hm.. vidite.. totalno sam se nasla u ovoj temi.... Strpljivost.... to mi je veliki nedostatak... vidjet cete zasto.. Evo moje malo tužnije priče... Ovo pismo sam napisala vlč.Radigoviću kada nisam mogla doći na karizmatski susret. Pismo mu nije predano, jer ga nitko nije mogao dati njemu..
naime, mama je trebala ici sa mnom na taj susret, ali nije htjela ici bez mene, tata je otisao raditi fuš... i tako.. pismo čeka.. no, da ne duljim... PROČITAJTE PISMO-i vidjet cete sto m e mući...
Hvaljen Isus, Velečasni!
Znate, uvijek se trudim da Ga što više i što češće hvalim. Vjerojatno nisam uzorna vjernica, ali svejedno i dalje ustrajem da budem bolja. Često znam otići sa tatom na nedjeljnu misu. Zahvalna sam mu što me je tako naučio. Pišem molitve kada me nešto tišti, molim za druge kada im je teško i zahvaljujem na svakom lijepom danu. Upravo zato jer želim biti kraj Isusa koji me željno očekuje. Zahvaljujući Vašim riječima na karizmatskim susretima ojačala sam u vjeri. I zbog toga sam ponosna na sebe. Možda zato što imam tek 19 godina i osjećam da neki moji prijatelji oko mene uzimaju vjeru zdravo za gotovo. Vjerojatno zato jer su im bitne druge stvari. Poput moći, novca i uspjeha u poslu. Neopisivo je koliko je to privlačno normalnim prosječnim ljudima. Kako se uvijek trgamo za mrvicu više? Koliko stepenica želimo odjednom preskočiti? Samo da što prije dođemo do cilja. Željenog cilja. Važno nam je da pritom zadovoljimo sebe. Da se osjećamo dobro. Da možemo reći da smo ostvarili sve što smo htjeli. Imati životnog suputnika, lijepo uređenu kuću, auto, čak i dva – još bolje, prekrasnu djecu i dobar posao. San svakog čovjeka. Ali ne i mene. Čudno za neke, znam. Znate Velečasni, ja želim jednu drugu zvjezdicu. Ne znam hoću li ju dobiti, ali vjerujem da sam ju zaslužila. Zato što osjećam da me Bog voli i želim da se ponosi sa mnom.
Evo, upravo ovdje počinje moja priča. Rođena sam kao željeno i voljeno dijete dvoje supružnika. Ušla sam u djetinjstvo puna vedrine i osmijeha ni sama ne sluteći kakav me tamni oblak čeka. Jedne noći dobila sam napadaj vrtoglavice. Probudila me iz sna i postepeno se pojačavala. Bila je toliko jaka da nisam mogla govoriti. Svaki pokret ruke, ili čak malog nožnog prsta natjerao bi me na povraćanje. I tako sam ja Velečasni, bila u tom stanju 20-ak sati. Povraćala sam svakih deset minuta, pijući vodu na malu žličicu da ne dehidriram. Progovorila bih tek nekoliko jednostavnih riječi. Roditelji su me odveli u bolnicu: dijagnoza-epilepsija. Lijekove sam dobila teih trošila redovno. Sa tim lijekovima sam živjela otprilike 5 godina. Terapiju su mi ukinuli jer mi nije pomogla. Naime epilepsiju više nisam imala, ali začudo, napadaji su me i dalje redovito posjećivali. Ležala bih puna 24 sata i toliko bi mi bilo loše, da nisam imala snage da zaplačem koliko sam patila. Drugi dan bih se jednostavno probudila kao da ništa nije bilo. Naravno, izmučena zbog prethodnog dana, ali osjećajući se prilično dobro. Spremnom za nove pobjede. Zbog svoje bolesti bila sam zlostavljana u osnovnoj školi. Zamislite, od strane cijelog razreda. To sam tek nedavno prebrodila, oprostivši svima. Napadaje i dalje imam. Dobivam ih dva do tri puta godišnje. Skoro sve pretrage sam prošla. Neurološki je sve u redu. Hvala Bogu da nije nešto tako teško. Krv, šećer, vitamini, željezo – ne znam što da više nabrojim, sve je u granicama normale. Tek je otkrivena manja nagluhost na oba uha. Srećom nije tako jaka, pa ne moram nositi slušni aparat. Pitate se Velečasni, što me muči? Vidite, ja sam sve to do sada relativnodobropodnosila. Prihvatila sam križ koji moram nositi i dalje iskreno vjerujući u Boga. Ne sjećam se da sam ikad bila srdita na njega zbog toga što sam jednostavno bolesna. Zapravo bila sam sretna, jer sam vidjela da ima puno ljudi kojima je lošije. Sve do nedavno. Prije nekoliko mjeseci nešto se promijenilo. Nažalost, na gore. Taman kada sam se pomirila sa starom situacijom. Prati me užasna vrtoglavica. Sporo hodam, ne radim nagle pokrete, i jednostavno prikovana sam za krevet i fotelju zadnjih mjesec dana. Obitelj je zabrinuta i sve napetija jer nas sve to jako pogađa. Pokušala sam prošetati prirodom koja me neizmjerno opušta i u kojoj nalazim mir, ali ubrzo sam morala zvati tatu da dođe po mene autom. I opet krevet, plač, nervoza – jer nešto sa mnom nije u redu. Nešto novo se događa, drugačije, lošije. Napadaj sam trebala dobiti u prvom mjesecu. No umjesto toga zadesile su me strašne vrtoglavice. Prošlo je mjesec dana odmaranja, zdrave prehrane i misli o vjeri, o Bogu, Isusu, molitvama. Jedino što osjećam jest da nema pomaka. Naprotiv, osjećam da ide na gore. Upravo zato Vas molim za pomoć. Medicinu sam gotovo otpisala. Razmišljam, ako mi nije pomogla cijeli život, zašto bi sada? Htjela bih da zamolite Isusa da mi pomogne. Želim dobiti onu zvjezdicu. Želim biti zdrava. Samo to želim u svom životu. Vjerujem da će mi Bog dati tu moju zvjezdicu i da ću je dočekati raširenih ruku. Kakva li će to sreća biti. Kakav dan, blagoslovljen milijun puta. O Bože, uistinu nestrpljivo čekam da to doživim. Ali… Da. Ima nešto što mi je važnije, ipak. A to je vjera u Boga i njegova Sina. Jer sam svjesna da se neke želje ne mogu ispuniti. Koliko god mi to željeli i molili. I ako se nekim slučajem moja jedina želja ne može ispuniti, tada bi trebalo zamoliti Boga da mi dade snage da prihvatim ono što mi je život dao, te da se ne naljutim i ne okrenem mu leđa zato što me nije ozdravio. Želim ga i dalje voljeti. Bez obzira na to koliko god mi teško bilo, želim cijeli život imati osmjeh na licu i nositi na tronu Božju ljubav koja nam je toliko potrebna –
Iako danas nisam ovdje, misli i duh su sa Vama u Ciboni.
Do sljedećeg puta kada ćemo se ponovno sresti, pjevati i slaviti Nebo.
Jedna tužna Ana iz Zagreba
Login
FAQ
Chat
Traži
