Magda napisao:
ela bredi napisao:
Jel itko od vas ikada osjetio (ne tek trenutno, nego na malo dulje vrijeme) da vas je Bog odabrao da budete njegovi svećenici ili njegove časne sestre?
Kako ste se odazvali tom pozivu ili kako ste otkrili da ipak niste pozvani za duhovno zvanje?
Ja sam jedno vrijeme ozbiljno razmišljala o tome,ali više kao na neku neispunjenu želju jer mi je to nemoguće ostvariti zbog obitelji.Da mi se ta želja javila prije udaje onda bi sve bilo drugačije,ali Bog dragi zna zašto i ja sam to prihvatila.
Mislim da nitko ne bi trebao otići u časne,ili svećenike zato da pobjegne od sadašnjice i ovog našeg materijalnog svijeta.
Ja sam shvatila da je moja borba upravo tu,gdje jesam i da ću ljubav koju osjećam puno bolje pokazati i osjetiti onda kada je nemoguće,teško a pogotovo prema onima koji me ne vole i ne prihvaćaju.
Razumjeti njihove postupke,ponašanja koja su skroz protivna mojim,i opet probati probiti se kroz te zidove oko njihovih duša.Šutjeti i kada bih rekla,i moliti za njih.
A onda,kada i jedan od njih, shvati,promjeni se,što mi se skoro dogodilo sa jednim članom u široj obitelji,osjećaj ljubavi je još veći,jer voljeti nekoga zato što nije "dobar",mislim da je najveći dar koji možemo imati.
Lako je voljeti nekoga zato što je dobar,ali voljeti onoga tko nije takav,tko te ne voli,tko je "zločest"...to je uspjeh koji našeg Gospodina najviše raduje.
I onda kada vidiš da je ta tvoja ljubav,upornost i razumijevanje probilo led,da se osoba mijenja,da počinje prihvaćati sebe i svoj život,kada vidiš mir i radost u njegovim očima,namjesto srdžbe i oholosti onda je srce puno radosti i hvale dragom Bogu,jer bez njegove pomoći ništa nebih uspjela.
HVALJEN BUDI MOJ GOSPODINE U VIJEKE VIJEKOVAI ja razmišljam slično kao Magda, samo što je tebi Magdice puno jednostavnije jer znaš da imaš familiju i da ne moš u časne. U meni je još uvijek prisutno i jedno i drugo.. Znam da mogu Bogu služiti tu gdje jesam, gdje sam potrebna i korisna, i gdje je nekad možda i teže.. Samo nisam sigurna..
Bilo je znakova, žarke želje, borbe i straha.. Puno sumnje, isto.. Na kraju ne znam. Znam da ne mogu, u ovakvoj situaciji jednostavno ne mogu. Sve se slomilo na reakciji moje mame, na njenim suzama i očaju, mislila sam da će doživjeti živčani slom.. Otada sam prestala o tome pričati, rekla sam im da neću, i predala Bogu. Ima tome već par godina. Našla sam mir, donekle. Mada je u meni uvijek ostalo to pitanje..
Trebala bi se "prešaltat", gledat organizirati svoj život, gledat kako bi se udala
.. To bi bilo razborito.. Bar, za početak, počet Boga molit za to.
Ovako sam nigdje, ko list na vjetru, izgubljena. Ne znam više ni što želim..
Ali, u konačnici se zapravo pouzdam u Boga, vjerujem da On zna kud me vodi, i kad će mi što dati, za što sam sposobna i u kom je stanju moja duša i zašto..
Login
FAQ
Chat
Traži
kad sam procitala da ste redovnica.
