www.tebe-trazim.com

Od kad pa Marino Restrepo zna više nego jedan npr. Ivan Fuček ili Mihály Szentmártoni koji je igrom slučaja također kao i Ivan Fuček profesor na Papinskom sveučilištu Gregorijana.

Koju školu je završio taj Marino Restrepo
I kako to da on bolje zna tumačit nauk Crkve od Ivana Fučeka ili Mihálya Szentmártoni

Ma Fran, nisam ljuta zato što pišem uskličnike!
Samo želim nešto dodatno naglasiti!Ne daj Bože da sam ljuta,
Zašto bih bila? Kao što kažeš ovo je samo rasprava.
Ajmo, malo okrenutu ploču Fran!!!
Zašto tako žustro odbijaš utjecaj predaka?
I to nešto govori!!!
OK, Višnja to podržava jer se sama osvjedočila u svojoj obitelji kao i ja!
A sada pogledaj sam u sebe i malo razmisli, zašto ti to tako kategorički odbijaš?
Božji blagoslov!

Evo da odgovorim na ovo zašto fra Ivo Pavić pridaje tome značenje, zato što je to najvjerojatnije pokupio od oca Jamesa Manjackala. Treba pogledati i genezu Katoličkog karizmatskog pokreta koji je pod utjecajem pentekostalnog karizmatskog pokreta. Čak je i pentekostalni pokret stariji i zo za oko 50, 60 godina.

Fran ako čitaš ovo možda je pitanje šta sveci u Crkvi kažu o ovoj tematici, jer meni nije poznato da su se prije karizmatskog pokreta spominjali grijesi predaka

Evo šta u jednom proročkom govoru se tvrdi da Gospodin kaže:

PORUKA V – Korizmena poruka III – 14. ožujka 2008.-Pjesma

“SJEDINITE SVOJE PATNJE S KRISTOVIM PATNJAMA ”

Ovako govori Gospodin Isus: „Znam da u ovim danima razmatrate Moju muku i pokušavate iz nje crpiti snagu i blagoslove, jer sam Ja sve to podnio za vašu dobrobit. Zaista, po Mojim patnjama vi ste osvojili radost spasenja. To je bila volja Moga nebeskog Oca u skladu s kojom sam na Sebi ponio posljedice vaših grijeha kao što su vječna smrt i osuda, bolesti i prokletstva. To sam učinio da vam udijelim oproštenje, ozdravim vas i oslobodim i da tako ponovno postanete ljubljena djeca Mog nebeskog Oca. Sve Moje patnje i smrt na križu bile su dovoljne da postignete spasenje; vi samo trebate vjerovati u Mene, prihvatiti Me i slijediti Me kao svog jednog Gospodina i Spasitelja.

Kao što sam prije dvije tisuće godina vidio patnje i bijedu izraelskog naroda, tako sada vidim nevolje i patnje Novog Izraela, Crkve. Znam da mnogo trpite i da zbog vašeg nastojanja da živite sveto i pravedno morate podnositi optužbe i progonstva. Ugledajte se na živote Mojih svetaca koji su radosno i hrabro podnosili sva trpljenja. Bili su zatočenici, mnogi od njih teško pretučeni, neki su bili bačeni pred divlje zvijeri koje su ih rastrgale, morali su podnositi glad i žeđ, odbacili su ih njihovi sunarodnjaci, opasnost im je prijetila i od prijatelja i od neprijatelja, ali ostali su postojani u svojoj ljubavi za Mene, nisu oklijevali i nisu bježali od trpljenja zato što su gledali u Mene, mučenog i raspetog za njih; i tako su svoje patnje sjedinili s Mojim patnjama.
Draga i ljubljena braćo i sestre, svi koji Me slijedite, prinesite sve svoje patnje i trpljenja zajedno s Mojom mukom i tako uberite obilan plod. Nemojte gubiti zasluge trpljenja zbog mrmljanja i negativnog stava; ne budite poput Izraelaca koji su se pobunili u pustinji i zato nisu mogli ući u obećanu zemlju. Ja zaista živim među vama, u Novom Izraelu; Crkva je Moje tijelo i Ja prihvaćam patnje svog naroda i združujem ih sa Svojim patnjama tako da će po tim zaslugama mnogi imati udjela u spasenju. Želim da Mi budete svjedoci u naviještanju Radosne vijesti i da mnogi budu spašeni. Da bi vaše svjedočanstvo bilo snažno i vjerodostojno, morate nasljedovati svetost Mog života, Moje navike molitve, Moju požrtvovnost, Moje potpuno predanje Bogu, Moju predanost siromasima i potrebitima i način na koji sam Ja podnio muku i smrt na križu.

Kao što su patnje bile volja Mog Oca i tako postale blagoslov za sve vas, tako će i patnje koje vi prikazujete i združujete s Mojima donijeti obilje blagoslova vama, vašim obiteljima i cijelom svijetu. Nemojte pomišljati da su vaše patnje prokletstvo i da su posljedica vaših grijeha ili grijeha vaših predaka. Vi ste još djeca, prijatelji Moji, još niste odrasli u Mom Duhu i ne možete još spoznati i iskusiti otajstvo trpljenja. Ja nisam počinio nikakav grijeh i Bog, Moj Otac, ni zbog čega me nije optužio, a ipak mi je udijelio kalež trpljenja zato što sam njegov ljubljeni Sin. Kada trpite poput sina, Ja vas držim u Svojim rukama i tješim vas. Vaše sadašnje patnje nisu ništa u usporedbi sa slavom koja vam tek treba biti otkrivena, i kada podnosite patnje s radošću u srcima, tako se očituje Duh Sveti koji prebiva u vama koji vam pomaže da raspnete starog čovjeka i njegove strasti i želje, da se posvetite i prinesete sami sebe kao žrtvu živu, svetu i Bogu ugodnu.

Ja zaista razumijem vaše strahove, tjeskobe i nemire kada se morate suočiti sa osudama i patnjama. I Ja sam bio u takvoj situaciji i čak sam poželio da kalež muke bude od mene otklonjen. Ali zato što sam imao potpuno povjerenje u ljubav Svog Oca i zato što sam Ga zazvao, On mi je dao milost i snagu da nosim križ i pretrpim muku. Moji prijatelji i vjernici, Ja sam s vama u svim vašim patnjama, uvijek vas prati Moja ljubav i suosjećanje, morate Me zazivati i vjerovati u Me i tako ćete naći snagu i hrabrost po Mom Duhu. Ako svoje patnje budete podnosili strpljivo i revnosno s radošću u srcima, bit ćete Moji ljubljeni učenici. Nikada vas neću ostaviti niti napustiti. Ja ću biti zauvijek s vama.” Pročitaj:
Mt 16: 21, 24; 26: 38-42
Mk 8: 31, 34-37; 10: 38-39; 13: 9: 13
Lk 6: 22-23; 8: 13; 9: 22-25; 13: 24; 16: 25; 21: 12-19; 22: 40-44
Iv 16: 1-4; 15: 18-21; 17: 14-17
Dj 5: 41-42; 7: 51-60; 14: 22
Rim 8: 18, 35-39; 12: 1-2
I Kor 4: 9-13
II Kor 4: 7-11; 11: 23-29; 12: 8-10
Gal 5: 24-25
Fil 3: 10-11; 4: 12-13
Kol 1: 24
I Sol 4: 3-8
II Tim 3: 12
I Pt 2: 24; 4: 12-19
Otk 7: 14-17


Izvor: http://www.jmanjackal.net/cro/cromess08.htm (stranica oca Jamesa Manjackala)

Evo sestro sama si napisala ono što sam i ja u svom postu,doduše malo drugačije postavila.Obitelj i sve u obitelji.Ali ovdje pišemo o dvije različite stvari,ovo o čemu pišemo je nešto sasvim drugo,a ne prokletstvo.
Zašto je netko imao nedostatak očeve,majčine ljubavi,pa nije je imao od svojih roditelja,a zašto oni nisu...sigurno ne zato što su bili prokleti,nego su to stvari koje ovise od mnogo čega.Isto je i sa svim drugim traumama u životu,pa i alkoholizam koji si spomenula.Naravno da nitko ne pije jer mu je gušt već zato što ima problema s kojima se ne može nositi.Ali to opet nije prokletstvo.To je stvar našeg karaktera,a karakter je nešto što se gradi cijeli život,a počinje u obitelji.I eto opet smo došli u obitelj.

Samo da dopunim,evo jedan krasan članak koji sam pronašla u Glasu
koncila


Je li bolest zaista prokletstvo?


Živim sa suprugom i troje djece. Prije dvije godine suprug se razbolio i otada je nepokretan. Teško, zapravo nikako ne komunicira s vanjskim svijetom. Zahvaljujući velikoj ljubavi djece prema njemu i strpljivosti, uspostavljamo svagdanji kontakt na poseban način. Iz te ljubavi prihvatili smo taj križ i nosimo ga. Redovito idemo u crkvu i molimo, a djeca idu na vjeronauk. Nedavno nam se pojavio jedan problem, pa vas molimo da nam odgovorite. Moje dijete koje pohađa sedmi razred preselilo je u drugu školu. Jednog dana po dolasku iz škole uplakano mi je reklo da je prokletstvo Božje to što nam je otac teško bolestan. Reklo je da mu je vjeroučiteljica pred cijelim razredom na satu vjeronauka kazala da se ne molimo dovoljno, pa da nas Bog kažnjava. Ne mogu se pomiriti s time jer vidim da ima onih koji ne mole nikako ili manje mole od nas, a njima se to ne događa. Nisam to mogla prihvatiti, ali pročitala sam u tisku (doduše koji nije crkveni) da neki fratar liječi prokletstvo u korijenu. Tamo je pisalo da on zna tko te prokleo. Pokušavala sam doći do toga fratra pa nisam uspjela. No kad razumski promislim, učinilo mi se da bi tako Bog oduzeo čovjeku neponovljivost, slobodu i ljubav. Pa onda je čovjek rob, a ne slobodan kako Crkva naučava. Pomalo sam postala nesigurna i sumnjičava u sve te teorije o prokletstvima, ali sam tužna zbog djece i sebe, pa vas lijepo molim da mi odgovorite jesu li u pravu vjeroučiteljica i fratar koji to zastupaju. Zastupa li to Crkva? Ako ne - kako oni to mogu javno raditi?

P. S., Zagreb


Mislimo da bi i vjeroučiteljica i franjevac koje spominjete u svome pismu trebali hitno posegnuti za nekim od crkvenih dokumenata kako bi još jednom obnovili znanje o tome što Crkva doista naučava o smislu bolesti i patnje, kao i o prokletstvu. Kako je naš odgovor na Vaše teško pitanje ograničen samo na novinski članak i Vama preporučujemo, ako Vam je to moguće, da pročitate što u svome apostolskom pismu »Spasonosno trpljenje« (Salvifici doloris) piše papa Ivan Pavao II. Već u samome uvodu, u prvome broju, Sveti Otac podsjeća na riječi apostola Pavla koji tumači spasonosnu vrijednost trpljenja: »U svome tijelu dopunjam što nedostaje Kristovim mukama za Tijelo njegovo, koje je Crkva.« Već samo tom rečenicom jasno je da je perspektiva crkvenoga nauka o bolesti i patnji drukčija od onoga mišljenja ili osjećaja koji su Vam nametnuti. Može se reći da čovjek na osobit način postaje putem Crkve kad u njegov život uđe trpljenje. Ljudska patnja treba poticati na sućut i na poštovanje, premda na određeni način zastrašuje. Kada čovjek pati, onda je obično smućena srca, zapanjena i uznemirena duha.

Da bi naš odgovor bio što konkretniji i jasniji, pokušat ćemo ga dati preko svima poznatoga primjera - pravednoga Joba. Svima, pa i nekršćanima, poznata je povijest toga biblijskog pravednika koji je bez ikakve svoje krivnje iskušavan nebrojenim patnjama. Izgubio je imetak, sinove i kćeri, te je napokon i sam udaren teškom bolešću. U tom strašnom stanju pojavljuju se u njegovoj kući tri stara znanca koji ga, svaki drukčijim riječima, nastoje uvjeriti da je »sigurno učinio neki teški grijeh« kad je udaren višestrukom i tako groznom patnjom. Oni kažu da patnja uistinu pogađa čovjeka samo kao kazna za neku krivnju; nju, naime, šalje Bog koji je savršeno pravedan, te se njezini razlozi nalaze u redu pravednosti. U mišljenju Jobovih prijatelja očituje se uvjerenje koje se nalazi i u moralnoj svijesti čovječanstva: objektivni moralni poredak traži kaznu za prijestup, za grijeh i za krivnju. S toga gledišta, patnja se pojavljuje kao »kažnjeno zlo«. Uvjerenje onih koji patnju tumače kao kažnjavanje grijeha, oslanja se na poredak pravednosti, a to odgovora mišljenju koje izriče jedan od Jobovih prijatelja: »Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti« (Job 4, . Unatoč svemu tome, Job osporava istinitost načela koje patnju poistovjećuje s kaznom za grijeh. To čini na temelju osobnog razmišljanja; svjestan je, naime, da nije zaslužio takve kazne, čak ističe dobro što ga je u životu činio. Na kraju sam Bog kudi Jobove prijatelje zbog njihovih optužaba te priznaje da Job nije grešan. To što on trpi jest patnja nevinoga; treba je prihvatiti kao misterij što ga čovjek svojim umom ne može proniknuti. Knjiga o Jobu ne ruši temelje transcendentnoga moralnog poretka utemeljena na pravednosti kako ih predstavlja starozavjetna i novozavjetna objava. No ta knjiga istodobno vrlo odrješito pokazuje da se načela toga poretka ne mogu primjenjivati isključivo i površno. »Premda je istina da patnja ima smisao kazne ukoliko je povezana s grijehom, nije istina da je svaka patnja posljedica grijeha te da svaka ima značenje kazne«, piše Ivan Pavao II. (SD, 11). Lik Joba u Starom zavjetu to na poseban način dokazuje. Objava, riječ samoga Boga, sasvim slobodno postavlja pitanja o patnji nevina čovjeka: o trpljenju bez krivice. Job nije kažnjen. Nije bilo razloga da mu se nametne kazna, ali je podvrgnut teškoj kušnji. Knjiga o Jobu nije posljednja riječ Objave o tom pitanju. Ona je na određeni način navještaj Kristove muke. No, već sama po sebi ona je dovoljan dokaz da odgovor na pitanje o smislu trpljenja nije bez pridržaja povezan s moralnim poretkom koji se temelji na samoj pravednosti. Isus Krist je ljubavlju pobijeđena patnja i u njemu značenje patnje izlazi iz okvira pravednosti i ulazi u dimenziju otkupljenja. Trpljenje dakle nije beskorisno. Otkriće spasenjskog značenja trpljenja u sjedinjenju s Kristom preoblikuje taj tjeskobni osjećaj. Kad čovjek vjeruje da sudjeluje u Kristovim patnjama, to mu donosi unutarnju sigurnost da patnik »dopunja ono što nedostaje patnjama Kristovim«; da u duhovnim razmjerima djela otkupljenja kao i Krist služi spasenju svoje braće i sestara. Nije, dakle, samo koristan drugima nego, štoviše, vrši nezamjenjivu službu.



Glas Koncila, broj 18 (1558), 2.5.2004

Šteta što u tom istom Glasu Koncila je rečeno da nije problem ako osoba ide kod bioenergetičara ako se to ne kosi sa vjerom.

Ne slažem se s tobom Magda!Nisam ja krivo postavila stvari nego ti.A kako bi ti nazvala alkoholizam, drogu, nagle smrti, svađu, nasilje, neplodnost, tragedije u obitelji?Je li to blagoslov ili prokletstvo?
Ma ne želim ja ispravljati krive Drine, to samo dragi Bog može!
Zašto toliki napadi na karizmatike? Pa što ako je fra Ivo preuzeo neke stvari od oca Manjackla ako su te stvari istinite i mudre? Pa i otac Manjackal je došao do nekih spoznaja na temelju svog dugogodišnjeg iskustva u radu s ljudima.

Ne kažem ja da je to loše samo odgovaram zašto neki zastupaju to stajalište, a neki drugi pak ne. Evo vidiš šta piše u poruci od Gospodina koja se nalazi na stranici od oca Jamesa. Kasnije ću staviti mišljenje od oca Manjackala koje tvrdi drukčije.

I zar zbilja misliš da je sve stvar karaktera, Magda?
Kad malo bolje pogledaš i nije!Najlakše je osuditi čovjeka da je slabić i nekarakteran, a ne znaš što je u njegovoj duši, koje rane, koje posljedice grijeha, koje teške okolnosti života, koje muke i patnje. Zato nemojmo biti brzi na osudi jer ne znamo bismo li mi bili još gori grešnici na njegovom mjestu. Jedino Bog smije suditi! Zašto je netko na nešto slab i zašto u neki grijeh lako upada isto tako nije slučajno! Sve ima svoj uzrok.

Draga sestro,poštujem tvoje mišljenje.ne trebaš se ljutiti zbog toga(ovo za uskličnik) Svo što si navela,alkoholizam,droga,nasilje...i da ne nabrajam su grijesi.Grijesi i ništa više.I nije to niti blagoslov,niti prokletstvo nego nedostatak Boga i vjere u njega.
I još nešto,ne napadam karizmatike,to si krivo shvatila,samo mi nije jasno zašto oni toliko o tome pišu i govore.To je sve.Uostalom zahvaljujući jednom karizmatiku,vlč.Zlatku Sudcu ja sam pronašla Boga ponovo u svom životu.Toliko o karizmaticima i mom mišljenju o njima.