Blagoslovine 1667 "Sveta Majka Crkva ustanovila je blagoslovine (sakramentale). To su sveti znakovi, nalik sakramentima, kojima se označuju i molitvom Crkve postižu nadasve duhovni učinci. Njima se ljudi pripremaju da prime glavni učinak sakramenata i bivaju posvećene razne zgode života".[1]
ZNAČAJKE BLAGOSLOVINA 1668 Ustanovila ih je Crkva radi posvećivanja nekih crkvenih službi, nekih životnih stanja, vrlo različitih okolnosti kršćanskog života, kao i uporabe čovjeku korisnih stvari. Prema pastirskim odlukama biskupa, blagoslovine mogu također odgovarati vlastitim potrebama, kulturi i povijesti kršćanskog naroda pojedinog kraja ili pojedinog vremena. Blagoslovine uvijek sadrže molitvu, često popraćenu određenim znakom, kao što je polaganje ruke, znamenovanje križem, škropljenje blagoslovljenom vodom (koje doziva u pamet krštenje).
1669 Blagoslovinama je korijen u krsnom svećeništvu: svaki je krštenik pozvan da bude "blagoslov"[2] i da blagoslivlje.[3] Zato i laici mogu predsjedati nekim blagoslovima;[4]što se više blagoslov tiče crkvenog i sakramentalnog života, to je više njegovo predsjedanje pridržano zaređenom službeniku.[5]
1670 Blagoslovine ne podjeljuju milost Duha Svetoga na način kao sakramenti, nego po molitvi Crkve pripravljaju za primanje milosti i raspolažu za suradnju s njome. "Pravo raspoloženim vjernicima pruža se mogućnost da im se gotovo svaka zgoda života posveti božanskom milošću koja proistječe iz vazmenog otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća, iz kojega svi sakramenti i blagoslovine crpe svoju moć; gotovo i nema ni jedne čestite upotrebe tvarnih dobara koja se ne bi mogla usmjeriti na posvećenje čovjeka i na hvalu Bogu".[6]
RAZNI OBLICI BLAGOSLOVINA 1671 Među blagoslovinama najprije su blagoslovi (osobâ, stola, predmeta, mjesta). Svaki je blagoslov hvala Bogu i molitva za postizavanje njegovih darova. U Kristu kršćani su blagoslovljeni od Boga Oca "svakim blagoslovom duhovnim" (Ef 1,3). Zato Crkva podjeljuje blagoslov zazivajući ime Isusovo i obično čineci sveti znak Isusova križa.
1672 Neki blagoslovi imaju trajno značenje: njihov je učinak posvećenje osoba Bogu i posvećenje predmeta i mjesta za bogoštovnu upotrebu. Blagoslovi osoba - ne valja ih zamijeniti sakramentalnim ređenjem - jesu: posvećenje opata i opatice nekog samostana, posvećenje djevica, obred redovničkog zavjetovanja i blagoslovi za neke crkvene službe (čitači, akoliti, katehisti itd.). Kao primjer blagoslova predmeta mogu se navesti: posveta ili blagoslov crkve ili oltara, blagoslov svetih ulja, posuđa, svete odjeće, zvona itd.
1673 Kad Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu). Isus ga je vršio (usp. Mk 1,25); od njega Crkva ima moć i zadaću otklinjanja (egzorcizma).[7] U jednostavnom obliku egzorcizam se vrši u slavlju krštenja. Svečano otklinjanje, zvano "velikim egzorcizmom", moze izvršiti samo svećenik, i to s biskupovim dopuštenjem. U tome treba postupati razborito, strogo poštujući odredbe koje je donijela Crkva. Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju od utjecaja zloduha, i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojoj Crkvi. Nešto posve drugo je slučaj bolesti, osobito psihičkih, kojih liječenje spada u medicinsku znanost. Važno je, dakle, prije nego se slavi egzorcizam, osigurati se, da se radi o prisutnosti Zloga, a ne o bolesti.[8]
PUČKA RELIGIOZNOST 1674 Osim o sakramentalnom bogoslužju i o blagoslovinama, kateheza mora voditi računa o oblicima pobožnosti vjernika i o pučkoj religioznosti. Religiozni osjećaj kršćanskog naroda u svakom vremenu nalazio je izražaja u različitim oblicima pobožnosti koje okružuju sakramentalni život Crkve, kao što je čašćenje svetih moći, pohodi svetištima, hodočašća, ophodi, križni put, vjerski plesovi, krunica, medaljice. itd.[9]
1675 Ti su izražaji produžetak liturgijskog života Crkve, ali ga ne nadomještaju: "Te vježbe treba tako urediti da, vodeći računa o pojedinim liturgijskim vremenima, budu u skladu sa svetom liturgijom, da od nje na neki način proizlaze i k njoj vode narod, jer ih ona po svojoj naravi daleko nadvisuje".[10]
1676 Potreban je pastirski razbor u podržavanju i promicanju pučke religioznosti i, po potrebi, pročišćavanju i ispravljanju religioznog osjećaja koji je u pozadini tih pobožnosti da bi se napredovalo u spoznaji Kristova otajstva. Te pobožnosti podliježu brizi i sudu biskupa i općim crkvenim uredbama.[11]
Pučka religioznost je, u biti, skup vrednota koje, s kršćanskom mudrošću, odgovaraju velikim egzistencijalnim pitanjima. Zdrav katolički pučki osjećaj jest u sposobnosti sinteze gledom na ljudsko postojanje. Tako on stvaralački povezuje božansko i ljudsko, Krista i Mariju, duh i tijelo, zajedništvo i ustanove, osobu i zajednicu, vjeru i domovinu, um i osjećanje. Ta mudrost jest kršćanski humanizam koji radikalno potvrđuje dostojanstvo svakog bića kao Božjeg djeteta, uspostavlja temeljno bratstvo, uči biti u skladu s prirodom i shvaćati rad, daje opravdanja za život u radosti i vedrini, čak i usred životnih neprilika. Ta je mudrost, za narod, također načelo razlučivanja, evanđeoski instinkt koji daje spontano spoznati kad je evanđelje u Crkvi na prvome mjestu, a kad mu je sadržaj ispražnjen i zagušen drugim interesima.[12]
http://www.katolici.org/katekizam.php?a ... di&id=1144
Login
FAQ
Chat
Traži
