www.tebe-trazim.com

Poslije obilaska groblja , na blagdan Svih Svetih i Dušni Dan razmišljanje......
Dan , osobiti znak sjećanja i molitve, dobro je bar toga dana ili tih dana obiđemo, pohodimo, i sjetimo se svih svojih pokojnika.Ali tu večer došla mi je jedna druga misao koja me isto vremeno i smiruje i uznemiruje, a to je nekoliko pitanja i tvrdnji koje je zapisala Ana Marija Rabatte, a ja sam ih dao sjećam se, otisnuti na smrtovnici svoje majke, a glase ovako
''Želiš li usrećiti nekoga kome želiš mnogo dobra, učini to danas
za života, brate, za života.
Želiš li darovati svijet, daruj da danas s ljubavlju,
za života, brate, za života.
Želiš li reši Volim te svojim ukućanima, prijatelju bliskom ili dalekom, reci to
za života, brate, za života.
Ne čekaj da ljudi umru da im očituješ dobrotu, da
osjete tvoju ljubav,
za života, brate, za života.
Bit ćeš veoma sretan naučiš li dijeliti sreću svima koje poznaješ
za života, brate, za života.
Umjesto cilja da posjećuješ groblja, umjesto da puniš
grobove cvijećem, ispuni srca ljubavlju,
za života, brate, za života.''
Razmišljam dalje .Kada bi smo ove riječi ostvarivali dok su naši bližnji živi, onda bi ovo sjećanje na dane oko Svih Svetih bili posve drugačiji.Bojim se da se na grobu pokojnika puno puta mnogi susretnu da jednim osjećajem nemoći, ako su iskreni i sa grižnjom savjesti.Teško je pitanje'' što smo promašili učiniti onima čija smo groblja posjetili?''Kao svećeniku , često mi puta na sahranama govoriti istinu ne samo u navještaju evanđelja, nego govoriti istinu iz života pokojnika.Toliko puta me zaboli neiskrenost i licemjerje i ponašanje kod pokopa onih koji pokapaju osobu koja je uistinu zaslužna i trebala biti poštovana i treba biti tako oplakana, a ja kao svećenik , znam od onih od kojih se u životu opraštamo da su u životu silno patili baš radi nepažnje, prezira, osjećaja suvišnosti do potpunoga ignoriranja, pa i želje da što prije umru.Lijepo je ovo što se događa oko Svih Svetih, ali je tužno ono što se događa u našim međuljudskim odnosima.Starije osobe tako su čest puta prepuštene samima sebi, tako su odbačene, tako su vrijeđane , isključene iz zajedništva i tako puno puta im je dano na znanje da se ''niušto ne razumiju'', i posve im je jasno da su ''smetnja'' na nečijem životnom putu.A na sahrani ''silna bol'' i žalost radi odlaska.Zašto nemamo snage sebi priznati da je tako i zašto nemamo snage na sahrani reći istinu da je sreća i za onoga kojega sahranjujemo i za njegove najbliže da je otišao sa ovoga svijeta.A eto i njegov grob je na Svisvete okićen i zapaljena svijeća.Jeli to svjetlo koje uistinu rasvjetljuje ili svjetlo koje barem pobuđuje na pkajanje i ispit savjesti- što smo za života propustili učiniti za život toga pokojnika?Treba štovati mrtve, ali treba živjeti život sa živima.Naše vrijeme je do te mjere opterećeno da se osjeća da je društvo u raslojavanju.Obitelj je u rasipanju.Ljudi kao pojedinci se osjećaju osamljeni.I ono malo što je zajedno, često opterećeno međusobnim sukobima i neprihvaćenostima.A doći će čas kada ćemo svi na jedno od tih groblja biti smješteni na počinak u nadi Uskrsnuća.Hoće li se netko i nad našim grobom zamisliti što su nam propustili dobre učiniti pa počivamo u ovom žalosnom grobu?
Poruka je stoga za naš život iz ovog razmišljanja Ane Marije Rabatte posve jasna ''Za života brate, za života!Ne mogu usrećiti nekoga nakon smrti osim svojom molitvom.Ne mogu nikoga darovati poslije smrti cvijećem i ljubavlju , nego samo molitvom.Ne mogu na grobu govoriti volim te osim moilitvom.Ne mogu čekati smrt da bi dokazao ljubav, osim samo molitvom.Ne mogu učiniti sretnim i podijeliti sreću na groblju , osim samo molitvom i ne mogu postaviti cilj svoje životne angažiranosti posjećujući groblja osim molitvom.Da, ali me hvata strah da ono veliko mnoštvo koje je ovih dana prošlo našim grobljima ne zna moliti.Stoga se bojim i za život na ovoj zemlji i bojim se za život mnogih na drugome svijetu.Ovdje nisu primili ljubav, a onamo ih ne prati molitva.To je dilema i to razara moje srce, jer je sve više ljudi koje i posjet grobljima među ljude običaja uz uobičajenu frazu ''takav je red''.NE!!!!!!!!
Umjesto da cilj bude posjećivati groblja i punjenje cvijećem neka cilj svih nas bude ISPUNITI SRCA LJUBAVLJU I MOLITVOM, ali zapamtimo.........ZA ŽIVOTA, BRATE, ZA ŽIVOTA!!!!!!!!!

...slijedeća tema Uvreda i praštanje...

Danas su vrlo suvremene, a i bogate metode socioloških analiza pojedinaca, skupina naroda.Činjenica je da živimo u vrijemenu koje je puno neobjašnjivih konflikata i koji se konflikti odražavaju na naš život.Svaka pojedina narodna skupina osim onih najpozitivnijih zajedničkih osobina ima i mane.Tako se za neke narode može govoriti da su škrti, drugi da su šutljivi, treći da su neuljudni itd.Promatrajući našu stvarnost u novije vrijeme uz sve što je u našoj zajednici i narodu vrijedno, mislim da se pojavila jedna vrlo opasna negativnost, ato je prevelika osjetljivost i uvredljivost.Čini mi se da smo postali osjetljivi do te mjere da nas već i misao, a pogotovo riječ ili djelo ''vrijeđaju'' te se povlačimo u sebe i tako se naša zajednica'' mrvi'' u male pojedince i sve više jedno drugomu postajemo otok.Nismo više zajednica nego arhipelag.Zatvoreni u sebe i svoju uvredljivost vidimo oko sebe samo pusto i prazno more, a drugoga naziremo tamo na pučini.No, ne bih htio biti negativan ''vizionar '', stoga nudim u ovom razmišljanju jedan tekst moga prijatelja dr. Tomislava Ivančića, koji opravdano o uvredljivosti piše čitave ''litanije'' ali daje i dijagnozu što biva ako se sa uvredama živi.Među ostalim, prenosim malo prerađeno, njegove misli o uvredljivosti...
Svaka uvreda čovjeku nanosi ranu.Ako je neki čovjek stalno vrijeđan, izranjenost može, biti tolika da prijeđe u bolest.Povrijediti ili raniti čovjeka može se na različite načine..Može se nekome nešto ukrasti i time mu nanijeti štetu, ali i uvredu.Može se nekoga tjelesno raniti te mu se time nanosi dvostruka uvreda, najpre tjelesna bol, a onda i duhovna nepravda.Može se nekoga povrijediti riječima te se povrijede njegove emocije, ili se može povrijediti njegova slobodna volja tako da ga se prisiljava ili da ga se nagovara na zlo.Može se povrijediti čovjekov mentalni život, njegovo ispravno zaključivanje, njegov intelekt.No, osobito u čovjek.
u možemo povrijediti savjest ako ga navedemo na grijeh

Može se nekoga navesti također napreljub ili bludnost, može ga se navesti na krađu ili bilo koji grijeh i na taj način ga učiniti bolesnim.Može se svakoga povrijediti tako da ga se u javnosti obespravi, okleveće ili ogovara.Može se nekoga u društvu omalovažavati, ismijavati, izrugivati, onamogućiti njegov napredak, školovanje ili pak uzdržavanje života.Uvrede nastaju i kada nas netko prezire svojom ohološću ili nam iz škrtosti ne želi pomoći.Kada nas netko na bilo koji način navede na perverzni život, ako je netko na nas ljubomoran ili nam je zavidan, tada osjećamo njegove uvrijede i ne možemo biti s njime u zajedništvu.Povrijediti nas može i netko tko se s nama svađa, prepire, srdi se na nas.Ili , povrijedi nas na poslu tko bi trebao raditi, a ljenčari ili radi brzopleto i površno.Uvrijediti se može i tako da nam netko ne vrati dug, da omalovažava naša djela.Čovjeka se može povrijediti i tako ga ne ljube oni od kojih očekuje ljubav.Povrijediti nas može čovjek koji krši naša prava ili koji prema nama ne izvršava dužnosti.Povrijedi nas netko tko nas nepravedno istjera sa radnog mjesta, tko se profiterstvom bogati na naš račun, tko šverca našim imanjem, tko nas izda, zataji, oduzme dobar glas.Netko nas može povrijediti ako se izruguje nekoj fizičkoj ili psihičkoj bolesti ili tjelesnoj mani.Također nas netko povrijedi ukoliko u nama ruši kreposti i vrline, ukoliko pred nama hvali grijeh i zločinstvo, ukoliko nas prisiljava da sudjelujemo u njegovim zlim djelima, te osobito ako nam oštećuje duh, dušu ili tijelo.Čovjek može biti na bezbrojne načine ranjen.Rane čovjeka paraliziraju, bole, oduzimaju mu psihičku i duhovnu snagu, onemogućujuga u rastu i odnosu prema ljudima i Bogu.
Nemoguće je živjeti bez praštanja.Pomirenje je bitni sadržaj čovjekova života, kao lijek, hrana, zrak i voda.Unatoč toga što je nemoguće ne biti povrijeđen, potrebno je praštanje i traženje pomirenja, kako bi rane zarasle i kako bi čovjek opet bio cjelovit i zdrav.Kada se pitamo kako je moguće ispraviti sve uvrijede i nepravde, preostaje nam samo jedan odgovor---pomirenjem i praštanjem.To znači traženjem pomirenja, da bi onaj drugi priznao da je krivo učinio, molio nas za oproštenje, te pred javnošću priznao da je pogriješio, da nas je krivo osudio te nam tako vratio čast, ali i nadoknadio štetu koju je počinio, opet s nama živio u slozi i tako unio mir u naš život.Da bi modlo nastati pomirenje, nužno je biti spreman na oproštenje.Više-manje svi smo i uvrijeditelji i uvrijeđeni, nužno je stoga da svi znamo priznavati grijehe i da svi znamo opraštati.Drugim riječima želimo li da nama netko oprosti, nužno je da i mi opraštamo drugima.Želimo li da nama Bog oprosti, nužno je da i mi opraštamo drugima.Praštanje je zahtjev našeg zdravlja, zahtjev pravde u nama i u ljudima, mogućnost da čovjek preživi, da živi u društvu, da može liječiti sve uvrijede koje je dobio.Iz ovoga je ujedno jasno da je nemoguće ozdraviti od bilo koje duhovne bolesti ako nismo oprostili.No i psihičke bolesti, pa često čak i organske bolesti ne mogu se do kraja izliječiti, ako se nismo pomirili ms uvrijediteljem, ako nismo bili spremni oprostiti, ako nismo u organizam unijeli mir, pomirenje i na taj način snagu svih naših nutarnjih energija da nas liječe.Praštanje je uvjet svestranog i cjelovitog zdravlja.

Meni licno je velik primer prethodni Papa Ivan Pavao drugi posle atentata na njega kadje otisao u zatvor kod svog atentatora.Nekad je tesko i sebi oprostiti ali i drugom.Imam u siroj obitelji osobu koja se bavi maleficijem[vracanje] ,rodjena sestra moga pok. oca .Desilo se da se smrtno razboleo lezao je u komi i treba i njih obavestiti.Ceo zivot sam ih se plasio verovatno i mrzeo od malih nogu .Pozovem kazem situaciju i dogovorimo se da se nadjemo u bolnici.Idem peske u bolnicu nije daleko20 min hoda a srce da iskoci knedle ugrlu teskoba idem da upoznam osobu koje sam se plasio i mrzio i brata koga nisam poznavao.'Neko mi kaze da treba da ih zamolim za oprostaj razum se bori pa to oni treba da urade,i resim tako cu ali idalje haos.Necu zaboravit dok sam ziv na 10 metara od kapije bolnice odjedanput neka toplina me obuzela iznutra gorim, zatim mir neopisiv osecaj i kao da mi neko govori ne boj se .I kako ulazim u dvoriste bolnice ja hitam da ih zagrlim zamolim za oprost. To sam i uradio, otac je jos neko vreme ziveo uz majcinu i moju negu,i okrepljen sakramentimai pomazanjem otisao nebeskom Ocu.ona je nastavila po starom,a ja sam dobio mir u srcu i jedini strah [osim onih instiktivnih]je da ne uvredim mog prijatelja Isusa i brata coveka.Aleluja

....oprostite mi ali volim ''ubaciti'' poneki istinit svjedočki doživljaj, sa ovim gore navedenim je upoznat i mons.dr.Kopilović moj župnik (osim toga je i egzorcist zajedno sa još dvojicom od biskupa ''ovašćenim'' svećenicima)
...hvala na strpljenju i razumijevanju....

OSOBNOST- ZNAK
Svaki je čovjek neponovljiv, upravo zato što je osoba.No, ta osoba je svojim osobinama prepoznatljiva i odrediva.Kaže se ''on je takav i takav''.Po tim osobinama se prepoznajemo i legitimiramo.Ovih dana mi je došlo u ruku jedno razmatranje vrsnog teologa dr. Tomislava Ivančića, koje me je nadahnulo da vam prenesem svoje impresije.Svako čovjek ima tri legitimacije.Jedna je njegova osobna legitimacija, koju treba pokazati kada to odgovorni od njega zatrže.Druga je njegova legitimacija pripadnost nekom narodu, ili gradu ili selu, prema kojoj drugi ocijenjuju kakav je taj grad ili selo.Treća legitimacija je kod vjernika pripadnost njegovoj vjerskoj zajednici jer se prema vladanju vjernika ocjenjuje njegova vjera.Čovjek sebe najbolje proslavlja i najgore blamira.Ako si čestit i pošten svatko će te hvaliti, ako ljenčariš, ako si površan, ako činiš zlo, svatko ćete osuditi.Tvoj jezik i tvoje vladanje su tvoja legitimacija.Po tome te svatko prepoznaje.Zato je potrebno zavoljeti sebe.Tada ćeš početi biti pristojan, pred ljudima ćeš nastojati sebe prikazati u najboljem svjetlu, ali da bi to mogao trudit ćeš se biti pošten, pravedno raditi,biti marljiv, ne samo dobro se vladati nego i biti dobar.Istina, čovjek može biti i dvoličan.On se može pokazivati pristojnim a da su mu djela zla.On se izvana može premazati lijepim bojama, a da to ne bude odraz njegove nutrine.Isus je govorio o farizejima da su obijeljeni grobovi.Iznutra su , govorio je on, puni truleži i smrada, a izvana se pokazuju kao pravedni i čestiti.Moguće je da netko slatko govori kada je pred drugima, a da ih u srcu mrzi.No, to je nemoguće dugo skrivati.Prije ili kasnije će otvoreni izvor šiknuti, poprskati ljude, otrovati ih i tada će se vidjeti tko jetko.Iz punine srca usta govore rekao je Isus iz Nazareta.Da bi legitimacija bila izvrsna potrebno je biti čestit, raditi dobro , govoriti ispravno.Legitimacija vrijedi samo u zemlji kojoj živiš, tako će i ljudi tebe prosuđivati, kakav si osobno, prema tvojim djelima, a ne kroz tebe tvoj narod.No, drugačije je ako si u tuđoj zemlji, tada tvoje vladanje neće biti procjena samo tebe, nego i naroda iz kojeg si nikao.Idući izvan granica svoje zemlje ti nosiš čitav svoj narod sa sobom.Tada tvoje vladanje procjenjuje tvoj narod jer će drugi suditi prema tebi.Ako si dobar, onda ćemo ti svi biti zahvalni jer si nas pokazao u najboljim bojama.Ako si bio zao , tada ćemo biti žalosni što si nas oblatio pred drugima i tako onemogućio prilaz njihovim dobrima i njihovom povjerenju.Jedan loš političar, jedn loš pretstavnik Crkve, jedan loš gospodarstvenik, bilo koje ustanove , fakulteta, umjetnosti, seljaka, može zablatiti cijeli narod ili cijelu regiju.Tu se jasno vidi kako nema privatnog grijeha i kako nema privatne kreposti.Svako dobro koje učiniš osjetit će cijeli narod.Svako zlo koje učiniš blatit će cijeli narod.Ti si legitimacija cijeloga naroda,Ljubav prema narodu pokazuje se u tome da pred drugim narodima pokažeš svoj narod u takvim bojama da svi pžele s njime surađivati, svima nama pomagati, imati povjerenja u nas te da se tako stvore ne samo dobri međuljudski odnosi nego i međunacionalni.U Korizmi, možda nam je istekla prava legitimacija pa je treba mijenjati.Apostol kaže sada je vrijeme spasa pa promijenimo svoju legitimaciju da bude u najboljem svjetlu te da se mogu izgrađivati bolji međuljudski i međunacionalni odnosi.
NIU....Hrvatska riječ....