www.tebe-trazim.com

Onda ona nije ateist nego agnostik.
Jer ateist je po samoj definiciji ohol. On svoje ja uzdiže kao vrhovno božanstvo. On može i učinit tu i tamo dobro djelo, ma može i masu dobrih djela činit ali šta mu to vrijedi kad živi u smrtnom grijehu.

Nema u njemu one prave nesebične ljubavi koja dolazi od Duha Svetoga...a ako Duh Sveti u njemu malo jači radi od toga da ga samo na životu održava, tada on u duhu mora bar podsvjesno osjećati nazočnost Božju i ne može ni teoretski bit ateist. Kao što ne mogu ja bit i katolik i pravoslavac u isto vrijeme. il si jedno il si drugo. Il si muško il si žensko. Dobro možda si i transvestit.

Obrati se Gospodu i okani se grijeha,
moli se pred licem njegovim i
prestani Ga vrijedjati.
Vrati se Visnjem i okani se
nepravde
i jako zamrzi na gnusan cin.
Jer tko ce hvalit Svevisnjeg
u Podzemlju,
mjesto zivih koji ga mogu slaviti?
Hvala mrtvih mrtva je-kao da ih
nema,
samo ziv i zdrav hvali Gospodina.
Sirah 17;25-28

Točno.

Vječno spasenje mogu, naime, postići i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti. Božanska providnost ne uskraćuje pomoć potrebnu za spasenje ni onima koji bez svoje krivnje još nisu došli do izričitoga priznanja Boga te nastoje, ne bez božanske milosti, ispravno živjeti. Sve dobro i istinito, što se kod njih nalazi, Crkva smatra pripravom za evanđelje i danim od Onoga koji rasvjetljuje svakoga čovjeka kako bi napokon imao život. II. VATIKANSKI SABOR "Lumen gentium"


Karl Rahner govori isto što i koncil;

Sada dolazimo do onog čisto kršćanskoga u kršćanstvu. Doduše, ono što je do sada izvedeno već kaže da postoji i 'anonimno kršćanstvo'. Prema katoličkom razumijevanju vjere, onakvom kakvo je jasno izrečeno u Vaticanumu I I , ne može se sumnjati u to da netko nije ni u kakvoj konkretnoj povijesnoj vezi s izričitom kršćanskim navještajem ipak može biti pravedan čovjek koji živi u Božjoj milosti. Ono nadnaravno milosno sebepriopćenje Boga tada ne posjeduje samo kao ponudu, kao egzistencijal svojega opstojanja, nego je također prihvatio tu ponudu, a time zapravo svakako i ono bitno od toga što mu kršćanstvo želi posredovati: njegovo spasenje u milosti koja je objektivno milost Isusa Krista. Zato što je transcendentalno sebepriopćenje Boga kao ponuda čovjekovoj slobodi s jedne strane egzistencijal svakoga čovjeka, a s druge strane jedan moment Božjega sebepriopćenja svijetu koje u Isusu Kristu ima svoj cilj i svoj vrhunac, može se u potpunosti govoriti o 'anonimnom kršćaninu'.
.....
Tijekom naših razmišljanja vrlo često smo trebali naglašavati da jedan, u izvjesnoj mjeri anonimni, a ipak zbiljski odnos pojedinca prema konkretnosti povijesti spasenja, a time i prema Isusu Kristu postoji i mora postojati u onome tko još nije stekao cjelokupno konkretno povijesno i pritom izričito reflektirano iskustvo u riječi i sakramentu, iskustvo s tom povijesno-spasenjskom zbiljnošću, nego egzistencijelno realni odnos ima samo implicitno u poslušnosti prema svojoj milosnoj upućenosti na Boga apsolutnoga, povijesno opstojećega sebepriopćenja, time što taj čovjek svoje vlastito opstojanje prihvaća bez zadrške i to upravo u onome što u tomu ne možemo previdjeti niti učiniti raspoloživim odvažnosti te slobode. Karl Rahner "Temelji kršćanske vjere"




Mt 10,42 Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.

"...čovjek, kojeg Krist još uvijek nije susreo u izričitom povijesnom i otuda pridolazećem svjedočenju, može ipak naći njega u svojemu bratu i u ljubavi prema njemu, u kojemu se Isus Krist može u neku ruku naći anonimno, budući da je on sam kazao: 'Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste' (Mt 25,40), njega koji svoj život živi u siromašnima, gladnima, utamničenima i umirućima." Karl Rahner "Temelji kršćanske vjere"

Krist se svojim utjelovljenjem sjedinio sa svakim čovjekom u povijesti, od prvoga do posljednjeg, tako da bi bilo nemoguće da ne postoji baš nikakva veza između ljudi i Boga.

Hm daaaa...ovaj Karl Rahner je to toliko jasno i nedvosmisleno obrazložio jednostavnim pučkim riječnikom da ja mislim da je Isus Krist na taj način propovijedao, ne bi skupio dva sljedbenika u cilom Izraelu.

Pitanje o transcendenciji je zapravo pitanje o smislu. Ograničenost u čovjeku i oko njega postavlja pitanje smislenosti, razložnosti i prema tome traži da se transcendira ograničenost da bi se našao smisao. Međutim, pitanje smisla je pitanje transcendiranja u jednom sveobuhvatnom smislu. Kao što je Bog transcendentan tako da je imanentan svemu i čovjeku, tako je i smisao nešto transcendentno ukoliko je imanentan. A to znači sveobuhvatan. Smisao čovjeka mora zahvaćati tijelo, duh i dušu. Nedostaje li nešto od toga, život opet postavlja pitanja smisla. Prema tome, pitanje o smislu čovjeka nije samo ontološko, ni samo aksiološko, ni samo teološko pitanje. Ono je, međutim, i ontološko i aksiološko i teološko istovremeno. Ono obuhvaća i zemlju i dušu i Boga. Prema tome, smisao se ne može naći ako čovjek uđe samo u svoju dušu, niti ako traži samo svijet, niti da uđe samo u Boga. On mora sve imati odjednom. Besmisao je prama tome tamo gdje nešto nije u redu, ne slaže se, ne odgovara cjelini. To ujedno znači da smisao mora odgovarati i tijelu čovjeka i njegovoj psihi i njegovu duhu i njegovim osjećajima i njegovim mislima i njegovim fizičkim funkcijama. Čitav čovjek i čitava stvarnost je odgovor na smisao. To onda nije djelomična nego sveobuhvatna transcendencija. To je ujedno pitanje čovjekova indetiteta. Čovjek nema sebe ako ne nalazi smisao. Tomislav Ivančić "Bogoslovska smotra, Rujan 1980."

Iz ovog se može zaključiti da danas vlada "kriza transcendencije" ako bi se to tako moglo nazvati, jer definitivno je da vlada kriza smisla, iz koje nužno proizlazi kriza indetiteta. Ovo nam daje još jedan pogled na ateizam. Nije li Cirenac nazvao temu "Kriza imaginacije", ako je tako, onda ovde govorimo o krizi transcendencije.

Dragi moj prijatelju Frane, slažem se sa tobom u potpunosti,jedino ona tema Kriza imaginacije, to je bio naslov jednoga teksta, kojega sam prepisao, a ko, kako i zašto je baš taj naslov odabrao za temu, iskren da budem, nisam siguran da sam baš ja, jednostavno tako je ''došlo''.
Inače, je ateizam nažalost'' popularan'', i sve dosada napisano je u suštini srž tog ljudskog problema, znamo i zašto je to tako jedino nemamo odgovor kako ga ''iskorijeniti'', da se tako grubo izrazim, a možda je odgovor i u nama samima...............

Da baš ovo jest problem, "nemamo odgovor kako ga ''iskorijeniti''. Nisu to uspili mnogi prije nas, i to briljantni umovi, definitivno nećemo ni mi, to nam nije ni cilj ovde. Više nam je bitno da prilazimo ateizmu sa svih strana. Da pogledamo tu bolest na sve moguće načine.

Bez sumnje iz nekog tamnog razloga nešto nije u redu u našem vremenu u odnosima između čovjeka i Boga, onako kako se Bog ljudima predstavlja. Trenutno sve izgleda tako, kao da čovjek nema pred sobom lik Boga kome bi se mogao klanjati. Zato se svuda oko nas nalazi taj mučni dojam koji ne možemo odagnati, da ateizam nezaustavljivo nadire. Teilhard de Chardin (cit. prema: Tomislav Ivančić "Bogoslovska smotra, Rujan 1980.")

Iako Teilhard de Chardin dobro primjećuje da ateizam nazaustavljivo nadire, toga smo svi svjedoci, Krist na križu i dalje ostaje izazov svakom čoviku. Ma koliko se trudili ne gledati križ, jednostavno križ ostaje izazov. Sad mi pada na pamet jedan red iz svetog pisma koji kaže;

Mudr 2,14 On je ukor utjelovljeni našim mislima, sama njegova pojava tišti našu dušu.

Koliko istine izbije iz ove jedne jedine rečenice. To je ono na šta mislin kad kažem da je Kristov križ izazov. Može ga čovik izbjegavati, ne gledati ga, pokušati ne misliti na njega, taj šutljivi znak križa unatoč svemu ostaje vidljiv i poprilično glasan.

Zato se i ateisti stalno bave pitanjem Boga, to pitanje se ne može ušutkati.

Čini se da najgori hajkač ne napada izvana. On me progoni iznutra. To sam ja sam. Pitanje vjere i nevjere i ne počinje nečijim govorom, ni bučnim mitingom. To nije djelo ulične propagande ni školskih predavanja. Moje pitanje rađa se u meni, iz mene, upravljeno meni. Meni i drugima. Zapravo, ja počinjem pitati, umjesto da mi netko prvi govori. Mijo Škvorc "Vjera i nevjera"


Moram priznati da me ova teme najviše privlači, pitanje vjere i nevjere je drama života, i to ona najvažnija.

Idemo dalje sa našim glavnim pitanjem koje postavlja Sv. Toma Akvinski u "Summa theologica";

Postoji li Bog?

Da u pravu si.

1. Gibanje
2. Proizvodni uzroci
3. Postojanje nenužnih bića
4. Stupnjevi savršenosti
5. Red u svijetu

Zake san baš Sv. Tomu Akvinskog citirao đe on postavlja pitanje o postojanju Boga? Nekako imam osobni dojam, napominjem osobni, da se dosta vjernika boji postaviti takvo pitanje. Boji se istraživati vjeru, valjda misle da je takvo istraživanje, postavljanje pitanja nešto kao grijeh ili kako. Prava istina je upravo suprotna, mi smo pozvani istraživati vjeru, rasti u vjeri i da na taj način uključujemo tikvanje koje nosimo. Ljudi se boje ateizma, znanosti i čega sve ne. Virovatno se boje da susret sa suprotnim mišljenjem ne poljulja i njih same, odnosno vjeru i pogled na svit.