|
I ja se zelim pridruziti ovoj povorci u srcu sa svojom obitelji,prijateljima,poznanicima,rodbinom i svima onima
koji su skrenuli sa svoga puta i nemaju snage za ponovo
ga pronaci...vjerujem da ce ih mali Isus opet pronaci sve
i vratiti na pravi put zivota,vjere i ljubavi...
Evo prilazem jednu kopiju iz 2000dite godine ,jer mi se jako svida,
a ako moderatori imaju sto protiv neka izbrisu....hvala vam.
Gospodin je blizu!
Davno, u početku biblijske povijesti spasenja Abraham je bio pozvan napustiti svoj zavičaj. Bog ga poziva i šalje, izvlači njegove korijene i postavlja ga na put vjere. Oslonjen na tajanstvenog Gospodina i na Njegovo obećanje. Abraham ostavlja dom i kreće na put. Slično i Josip i Marija zbog carske naredbe moraju poći iz svoga Nazareta.
I mi, kad želimo ući u neku duhovnu vježbu, kad želimo potražiti sveto Lice Božje, skriveno i divno, izlazimo iz svojeg malog svijeta punog poluobveza i poluradosti. I Mojsije, prije nego će ugledati čudesni grm u plamenu, otišao je malo dalje u pustinji, zašao je »s onu stranu«, kaže sveti tekst. Bog nam daje osjetiti svoju prisutnost i blizinu kada i kako On to hoće, a ne po našem diktatu i prohtjevu.
I što se zbiva s Marijom i Josipom? Kamo stižu? Dolaze upravo u svoju domovinu, vraćaju se korijenima od kojih potječu. Josip je »iz doma i loze Davidove«, »iz grada Davidova koji se zove Betlehem«. Čudna li paradoksa! Moram se odvažiti i poći, učiniti korake, ne bez napora, da bih došao k samome sebi, da bih osjetio gdje sam ukorijenjen.
U ovakvom duhovnom druženju nije važno svaku riječ pratiti, prepoznati svaku sliku, nego pažljivo, u miru, stati ondje gdje mi najviše odgovara. Kod onog događaju ili misli koja meni nešto govori i donosi duhovnu struju u moj svijet. Dušu neće nasititi obilje građe, koliko unutarnje kušanje važne pojedinosti. Ovakvo druženje s Duhom ne služi zato da bismo izvršili jednu pobožnu dužnost među ostalim životnim dužnostima i zadacima, nego je to prostor za okrepu. Duša nek bira hranu koju najviše voli.
Evanđelisti, i Matej i Luka, izvješćuju o Kristovu rođenju tek jednom rečenicom. Ulazak u svijet silnoga Kralja koga su naviještali proroci i kome će se pokloniti mudraci s Istoka nalazi tek mali spomen u svetoj knjizi. I to je zacijelo dio Isusove poniznosti.
Marija, Josipova zaručnica, rodi sina. Ipak, iz psihologije znamo, a i u vlastitom iskustvu nosimo činjenicu da smo od početka života skupljači iskustava. Sve utječe na nas, sve je važno i ostavlja traga na nama. Od prvoga časa. Što god se zbiva sa mnom, sve to doživljavam od početka. Svojevrsno i drugačije, ali zabilježeno je u mom biću. Zaustavit ćemo se u mislima kod maloga Isusa pod srcem Majke koji će se ubrzo roditi. Tiho, nenametljivo, gotovo kao da nismo tu, pokušajmo dokučiti što sve bilježi njegova duša.
Evanđelist Luka opisuje i u prvi plan stavlja Mariju, Mateju je važan Josipov svijet. Međutim ni kod Mateja ni kod Luke u ovom izvještaju oni ne progovaraju. U tekstu ne kažu ni jedne riječi, pisac ih ostavlja u šutnji. Bitne stvari i misterije, prijelomne događaje života često proživljavamo šutke, ostajemo bez riječi. Ne znamo, pa i ne želimo ih izreći. Želimo li ući u razmatranje nekog misterija, moramo znati zašutjeti. Povući se, u tišini biti tu. Duh Božji bi nas poveo svojim putima – kažu – kad bismo mu samo mi to dopustili. Sad je zgoda da to učinimo, sada je vrijeme za to.
Nema nijednog rođenja bez pripomoći. Za svaki dolazak na svijet traži se pomoći drugih ljudi. Mali Isus pod srcem Majke, povjeren je brižnom Josipu.
Josip je čovjek koji je vrlo pažljiv i pozoran na svoj nutarnji život. Poslušan je Bogu. Prepoznati i poslušati Božju poruku i izvršiti naređenje velika je stvar. Prepoznati i poslušati poruku u jednom snu, imati povjerenja u anđela koji se u snu ukazao još je silnije. Josip je uvršten u red blagoslovljenih slugu Gospodnjih iz svetopisamske povijesti, kao što su Noa i Mojsije. Učinio je točno kako mu je naredio Božji glasnik. Mali Isus pod srcem Majke neće ostati bez zemaljskog oca. Josip uzima k sebi Mariju i njezina sina. Ali Josip nije pod nekom hipnozom, ne vodi ga neka mračna sila. Kad se probudi od sna, izvršava naredbu. Budan kreće u akciju. Budnost i sloboda idu zajedno ruku pod ruku.
Redovito i s pravom kažemo da se na snove ne treba previše oslanjati. Pa ipak, sni i viđenja bit će u Svetom pismu važni. Već kod Josipa Egipatskog koji ih tumači, pa potom napose kod proroka Danijela. U snu progovara naša duša. Zašto onda ne bi Bog ili njegov glasnik smio u snu progovoriti. Sve što se taloži u našoj duši u snovima može izići na vidjelo u pravom svjetlu, bez našeg dirigiranja. Srce progovara bez vanjskog diktata. Ako ga boli buni se; ako je u miru, spokojno počiva. U svakoj meditaciji idemo za tim da izbliza i uživo doživimo i osjetimo stvari koje razmatramo. Slično kao u snu, gdje smo i sami prisutni sa svojom ulogom. Nisu riječi važne, nego doživljaj i iskustvo.
Josip je muž pravedan, pravednik. Pravednost je Božje svojstvo, božanska osobina. Pravda u Svetom pismu znači da je neki odnos u redu. »Gospodin je pravda naša!« – najavljuje prorok Jeremija. Da bismo uredili odnos prema drugome, potreban nam je Bog. Želimo li da naši međusobni odnosi budu u redu, moramo brižljivo njegovati odnos prema Bogu. Ljubav prema bližnjemu nije nešto što se samo po sebi razumije. To je zahtjev koji nadilazi naše snage. Treba nam pomoć odozgora.
Josip prima od anđela velik i častan naslov. Anđeo ga oslovoljava: »Sine Davidov«. Tako će poslije samoga Isusa Krista ljudi nazivati.
Josip je muž Marijin, kaže sveti tekst. Marijin muškarac, smijemo slobodno reći. Njezin čovjek, rekli bismo u nekim hrvatskim narječjima. On je muž na kojeg se Marija može osloniti.
Anđeo ulazi u Josipov san s poznatim, dragim pozdravom ohrabrenja. Ali ovaj put to nije općenit i načelan »Ne boj se!«, nego je izravno usmjeren. Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Strah od spolnosti je poznat, uplašenost i prisila pred osobama drugog spola također nisu nepoznati. Strah pred ljudima još je poznatiji. Blizina drugog čovjeka može strašiti i uznemirivati, izazivati zebnju i tjeskobu. Blizina drugoga izaziva i poziva da ponajprije budemo bliski sebi samima, da dođemo u suglasje s vlastitim bićem. Isus će poslije reći: »Tko prima jednog od onih koje ja šaljem, mene prima. Tko mene prima, prima Onoga koji je mene poslao.« To tajna kršćanske ljubavi.
Kad Matej za Josipa upozorava da nije upoznao Mariju dok nije rodila Isusa, ne moramo u tome vidjeti samo ono značenje koje ističemo kad u teologiji govorimo o djevičanstvu. Istina, biblijska riječ »spoznavati« označava intimno poznavanje, tjelesnu blizinu, spolno sjedinjenje. Pa ipak, smijemo ponajprije pročitati ono što doslovno u tekstu stoji: »I ne upozna je dok ne rodi sina.« Upoznati neku osobu velika je stvar. U narodu se kaže, tek kad s nekim zajedno potrošiš vreću soli, znat ćeš tko je. Kad je Marija rodila Isusa, Josip shvaća tko je uz njega. Upoznati Mariju možemo jedino po Kristu. Marija se pravilno shvaća i prihvaća u Isusovu svjetlu, u svjetlu Sina.
Marija je Majka koja malog Isusa nosi pod srcem. Isusova mama. Već prva majka u Svetom pismu proglašava kako je svoje dijete, svoga sina, stekla pomoću Gospodnjom. Ima više nerotkinja u Bibliji koje Božjim zahvatom u njihov život postaju majke. Roditeljstvo, i biološko i duhovno, uvijek je Božji dar. Što je u Mariji začeto od Duha je Svetoga kaže anđeo.
Marija je Djevica, poput jedne od onih mudrih djevica koje s upaljenim svjetiljkama čekaju Zaručnika, spremne za svadbenu gozbu. Dijete Isus koji će doći na svijet sva je njezina radost koju željno iščekuje.
Marija je Zaručnica. Slika izabranog naroda kojemu Bog iskazuje svoju ljubav. Što je tijekom povijesti činio pojedinim događajima sada čini u jednoj osobi: Isusu. Marija je slika Crkve, Zaručnice Kristove, koja kao živa zajednica Gospodnja putuje kroz povijest.
Marija je Josipova žena, kako je naziva anđeo Gospodnji. To je njegova žena koju Josip, poslušan nalogu, uzima k sebi. Kao što će poslije izvršiti zapovijed i dati Novorođenome spasiteljsko ime Isus, tako je već prije dopustio Mariji da uđe u njegov život i prihvatio ju je kao svoju ženu.
Bog je izbavio narod iz Egipatskog ropstva, sabrao je sveti ostatak raspršen u babilonskom sužanjstvu. Sada sprema novog Spasitelja. Mali Isus pod srcem Majke dobit će upravo to ime zato što će spasiti svoj narod od grijeha. Grijeh je temeljno ropstvo, nevolja iz koje Bog spašava. Tko čini grijeh, rob je grijeha, navijestit će jednog dana Učitelj. Blago meni ako spoznam koje su to verige koje stežu moju dušu. Tada ću znati od čega me to Isus spašava. Kad otkrijem svoj grijeh, moći ću se svim srcem obratiti Bogu Spasitelju.
19. prosinca 2000.
p. Niko Bilić, S. J.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
