www.tebe-trazim.com

...nije im bilo dano...vidjeti Ga...
...pogodi me danas...slušajući propovijed...ta riječ ...posred srca...
...koliko puta...i meni nije dano ...prepoznati Te Gospodine...
...koliko puta se opirem prepoznati Te...onda kada mi odgovara tako...
...koliko Te odbijam prepoznati u onima...gdje mi je teško prihvatiti...
...gdje moja ljudska slabost...i moji ograničeni razlozi...žele po svom...

...a doživjeh već s Tobom čudesnu zbilju...
...dotače me već odavna Tvoja blagost...i snaga Tvoje riječi...
...već sam naučila sjediti pokraj Tebe...tako blizu...
...suzama Ti svojim noge kvasiti....opijati se Tobom kao suncem...
....i vidiš...opet ponekad...sve to ...kao da se sakrije...

...okrenem se svojim brigama uplašena...usamljena...s osjećajem napuštenosti......
...i baš tada...na putevima svih sumnji....razočaranja...bjegova i okretanja od Tebe...
...baš tada...kada napuštena ...i žalosna promišljam o tome...
...nije li sve to samo bila iluzija...zašto Te nema....čuješ li me uopće...
...upravo tada...u jednom jedinom trenutku......zabljesne pretvorba preda mnom...
...bljesak u tami....snaga u nemoći...Ti ...dolaziš...
...i zapališ moje srce....
...i tek kad osjećam kako gori...kako je zaživjelo...kako Te prepoznaje...
...nestaješ ...da bih shvatila ...da si uvijek samnom...
...da si bio i prije nego te prepoznah ...dok sam bila uvjerena da sam sama...

...i tada Ti zahvaljujem što Te ni moj odvraćen pogled...
...ni moje sumnje...ni moje zatvoreno srce ponekad
ni korak odlaska...korak...kojim sam se željela udaljiti od Tebe...
...nije spriječio i nije Te omeo
u Tvom vječnom traženju mene...

...nije im bilo dano...vidjeti Ga...
...pogodi me danas...slušajući propovijed...ta riječ ...posred srca...
...koliko puta...i meni nije dano ...prepoznati Te Gospodine...
...koliko puta se opirem prepoznati Te...onda kada mi odgovara tako...
...koliko Te odbijam prepoznati u onima...gdje mi je teško prihvatiti...
...gdje moja ljudska slabost...i moji ograničeni razlozi...žele po svom...

...a doživjeh već s Tobom čudesnu zbilju...
...dotače me već odavna Tvoja blagost...i snaga Tvoje riječi...
...već sam naučila sjediti pokraj Tebe...tako blizu...
...suzama Ti svojim noge kvasiti....opijati se Tobom kao suncem...
....i vidiš...opet ponekad...sve to ...kao da se sakrije...

...okrenem se svojim brigama uplašena...usamljena...s osjećajem napuštenosti......
...i baš tada...na putevima svih sumnji....razočaranja...bjegova i okretanja od Tebe...
...baš tada...kada napuštena ...i žalosna promišljam o tome...
...nije li sve to samo bila iluzija...zašto Te nema....čuješ li me uopće...
...upravo tada...u jednom jedinom trenutku......zabljesne pretvorba preda mnom...
...bljesak u tami....snaga u nemoći...Ti ...dolaziš...
...i zapališ moje srce....
...i tek kad osjećam kako gori...kako je zaživjelo...kako Te prepoznaje...
...nestaješ ...da bih shvatila ...da si uvijek samnom...
...da si bio i prije nego te prepoznah ...dok sam bila uvjerena da sam sama...

...i tada Ti zahvaljujem što Te ni moj odvraćen pogled...
...ni moje sumnje...ni moje zatvoreno srce ponekad
ni korak odlaska...korak...kojim sam se željela udaljiti od Tebe...
...nije spriječio i nije Te omeo
u Tvom vječnom traženju mene...

Ovo smo mi danas na Misi pjevali....ali samo jednu kiticu

Isus je u danasnjem evandjelju objasnio dvojici ucenika sto je sve ucinio, a opisano je u Pismima da ce se dogoditi.Da,to se i danas dogadja..
Danasnja ,opasnost je da to ne prepoznamo.iako cesto mislimo da prepoznajemo..,a u stvari ,cesto puta smo sljepci...
A trebali bismo prepoznati sto sve Krist cini za covjeka,kako nekada tako i danas..
Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te udje u svoju slavu?
– pita i nas nas Gospodin.
Imamo napast iscitavati do u tancine Bozju rijec,
a da uopce ne vjerujemo. Postoje ,vjernici koji tesko prihvacaju normalnost vjere.
Zapravo, toliko zakompliciraju tu normalnost da je ponekad jako tesko vidjeti svu ljepotu vjere koju nam Bog daruje po sakramentima,
jos uvjek se trazi i cezne za drugim slavnim mjestima...i navikanim mjestima..,a On je bas s nama,na nasem mjestu..
Mnogima su razne poboznosti jos uvijek vaznije od svete mise.
Novi Crkveni pokreti ,postaju sve vise zanimljivi..???
Kao krscani trebali bi znati da je sveta misa vrhunac ljubavi Boga prema covjeku kao i nasa prema Bogu,u svakoj zupi..i na svakom oltaru,u svakoj euharistiji..
Lomi se na svetoj misi Rijec i Tijelo nasega Spasitelja Isusa Krista.
Krist nam se daruje u zelji da ga prepoznamo i zivimo, da ispunimo ono sto trazi od nas..
Daruje nam se citav kako bismo ga snagom Duha Svetoga primili i svjedocili svojim zivotom.dali mi stvaro svjedocim..??Djelom svjedocimo..?Ili mislimo da svjedocimo..??
Zasto je to tako tesko? Zasto nam je nesto vaznije od euharistije?
No, i kada sudjelujemo na svetoj misi, pitam se: jesmo li spremni i mi izreci Ostani s nama jer zamalo ce vecer i dan je na izmaku!?
Jasno da ne zelimo biti samo dobri i gostoljubivi,nego zivjeti zivot svoj..
Zelimo prepoznati da nam srce gori od ljepote istine koju nam Krist daruje.
Ako covjek samo malo ozbiljnije sudjeluje na svetoj misi, vidjet ce svo bogatstvo liturgije, trebamo samo stvarno..ispitati sebe, koliko to iskreno cinimo..koliko djelom i ljubavi pokazujemo...
Liturgija je slavlje u kojem dozivljamo slusanje Rijeci, lomljenje Kruha, zajednistvo s drugim vjernicima, svim prisutnim...
I, kako nam moze biti svejedno jesmo li ili nismo u iskrenom zajednistvu? Hoce li nam tek nakon Isusovog odlaska biti jasnije da smo bili s njime?
Vidjeli smo kako smo htjeli vidketi...?
Puno ljudi ode s ovoga svijeta cudeci se svom zivotu kao i nejasnocama u njemu, jer bas iz tog razloga, sto gledamo kako mi zelimo...
Mnogi traze Boga zeleci ga opipati, materijalno dozivjeti sanjareci i mastajuci kako bi Bog trebao izgledati,stvaramo svoju sliku...?
Ima i onih koji stalno traze Boga, a nisu niti svjesni da im je Bog tako blizu i da su ga tisucu puta susreli u zivotu.

On nije ispunio njihova ocekivanja...
- vrlo cesto i mi sve zalozimo na jednu kartu, a onda to propadne. budemo tuzni, jadni, posve razocarani. tko je kriv za to?

ova dvojica ucenika, je su li slusali Bozju Rijec tako da su je razumjeli i prihvatili, ili im to nije bilo moguce? mozda nisu znali ili nisu htjeli razumjeti. je su li stoga stvorili svoju predodzbu vjere, svoja ocekivanja, osmislili kartu za koju su mislili da je sigurno dobitna. i sto je uopce bila ta dobit? kako su je zamisljali?
- sto je za mene sigurnost u vjeri, jesam li sklona svojim projekcijama, uzivam li u svojoj duhovnosti, ili tezim zdravoj duhovnost: slusati, pa ciniti?

onako razocarani, ucenici odlaze put emausa.
- i ja svako malo odlazim - uvijek se negdje nadje zgodan emaus za pobjeci...
prilazi im Isus i pita sto ih muci. razgovaraju... On im odgovara, predocuje stvarnost, iznosi dokaze, oni slusaju Rijec. i Rijec koja ih je "dobila" zele zadrzati, zele jos, osjecaju se dobro, lijepo im je. zele Isusovu blizinu. I tada im On pokazuje na koji nacin ce im biti blizu, najblize: zajedno blaguju. i tek po blagovanju bi prepoznat!
- hvala ti Gospodine na euharistiji, na tijelu koje si nam darovao, po kojem te uvijek primamo u punini. lijepa Tvoja,nasa, Katolicka Crkva! kad nas privuces svojom Rjecju, kad vec postanemo tvoji, onda nam se nudis cio, citav sadrazan u hostiji, da bi te mogli prepoznati, dozivjeti. vec si nam ovaj put pokazao i kad si nahranio silno gladno mnostvo. nisi li im prvo ponudio Rijec, pa kad si ima nasitio dusu, onda si ih i kompletno nahranio?!
i doista, cijela liturgija je sadrzana u ovom putu u emaus. prvo rijec koja razgaljuje srca, onda blagovanje, i onda ono "idite u miru". hodite s darovanim mirom nazad, ili dalje, zivite svoj poziv!
otuda snaga povratka u jeruzalem! tek nahranjeni rijecju, pa tijelom, mogose i ova dvojica razumjeti da nema mjesta bjezanju, vec da se svaki apostolat, svaki poziv, hrani Kristom i zivi s Kristom u zajednistvu i da onda tek biva moguc.

- Gospodine, predvidi svaki moj Emaus, na svakom mom odlasku mi dodji ususret, pridji mi i govori. i dugo ako treba... daj da me dotakne Tvoja rijec. i da svaka primljena rijec radja u meni ceznjom da te dozivim u punini. daj da mi uvijek euharistija bude srediste po kojem cu te dozivjeti i polaziste iz kojeg cu te nositi drugima!

Nedjelja Dobrog Pastira..13.04. 08.

Gott ins Spiel bringen...Dozvoliti Bogu da igra...
Ovo je danasnje "Motto" Wien..(Becke) Nadbiskupije...
Tradicionalna svjetska molitva za Duhovna zvanja,
Za ovu nedjelju, koju zovemo i nedjeljom dobrog Pastira, Evandjelje nam donosi isjecak iz Isusova govora o pastiru i ovcama.
Zato uz motto s, nadolazece nogometnoeuropskoprvenstvo
Isus je vrlo cesto govorio u prispodobama i na slikovit nacin ,
kako bi ga svi, koji to zele, mogli razumjeti i prihvatiti.
Kad dozvoljavamo Bogu ,da u nasem zivotu igra,i odigra zivotno prvenstvo..???
Njegove su rijeci istovremeno zracile jednostavnoscu i ozbiljnoscu, i bas su zbog toga prodirale u srce i poticale na razmisljanje, na preobrazbu, promjenu.On i danas ocekuje da shvatimo i iskreno prihvatimo,Njegovu igru...Kada , najcesce stvarno to dozvoljavamo ?
Samo onda kada smo u velikoj potrebi..
U ovom odlomku Isus govori o sebi kao Pastiru koji poznaje svoje ovce, a i one poznaju Njega,i dolazi uvjek ,cak i onda kada Ga pozivamo,
u teskim trenutcima..a da Ga prije, nismo ni stovali dovoljno...
potreba nam je pomoc,i tako vapimo na kraju,kada dolazi promjena igraca..u zadnjoj minuti...da bi spasili situaciju,i dobili pobjedu... Da sa pogledom ,na zvanja Pastorala,i sva Duhovna Zvanja,
jace nego ikada prije, molimo..zajednicki..Dozvolimo Bogu da on uvjek u nasem zivotu ,"igra s nama" da nas prati i cuva, a ne samo u zadnjoj minuti...
Ovce slusaju Njegov glas i sigurne su u Njegovu utocisitu jer je Onaj koji ih je povjerio Njemu, Bog Otac, veci od svih grabezljivaca (laznih pastira). Svaki Krscanin bi trebao,da dozvoli i pusti Boga da igra i njegovom zivotu...
Isus kao Pastir kaze da dobro poznaje svoje ovce i da one idu za Njim. Na koji ih nacin poznaje i razlikuje od onih koje ne pripadaju Njegovu stadu?Mi cesto odlutamo, izgubimo se...??
Isus je vec odgovorio svojim ucenicima.
Ljubav je jedina karakteristika Njegovih ucenika, danas ovaca Njegova stada,nas samih, a obracenje i krstenje temeljni preduvjet ulaska u zajednicu sljedbenika Crkve.,koji su na svim razinama pozvani...
.Znaci i mi smo pozvani,kao sljedbenici...
Po Isusovoj zapovijedi, rijec je o ljubavi prema Bogu i prema bliznjima, odnosno svakom covjeku, o ljubavi koja radja plodovima na korist mjesne crkvene zajednice i Crkve Kristove u cjelini.
Osoba koja ljubi jer se ljubav Bozja u ljudskom srcu umnozava upravo njezinim dijeljenjem drugima, nasvim djelovima i stajalistima ,nasega zivota.Bez ikakvog predomisljanja..i uvjeta..
Na taj nacin u nama djeluje Duh Sveti koji nas trajno drzi povezane s nebeskim Ocem,Dobrim Pastirom.
Po ljubavi se Bozjoj nastanjuje Presveto Trojstvo u nama i biva prepoznatljivo i dostupno drugima koji u nama trebaju vidjeti zivoga Boga Uskrsloga. Isus - dobri Pastir prepoznaje svoje po ljubavi koja se ne iskazuje samo u odredjenim situacijama, vec tijekom cijelog zivota, na nacin prihvacanja osoba, situacija, svakodnevnih krizeva i na nacin zahvaljivanja Bogu za to.
Papa Benedik XVI ,posebno naglasava Molitvu za Pastire,Krscanski Pastoral,i da je svaki pojedinac ,pozvan da navjesta Evandjelje..
Ako istinski ljubimo Boga, onda mu i zahvaljujemo i blagoslivljamo na svemu sto nam daruje u zivotu. Gdje nema ljubavi, nema ni blagoslova, a ljubav Bozja u nasim srcima zeli blagoslivljati (ljubiti) sve sto dolazi od njezina Tvorca. Kamo srece da su nam srca uvijek prepuna blagoslova i ostalih darova Duha, jer nam tada ne bi bila zarobljena razlicitim zavedenostima i zlocama.

[img]Ovce moje slusaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem zivot vjecni te nece propasti nikada i nitko ih nece ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veci je od svih i nitko ih ne moze ugrabiti iz ruke Oceve. Ja i Otac jedno smo."

U ovoj tjednu Dobrog Pastira neka naše misli i molitve budu uz naše pastire, naše drage svećenike, redovnike, redovnice i darujmo im svoje misli, svoje molitve i svoju ljubav. Molimo preuzetnije za njih nego inače, jer oni su naša Svjetiljka...naše uže po kojem se penjemo Nebeskim ljestvama...Nemojmo osuđivati njihove slabosti i grešnosti...ne gledajmo i ne sudimo; nego još jače molimo i blagoslivljajmo i ne plašimo za budućnost svećenstva...pa makar došla i najcrnja vremena. Jer sve u svojim rukama drži...držao je i držat će Svemogući Bog koji ih posvećuje, treba, želi i hoće. Može li jednoj majci koja ima mušku djecu biti veće želje, radosti i časti da jedno od njezine djece u srcu osjeti poziv za svećenstvom...može li uistinu...Proteklih dana sam u jednom trenutku takvo nešto čula...naslutila...od svog djeteta...srce mi je zadrhtalo od silne radosti...nisam se usudila disati od zahvalnosti...pa makar to bile samo i riječi djeteta...mene su odvele u Rajske visine. Ako bih se ičim u životu ponosila...time bih..."umrla" bih od radosti.. Usuđujem se u svojoj grešnosti, neznatnosti i posvemašnjoj bijedi...usuđujem se tako nešto željeti, više od ičega. Majke koje imate djecu...počnite već sada moliti , postiti i Bogu ponudite svoju djecu za duhovne pozive....nema veće časti na Zemlji nego biti Isusov svećenik. A tek biti majka svetog svećenika....
Isuse, Dobri Pastiru naš...daj nama majkama ..daj nam usadi u srce sve veću ljubav da molimo za duhovne pozive da bez ikakvog straha Tebi ponudimo svoju djecu za duhovne pozive i molimo Te daj da naša djeca istinski čuju Tvoj poziv u svom srcu i da mu se s ljubavlju i povjerenjem odazovu! Hvala Ti Dobri Pastiru!

Vikice,
neka Bog blagoslovi tebe i tvoju djecu i neka Dobri Pastir čuva i usmjerava svoje malo stado