www.tebe-trazim.com

Dragi moji prijatelji,vjerujem da nam neće biti od viška,ako ćemo u ovom topiku stavljati i razmatrati nedjeljna i blagdanska čitanja...Bilo bi dobro vidjeti i na taj se način pripremati,davidimo što nam to Gospodin kani poručiti,savjetovati,na što nas želi upozoriti,opomenuti...Možete stavljati sve ono što se tiče dotične nedjelje i blagdana,o tome i svojim riječima malo potkrijepiti,što Vas se najviše dojmilo ili možda nešto što dovoljno ne razumijemo...nadam se da će nam svima koristiti u duhovnom rastu i razumijevanju Božje Riječi...

S poštovanjem,
Ljubi i čini što hoćeš!

29.nedjelja kroz godinu "C"


Izl 17
8Uto dođu Amalečani i zarate s Izraelcima kod Refidima. 9A Mojsije reče Jošui: "Odaberi momčad pa pođi i zapodjeni borbu s Amalečanima. Ja ću sutra stati na vrh brda, sa štapom Božjim u ruci." 10Jošua učini kako mu je Mojsije rekao te zađe u borbu s Amalečanima, a Mojsije, Aron i Hur uzađoše na vrh brda. 11I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali; a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani. 12Ali Mojsiju ruke napokon klonu. Zato uzeše kamen, staviše ga poda nj i on sjede, dok mu Aron i Hur, jedan s jedne, a drugi s druge strane, držahu ruke, tako da mu izdržaše do sunčanog zalaska. 13I Jošua oštricom mača svlada Amaleka i njegov narod.


Ovaj prizor spada u prve događaje putovanja pustinjom nakon izlaska iz Egipta pod Mojsijevim vodstvom.

Amalečani se spominju u Knjizi postanka kao Ezavovi potomci (36, 11) koji prebivaju na kasnijem području južnih izraelskih plemena (14, 6-7). Razvili su se u savez pljačkaških plemena koja su kontrolirala karavanske putove između Arabije i Egipta. U vremenu sudaca i prvih kraljeva bili su protivnici Izraelaca (usp. Pnz 25, 17-19; 1 Sam 15; 30, 1-20). Razumljivo je da su pokušali spriječiti prolaz Izraelaca na putu iz Egipta kroz njihovo državno područje. Ovaj odlomak prikazuje Mojsija kao duhovnog vodu koji moli za sunarodnjake dok ih Jošua predvodi u preventivnom ratu protiv Amalečana.

Da pokaže važnost molitvenog posredovanja, sveti pisac pokazuje kako Aron i Hur drže ruke Mojsijeve dok on moli. Pobjeda nad protivnicima koji prijete uništenjem nezaštićenog naroda nije djelo vojne vještine nego plod Božje naklonosti, iskazane na Mojsijevo posredovanje. Molitva je ovdje izraz vjere u Božju milosrdnu prisutnost i ovisnosti o Bogu u presudnim povijesnim događajima. Iako Bog zna potrebe svoga naroda, traži molitvu kao izraz vjere i pouzdanja.



2 Tim 3
14Ti, naprotiv, ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen 15Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, 16da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.
2 Tim 4
1Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: 2propovijedaj Riječ, uporan budi - bilo to zgodno ili nezgodno - uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.


Ovo je nastavak uputa za vođenje crkvenih zajednica u vremenu nakon smrti apostola. Crkveni starješina treba sam proučavati Sveto pismo da bi crpio snagu za osobni vjernički život i poučavao vjernike. To je dio veće cjeline o krivim učiteljima koji "imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli" (3,5).

Timotej i budući predstojnici Crkve trebaju "ostati u onome u čemu su poučeni i čemu su vjeru dali" (r. 14). Nema više nove javne objave i Crkva treba živjeti od onoga što je Krist dao i zadao preko apostola. Timotej "od malena poznaje Sveta pisma" (r.15). On je sin Židovke i Grka, odgojen u vjeri majke koji je sa Židovima Listre u Maloj Aziji u subotnjem bogoslužju slušao čitanje i razlaganje Starog zavjeta. Na Pavlovu propovijed uključio se u Isusov pokret i pristao da mu bude suradnik u misionarskom djelovanju među poganima (usp. Dj 16, 1-5 i 2 Tim 1, 5). Ovim Pavao prihvaća Stari zavjet kao obavezno Sveto pismo i za kršćane. Redovno čitanje i razmatranje spisa Starog zavjeta čini crkvenog starješinu i ostale pripadnike Crkve "mudrima na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu" (r. 15b).


"Sve Pismo je bogoduho" znači da Bogom odiše i od Boga je nadahnuto. Za kršćane, knjige Svetog pisma nisu tek povijest Izraela ili književni spisi jednog starog i kulturnog naroda. Oni su riječ Božja zato što su nastajali pod utjecajem Božjeg nadahnuća. Crkva ih je primila za svete i kanonske upravo zato što su nadahnuti spisi. Autor im je Bog ukoliko je poticao svete pisce da gradu prikupe, rasporede i napišu. Autori su i pojedini ljudski pisci, jer su morali upotrebljavati sve svoje spisateljske sposobnosti pri pisanju: Bog im nije diktirao nego samo ih poticao iznutra po djelovanju Duha Svetoga.

Jer je Pismo nadahnuto, čita se u bogoslužju Crkve "za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti" (r. 16b). U obnovljenoj liturgiji od blaga Svetog pisma iznosi se više odlomaka Starog i Novog zavjeta u dijeljenju sakramenata, kršćanskom ukopu, misi, blagoslovima. Sveti obredi dobivaju snagu i smisao iz nadahnute riječi Božje. Kako slušamo riječ Božju u misi i sakramentalnim slavljima?



Lk 18
1Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: 2"U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. 3U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: 'Obrani me od mog tužitelja!' 4No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: 'Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, 5jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.'" 6Nato reče Gospodin: "Čujte što govori nepravedni sudac! 7Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? 8Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?"


Parabolu o upornoj udovici Luka smješta u kontekst farizejskog pitanja: "Kad će doći kraljevstvo Božje?" (17, 20). Isus naglašava da ono ne dolazi primjetno i paradno nego je već "među vama" (17, 21). Od onih koji su se otvorili već dostupnom i još neočitovanom kraljevstvu Božjem Isus traži budnost jer će "one noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti zajedno; jedna će se uzeti, druga ostaviti" (17, 34-35). U tom neposrednom kontekstu dobiva puno svjetlo Isusova opomena da treba svagda moliti i nikada ne sustati. Ta opomena pripravlja na poruku parabole o nepravednom sucu i upornoj udovici. Parabola je temeljena na vjerskoj istini da Bog sluša vapaje svojih sinova i kćeri koji su u zemaljskom proputovanju.

Sudac iz ove parabole "Boga se ne boji a za ljude ne mari". Za njega ništa ne znače starozavjetne prijetnje u prilog udovicama, sirotama i pridošlicama što ih je Bog upućivao preko proroka. Udovica nije dovoljno istaknuta pripadnica države i mjesta da bi za nju poveo parnicu. Sudac na kraju ipak pristaje radi upornosti udovice "da vječno ne dolazi mučiti" ga (r. 5).

Isus zaključuje da je Bog neizmjerno bolji od arogantnog suca. Ako sudac pomaže obespravljenoj udovici samo zato da mu više ne dodijava, Bog je mnogo više spreman pomagati onima koji ustrajno i ponizno mole. On je Otac sviju ljudi i poznaje svakoga osobno; vidi rane koje ljudi ne primjećuju. Nitko mu nije "sitna riba". Važna je formulacija: "Neće li Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu" (r. 7). Luka je tako zabilježio ovu izreku da namjerno podsjeća na progone u vremenu odgođene paruzije ili Isusova drugog dolaska.

Isusovim sljedbenicima dodijalo je u neprijateljski raspoloženom svijetu, ali Luka po ovoj Isusovoj paraboli potiče da nastave ponizno moliti i nadati se. "Ustat će žurno na njihovu obranu" (r. 8a) odnosi se na pastoralno i misijsko djelovanje Crkve u razdoblju odgođene paruzije.
Izreka "Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere?" (r. 8b) više odaje Lukin funkcionalni i pastirski strah nego točno prenošenje povijesne izreke Isusove. Isus koji je govorio da će s križa ljude privlačiti i privući k sebi (usp. Iv 12, 20. 23. 32) nije mogao pesimistički predviđati otpad svih vjernika tokom povijesti Crkve.

Stavljanjem ove upitne rečenice u zaključku ove parabole - nijedna druga Isusova parabola ne završava pitanjem - Luka je izrazio svoj proročki i pastirski strah. On se boji za ustrajnost svoje crkvene zajednice i zato potiče na molitvu. Isus traži vjernost hranjenu ustrajnom molitvom i budnim iščekivanjem. Luka nas svojim strahom želi potaknuti na ustrajnost u prosnoj molitvi i vjernosti.

" Što je ustrajna molitva i budno iščekivanje". Željeti svim srcem Gospodina.Staviti ga na prvo mjesto u našem životu. Dignuti se ranije u jutro i započeti dan sa molitvom . Predati mu sebe i sve naše drage. Moliti u sebi u tramvaju, autu , na poslu . Ako je moguće ići svakodnevno na Sv. Misu i primiti Isusa . To znači biti stalno u njegovom društvu. Kada se nekoga voli onda nije ništa teško. Nije dosta dnevno moliti 5 minuta. Bog nam je poklonio 24 sata dnevno . Promislimo koliko vremena provedemo na TV-u i na internetu. Ako Boga stavimo na kraj ljestvice naših vrijednosti znači da smo ateisti. Ako ne molimo kako možemo reći da smo vjernici ili smo ona sol koja je izgubila tek a bljutava ničemu ne služi.

Još sinoć sam želio staviti ova neka pitanja i razmišljanja o današnjim Božjim riječima,ali eto dobih sada poticaj nešto malo o tome kazati...naime,zadržao bih s e na ovoj rečenici ..."7Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? 8Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. "

Zaustavimo se malo na tom pitanju,pročitajmo taj redak još jednom...budimo sasvim iskreni,priznajmo da naše iskustvo ne samo da ne potvrđuje Isusovo obećanje,već ga,tako se barem na prvi pogled čini,i najodlučnije pobija.

U SZ ima mnogo primjera kad nemoćni i oni u nevoljama, pritisnuti vape k Bogu,moleći ga da se "probudi" i priskoči im u pomoć,ali Bog se ne "budi" i ne priskače čovjeku u pomoć...

Ajdemo iz SZ u današnje vrijeme...pogledajmo samo oko sebe,koliko danas bolesnika vapi k Bogu da ih oslobodi od duševnih i tjelesnih muka...Koliko danas roditelja vapi k Bogu da njihovu djecu odvrati od raznih stranputica,droge,alkohola, razvratnog sexa,kocke....Koliko ljudi godinama vape k Bogu d a zaustavi najgore ratove i terorizam u svijetu....Koliko naših biskupa,svećenika,radovnika i redovnica dan i noć vape k Bogu d a pošalje "radnika" u žetvu svoju....koliko....?Ma mogao bih sad nabrajati do sutra, a možda i prekosutra,ma i do drugo tjedna.....

Ali,na sve to,Bog se jednostavno pravi "gluhim",kao d a ne čuje naše vapaje.Čini nam se da nas ostavlaj na cjedilu i tko zna kako će nas dugo na tome držati...a naš Isus kaže...obećaje da Bog neće odgađati stvar njihovu(našu),ustati će žurno na njihovu(našu)obranu...i sad normalno da se zdravo ljudskim razumom i logikom pitam,a što onda to znači "žurno"a neke stvari se događaju mjeseciam i godinama...što je to "žurno"?

Upravo danas jedan dragi svećenik na propovijedi,spomenuo je jednu rečenicu, koja u sijasetu mojih pitanja i potpinja, mi je dala i veličanstveni odgovor... rekao je ovo..."oni koji ustrajno mole dan i noć,[u]uslišanje svoje molitve ne moraju vidjeti tjelesnim očima,oni je vide u očima vjere...[/u]vauvau...Evo mi odmah i odgovora na Isusovo pitanje u zadnjoj rečenici..."Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?"

Baš ti i takovi, koji na takav način u ustrajno molitvi,puni strpljenja i povjerenja u Boga mole,su uvjereni da Bog sve vidi i sve znade,da je sve zadržano u Njegovoj ljubavi,da sve ono što nam s e događa,što nas je strefilo u životu,da nam time nešto poručuje,želi nam nešto kazati,želi nam dati do znanja da će ipak na koncu sve okrenuti na dobro!

A neminovno mi se nameće odmah protupitanje...a što bi bilo da te vjere nemaju?(nemamo)Što dragi moji?Ostali bi(smo) u zemlji nevjere,u zemlji gdje nema nikoga tko bi nas očinski ljubio,tko bi čuo naše vapaje i boli,tko bi razumio naše probleme,tko bi nam pomagao u nesrećama,zlo okrenuo na dobro....

U toj zemlji vladala bi jedna hladna i neosobna sudbina s komadom zemlje na koncu života,besmisao koji nema ni cilja i koje je sve bez srca,sudbina koja bi s e poigravala s ljudima u kojoj ne bi bilo ama baš nikakove nade,vjere i povjernja...a ne,ne dragi moji...ja ipak želim vjerovati svom Bogu,želim ustrajno i moliti i vapiti i kumiti s vjerom i povjerenjem d a me moj Bog čuje i d a će kad tada uslišati glas vapaja moga,ako ne brzo i često kako bih ja htio,ali ono znati da će biti i da će doći, je nešto što čovjeka razgaljuje,što ga grije i tješi,jer znade kad njegov kralj dođe na zemlju,da će ipak biti vjere...molimo za to....

S poštovanjem,
Ljubi i čini što hoćeš!

Uvjereni smo da su nase molitve upucene Bogu,kojemu nista nije nemoguce. Bog svojoj djeci uvjek daje,samo mu treba pristupiti sa zivom vjerom.Vjernici puno slusaju propovjedi,mnogi puno citaju Sveto pismo,drugi pak puno mole..ali malo se dogadja od onoga,sto ocekujemo od zivota..Potreban je razgovor s Bogom,spojiti svoje srce s Njegovim srcem,potrebno je obratiti svoj zivot i zivjeti po pravilu evandjeoske rijeci koju poznajemo..Tek tada nastaje molitva koja seze do neba i koja mijenja nas zivot,jer kroz nju Duh Sveti ostvaruje Isusovu rijec u nasem zivotu..Treba uciti moliti,jer cemo tako nauciti slusati Bozju rijec.
Kad joj povjerujemo,tada cemo moci drugacije gledati ono za cega molimo..
Danas se moze reci da je molitva u krizi..moderan zivot,nametnuo nam je dosta toga,sto nas odvaja od molitve..Materijalne stvari ,i udoban zivot,
tjeraju nas da nemamo dovoljno vremena za molitvu,ne znamo moliti,
ili nemamo volje za molitvu..Ljudi su se odvikli od molitve,ali kad dodju krize,onda zazivamo Boze pomozi..
(A dali se pitamo koliko je Bog cekao na nas da pocnemo moliti)
Kad ON ceka,to ne pitamo,a kad mi cekamo hocemo odmah..?
Mi svi skupa premalo molimo,pogotovo zajednicki u obitelji,mozda Nedjeljom,i za vrijeme jela..Tako vjera slabi.

Ja osobno molim,mnogo godina za jednu nakanu...I vise puta sam se pitala,pa kako to ,ja toliko dugo molim a ON me ne uslisava...
Znala sam da Bog uvjek uslisava,a ja sam htjela da se to brzo dogodi?
Znala sam da budem ocajna u nekim situacijama,cak sam ostajala bez snage,a onda opet Bozja milost je bila tolika,da sam jednostavno rekla,
Neka bude volja tvoja..I godinama se ocekivala...da ce se dogoditi cudo,
CUDO SE DOGODILO A JA NISAM VIDJELA..
Jer sam ja to drugacije zamislila,moj plan i sema nije se poklapal s Bozjim planom..On toliko dugo vec tu djeluje,cuva i brani..
ON nije nikada ostavio samu,a ja sam bila ta koja je jednostavno govorila..Boze to mi smeta,i nije krscanski,promjeni situaciju...
A jako malo sam zahvaljivala,trazila sam da mi DAJE....,a na DAR MU NISAM NISTA DAVALA..
Ja danas zivim s tim drugacije,ponekada malo padnem,ali se brzo dizem..
I danas sam sretna "Da nije uslisao moju molitvu,onako kako sam trezila!
Jer tko zna kako bi bilo da se ostvarilo,moglo bi biti puno gore...
Danas sam uvjerena,i da ju nikada ne uslisi...ima razloga zasto je tako..
Jer dok ON ne uslisava ima razloga zasto ne uslisava...
Sv.Pavao u poslanici Solunjanima pise:


Bez prestanka molite! U svakoj prilici zahvaljujte,jer to je za vas volja Bozja u Kristu Isusu (1 Sol 5,18)

htjela bih se malo vratiti na proslu nedjelju i s vama podijeliti ovo citanje.
u nedjeljnoj propovijedi cula sam otprilike ovo: udovica trazi ono sto joj pripada, samo to. uporno trazi ono sto joj po zakonu pripada. a sudac, zna da joj to slijeduje, ali je pokavaren i odbija ju. no konacno reagira u njenu korist, samo zato sto mu uporno dodijava i na kraju joj daje ono sto joj ionako pripada.
kad molimo i uporno trazimo, dodijavamo, onda je vrlo bitno da li trazimo ono sto nam pripada, ili trazimo svoje. jer ako trazimo ono sto nam pripada, a to je da budemo Bozji, da prihvatimo i djelujemo prema onom sto je Bozja volja za nas, onda ce nam i svaka takva molitva biti uslisana. i tu smijemo traziti, moliti, dodijavati - jer nam je jedini cilj uskladiti svoju volju s Njegovom. jer nam pripada zajednistvo s Njime.
mozda ne u vrijeme kada bismo mi zeljeli, mozda ne niti na nacin kakav smo zamisljali, ali moleci ono sto nam pripada bivamo sposobni vjerovati da ce uslisanje doci. prihvacamo to ocima vjere. i to one vjere za koju se Gospodin nada da ce ju naci:"Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?"

Da ali ima i mnogo primjera Božjeg milosrđa, meni je osobno psalm 107 prekrasan, ili primjer Suzane i proroka Daniela itd mislim da svi znate da ih ima mnogo mnogo.
Može li se u ovom čitanju uzeti ono što je sv. Terezija govorila "Bog se navezao na naše molitve"?

30.nedjelja kr.god."C"

1.čitanje:

Sir 35
12jer je Gospod sudac i ne gleda tko je tko. 13Nije pristran na štetu siromahovu i sluša molitvu potlačenoga. 14Ne prezire jauk siročeta ni udovice kad izlijeva svoj bol. 16Tko Boga služi svim srcem svojim bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka. 17Molitva poniznog prodire kroz oblake i on nema mira dok ona ne dođe do Boga 18i ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda, pravedno ne presudi i pravdu ne uspostavi.

Psalam:

Ps 34
2Blagoslivljat ću Jahvu u svako doba,
njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
3Nek' se Jahvom duša moja hvali:
nek' čuju ponizni i nek' se raduju!
17Lice se Jahvino okreće protiv zločinaca
da im spomen zatre na zemlji.
18Pravednici zazivaju, i Jahve ih čuje,
izbavlja ih iz svih tjeskoba.
19Blizu je Jahve onima koji su skršena srca,
a klonule duše spasava.
23Jahve izbavlja duše slugu svojih,
i neće platiti tko god se njemu utječe.


2.čitanje:

2 Tim 4
6Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. 7Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. 8Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak. 16Za prve moje obrane nitko ne bijaše uza me, svi me napustiše. Ne uračunalo im se! 17Ali Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih. 18Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!


Evanđelje:



Lk 18
9Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: 10"Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. 11Farizej se uspravan ovako u sebi molio: 'Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.' 12Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.' 13A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože milostiv budi meni grešniku!' 14Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen."

JADNIK VAPI I GOSPODIN GA ČUJE

Parabola o farizeju i cariniku koji su došli u hram na molitvu stoji samo kod Luke. Ona je književni i teološki biser Novog zavjeta. Danas je imamo za evanđelje nedjelje. Isus je volio pričati parabole u kojima rubni ili mangupi ispadaju simpatičniji od vjerskih službenika. Među njih spadaju ona o milosrdnom Samarijancu u Lk 10, 29-37 i ova o farizeju i cariniku u današnjem odlomku. Takvim parabolama tjerao je na razmišljanje, iako je službenim predstavnicima vjere moglo izgledati da njih provocira i podcjenjuje. Tako i nama danas on osobno naviješta parabolu o farizeju i cariniku ne da bismo ispitivali savjest drugima nego sebi. U svakome od nas krije se farizej iz današnje parabole, jer smo svi skloni vidjeti nedostatke drugih i isticati svoje vrline.

Psalam 34 je zahvalno-poučna pjesma o Božjoj dobroti prema siromasima, pravednicima, ojađenima. Naš današnji pripjev je iz tog psalma: "Jadnik vapi i Gospodin ga čuje" (r. 7). U kontekstu parabole "jadnici" u današnjoj liturgiji su osobe koje uviđaju svoje promašaje i znaju da se ne mogu vlastitim zalaganjem iščupati iz svog moralnog blata.

Prošle nedjelje Isus nas je u paraboli o nepravednom sucu i upornoj udovici poučio da molitva treba biti ustrajna. Danas nas u paraboli o farizeju i cariniku uči da ona treba biti ponizna. Svjesni svojih nedostataka mi se u svakoj misi udaramo u prsa dok izgovaramo: "Moj grijeh, moj grijeh, moj prevelik grijeh" u pokajničkom činu kojim otpočinjemo svoj sveti susret s Bogom i međusobno. Danas to želimo činiti svjesno i promišljeno. Pred Boga možemo doći samo kao raskajani sinovi i kćeri, svjesni svojih grijeha. Kao carinik iz današnje parabole.

Stojeći izdaleka ne usudi se ni očiju podignuti k nebu (Lk 18, 9-14)

Protagonisti parabole su dva muškarca od kojih je jedan pripadnik najuglednijeg a drugi najprezrenijeg staleža u Palestini Isusova vremena. Farizeji su bili teolozi i pravnici koji su skrupulozno obdržavali propise Petoknjižja i usmene predaje, podnosili rimsku okupaciju kao neizbježno zlo ali najavljivali Mesiju koji će istjerati strance i iskreno pridonosili prosvjetljivanju naroda. Isus im. se zamjerio ozdraviteljskim "radom" u subotu, ali je zajedno s njima naučavao tjelesno uskrsnuće mrtvih i životnu važnost kraljevstva Božjeg. Carinici su bili Židovi u službi rimske vlasti koji su ubirali porez i druge dadžbine. Često su unaprijed isplaćivali okupatorima traženu svotu za pojedino područje, a onda preko svojih suradnika silom ubirali i više nego što je bilo propisano za pojedinu obitelj. Bili su omraženi iz dva razloga: izrabljivanje siromašnih sunarodnjaka i kontaktiranje s poganskim okupatorima što ih čini ritualno nečistima.

U Isusovo doba bile su dvije javne molitve sa sudjelovanjem puka tokom dana: u devet ujutro i tri popodne. O takvoj jednoj molitvi došla u hram dva muškarca, jedan pripadnik najuglednijeg a drugi najomraženijeg sloja. Luka na početku konstatira: "Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici a druge podcjenjivahu, reče ovu prispodobu" (r. 9). "Pravedan" ovdje prvenstveno znači sposoban činiti pobožna i dobra djela koja pred Bogom vrijede. Imperfekt "podcjenjivahu, pouzdavahu" pokazuje da su ti ljudi u stanju grešnog samopouzdanja i uvredljivog preziranja drugih. U njihovu stavu i ponašanju nema dovoljno prostora za pouzdanje u Boga niti razumijevanja za slabe ljude kojima je Bog spreman oprostiti. Ovim uvodom Luka podsjeća na Ez 33, 13 gdje prorok po Božjoj ovlasti osuđuje grešno samopouzdanje onih koji se pouzdavaju u svoju pravednost.

U hramu se "uzlazi" na molitvu, jer je hram ležao na maloj visoravni u svetom gradu. Uobičajeni stav kod molitve bio je stajanje, ali farizejevo "uspravan" (r. 11) ovdje je više od molitvenog stava, jer će se kasnije za carinika istaknuti da se nije usudio podignuti oči k nebu. Farizejeva molitva je monolog u kojem zahvaljuje Bogu što nije grabežljivac, nepravednik, preljubnik "kao ostali ljudi ili kao ovaj farizej". Zatim ističe što jest: posti dvaput tjedno (a bilo propisano jednom godišnje na Dan pomirenja), daje deseticu od uroda i prihoda za vjerske potrebe. On nije lagao, jer je stvarno bio takav snagom pripadnosti farizejskom staležu. Ipak njegova molitva nije uslišana, jer samo podsjeća Boga na svoja dobra djela i tako očituje svoje grešno samopouzdanje ostajući u stanju precjenjivanja sebe i podcjenjivanja drugih.

Carinik se nije usudio poći naprijed, svjestan da samom svojom prisutnošću ide na živce onim sunarodnjacima koji drže da se on ne može pokajati ni obratiti te da mu Bog zapravo ne smije oprostiti, jer se po njihovu mišljenju neizmjerno ogriješio o vjeru i narod. Udara se u prsa u znak spremnosti na obraćenje i pozitivnu promjenu. Ne hvali se dobrim djelima nego uzdiše: "Bože, milostiv budi meni grešniku!" (r. 13). Time primjenjuje na sebe ono što kaže današnji pripjevni psalam: "Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca a klonule duše spašava" (r. 19). On sebe smatra toliko grešnim da u grčkom izrazu stoji član uz imenicu grešnik, što će reći da se je smatrao samom grešnošću, najvećim grešnikom.

Isus zaključuje da je carinik "opravdan" a ne farizej. Opravdanost je ovdje oproštenje i uslišenje koje dariva jedini Bog. Za povijesne slušatelje takav zaključak bio je prava sablazan, ali ih je Isus namjerno želio izazvati na razmišljanje i mijenjanje vjerskog mentaliteta. I nas danas na to zove. Želimo izbjegavati farizejevu samodostatnost i hvalisavost a nasljedovati carinikovu skrušenost. S psalmistom ostajemo jadnici koji vape i uvjereni smo da nas Gospodin čuje.