www.tebe-trazim.com

U jednoj situaciji trebalo mi je oko godinu ipo dana da oprostim.
Dugo je trebalo da uopće poželim oprostiti. da nije Isusa, ne bih duboko ni gledala u sebe i trovala bi se nepraštanjem još godinama.
trebalo mi je puno mjeseci da uopće poželim oprostiti, jer mi se činilo da će osobe koje su me povrijedile proći bez kazne. Mislila sam da ih oslobađa krivnje moj oprost na neki način. kad sam shvatila što činim, ispovijedala sam taj svoj neoprost, ružne misli prema tim osobama i mnoge grijehe koji su iz toga u mom srcu proizišli. Neoprost je bio ropstvo za mene.polako sam sebe prisiljavala prihvatiti činjenicu da će oprost osloboditi prvenstveno mene. zatim sam počela moliti Isusa da mi pomogne u tome. Shvatila sam da mi nije potrebno njihovo priznavanje krivice da bi oprostila, da to nije i ne smije biti uvjet. Tako se kretalo malo po malo. Onda sam se pomalo učia gledati ih slobodnim pogledom, bez one poruke u očima koja optužuje. Onda sam pomalo učila gledati ih slobodno kao da nikad ništa nije bilo. Zatim sam poželila da mogu i nasmiješiti se, javiti se normalno. i došlo je, uz veliki trud i veliku Isusovu pomoć. To je sloboda. Uz sve to stalno sam molila za osobu koja me najviše povrijedila. Shvatila sam da nije znala što čini....ljudi tako često ne znaju što čine kad ranjavaju. Dok je trajala ta situacija, u kojoj sam bila ranjena, Kristov križni put mi je bio pred očima i tješio me. Sve osobe su bile prisutne u ovoj situaciji- i izdajica, i Pilat, i Veronika, i Cirenac....Jako tješi nasloniti svoj maleni križić na Isusov.
Nadam se da će ova teška lekcija o oprostu biti drugi put manje bolna, jer sad već znam što mi je činiti.

Meni je za neke trebalo 10 godina, a za neke i puno više...

Imam sreću što za sad nikad nisam imala problema s opraštanjem... No, možda je to stoga što do sad ni nisam bila jako povrijeđena...

No, iako ja tim osobama koje su mi možda nešto nažao učinile vrlo lako i brzo oprostim i zaista im ne zamjeram - ipak u meni ostaje lagana odbojnost prema njima, u meni se stvori nešto poput stalnog samoobrambenog stava naspram njihovom ponašanju...
Znači, nekako kod njih u dubini srca i dalje ostavljam mogućnost da će me opet možda povrijediti i ipak ih ne mogu izjednačiti, tj. ne mogu ih zavoljeti jednako kao svoje drage ljude koji me nisu povrijedili...

Znači, ne ostaje u meni ni gorčina ni jad, niti ih "mrzim", ali ipak se ne oslanjam na njih i ne dajem im baš svu ljubav koju dajem najbližima...
Ipak u njima očito ne vidim dovoljno novog čovjeka...
Možda to znači da im ipak nisam baš istinski oprostila...


Sjećam se jednog prekrasnog teksta Stjepana Lice o opraštanju - kaže da moramo oprostiti tako da zaboravimo da smo oprsostili...kao da se nije ništa dogodilo...i da smo oprostili onoliko koliko smo nakon oprsota sposobni u toj osobi vidjeti nobog čovjeka...
Unatoč tome što u glasu, očima, u svakoj pori...i dalje pomalo osjećamo tragove onoga što je dovelo do povrede, rane - moramo u toj osobi vidjeti novog čovjeka...

Eh, ja očito imam problema s time jer ipak u im osobama još uvijek vidim "starog" čovjeka, onoga koji bi mogao još jednom povrijediti!

govorila sam o opraštanju onima koji su mi nanijeli velike boli, koji su povrijedili mene kao Božje dijete..koji me nisu smatrali vrijednom ničega...pa ni slobodnog života...bila sam kao ptica u kavezu(ponekad se i sada tako osjećam).....koji su vezali moj život na čvrste čvorove...bila sam skoro pa rob i sluga...
Sada "robujem" samo Gospodinu Bogu svom...

Ali mogu...mogu...sve sam oprostila ...sve...svima...
ne nosim u sebi više ni jad, ni gorčinu, (ponekad sam samo tužna)

Mili moji evo samo da vam odmah javim osoba koja me povrijedila ,poslala mi je poziv i ja sam sad nju nazvala i razgovarale smo normalno ispričava mi se što nije shvatila moju situaciju i tako sam sretna jer to me silno boljelo ,Isus je velik i čini čuda ,ljubim Ga ,sve mu predajte i ON doista čini .

MI TO ZNAMO....

Mt 5
23"Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, 24ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar."



"Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu,
da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru,
pa da te ne bace u tamnicu...."

Mt 5,25






Dokle god nisu izliječene rane koje su nam nanijete riječima ili djelima, ne bismo trebali tako obrzo govoriti o oproštenju. Bilo bi dobro najprije razgovarati i reći koliku je to bol zadalo, koliko je zaboljela neka riječ ili čak namijerno planirana grubost.

Eugen Drewermann piše o tome:"Moguce je reci: "Oprastam ti" ako nas bol previše ne tišti ali tada znači "Opraštam ti" doista samo: "Nije bilo tako strašn". No ako je nešto duboko nagrizlo dušu i zadaje snažnu bol, tada je iskrenost važnija čak i od ljubavi prema bližnjemu."



Samo se opraštanjem prima oproštenje,
samo se dajući dobiva, samo odijelo koje si darovao i tebe će ugrijati.
Komadić kruha kojega si dao drugima i tebe će nahraniti,
zrak kojega prepuštaš drugima i tebi će napuniti pluća,
radost koju si pružio i tebe će obradovati.
To je temeljni zakon života.

Zlo je jače od nas.
Napasnik nas je pobijedio na početku, u rano jutro ljudske povijesti.
On će pobjeđivati do kraja, ako se ne okrenemo jedni k drugima,
ako se ne prepoznamo kao braća i ne počnemo se voljeti.
Zli može biti pobijeđen jedino ako mi počnemo opraštati jedni drugima.
Krivicu sa svoje savjesti možemo sprati ako se pomirimo.

Tomislav Ivančić






Gospodine daruj mi hrabrost da učinim prvi korak na putu k pomirenju koje najzad i meni čini dobro.

Osjetih potrebu da odgovorim na Joakimov post.Naime kad sam napisala kako sam sretna jer me osoba koja me povrijedila nazvala ,jasno mi je da je proces praštanja vrlo dug i kompliciran ali mislim da ćete se složiti da je velik pomak ako dvije osobe koje su u konfliktu počinju komunicirati .Važno je razgovarati ali ponekad obje strane nisu na istoj valnoj dužini pa vjerujem da nas Bog mijenja i da polako liječi rane kako bi došlo do pravog mira .

Nisam nikad sama svojom snagom oprostila, nego sam dobila milost od Boga da oprostim...bilo je tesko mnogo puta i sada osjecam da prema nekim ljudima imam ograde...
Te me ograde prijece da budem ljubazna s tim ljudima i onda ako molim na tu nakanu, dogodi se cudo i u jednom trenutku ja se toj osobi od srca smijesim i blagoslivljem ju...
Presretna sam kad se tako nesto dogodi i zelim da tako bude sa svima koje sam ja povrijedila
Prastanje je divan Bozji dar koji ja svakodnevno zelim dozivjeti...

Da bi doslo u srcu do pomirenja,treba stati prvo pred samim sobom.Dali sam stvarno bolji,(bolja) nego onaj tko me je uvrijedio.Tko ne oprasta u grijehu je,i blokira pristup Dragom Bogu,ne dozvoljava mu da ga posjeti..tako,sam sebi zatvara kanal milosti,a otvara pristup zlu..
Trebamo moliti za milost pokajanja,milost pomirenja naseg srca,milost odricanja od zla,kojeg smo cinili ili jos cinimo..
Kad nismo u stanju oprostiti bratu i sestri svojoj..?
Tada se treba moliti..Bogu za dar,za milost oprastanja,nase oprastanje je dar od Boga..Znaci od nas samih zavisi ,hocemo li primiti taj dar..
"Ne daj se pobjediti zlom,nego dobrim savladaj zlo"(Rim 12,17-21)Ako primimo milost,onda smo i u stanju da pruzimo prvi ruku pomirenja,
cak i onda dok su jos uvjek rane bolne,a mozda se cak i ponavljaju...
nailaze nove uvrede..Zato oprostiti treba,svakomu i uvjek ..
Pomirenje je najvaznija priprema za susret s Isusom..
Znaci ,ne vrijedi reci samo oprostio sam..dok to srce ne ucini..
svima onima koji su nanijeli zlo "oprastam"Zelim se pomiriti...treba dobra volja,i nas napor..da bi se to uistinu i dogodilo..

Isus te danas poziva:[b] oprosti brate,sestro,oprastaj neprestano i svima i osjetit ces mir!Oprosti i iskusit ces slobodu i zdravlje![/b]