|
MOLITVA - ŠTO ZNAČI MOLITI?
"Molitva je razgovor s Bogom. Moliti znači hvaliti Boga. Moliti znači reći Bogu da ga se ljubi. Moliti znači promatrati Boga. Moliti znači na Boga usmjeriti duh i srce. Moliti znači tražiti od Boga oproštenje. Moliti znači zazvati Boga upomoć. Moliti znači zamoliti Boga za svetost i za spasenje, za nas i za sve ljude" (Charles de Foucauld).
Otkako znamo za ljude i njihove religije, oni mole. Unatoč svim problemima koji su s time povezani, može se reći kako molitva spada u čovjekovu bit. Kad moli, čovjek sam sebe promatra u Božjemu svjetlu i na taj način spoznaje tko je on i tko je Bog. Spoznaje svoju ograničenost te istovremeno Božju veličinu, koja je u njegovoj dobrostivosti. Čovjek se ne može osloboditi Božje privlačnosti. On je uvijek u potrazi za Bogom. To je izrazio sv. Augustin riječima koje su postale svjetskom klasikom: "Za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi" (Ispovijesti 1, 1). To biblijsko poimanje čovjeka zasnovano je na činjenici da je on stvorenje, da je stvoren. On od Boga dolazi pa stoga u sebi nosi čežnju za Bogom koji ga je pozvao na postojanje, na život. To je onaj posljednji razlog zašto mi ljudi molimo.
U Psalmima se kaže: "U ustima djece i dojenčadi hvalu si pripravio" (Ps 8, 3). Molitva u osnovi nije komplicirani postupak. Ona dolazi iz neposrednosti srca. Ona je čovjekov odgovor na Božju objavu samoga sebe. Biblija opisuje taj temeljni čin molitve. Pred uzvišenošću i ljepotom Božjega stvorenja čovjek odjednom zastane i iz njega se prolomi uzvik: "Gospodine, Bože moj, silno si velik!" (Ps 104, 1). To se može nazvati molitvom života.
Molitva u Bibliji
Što je molitva, to najbolje saznajemo iz Biblije. U njoj posvuda susrećemo ljude koji mole. Tu dobivamo svjedočanstva i primjere kako bismo i sami trebali moliti. Jer dobro je poći u školu molitve. S "nevoljom i blagoslovom molitve" (Karl Rahner) nismo sami. Tijekom čitave Božje povijesti s ljudima nailazimo na molitelje i moliteljice koji nam pomažu i koji nas uvode u molitvu.
Na prvome je mjestu Abraham, praotac naše vjere (usp. Rim 4, 17). On je ujedno istaknuti lik i uzor molitve u Starome zavjetu. Njemu se Bog objavljuje, a Abraham mu daje životni odgovor tako što ga sluša. To je pralik molitve. Abraham je "podigao žrtvenim Gospodinu i zazvao ime Gospodnje", kaže se (Post 12, 8 ). Tu još uvijek ne nalazimo molitvu, nego tek priznavanje Boga kao Boga: Ti, koji si Bog! Na Božje je obećanje Abraham odgovorio vjerom. Tako se razvija živi dijalog, razgovor između Boga i Abrahama te konačno dolazi do saveza u kojemu se Bog obvezuje na ljubav prema Abrahamu i njegovome potomstvu, izraelskome narodu.
Abrahamov nam lik također pomaže shvatiti što je prošnja. Ona je molitva za druge, a izlazi iz srca koje suosjeća. Prošnja je odvažni istup za druge u teškim okolnostima, pri čemu molitelj ne štedi ni samoga sebe (usp. Post 18, 22-33). Primjer savršenog ostvarenja prošnje dao nam je Isus Krist na križu. Naše prošnje, želimo li ih shvatiti ozbiljno, tu trebaju tražiti svoja mjerila.
Da je molitva teško probijanje do vjere, svjedoči nam Abrahamova žrtva (Post 22, 1-19 ). Nasuprot Božjemu obećanju - jer Bog je i sebe obvezao prema Abrahamu - stoji Abrahamova velika vjera. Teško je dokučiti značenje toga biblijskoga prizora. Želi li on možda reći da čovjek samo po žrtvi može dosegnuti svoju stvarnu veličinu?
Praotac Jakov pokazuje nam kako molitva može biti i borba (Post 32, 23-33 ), iz koje čovjek izlazi obilježen, ali i blagoslovljen. "Neću te pustiti dok me ne blagosloviš", govori Jakov Bogu. On "prisiljava" Boga da održi svoje obećanje: "Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš te ću te dovesti natrag u ovu zemlju" (Post 28, 15 ). Isus će svojim učenicima staviti na srce «kako valja svagda moliti i nikada ne sustati", jer «neće li Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?" (Lk 18, 1. 7 ).
Mojsije je prvi posrednik između Boga i izraelskog naroda te je u tom smislu slika samoga Isusa Krista. On - s kojim je Bog "razgovarao licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem" (Post 33, 11) -upravo se pokazao kao tvrdoglavi molitelj, pri čemu nije štedio samoga sebe. Ne moli za sebe nego za narod koji je Bog odabrao te pri tom ide do same granice mogućega: "Narod onaj težak je grijeh počinio napravivši sebi boga od zlata. Ipak im taj grijeh oprosti... Ako nećeš, onda i mene izbriši iz knjige koju si napisao" (Izl 32, 31-32).
Molitva proroka može biti tužaljka koja dolazi iz očajnoga srca (Jer 15, 10-21); može biti priznanje krivnje u ime čitavoga naroda i molitva za oproštenje (Dn 9, 4-19), no prije svega je prošnja Bogu da poštedi svoj narod koji je protiv njega sagriješio (Am 7, 2. 5.).
David, kralj po Božjemu srcu, zahvaljujući svojim pjesmama proslavio se kao uzorni molitelj, ne samo u očima izraelskog naroda, nego i Crkve, sve do dana današnjega. "U svakome svom djelu slavio je Svetog Svevišnjeg riječima hvale, pjevao je svim srcem svojim i ljubio Tvorca svoga" (Sir 47, 8 ).
Izvanredno svjedočanstvo biblijske molitve su Psalmi, koji su kao cjelina preuzeti u molitvu Crkve. Ona u njima vidi nadahnutu knjigu molitve. Psaltir je zacijelo dobio svoj današnji oblik u vrijeme Ezre i Nehemije (V. do IV. st. prije Krista). Sadrži 150 raznovrsnih pjesama, pri čemu su najviše zastupljene tužaljke. Psaltiru nije tuđe ništa što je ljudsko. Kao što je slučaj u židovstvu, on je i u novozavjetnome Božjemu narodu dobio status velike knjige molitve, kako u bogoslužju tako i u molitvi pojedinca. U njemu, osim toga, najjasnije dolazi do izražaja zajednička bogata duhovna baština židovstva i kršćanstva.
Korištenje Psalama u Crkvi dovelo je do njihove kristijanizacije, što znači da ih se čita i razumije u svjetlu događaja Isusa Krista.
Kako bismo mogli govoriti o biblijskoj molitvi a da ne progovorimo i o "anavim", o Božjim siromasima i malenima? To su nebrojene osobe koje "svoju nadu posve polažu u Boga", kao što će kasnije reći Benediktovo Pravilo (RB 4, 41). Lijepo se u evanđelju opisuje unutarnji stav tih ljudi kad se za jednoga od njih, za starca Šimuna, kaže da je "iščekivao Utjehu Izraelovu" (Lk 2, 25). Ti priprosti, pobožni molitelji, čiji je molitvenik također bio Psaltir, mjerodavno su doprinijeli tome da je biblijska molitva postala duboko osobna stvar.
Isus kao molitelj
Isus, Sin Božji koji je postao čovjekom, u svojemu je domu u Nazaretu čitao Toru te je naučio moliti, od svoje majke Marije i poočima Josipa, potom u nazaretskoj sinagogi i jeruzalemskom hramu. No na pravi izvor njegovog molitvenog života ukazao je riječima: "Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" (Lk 2, 49). Njegov odnos prema Ocu na nebesima jest otajstvo u kojemu i nama daje sudjelovati. Doista, naziva ga "mojim Ocem" i "vašim Ocem" (Iv 20, 17).
Evanđelja izvješćuju, osobito Luka, kako se Isusovo djelovanje te njegova muka, smrti i uskrsnuće mogu razumjeti samo ako se ima na umu njegova intimna molitva Ocu. Naziva ga "Abba - Oče", a time izražava kako je Otac uvijek s njime.
Isus se najčešće moli Ocu noću i u potpunoj samoći (Mk 1, 35; Lk 5, 16; 6, 12). U Gecemanskome se vrtu u molitvi prepušta volji Očevoj (Lk 22, 42). Njegove posljednje riječi na križu također su molitva.
Isus nas uči moliti
Naš logični odgovor na jedinstveni značaj Isusove molitve sadržan je u molbi učenika: "Učitelju, nauči nas moliti" (Lk 10, 1). U Očenašu, "na čijoj visini uvijek moramo ostati" (papa Ivan XXIII.), Krist nas uči da Boga zovemo "našim" Ocem, što znači da u našemu srcu Bog uvijek mora živjeti kao - Otac.
Brojni su Isusovi zahtjevi i poticaji da molimo. Smijemo moliti i trebamo moliti. U punoj slobodi smijemo zamoliti Boga za sve što nam je potrebno, pri čemu posljednje mjerilo ima biti Božja volja (usp. Mt 6, 10; 26, 39). Tako molitva uključuje obraćenje našega srca te postaje izričajem naše djetinje vjere.
Crkva moli
Kao što je molio njezin Gospodin, i kao što joj je naložio činiti, tako moli i Crkva. Može se reći kako ona nastavlja Kristovu molitvu u iščekivanju njegovoga ponovnog dolaska. Isusova zajednica nadovezala se na živu molitvenu tradiciju židovskoga naroda, koja je poznavala vremena za molitvu tijekom dana. No upućena djelovanjem Duha Svetoga, Crkva se u svojoj molitvu uvijek prisjeća Kristovog otajstva u koje ju Kristov Duh sve dublje upućuje (usp. Iv 16, 13s). To otajstvo prožima njezinu molitvu te ju izgrađuje kao kršćansku zajednicu. «Kad Crkva moli i pjeva», tada je - ona to vjeruje - u njezinoj sredini prisutan sam Gospodin (Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o liturgiji "Sacrosanctum Concilium" 7).
o. Benedikt Müntnich OSB,
opat opatije Maria Laach
|
Login
FAQ
Chat
Traži
