www.tebe-trazim.com

mislim da je ksenčica isto to mislila, samo se krivo izrazila
jer gledajući u praktičnom smislu, ako neke talente i darove duboko u sebi zatomomo, to je kao i da ih nemamo, jer nitko ih ne vidi , niti zajednica ima koristi od istih

Ne vjerujem da je da su se stražari prostrli po zemlji iz ikakvog poštovanja jer mu nisi prišli u poštovanju, već s visine i iz mržnje kao oni koji su vlast, a on je onaj koji se mora pokoravati njihovoj trenutnoj odluci, a to je da ga uhite. Nema u takvom pristupu nikog poštovanja. Njegov odgovor: ja sam-sigurno nisu povezali s ''ja sam onaj koji jesam'' jer je u njihovoj nevjernoj pameti bio to običan odgovor da je on onaj kojeg traže. Kad su njegovi učenici imali problem nerazumjevanja njegovog plana smrti i uskrsnuća, čisto sumnjam da su onda ovi zasljepljenog uma mogli shvatiti dubinu Isusova odgovora, ali riječ koji je tad izgovorio izgovorio je sa silom i ta sila ih je bacila dolje. Jedinu dramatiku koju ja ovdje vidim je dramatika da je Isus u kontroli iako oni misle da su oni. Također pad jeste bio nekontroliran i bio je pad, a ne prostiranje. Grčka riječ koja se ovdje koristi je pasti. Drugo, nije mi jasno zašto padanje u Duhu (ili počivanje-navikla sam govoriti padanje jer je to izraz u mojim krugovima) povezuješ s polaganjem ruku. Polaganje ruku uopće nije nužno. Isusu je dovoljno da kaže jednu riječ i da uništi cijeli svemir, a kamoli da nekoga ''sruši''. Dovoljno je samo njegovo pomazanje, Njegova prisutnost. Evo recimo na karizmatskim susretima ljudi padaju i ako nitko na njih ne položi ruke - i to se događa (osobno sam to vidjela jako puno puta, uživo i na TV-u ). E da, još što se tiče rodova ili vidim da spominješ da se oni nisu obratili. Pa nema to veze. Ne mora nužno biti takav rod padanja. Ne mislim da osoba nakon što se digne od pada nužno mora biti ne znam kako promijenjena. Mislim da je Ćubela negdje napisao da su mu sumljiva padanja nakon kojih ljudi ostaju isti. Ja se ne slažem s tim. Zašto? Pa zato što sam vidjela u svom životu, a i u Bibliji da ne reagiraju svi na Božji doticaj isto. Ako netko padne pod pomazanjem ne znači da će on poslije toga bolje slijediti Krista od onoga koji nije pao. Ako ga on ne slijedi bolje ne možemo reći da je onda taj njegov pad u duhu bio sumljivog podrijetla-da to možda baš i nije bio Bog. Pa Bog djeluje, a čovjek mu opet može okrenuti leđa jer mu je dao slobodnu volju. Neki ljudi budu iscjeljeni pa poslije žive bezbožno, neki ljudi mole punom parom dok ne izmole nešto što im treba, a kad izmole ne padne im na pamet da idu opet u molitvu itd itd. Da li ćemo onda reći da je to iscjeljenje sumljivog podrijetla ili odgovor na molitvu? Pa sigurno da ne. Da li su onih 9 nezahvalnih gubavaca od 10 imali manje čudesan susret s Gospodinom pa su odmah nakon tolikog čuda zaboravili i da mu kažu hvala, a kamoli nešto više? A zašto bi onda pad trebao učiniti neko extra čudo obvezne promjene?! Pa kad sad malo o tome mislim možda baš zato i jesu ova dva primjera-pomazanje je srušilo i stražare i Pavla, no reakcija je bila drugačija. Tako isto i danas među (ne)vjernicima.

Njegov odgovor: ja sam-sigurno nisu povezali s ''ja sam onaj koji jesam'' jer je u njihovoj nevjernoj pameti bio to običan odgovor da je on onaj kojeg traže. Kad su njegovi učenici imali problem nerazumjevanja njegovog plana smrti i uskrsnuća, čisto sumnjam da su onda ovi zasljepljenog uma mogli shvatiti dubinu Isusova odgovora, [/quote]

Ne reci dvaput...Kad je Isus u Iv 8:58-59 rekao "Ja jesam", Židovi su to pravilno shvatili da na sebe primjenjuje skraćenu verziju Božjeg imena, pa su ga htjeli kamenovati, jer su mislili da huli na Boga. No, nema veze, popadali iz bilo kojeg razloga opet je to bio znak da Isus nije običan čovjek. Nemam ništa protiv ako je to bio "pad u Duhu", ali nekako su jako brzo ustali nakon toga. Njihova reakcija mi je ljudski netipična, normalan čovjek bi se Isusa itekako uplašio ako bez svoje volje padne. No, u konačnici tko zna što im je bilo u glavama u tom času.


Ipak, neki padnu, a drugi ne. U čemu je razlog? Zašto je pao Savao, a ne njegovi pratitelji? Može li se na to uopće odgovoriti bez onog "tako je to Bog htio" (naravno da priznajem da je i to moguć odgovor)?


Kakva je onda korist od toga za izgradnju Božjeg kraljevstva? Što time Bog postiže? I kakva je za vjernika korist od počivanja u Duhu?

1. Kontekst u kojem je rekao Isus ja jesam u toj rečenici govori o njegovom božanstvu daleko direktnije nego kad je rekao stražarima jer je rekao: ''Zaista kažem vam prije nego je Abraham bio ja jesam'' A i čitav kontekst je razgovor o onome tko on jest što nije sa slučajem kod stražara. Također Bog kad nekad nešto izgovori ne mora nužno uvijek izvesti istu reakciju. Bog radi na različite načine. Nekad nešto kaže pa sve grmi i trese se, nekad isto nešto kaže pa je šapat i mir...
2. Ne vidim koliko su brzo ustali - to ne piše, jest čini se da je bilo brzo je ne piše: i ostali su neko vrijeme ležati; no to isto ne znači da nisu. Dužina ležanja također nije dokaz pravog pada u Duhu ili ne. Kao i danas, neki se odmah ustanu, a neki ostanu duže.
3. Da, ja vjerujem da je tako Bog htio. Jer ovi drugi nisu imali susret s Njim na isti način-Isus se tada isključivo Pavlu objavio iako su ovi čuli.
4. A ima koristi, kako da ne. Ali nemaju svi isto tlo srca i nisu svi jednako poslušni Bogu. Bog niti jednom svojoj akcijom ne učini da ikoga na silu promjeni ili učini poslušnim. Nešto ipak ovisi o čovjeku.

Možeš li reći kako si to doživjela i što se kod tebe nakon toga promijenilo?

Može biti. Ipak, pošto ne piše izravno u tekstu što je konkretno uzrok njihova padanja krećemo se na polju rekonstrukcije događaja, pa je bolje da tu stanem. Neka su samo pali ... Bog zna što je uzrok, pa ako je to bilo i "u Duhu" nemam ništa protiv.

U zadnje vrijeme, u životu Katoličke Crkve, iskustvo karizmatske obnove ili "obnove u Duhu" izazvalo je mnoge nedoumice, a često i podijelilo i raspirilo duhove unutar Crkve. Naime, iako mnoge karizme Duha Svetoga i pozive na karizmatsku obnovu možemo susresti u Svetom pismu i tradiciji Crkve te se stoga ne radi o nečemu potpuno nepoznatom u Crkvi, pojava suvremenih karizmatskih seminara i mnogih darova Duha postavila je pred crkvenu javnost mnoštvo pitanja i nedoumica.Pa tako jedni su se svim silama, često nekritički, stavili u obranu svega što dolazi "od Duha", drugi su pak reagirali "prekritički", videći samo ono negativno u karizmatskim seminarima, dok je jedan dio vjernika i svećenika ostao zatečen, a često i ravnodušan prema ovim pojavama, očekujući odgovore od crkvenih vlasti i teologa U Prvoj poslanici Korinćanima pronalazimo popis različitih karizmi koje Duh Sveti daruje Crkvi. "Različiti su dari, a isti Duh; i različite su službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu, drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće" (1 Kor 12,4-11). U tom smislu, polazeći od dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, možemo reći da "Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama Božji Narod posvećuje i vodi i krepostima ga uresuje, nego svoje darove ‘dijeleći kako hoće’ (1 Kor 12,11), dijeli među vjernike svakog staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnim i spremnima da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu: "Svakomu se daje očitovanje Duha na korist"(1 Kor 12,7). Te karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije, i više raširene, budući da su osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, treba primiti sa zahvalom i utjehom. Izvanredne pak darove ne treba lakoumno tražiti, niti se preuzetno smiju od njih očekivati plodovi apostolskih djela, ali sud o njihovoj ispravnosti i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom, i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono što je dobro (usp. 1 Sol 5,12 i 19-21)" (LG 12). Drugim riječima, darovi Duha Svetoga uvijek su znak vremena i blagoslov za Crkvu te ne smijemo gasiti Duha, ali potrebna je i razboritost u njihovoj prosudbi. Prema riječima Ivana Pavla II., krepost razboritosti u razlikovanju duhova nalazila bi se u činjenici "da svaka inicijativa utoliko služi pravoj obnovi Crkve ukoliko pridonosi donošenju autentičnog svjetla koje je Krist, ukoliko se temelji na odgovarajućoj svjesnosti poziva i odgovornosti za tu osobitu, jedinstvenu i neponovljivu milost, po kojoj svaki kršćanin u zajednici Božjeg naroda izgrađuje Tijelo Kristovo... Zaista, u Crkvi kao zajednici Božjeg naroda, vođenoj djelovanjem Duha Svetoga, prema riječima svetoga Pavla svatko ima ‘svoj dar’. Premda je taj ‘da’ osobni poziv i oblik sudjelovanja u spasiteljskom djelu Crkve, on ipak služi drugima, izgrađuje Crkvu i bratske zajednice u različitim krugovima ljudskog života na zemlji (Redemptor hominis, br. 21.). Stoga, karizmatsko iskustvo ne može biti i ostati privilegija pojedinaca ili znak nekog specifičnog izabranja već mora biti znak služenja Crkvi. Ipak, ono što izaziva najveće nedoumice i kritičke stavove prema karizmatskim seminarima obnove u Duhu upravo su različite pojave koje ih prate: pretjerana afektivnost, govor u jezicima – glosolalija, padanje u Duhu, religiozni trans, počivanje u Duhu, osjećaj duhovnog mira i ozdravljenja, itd.Nastavljamo……

Ove pojave nisu ništa novo u Crkvi jer ih pronalazimo i kod mnogih mističara u povijesti Crkve. Ali za razliku od iskustava mističara, gdje su ovi darovi bili plod dugotrajnog duhovnog rasta i askeze i imali sekundarno značenje, na seminarima obnove u Duhu oni se traže na brzinu, bez dovoljne duhovne priprave i potrebne izgradnje, često kao vrijednosti same za sebe. Može se dobiti dojam da se često radi o samosugestiji i autohipnozi.
Nadalje, možemo uočiti i razne duhovne zamke kao npr. gubitak osobnog identiteta u masi istomišljenika, opasnost od krive slike o Bogu koju propovijedaju karizmatske vođe iz zemalja neeuropske tradicije, opasnost od regresije i povratak u prošlost (djetinjstvo) što izaziva pasivnost prema životu i bijeg od stvarnosti i odgovornosti. Nadalje, uočava se afektivna navezanost na karizmatskog vođu, seminari često postaju nadomjestak za psihoterapiju, itd.Ako nekoga interesira o glosolaliji ili daru jezika mogu nastaviti....

Možeš, ali ipak mislim da to učiniš na drugom topiću koji je topić o tome.

Bog te darove daje kome hoce i kad hoce.