Mario22 napisao:
Mislim da e malo previsemo svi bakcemo oko imena Bozjeg.Milsim da ono nije vazno,jer je Bog svuda oko nas i kako ga god zovemo to je sasvim u redu.
Nemozes ti Boga zvati kako got,jer Bo je Gospodin Bog i Bog je samo jedan.
Bog nam je okrenuo svoje lice
Bog u kojega mi kršćani vjerujemo, kako nam je objavio njegov sin Isus Krist je trojstven, trojedin. On je jedan Bog u tri božanske osobe, kako nas uči katekizam. Jedan stari simbol vjere (Quicumque) kaže to sažeto ovako: "Ovo je katolička vjera, častiti jednoga Boga u Trojstvu i Trojstvo u Jedinstvu, bez miješanja osoba, bez dijeljenja božanske biti: jer druga je osoba Očeva, druga Sinova, druga Duha Svetoga, ali božanstvo Oca, Sina i Duha Svetoga jest jedno, jednaka im je slava i suvječno Veličanstvo" (Katekizam Katoličke crkve, br. 266). Prošle nedjelje slavili smo svetkovinu Duha Svetoga, na Božić i Uskrs slavili smo svetkovine Sina Božjega Isusa. Zanimljivo je da u katoličkom kalendaru nema posebne svetkovine Boga Oca, Boga Stvoritelja. Možda će je Crkva jednoga dana uvesti. Vjeru današnje svetkovine jednoga Boga koji živi u tri osobe izrazili smo najbolje aleluja-stihom prije Evanđelja kad smo dali slavu Bogu: "Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu, Bogu koji jest, i koji bijaše, i koji dolazi!" (Otkr 1,8). Ne razumijemo kako je to: jedno biće, ili kako to filozofski kažemo: jedna narav u tri osobe. Ne razumijemo, ali vjerujemo. Vjerujemo, jer nam je Bog tako po Isusu objavio.
Bog nam je objavio još više: po Isusu, svome Sinu, Bog nam je objavio koliko mu je do nas stalo. Svojom spasiteljskom mukom, smrću i uskrsnućem Isus nam je otvorio put prema Očevu srcu. Bog nas prihvaća u ljubavi koja je ljubav između Oca i Sina, a zovemo je Duh Sveti. U Sinu nam je Bog pokazao svoje lice. Strašno je imati pred sobom lice koje je neprijateljsko i zlobno. Ali je divno imati pred sobom lice nekoga tko nas voli, lice oca, majke, djeteta, lice Boga koji je ljubav. To nam lice daje sigurnost, bezgranično povjerenje. Zato kažemo da ćemo u vječnosti upravo u tome uživati vrhunsku sreću, što ćemo moći trajno "gledati Božje lice", biti u Božjoj nazočnosti i sigurnosti.
Naš odgovor
Ovo Božje lice puno ljubavi traži odgovor od nas. Kad je prvi čovjek, Adam, sagriješio, sakrio je svoje lice pred Bogom. Osjetio je da više nije vrijedan Božjega lica, njegove blizine. Uostalom, tako se uvijek osjećamo kada sagriješimo. Grijeh nas dakle rastavlja od Boga, od njegova lica. Sveto nas pismo, osobito psalmi, često potiče da tražimo Božje lice. A tražiti Božje lice znači držati Božje zapovijedi, hoditi njegovim putom, truditi se da mu budemo bliski. A i sam je Isus na oproštaju od svojih učenika zatražio upravo to: da pođu po cijelom svijetu, učine njegovim učenicima sve narode, krste ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i uče držati, "sve što sam vam zapovjedio" (usp. Mt 19-20). Na drugom pak mjestu veli što im je to zapovjedio: da ljube jedni druge (usp. Iv 15,17). Tako se Bog koji je ljubav očituje svemu svijetu na sasvim očit i jasan način. Jezik ljubavi je univerzalan. Njega mora naučiti onaj tko želi navješćivati Božju ljubav i jedino ga tim jezikom može navješćivati.
Jedan svećenik pripovijeda sjećanje iz svoga djetinjstva. Kada sam odlazio od kuće na ljetni odmor k rodbini, majka mi je uvijek davala puno lijepih savjeta i opomena. Na rastanku bi mi rekla još nešto čega se i danas sjećam: "Idi s Bogom!" Blagoslovila bi me riječima: "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga" i dodala: "Sretno!" Pomalo mi je bio neobičan taj majčin blagoslov i oproštaj. Shvatio sam ga posve tek puno kasnije. Ona je učinila ono isto što je učinio i Isus na rastanku od svojih apostola, kojim i Matej završava svoje evanđelje. Čuli smo te riječi u današnjem evanđeoskom odlomku. Opraštajući se sa svojim učenicima, Isus ih šalje širom svijeta i daje im nalog da svima navješćuju njegovu Radosnu vijest o Božjoj ljubavi, da ih krštenjem uključuju u zajednicu spašenih u Crkvi, ali prije svega da ih uče, riječju i primjerom, obdržavati njegove zapovijedi, zapovijedi međusobne ljubavi. Budu li tako činili, smiju biti sigurni da Isus ostaje s njima "u sve dane - do svršetka svijeta" (Mt 28,20). Tko ostaje u Isusovoj ljubavi i u njoj trajno živi, taj ostaje s Isusom i nakon njegova povratka nebeskomu Ocu. To smo pozvani činiti i mi, vjernici ovoga vremena i podneblja. Sjećajmo se trajno te velike i radosne istine i svojim životom slavimo trojedinoga Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Dr. Anto Orlovac