Evo sam i ja iščitala većinu postova na ovu temu, jer me to zanima. Vidim da već par mjeseci nitko ništa ne piše, ali svejedno ću ovdje napisati svoje svjedočanstvo. Kako sam napisla u svom prvom postu, obratila sam se prije oko četiri godine na Taboru. (Iako sam primila sve sakramente još ko dijete, i privlačila me crkva - misa, nisam išla, niti se molila redovito, niti u svemu slušala nauk Crkve...) Nosila sam neke rane na duši, jake, duboke, neću sad o tome, predugo bi bilo. I taj prvi seminar sam skoro cijeli preplakala, osjećala sam se kao da sam došla kući (slično kao na ovom forumu
). Mislim da sam dosadila fra Zvjezdanu, jer je bio DUHOVSKI seminar, svi bi trebali osjećati radost u Duhu Sv., a tamo neka ženska četiri dana bez prestanka suze roni. I onda je, treći dan, bila meditativna molitva, fra Zvjezdan nas je pozvao da se skoncentriramo i ponavljamo "Abba" - "Tata". Moja kolegica i ja nismo ni počele, a neka žena kraj mene (Nives - zapamtila sam ime) je rekla par puta "Abba" i počela moliti na tom nekom (aramejskom?) jeziku. U prvi tren sam mislila komentirati s kolegicom, a onda sam se osjetila snažno povezana s njom u duhu, zapravo s njenom molitvom. Kao da je ona - Duh Sv. preko nje - vapio neku moju molitvu iz dubine moje duše. Otprilike: Tata moj, ti znaš kroz koliki sam mrak prošla, koliku pustoš i patnju, i sad sam se vratila Tebi u zagrljaj. Kako boli patnja! I koliko je puno patnje u svijetu, čini mi se sama patnja. I da On zna i sve moje krivice, ali da ih u njegovim očima nema, da sam u njegovim očima čista.(Prije toga sam se i ispovjedila, po rasporedu seminara, nakon više godina.)
--Ovo nisam razumjela rječima, nego sam se tako osjećala. I isto tako sam osjetila koliko me NEIZMJERNO Bog voli, koliko sam mu draga baš takva kakva sam, i ta spoznaja, taj osjećaj, je postao temelj moje vjere i ljubavi prema Bogu, samoj sebi i bližnjemu. Nemam dar molitve u jezicima, ali u zadnje vrijeme sam počela čeznuti za njim, iako me strah. Zato mi i je ova tema baš zanimljiva.
Login
FAQ
Chat
Traži
