www.tebe-trazim.com

Draga braco i sestre.
Nazvala me je sada cura koja je pratila ovu temu i tim poticajem reci cu vam neke stvari.
Sad vam pisem ovo kada sam zaista dotaknuo dno, mislim da ispod ovoga vise ne postoji nista.
Zelim se ispricati sto sam toliko tvrdoglav, sto sam mozda napravio lakrdiju od ovog foruma od vas.
Zelim da mi Bog oprosti sto sam konstantno odbacivao Njega i Njegovu milost, sto sam odbacivao vase savjete, sto sam odbacivao savjete cure.
U nastavku cuvam napisati i sve je u redu s menom samo sam lud od boli i nikako da me ostave na miru zlodusi.

Nisam cesto na forumu i evo sad sam procitala cijelu tvoju temu pa da ti kazem kako sam ja napravila kad su mi se u jednom duzem zivotnom periodu zaredale same lose stvari. Toliko nisam imala volje za zivit da me to uplasilo. Nisam vidjela nikakvu naznaku poboljsanja, a nisam imala snage vise ista popravljati, poduzimati. Sjetila sam se rijeci jednog svecenika koji je dao savjet: Kad vam je tesko, redovno odite na misu (nedjeljom), nemate sta izgubiti, a vidjet cete koliko mozete dobiti. Sjedila sam na misi i slusala. To mi je izgledalo kao slamka spasa tada kad vise nisam znala sta bi. Do tada nisam redovno isla na mise. Otisla bih mozda dvaput godisnje. Ne znam koliko si ti redovan na misi nedjeljom.

Od silnog straha pred neizvjesnom buducnosti zavapila sam Bogu da mi da sta god on zeli, sve cu prihvatiti, sve mrvice dobrote i ljubavi, necu se vise boriti za sebe kao da nesto zasluzujem. Stvarno sam mu predala svoju buducnost i opustila se.

I samo taj mali korak bio je dovoljan da se stvari pokrenu, bez mog udjela u tome jer ja nisam imala snage da ista djelujem, ali te nove mogucnosti koje su se pocele otvarati uvjerile su me koliko nas nas Bog voli i zeli da obratimo iskrenu paznju na Njega. Pod "iskrenu" mislim da prestanemo zamisljati svoj zivot kako bi ga najradije uredili vec da shvatimo da ce nam On pomoci da budemo sretni ako mu pruzimo priliku jer on vidi daleko, a mi ni ispred svog nosa.

Upoznao sam svoju curu prije 3, 5 godine preko drustvene mreze facebook, slucajno sam je dodao.
Tada sam bio u stanju lutanja daleko od Boga... ali bio sam nazovimo to tako " popularan " u gradu, dosta me ljudi znalo i tako.
S njom sam se dopisivao i u isto vrijeme s jos 11 cura, zasto sam nju odabrao i sve ostale odjedanputa ignorirao i otkazao ne znam.
Kako sam zivio raskalaseno islio sam i s njom za jednu noc kao i s drugim curama...
Dugo smo se dopisivali ( mislim na kolicinu ) ja sam rekao neke stvari koje nisam zelio ali eto izisle su same od sebe.
Izasli smo dva puta u kino, treci puta sam je pitao da budemo skupa.
Pristaka je tada je imala 17 godina ja 22,5.
Prekrasna mlada djevojka andeonskog osmjeha.
U pocetku smo krili nasu vezu jer njezin otac nije smio saznati, takva je osoba ne slaze se s nekim stvarima i tako.
Ja sam prihvatio to.
Krenulo je lijepo, zaljubljenost, vidanje rijetko pa svaki puta sve cesce... kasnije se to pretvorilo u svaki dan.
Jednog dana otkrila je njezina sestra da smo skupa, nije se slagala medutim ona je ostala uz mene, kasnije je saznala i majka njezina koja se isto suprostvljala znajuci kakav je muz po pitanju toga, ona je i dalje ostala uz mene.
I dosao je dan kad je njezin otac saznao da smo skupa.
Reakcija je bila katastrofalna.
Razlog je mater od mog prijatelja koja je covjeka ( tada bolesnog ) isla uznemiravati i govorit mu lazi o meni.
Da sam ja opasan, da cu mu kcer napumpati, da cu mu oteti novac, da iman devijantnu obitelj ( o mojoj obitelji ste upoznati, ja sam do 22 godine isto bio strasno divlji zavrsavao sam u zatvoru zbog tuca, rasprcavao sam travu i tako, bas sam divlji bio ) Istina je jos da je moj otac alkoholicar i dosta puta zavrsvao u zatvoru zbog nasilja u obitelji... ukratko cijelo prezime je na losem glasu.
Njoj je otac isao u skolu i pricao s njom, katastrofalna reakcija je bila.
Ona je meni javila, bila je slomljena, mene voli ali voli i svoju obitelj, a svi su bili protiv nase veze!!
Djevojka 18 godina nije se dala slomiti ostala je s menom iako nije rekla ocu da smo jos skupa, rekla je majci i sestri koje su vrsile pritisak na nju medutim ona se nije pokolebala.
U meduvremenu ja sam upao u tesku depresiju, bez posla, doma svaki dan kaos,, nisam imao sto za jesti...
Svaki dan s njom pricao o tome, ona me je toliko voljela da mi je od doma donosila jesti, placala hranu vani, izlske, pica...
Medutim djelovalo je to sve na nju svakim danom je gubila svoj andeoski osmjeh i svoj optimizam radi mene i mojih obiteljskih problema, radi mog pesmizma...
Dosli su problemi s kockom i tu je bila uz mene izvukla me, htio sam se ubiti radi kocke.
Preselili smo u drugi grad radi njezinog faksa, ona se odrekla stanovanja sa sestrom u drugom gradu samo da bi mogla s menom biti u drugom gradu, ispit je namjerno rijesila krivo da upadne u drugi grad.
Odrekla se svog sna radi mene bila je jako perspektivna u jednom sportu ali je morala birati izmedu tog grada i zivota u drugom gradu s menom. Odlucila se za mene.
Otisli smo zivio sam godinu dana na njezinom racunu, bez posla, majka mi je slala 500 kn mj.
U meduvremenu sam se uhvatio kladionice, nisam mario za nju.
Pruzala mi je punu podrsku u vezi posla, oobitelji, kad mi se majka razbolila ona je bila uz mene!
Puno ljubavi i osjecaja mi je pruzala ja sam uzvracao sve povrsno jer sam zivio u svom depresivnom zivotu.
Zaglibili smo oboje kod vracara koji nam je svasta rekao izmedu ostalog i to da cemo se razici prije ili kasnije ako ne napravimo njegovu zastitu.
Napravili smo, prolazilo je vrijeme...
Ja sam ostao isti nju je nesto mucilo, pocela se moliti...
Ja sam odbacivao molitvu... ona je sve cesce navaljivala da idemo na Misu otisao bi preko volje...
Na kraju smo bacili te amajlije u more nakon toga cim smo bacili oboje smo osjetili kao da je nesto izaslo iz nas...
Vrijeme je prolazilo blizilo se vrijeme povratka u zadar, ja stajao na mjestu, za njezin faks bio sam nula bodova potpora, nikakva, iako je imala problema...
Vratili smo se u zadar, veza nam se rasklimala, svadali smo se skoro svaki dan.
Jednu vecer ja odlucim da se javim njezinom ocu da pricam s njim normalno jer nisam mogao vise trpjeti da ona bjezi po grad kada je s menom svaki puta kada joj je otac u blizini.
Ali isli smo u grad slobodno uvijek, svi su nas vidjeli.
I razgovarao sam s njezinim ocem, nisam dobio blagoslov ali covjek je rekao da ne moze nist ako se ona odluci za tu vezu jer je punoljetna.
Ali da ce je ta veza unistiti.
Nju je to slomilo molila me da mu se ne javljam da ona to mora rijesiti ali nisam slusao odlucio sam stvar preuzeti u svoje ruke.
Iako smo tada bili u jako klimavom odnosu.
I tu je puklo, tu me ostavila.
Njezin otac joj je rekao i neke neistine, i malo je manipulirao njome da je ona kriva za njegovu bolest, da je kriva sta je zauvijek nesretan...
Uglavnom ponovilo se ona reakcija od prvi puta samo u blazoj verziji.
Tu me je ostavila.
Ima unazad 2 ipo mjeseca. Cujemo se skoro svaki dan, ja je molim ona ne moze i ne zeli.
Ona ima jos neke osjecaje, ali ne zeli s menom vise, kaze da ce pustiti da Bog odluci.
Cijelo to vrijeme sam bizao od Boga.
Kad smo prekinuli pokusavao sam se vratiti kao sto to i sada radim Bogu.


Moja istina je jako tuzna.
Izgubio sam oslonac i veliku podrsku, veliku ljubav.
Gotovo sam upropastio prekrasnu curu koja je gotovo u potpunosti zbog mene izgubila svoj prekrasan osmjeh.
Nije to vise ona vesela osoba kao na pocetku veze.
Ja sam na podu u blatu, trudim se pustit je ne gusit je ali zlo mi ne da mira i radim stvari koje je zaloste i guse iako nismo skupa.
Stalo joj je do mene i zeli da budem sretan, a ja ocajnicki zelim priliku.

Ne da nisam zasluzio priliku nego sam zasluzio da mi se vise nikad ne javi.
Zasluzio sam da me svi vi ovdje ignorirate, zasluzio sam da me Bog strasno kazni...

I eto osjecam se razapeto... svasta sam Bogu prebacivao sve do maloprije, nju gusim, vas ovdje maltretiram...
I ne znam sta da vise napisem
Zasluzio sam sve najgore.
Ja sam nikakv brat, nikakav sin, nikakav decko, nikakav vjernik, zalostim i upropastavam sve oko sebe, unistavam sve svojom depresijom.
Zasluuzio sam da me zemlja proguta.

Ne znam vise kako krenuti, kako krenuti a da se ne slomim u roku dva dana kao trstika.
Sramim se i sto sam napisao o njoj... iam tu i njezine krivice, ali ne ponase tako kako se ja ponasam prema nekome koga silno volis... ja sam glavni i najveci krivac sve sam upropastio.
S menom ni Bog ne moze iimati strpljenja a kamoli jedna cura.
Gadim se sam sebi zbog ponasanja, zbog rijeci, zbog djela...
Kako se samo usudujem tako i pomisliti o Bogu i mrziti ga, odbacivati njegovu milost...
Kako se samo usudujem vas ovdje maltretirati
Kako se samo usudujem curu do koje mi je silno stalo tako maltretirati...
Nisam vrijedan spomena, nedostojan sam nicega!
Prezirem sam sebe, odvratno se ponasam, zasluzujem najdublji i najcrniji pakao!

Od samosazaljenja nemas nista, samo padas sve dublje. Radije kreni na misu redovno i tamo Bogu predaj sve u sutnji. Budi sam sa sobom, danima, odmakni se od cure dok se ne stalozis. Ovo ce mozda okrutno zazvucati, ali to i sebi kazem kad se navezujem na nekoga: Sam si se rodio, sam ces i umrijeti (al s Isusom uvijek). Ako vas itko moze ponovo povezati onda je to Bog. Na silu ne ide, pogotovo maltretirajuci njezinoga oca da promijeni misljenje. Pokusavati nesto popraviti svojim snagama kad i sam vidis da ne ide je uzaludna muka. Mucis sam sebe.
Ako volis citati, procitaj knjigu "Bojno polje uma" pa ces vidjeti koliko si lose radis kad se stalno optuzujes, mrzis i bjesomucno razmisljas.

Tako silno zelim da se vratim Bogu, da mi krene normalno u zivotu.
Tako silno zelim da sam uzor i primjer drugima.
Tako silno zelim biti pravi brat, pravi sin, pravi decko.
Tako silno zelim da mi ona pruzi sansu...

Ali sam ne mogu vise nista, nisam sposoban... ako Ima jos strpljenja s menom zazvat cu Ga.


Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim (Lk 15, 2

Poslusat cu tvoj savjet, i savjete drugih

Koristilo bi ti da sad odes spavati jer jutro je pametnije od veceri. I gledaj cak da odspavas kratko i tokom dana kad te ulovi nemir i razmisljanje, meni je pomagalo. btb