www.tebe-trazim.com

Dragi moji prijatelji,kada malo dublje razmišljamo o ovoj Isusovoj paraboli,možemo kazati,da nije loše bilo u tome što je farizej postio dva puta u tjednu i davao desetinu od svega što je stekao...bilo je dobro i sasvim razumljivo što nije bio grabežljivac,nepravednik ili pak preljubnik,ali nije nikako bilo dobro,što se on time hvalio i što s e zbog toga uzvisivao iznad drugih ljudi...

Zašto nije bilo dobro?Zato što s e ponašao protiv istine i ljubavi,jer ga u hram nije dovela ljubav prema Bogu i zahvalnost za sva dobra koja mu je podario Bog,nego je došao isključivo da sebe uzvisuje i da istakne svoju oholost..Time je jednostavno proglasio grabežljivcima,nepravednicima i preljubnicima sve druge,svog bližnjega,i time je pokazao i dokazao da njegove vrline, nisu na poštivanje bližnjega nego na omalovažavanje i degradiranje...Kako je sebe smatrao boljim od drugih,on je prividno ljubio sebe samoga i tim činom prizvao svoju propast...

Sjećam s e jedne propovijedi jednog svećenika,kada je ispričao u kontekstu ovog evanđelja slijedeću legendu...rekao je kako je Isus na veliki petak,umirući na križu,čuo kako đavao plače...Zašto tako tužno plačeš?upita ga Isus.Svi su ljudi spašeni,nema mi nikoga za moj pakao...Ne plači!Dobit ćeš one koji misle da se mogu spasiti mimo mene...

Nadutost,oholost može itekako biti opasna i zaraziti i sve oko sebe.Oholost guši lijepe i ugodne međuljudske odnose.Problem je što čovjek svoje vlastite slabosti i pogreške ne želi vidjeti,a ako ih i vidi,želi ih na svaki način opravdati...Kod drugih,ne želi vidjeti ništa dobroga,a ukoliko vidi,on to po svaku cijenu tumači kao lošu stvar...za kraj napisati ću tipičan primjer opravdavanja lošeg ponašanja u prikrivanju tuđih greešaka...

Desilo se da su dva radnika ista političke stranke,uvodili telefon u javnu kuću..Poskrivečki su pratili tko sve ulazi u nju.Ušao je jedan inžiner,koji je bio član protivničke stranke."Gle preljubnika,sram ga bilo!"Uostalom nije on nikakav izuzetak među svojim stranačkim kolegama,jednodušni su bili u osudi..."Ušao je i jedan liječnik"koji je bio član njihove stranke...Sigurno mora biti da se neka od djevojaka razboljela,pa joj je potrebna liječnička pomoć,jednoglasno su nastojali opravdati pripadnika svoje stranke....razmislislimo malo, što nam Isus poručuje ovom parabolom u evanđelju...

FARIZEJ I CARINIK U MOLITVI

30 C, Lk 18, 9-14 Palma, 28.10.2001.

Ova prispodoba o farizeju u prednjim klupama i cariniku u stražnjim – nema veze s tim tko gdje u crkvi sjedi. Radi se o mnogo dubljem: tko smo mi u srcima svojim pred Bogom? U tom i jest početak mudrosti: znati tko je Bog, i tko smo mi. Jer iz krivog stava prema Bogu rađa se krivi stav prema sebi, a onda i prema drugima.

Farizej je sav od kreposti. Moli, posti, daje desetinu. Zacijelo je uživao ugled i među svećenstvom, ako ne zbog drugog onda zbog te desetine. Njegova molitva se svodi na to da podsjeća Boga na svoju dobrotu. Živi u zabludi da je sam izvor svojih kreposti; stoji s njima pred Bogom kao s blistavim adutom – pred čim bi Bog trebao kimnuti glavom u znak divljenja. Upropastili su ga darovi Božji, budući da ne uviđa da je bez njih nitko i ništa. Pripisuje ih sebi, i u sebe se pouzdaje – a onda nužno i druge prezire. Drugi su grabežljivci, nepravednici, preljubnici. Riječ je o rafiniranom ateisti.

Kad god sebe stavljamo u središte, Bog je sporedan. "Uzeneseš li se pred Bogom, on se nedostižan još više penje na svoje prijestolje." (sv. Augustin) Tko je mnogo primio, od njega se mnogo traži. Traži se uporna svijest da sve što ima djelo je Božjeg milosrđa, i sve treba staviti u službu onima koji to isto nisu primili. U protivnom klizimo u farizejštinu, i prezir drugih – de facto u bezboštvo.

Dobro je stoga da nas Bog ne obdari onim zbog čega bi izgubili pamet i uznijeli se. Baš zato nas nije stvorio pametnijima, ljepšima, jačima, inteligentnijima, savršenijima… jer tko zna što bi s nama tada bilo? Dobro je moliti Gospodina za spasonosno poniženje, kako bi smo zadobili potrebnu poniznost za primiti ono što nam želi dati. I svakako, uistinu biti ponizan. Jer od oholosti, gora je samo lažna poniznost. Može se, naime, dogoditi da to te mjere postanemo ponosni na vlastitu poniznost, da se zbog nje počnemo smatrati vrjednijima od drugih. To su oni za koje se kaže: "Toliko su ponizni da su se zbog poniznosti odrekli svih drugih kreposti."

Ipak, valja reći: nije tek dovoljno biti gola bijeda, materijalna ili duhovna – da bi imali ispravan stav pred Bogom. Jer ima ih koji su zbog toga slomljeni, i zavidni onim prvima. Ispravan stav je onaj Pavlov: "Navikao sam obilovati i oskudijevati." Bilo jedno ili drugo – uvijek živim od Božjeg milosrđa.
Bog svoju Crkvu ne gradi na jakima i briljantnima, već na onima koji su svjesni svoje slabosti i grešnosti – kako bi njegovo djelo u njima bilo očitije. Na onima koji trajno strepe da nešto ne zabrljaju.

Da je Krist za početak odabrao nekoga govornika, taj bi kazao: Izabran sam zbog svojega govorništva. Da je izabrao nekog senatora, taj bi rekao: izabran sam zbog svojega dostojanstva. Konačno, da je izabrao nekoga vladara, taj bi rekao: Izabran sam zbog svoje vlasti. Stoga neka oni šute, nek čekaju, neka se malo smire. On ih neće zapustiti ni prezreti, ali nek ostanu po strani da se ne bi sami u sebi hvalili samima sobom. Isus kaže: daj i ribara, daj neznalicu, daj nevješta, daj mi onoga s kojim se senator ne dostoji ni progovoriti pa i kad kod njega kupuje ribu. Njega mi daj i kad ga ispunim sobom, bit će očito da to ja činim. (sv. Augustin)

Vidiš li grešnika, čuješ li za nečiji skandal: ne budi farizej, ne sablažnjavaj se – već se lupi u prsi i kaži: "To sam i ja bez Božje milosti." Trezven čovjek nikad toga nikad ne zaboravlja. Upravo zato hezihasti po par tisuća puta dnevno izgovaraju: "Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku."
p. Luka Rađa, SI

31.nedjelja kr.god."C"

1.čitanje:

Mudr 11
22Sav je svijet pred tobom kao zrnce praha na tezulji i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju. 23Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. 24A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? 25Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života, 1i tvoj je besmrtni duh u svemu. 2Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospode!

Bog u svojoj pravdi i moći ne pretjeruje: "Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospode" (12, 2).

Glavni razlog Božje suzdržljivosti pri kažnjavanju jest ljubav prema svijetu koji je stvorio i uzdržava u postojanju: "Jer ti ljubiš sva bića, i ne mrziš nijedno koje si stvorio... ti štediš sve, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života..." (11, 24.26). Nigdje drugdje u Starom zavjetu nije tako snažno izražena ljubav Božja prema stvorenom svijetu i čovjeku kao kruni Božjih stvorenja. Zato Bog ne prestaje ljubiti i kad pripušta prirodne nepogode ili bolest. On to čini da bi ljudi snažnije doživjeli i prihvatili svoju ovisnost o njemu.

Psalam 145 je vjerničko iskazivanje hvale Bogu kao gospodaru prirode i svijeta. Iako je kralj, on je u biti samo milosrđe: "Milostiv je i milosrdan Gospodin, spor na srdžbu, bogat dobrotom. Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim" (r. 8-9).

2.čitanje:

2 Sol 1
11Zato i molimo uvijek za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere. 1A što se tiče Dolaska Gospodina našega Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo: 2ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad-na Dan Gospodnji.

Druga Solunjanima zove na oprez pri izračunavanju Isusova drugog povratka ili paruzije. Vjernici Soluna razumjeli su Apostolovo propovijedanje i samu Prvu Solunjanima kao da uskoro predstoji Dan Gospodnji. Izvor panike i krivih proračuna može biti "neki duh" ili "neka riječ". To bi bilo pozivanje na privatna viđenja i objave od strane panično raspoloženih članova vjerničke zajednice. Krivo izračunavanje datuma može doći i od samovoljnog tumačenja Apostolovih poslanica.

"Da vas Bog učini dostojnima poziva" (r. 11). To je kršćanski poziv, poziv na vjeru u Krista. Biti dostojan kršćanskog poziva znači živjeti u skladu s darovanim oproštenjem grijeha te pridruženošću Kristu i Crkvi po krsnom preporodu. Takav poziv traži da se "proslavi ime Gospodina našega Isusa s vama" (r. 12). Isus se proslavljuje po nama vjernicima ako živimo po svojoj vjeri i svjedočki djelujemo među ljudima.

Evanđelje:



Lk 19
1I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, 2eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. 3Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. 4Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. 5Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: "Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući." 6On žurno siđe i primi ga sav radostan. 7A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: "Čovjeku se grešniku svratio!" 8A Zakej usta i reče Gospodinu: "Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko." 9Reče mu na to Isus: "Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! 10Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!"

Zgodu o Zakeju doriosi jedini Luka. Prije toga, pred Jerihonom, Isus ozdravlja slijepca koji se "uputi za njim slaveći Boga" (18, 43). U Lukinu evanđelju ima dosta zgoda kad Isus upozorava na opasnost materijalnog bogatstva. Ovdje Isus daje šansu i bogatašima vjerujući da se i oni mogu držati distancirano prema materijalnom blagostanju i priznavati Boga za svog vrhovnog gospodara.

"Nadcarinik", jer je Jerihon bio posljednja postaja na putu prema Arabiji, poznat po proizvodnji balzama. "Želio ga je vidjeti" (r. 3) pokazuje da je Zakej, kao i grešnica koja je Isusu prala noge u farizejevoj kući (Lk 7, 36-50), želio iščupati se iz svog duhovnog stanja, ali mu sugrađani nisu pružali šansu, iako je bio "sin Abrahamov". Smokve u Jerihonu imaju dugačke grane i veliko lišće. Na jednu od njih popeo se rimski činovnik Zakej koji je morao prije toga čuti da Isus nikoga ne otpisuje. Na Zakejevu inicijativu Isus odgovara vlastitom; zaustavlja se pod smokvom, oslovljava omraženog suradnika okupacione vlasti osobnim imenom u znak poštovanja, a zatim moli za sebe i Dvanaestoricu smještaj u Zakejevoj kući u toku boravka u Jerihonu. Siromašni prijatelj siromaha moli gostoprimstvo bogataša pomažući mu da se počne bogatiti u Bogu.

"Žurno side i primi ga sav radostan" (r. 6) je Zakejevo prihvaćanje Isusove inicijative. U ovom radosnom primanju Putnika za Jeruzalem uključeno je kajanje za učinjene grijehe i prihvaćanje oproštenja koje Bog po Isusu nudi. "Svi koji to vidješe stadoše mrmljati" (r. 7) je Lukino poopćavanje. Neće biti baš svi, ali svakako mnogi. Isus se ponaša mimo očekivanja većine pobožnih Jerihonaca koji su smatrali da je Zakej nepopravljiv i zato nedostojan Isusova društva. U znak spremnosti da slijedi Isusa u nauci o odgovornoj uporabi materijalnih dobara, Zakej daje polovicu svoga imanja siromasima i spreman je četverostruko nadoknaditi onima koje je oštetio. Time pokazuje da je drugačiji od bogataša iz parabole koji je sam trošio svoja dobra ne primjećujući Lazara u čirevima.

Da Zakejeva žena, djeca i sluge nisu bili spremni kuhati, posluživati i zabavljati Isusa i Dvanaestoricu kao goste, Zakej sam ne bi mogao primiti Isusa. Očito da su ukućani .sa Zakejem morali pričati o Proroku iz Galileje koji se prema ljudima iz njihove "klase" ponaša doduše kritično, ali ih ne odbacuje. Ukućani su morali pristati na dijeljenje polovice imanja siromasima. Zato Isus donosi spasenje ne samo domaćinu nego cijeloj obitelji: "Danas je došlo spasenje ovoj kući!" (r. 9). U stara vremena bilo je nezamislivo da ukućani ne prihvaćaju vjeru domaćina. Vezala ih je s njime ljubav, život pod istim krovom, međusobno povjerenje i česti dijalog o presudnim životnim pitanjima. Zato su Zakejevi ukućani postali dionici spasenja koje je Isus donio domaćinu.

U današnjem evanđelju Isus dvaput spominje "danas" u vezi sa svojim spasotvornim djelovanjem: "Danas mi je proboraviti u tvojoj kući" (r. 6); "Danas je došlo spasenje ovoj kući" (r. 9). Sveti Luka posvećuje posebnu pažnju ovom Isusovu "danas". On tako u noći Isusova rođenja izvješćuje o ukazanju anđela pastirima koji javljaju da se danas rodio Spasitelj u gradu Davidovu (2, 11). Prilikom svog prvog nastupa Isus se poistovjećuje sa starozavjetnim prorokom koji se osjećao pomazanim Duhom i poslanim da siromasima propovijeda evanđelje. Na početku svog mesijanskog djelovanja Isus najavljuje da se to danas ispunilo (4, 21). Kad je Isus čudesno ozdravio paralitičara, narod klikće: "Danas vidjesmo nešto neviđeno!" (5, 26). Razbojniku s križa Isus obećava da će još danas biti s njime u raju (23, 43). Iz ovih mjesta izlazi da je u trećem evanđelju "danas" središte povijesti spasenja. To je vrijeme Isusova djelovanja u onom povijesnom trenutku.

Taj "danas" nastavlja se i iz Isusova proslavljenog stanja. On i u naše dane ulazi u kuće svojih vjernika. I danas donosi spasenje pojedincima i obiteljima.

32.nedjelja kr.god."C"

Lk 20
27Pristupe mu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: 28"Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. 29Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. 30Drugi uze njegovu ženu, 31onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. 32Naposljetku umrije i žena. 33Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu." 34Reče im Isus: "Djeca se ovog svijeta žene i udaju. 35No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. 36Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća." 37"A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. 38A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!"


Saduceji su bili članovi aristokratskih obitelji među svećenicima i laicima koji su nastojali vjerno služiti rimskim okupatorima da bi sačuvali svoje povlastice. Na području teologije razlikovali su se od farizeja time što su priznavali samo Petoknjižje a ne i kasniju objavu, pogotovu ne usmenu tradiciju. Zato nisu prihvaćali nauku o uskrsnuću mrtvih koja je među Židovima dozrela oko sto godina prije Isusova nastupa.

U Post 38, 8 zatim Pnz 25, 5 (usp. Rut 4, 1-12) stoji propis o tzv. leviratskoj ženidbi. Saduceji prepričavaju u svom pitanju odredbe tog propisa: kad umre muž bez potomstva, njegovu nadživjelu ženu treba oženiti njegov brat i prvo dijete iz tog braka ima nositi ime pokojnika te uživati sva prava kao njegov sin. Saduceji ne razumiju način uskrsnuća mrtvih pa niječu činjenicu. Iznose slučaj žene koja se na temelju leviratskog braka udavala susljedno za sedam braće i ni s kim nije imala djece. Čija će biti supruga o uskrsnuću mrtvih? Iz samog pitanja izbija pretpostavka o istom životu s istim ljudskim odnosima i nakon uskrsnuća, uključivši i rađanje djece.

Isus uči da o uskrsnuću osobe ostaju iste one koje su živjele do smrti, ali one ulaze u kvalitetno novi način egzistiranja u kojem ne važe više zemaljski zakoni.



Ovaj prizor donose također Marko i Matej. Kod Luke je vlastito objašnjenje u r. 35-36: "... koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu." Ovakvom formulacijom Luka podsjeća na Isusov celibat te na neoženjenost i neudatost nekih članova Crkve: oni svojim načinom bezbračnog življenja svjedoče vječne vrijednosti.

Luki je u ovom događaju vlastito i: "Ta svi njemu žive!" (r. 38). Iz Božjeg predstavljanja Mojsiju prilikom ukazanja u gorućem grmu Isus izvlači zaključak da će Bog vratiti u puni život Abrahama, Izaka i Jakova jer o njima govori kao o živima. Bogu živimo do smrti i iza smrti. On je sami život i ne dopušta da predu u ništavilo ljudi koje je stvorio na svoju sliku.

33.nedjelja kr.g."C"

Evanđelje:

Lk 21
5I dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče: 6"Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen." 7Upitaše ga: "Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?" 8A on reče: "Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: 'Ja sam' i: 'Vrijeme se približilo!' Ne idite za njima. 9A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak."

10Tada im kaza: "Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. 11I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba." 12"No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. 13Zadesit će vas to radi svjedočenja." 14"Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! 15Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. 16A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti." 17"Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. 18Ali ni vlas vam s glave neće propasti. 19Svojom ćete se postojanošću spasiti."


Svojom ćete se postojanošću spasiti



Eshatološki govor u Mt 24, Mk 13 i Lk 21 sastavljen je od dviju odvojenih Isusovih izreka: razorenje Jeruzalema i ponovni dolazak Sina Čovječjeg. Po književnom sastavu on pokazuje znakove dorađivanja u toku dvaju povijesnih događaja u Palestini prve Crkve: god. 39. car Kaligula naredio je upravitelju Petroniju da u jeruzalemski hram stavi carev kip. Židovi, od kojih su neki bili i kršćani, su u tome gledali "grozu pustoši" (usp. Mk 13, 14 i Mt 24, 15) o kakvoj govori prorok Danijel ili stolovanje nečega ondje gdje mu nije mjesto. Tada je među kršćanskim propovjednicima mogao nastati dio eshatološkog govora koji prikazuje znakove što prethode paruziji.

Drugi "znak" bilo je opsjedanje Jeruzalema od strane rimske vojske god. 70. u vrijeme ustanka koji je trajao sedam godina. Luka je ispustio Markov i Matejev izraz o "grozi pustoši" te mjesta toga stavio: "Kad ugledate da vojska opkoljuje Jeruzalem, tada znajte: približilo se njegovo opustošenje" (21, 20). On najavljuje jedini da će "Jeruzalem gaziti pogani sve dok se ne navrše vremena pogana" (r. 24). Više od Mateja i Marka on razlikuje propast Jeruzalema od svršetka svijeta te opominje na plodnu budnost.

Protiv onih koji su Kaligulinu naredbu iz god. 39. razumijevali kao najavu drugog dolaska Isusova ili opsjedanje Jeruzalema u toku ustanka protiv Rimljana kao predznak svršetka svijeta, Luka podsjeća na Isusove riječi: "Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak" (r. 9). "Odmah" je ovdje vlastito Luki. Ratovi i katastrofe mogu podsjećati na kontingentnost svijeta, ali zadnji gospodar povijesti je Bog. Isus je najavio i progone svojim sljedbenicima, kako od strane židovskih vjerskih vlasti u ime toga što tobože kvare vjeru otaca, tako i od strane rimske vlasti u ime toga što su Isusovi sljedbenici "ateisti", jer ne priznaju državne bogove niti caru iskazuju božansko štovanje.

Luka je, zajedno s Matejem
i Markom, i ovo proročanstvo stavio u eshatološki govor. Luki je ovdje vlastiti r. 14-15: učenici se ne trebaju obeshrabriti, jer će im Učitelj nadahnjivati mudrost potrebnu za dane tjeskobe.

Isus preporuča postojanost u progonima i u razdobljima relativnog mira: "Svojom ćete se postojanošću spasiti" (r. 19). Postojanost u Bibliji je vrlina progonjenih i obespravljenih, onih koji situaciju ne mogu izmijeniti a moraju je podnositi. To je vjernička postojanost u promjenjivom svijetu. Postojanost koja raste iz vjere da Bog svijetom upravlja i da će svima suditi pravedno i milosrdno.

Postojanost koja nam je potrebna ne sastoji se u neradu i bezbrižnom čekanju,da vidimo što će s e dogoditi.Postojanost s e sastoji u ustrajnom korištenju svih mogućnosti duše i tijela, kako bi moigli se uzdići iznad svih strahota koje nas mogu sustići,da bismo mogli biti iznad svih podlosti koje nam nudi ovaj svijet preko čovjeka,koji je obdaren i razumom i srcem,ali koji nažalost više koristi razum, negoli vlastito srce u kojem s e nalazi sam njegov Tvorac…

Pravi vjernik,kršćanin,sve to mora imati na umu i ne smijem o s e zamarati i unaprijed smišljati obranu...sve što nas snađe,sve što s e dogodi sastavni je dio našega zemaljskog života,dapače i uvjet moga osobnog rasta u vjeri i na koncu ispunjenje Božje providnosti...Moramo znati,da drugog puta spasenja nema,i da ništa,ama baš ništa nije prepušteno nekakovom slučaju ili pak sudbini.Stoga u svim događanjima u kojima jesmo i koji nas snađu,moramo svjedočiti o Bogu,pa i onda kada nam možda razum drugačije zbori...zato,dragi moji prijatelji,budimo postojani u vjeri!

Svetkovina Krista,Kralja svega stvorenja



Lk 23
35Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: "Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!" 36Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom 37govoreći: "Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!" 38A bijaše i natpis ponad njega: "Ovo je kralj židovski." 39Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: "Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!" 40A drugi ovoga prekoravaše: "Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? 41Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini." 42Onda reče: "Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje." 43A on će mu: "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!"

Podsjetimo se, da ovom svetkovinom ponazočujemo prvi ekumenski sabor iz god. 325. kada je definirana dogma o utjelovljenju Sina Božjega u povijesnoj osobi Isusa iz Nazareta. Onaj koji se “utjelovio po Duhu Svetom od Djevice Marije” iste je biti s Ocem. Mi kršćani vjerujemo da je utjelovljeni Krist pravi Bog i pravi čovjek. Svojim pashalnim otajstvom, iz svoga proslavljenog stanja gdje sjedi s desne Ocu, on daje novi smisao ljudskoj povijesti i stvorenom svijetu. Zato je kralj svega stvorenja.

Pridruženi vjeri prvih kršćana, izraženoj u današnjem drugom čitanju, mi vjerujemo da Krist kao središnji događaj povijesti spasenja daje smisao stvorenom svijetu, toku povijesti i životu svakog pojedinog od nas. Vjerovati u Krista kralja svega stvorenja znači prihvaćati stvoreni svijet kao Božji dar i zadatak čovječanstvu. Podlagati se Kristu kao Prvencu svakog stvorenja te Glavi svemira i Crkve znači prihvaćati smisao onoga što se događa nama osobno i cijelom svijetu, unatoč svim okrutnostima i nesrećama koje postoje zbog zloće ljudi i prirodnih katastrofa.

U cijeloj ovoj liturgijskoj godini čitali smo Lukino evanđelje. Sutra završavamo liturgijsku godinu Lukinim izvještajem o umiranju Isusa na križu. Isusovo duhovno vrhovništvo, njegov način uprisutnjivanja Božje vladavine, uzeli su religijski i politički poglavari za izliku da ga nevinoga osude na zločinačku smrt. Prije ovog kratkog prizora Luka je prikazao kako je Isus bio razapet među dva razbojnika te s križa molio: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!”

Ovo znači da on koji je učio kako trebamo neprijateljima opraštati ako želimo izliječiti ljudsku zajednicu od lanca nasilja, s križa prakticira ono što svima predlaže. On kao žrtva nasilja ostaje i na križu otvoren Bogu i bližnjima. Jedan od raspetih razbojnika ruga se Isusu tražeći čudo kojim će svu trojicu njih spasiti od okrutne smrti. Isus nije učinio nijedno čudo u prilog sebi pa je odbio tako postupiti s križa. On je tokom ministerija pokazivao Božju moć i milosrđe prema bolesnima, siromasima, izgubljenima i odbačenima.

Na križu je svojom molitvom za mučitelje i strpljivošću nadahnuo drugog razbojnika da postane svjestan svoje grešne prošlosti i poželi promijeniti se: “Mi po pravdi primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini!” Ovo je javna ispovijest grijeha i pokajanje, nikla iz srca razbojnika koji je otvoren za primjer Isusa strpljivog patnika.

Isus strpljivi patnik ne proklinje svoju sudbinu niti ljude oko sebe. Time pomaže zločincu da uvidi svoju grešnost te poželi pomiriti se s Bogom i s ljudima. Isus mu svojim obećanjem: “Još danas bit ćeš sa mnom u raju” olakšava umiranje i uvodi ga u sretnu vječnost. To će još više učiniti usklikom pred izdahnuće koji donosi jedini Luka: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!”

Za evanđelistu Luku,Isus je kralj zato što čini smislenim umiranje jednog razbojnika. Time Isus čini podnošljivim patnje svakog patnika i sadržajnim umiranje svake ljudske osobe.Kraljevski patnik osmišljava naše patnje, tjeskobe, tjelesnu smrt. Luka je pouzdanom molbom raskajanog zločinca osvijetlio Isusovu kraljevsku moć. Isus nije kralj zato što je planirao bitke, vodio armije ili nametao poreze. Njegova moć seže dalje od politike, prostora i vremena zato što posreduje radost ljubavi Božje i vječnu nagradu. “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!”

To je vlast ispuniti prazan život, donijeti oproštenje onome koje uviđa i priznaje svoju krivnju. U ovom prizoru Luka sažima svoju teologiju križa Isusova: Isus kao strpljivi patnik prelazi u kraljevsko dostojanstvo po nasilnoj smrti. Svojom smrću nudi spasenje svim ljudima, uključivši i razapete razbojnike. Kralj je zato što s križa oprašta neprijateljima i raskajanom razbojniku, što kao žrtva nasilja predaje duh Ocu ne dopuštajući da ga slome nepravda i zloća.

Za svakoga od nas Isus ostaje kralj, kad u patnjama zajedno s njime ostajemo otvoreni za Boga i ljude. Kad se sučelimo sa svojim promašajima i krivnjom te prihvatimo krivnju za svoja udaljavanja od Boga i bližnjih. Kristovo kraljevanje nad nama i po nama nad svijetom ljudi postaje zbilja, kad svoj život počnemo preobražavati iz nepravde u pravdu, iz optuživanja u opraštanje, iz sebičnosti u zajedništvo, iz mržnje u ljubav.

...Bože moj ovako se ja osjećam,, nikako kroz mije postove nisam mogla naći riječi koje bi mogle s malo riječi puno reći...BOŽE DRAGI MOLIM TE ODAGNAJ OD MENE ZLO,MOLIM TE POMOZI MI DA PRIHVATIM SAMU SEBE PA SVE OSTALO,DAO SI MI PUNO POSLAVŠI ME BAŠ OVDJE NA TT,HVALA TI I SLAVA NA VJEKE..OVDE SAM UPOZNALA NEKOGA KO MI POMAŽE DA PRIHVATIM SEBE I DA MI NE SPOČITAVA MOJE GREŠKE NEGO DA MI POKAŽE NAJBOLJI PUT KA RJEŠENJU...HVALA TI BOŽE MOJ..POMOZI MI DA MOGU MOLITI ZA PONIZNOST I DAJ MI SNAGE DA USTRAJEM U SURADNJI ... JOAKIME I SVI OSTALI BLAGOSLOVIO VAS SVEMOGUĆI OTAC,SIN I DUH SVETI!!!! (kako je spoznati samog sebe,a kako se tražit????)