, ali je petar ovaj čas sigurno doživio kao čas izabranja, pa je, bez da povrijedi brašu, hrabro odgovorio na Isusovo pitanje''Da Gospodine Ti znaš da te ljubim!''Nakon Petrova odgovora slijedi zadatak i poslanje''Pasi ovce moje, pasi jaganjce moje''.Sjetila se mala četa da je Isus za sebe govorio kako je on pastir dobri, da poznaje ovce svoje i one poznaju njega.Sada, najedanput to svoje stado Dobri Pastir, koji je sve zalutale janjce izveo, ne više na svojim ramenima nego na drvetu križa, povjerava Petru.''Pasi janjce moje, pasi ovce moje-hrani ih naukom, pašnjacima divnim, hranom božanskom, pasi stado moje.Petar je shvatio i prihvatio.Slijedio je Isusov dublji pogled, još potresnije pitanje''Petre ljubiš li me više nego ovi?Da, Gospodine ti znaš da te ljubim!Nakon drugog potvrdnog odgovora drama dolazi do vrhunca, kada je Isus i treći put zapitao''Petre ljubiš li me više nego ovi?''Tada se Petar sjetio da je to pitanje direktno povezano sa njegovom zatajom.Ovaj ga čovjek poznaje i on je njegov.Petar se tada sjetio svoje trostruke zataje, sjetio se svoje nedostojnosti i grijeha.Nije zapisano u knjizi je li Petar pao na koljena, ali pretpostavljam da jeste i da je tako odgovorio''Tebi je sve poznato , ti sve znaš''.Petar zna da je vjera njegove ljubavi prema Isusu nažalost bila izdajnička.Bila je to ljubav koja je pokleknula, posustala, koja je zatajila, ali ta ljubav je pokajnička jer ljubi, jer osjeća da ne može bez Isusa.
Poznato nam je kako je ovaj dijalog završio, da je Petru rečeno''Dok si bio mlad, išao si kuda hoćeš, a kada ostariš vodit ćete kuda nećeš''.Zato je važno da zapamtimo, kaže apostol Ivan, da je u tom izričaju Isus naznačio i Petraovu smrt, tj. da će život dati za njega.
U tom susretu Isusa s Petrom dogodilo se zapravo davanje prvenstva Petru kao ''stijeni''.Podsjetimo se da je Isus obećao prvenstvo(Mt 16,16) kad je rekao''Ti si Petar stijena i natoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, tebi ći dati ključeve od Kraljevstva Nebeskog''.Cijelo evanđelje govori da je Crkva sagrađena na Petru -stijeni, a ne na Petru bezgrešnom, ne petru koji je bio nadčovjek.Izgrađena je na Petru koji je čovjek, ali koga Krist ispravlja i oprašta mu, kojem Krist daje šansu da doživi svoju malenost i veličinu odgovornosti.Zato je CrkvaKristova zajednica koja je svjesna da je zajednica grešnih i slabih ljudi, ali da je zajednica otkupljenih , koji su upravo poput petra morali proći životni ispit.To znači da su bili kušani.Mnogi su pokleknuli, mnogi posrnuli, čak i pali, ali nisu otpisani.Isus daje novi život i novu snagu u ispovijedi.Taj sakrament je utemeljen upravo na ljubavi.Prema tome, ljubav je ono što treba imati vjernik u času pokajanja,obraćenja i vraćanja u zajedništvo Crkve.Zato se Crkva temelji na Petrovoj ispovijesti ljubavi , na njegovom tzv.'' popravnom ispitu''.
Taj popravni ispit je postao temeljem Isusovog naloga''Pasi ovce moje, pasi jaganjce moje''.Za to je na Vatikanskom brijegu petar podnio mučeništvo križa za ime Isusovo.Petar je dao svoj život za ideal.Ako čovjek nema ideala, nije čovjek.Čovjek koji ima samo idole, na postaje čovjek.Nama petar nije ideal.Nama je Bog ideal, a Petar nam je sjajan primjer kako se žrtvom pokajanja dolazi do ostvarenja ideala, dodo prave ljubavi-ljubiti Gospodina unatoč svih pogrešaka.To je Petrova veličina i zato je njemu povjereno da bude temelj Crkve, da bude prvak apostolskog zbora, da predvodi Crkvu u zajedništvu ljubavi i da predsjeda zajednici u ljubavi.
Zvonik br.5(151)-2007. god
.......mala opaska autora posta, naime namjerno sam odabrao ovo pitanje i odgovor (svakako ne idem kronološkim redom), jer mi se u u cijelom dijalogu provlači jedna fascinantna duhovna nit , a to je Petrovo SAVRŠENO POKAJANJE.On ljubi Boga ne zbog griže savjesti, koristoljublja,(i ko zna još iz kojih sve mi razloga,''mislimo da ljubimo Boga'') nego je to iz otkupljenja, čista , nepatvorena , iskrena i bez kalkulacija ljubav, e.......to je kršćanski......pokažimo to......djelima
...slijedeće pitanje ''Ispovijedamo se a ne mijenjamo se?''