www.tebe-trazim.com

http://www.priestsforlife.org/resources ... /index.htm

Zaboravila sam ovo da stavim,ovo je grozno za vidjeti....???
Pa necu slike posebno stavljati...!

...

Zajedno tugovati?

U jednom je slučaju liječnica prijavila na savjetovanje ženu koja svoju trogodišnju kćer nije mogla odbiti od sise. Ona je došla skupa s mužem i djetetom. Bila je veoma neprijazna i bavila se samo svojim djetetom, sjedila na podu - sa sobom je donijela igračke - i igrala se s djevojčicom. Nije uopće bila spremna na razgovor i prepustila je suprugu da govori o čitavoj problematici. Taj se par veoma rano "morao vjenčati" jer je žena bila trudna. Sada je prvo dijete već bilo odraslo. Žena se u vrijeme vjenčanja još školovala, a poslije je bila neprekidno zaposlena. Dijete je više ili manje odgajala baka.

Oboje su roditelja bili četrdesetogodišnjaci kad je žena ponovno zatrudnjela. Dijete je bilo primljeno s radošću. Žena je radi njega prestala raditi i bila veoma sretna u svojoj ulozi majke. Ali tada je neplanirano opet zatrudnjela. Nije se osjećala kadrom roditi to dijete. Nije imala snage sa četrdeset godina odgajati dvoje male djece. Muž je rekao kako je doduše usrdno molio da to dijete ostane na životu, ali je njegova žena drukčije odlučila. On mi je rekao: "Nisam mogao svoju ženu pratiti liječniku, to je nadilazilo moju snagu. Poslije sam se trudio da naša veza ne propadne, da se dalje dobro slažemo. No kad pogledam naše dijete, pomislim na to kako bi bilo lijepo da se to treće dijete ipak moglo roditi." U tom je slučaju žena opširno opravdavala svoju odluku, iznosila mnogo argumenata. Pritom je bila veoma snažno fiksirana na svoje drugo dijete. Sprečavala je da uopće dolazi u doticaj s vanjskim svijetom i drugim ljudima.

Terapija je trajala godinu dana, dok su njih dvoje mogli zajedno tugovati za izgubljenim djetetom. Doživjela sam i nemoć muškarca koji je radi očuvanja dobrih odnosa rekao: "Da, valjda si upravu." A zatim obeshrabreno dodao: "Ionako imaš pravo na samoodređenje i ja po zakonu ne bih mogao baš ništa učiniti." To pravo žene na samoodređenje citira se veoma često u takvoj situaciji.

Neki je muškarac, nekoliko dana nakon što je svoju ženu pratio na razgovor o konfliktu trudnoće, još jednom došao na savjetovanje, ali ovaj puta sam. Ozlojađeno je ispričao kako je liječniku rekao da nikada neće dati svoj potpis za prekid trudnoće, a liječnik mu je kratko odgovorio: "To nije ni potrebno, jer je za to dovoljan potpis vaše supruge." Taj čovjek sada ozbiljno razmišlja ne bi li se trebao razvesti. To bi dijete bilo njegovo prvo dijete u tom braku.

Pri stvarnom konfliktu trudnoće priželjkujem da i muškarci budu obvezni sudjelovati u razgovoru pri savjetovanju. Oni bi morali biti svjesni svoje odgovornosti za život, ali i odgovornosti za psihičku i fizičku dobrobit žene koju su oplodili. Iako sam na početku iznijela po svome iskustvu da muškarci slabo sudjeluju u toj problematici, to je prijeko potreban cilj.

Hildegard Beckermann, Manner und Schwangerschaftskonflikte

...

Sad se nakon ovoga pitam da li je i kod nas u Hrvatskoj takav zakon na snazi?

Ako netko zna, molim da napiše.
Hvala

PA ZAR TIM LJUDIMA BOŽIĆ IŠTA ZNAČI??!! AKO SU MOGLI UBITI DIJETE, AKO SU MOGLI ODUZETI JEDAN NEVIN ŽIVOT, JEDNOM MALO BIĆE, ŠTO IM ZNAČI BOŽIĆ? MEĐUNARODNI PRAZNIKA RADA?! DAN U KOJEM ĆEMO MALO SMANJITI MORTALITET DJECE I BROJ ABORTUSA?!

GOSPE, POMOZI TIM MALIM LJUDIMA.

“Dnevnik nerođene djevojčice”

13. studenog (1. dan)

Danas je počeo moj život, no moji roditelji to još ne znaju. Još sam mala, manja od koštice jabuke, ali sam u cijelosti već ja, nezamjenjiva. Sad je već jasno, bit ću djevojčica s plavom kosom i plavim očima.

27. studenog (12. dan)

Već sam malo porasla, ali sam još premalena da bilo što činim svojom snagom. Majka sve čini za mene. Pritom još uvijek nema pojma da ja postojim u njezinom trbuhu i da uz pomoć njezine krvi rastem.

2. prosinca (15. dan)

Sada moja usta počinju biti usta. Za godinu dana moći ću se smijati, a malo poslije i govoriti. Već znam i koja će biti moja prva riječ — mama! Tko zapravo tvrdi da već danas nisam čovjek? I te kako! Upravo tako kao što je mrvica kruha — kruh.

6. prosinca (19. dan)

Danas je moje srce počelo kucati. Odsad će ravnomjer­nim ritmom kucati cijelog mojeg života. Sve dok se nakon puno godina ne umori i ne stane, ali do tog dana ima još puno vremena: ja sam tek na početku.

12. prosinca (25. dan)

Svakog dana pomalo rastem. Moje ruke i noge već dobi­vaju svoj oblik. Ali trebat će mi još dosta vremena dok budem mogla ovim nogama trčati k mami i rukama zagrliti tatu.

22. prosinca (35. dan)

Na mojim rukama se stvaraju mali prstići. Oni će jednog dana držati lutkice, bacati lopticu, brati cvijeće i prihvaćati druge ruke. Moji prsti. Hoće li možda jednom svirati violinu ili crtati sliku?

30. prosinca (43. dan)

Danas je liječnik rekao mojoj majci da ja postojim. Mama, jesi li sretna zbog toga? Moraš još čekati da bi me mogla ljuljati na svojim rukama.

3. siječnja (51. dan)

Mama i tata ne znaju da sam djevojčica. Možda očekuju sina. Ili možda blizance. Sigurno ću ih iznenaditi.

16. siječnja (60. dan)

Ja već imam pravo lice. Nadam se da ću jednog dana izgledati kao moja mama.

20. siječnja (9. tjedan)

Već bih mogla gledati da oko mene nije mrkli mrak. Ali će uskoro moje oči spoznati vanjski svijet, sunčanu svjetlost, cvijeće, malu djecu. Kako izgleda more? Kako brda? I prije svega, kako ti izgledaš, mama?

1. veljače (11. tjedan)

Mama, čujem kako tvoje srce kuca. Čuješ li i ti moje tiho tap-tap-tap-tap? Imat ćeš potpuno zdravu malu djevojčicu. Ne­ke bebe teško dolaze na svijet. Tada mogu pomoći liječnici. Ali neke mame, čini mi se, ni ne žele imati svoju djecu. Ja, u svakom slučaju, jedva čekam da me poneseš na svojim ruka­ma, da dodirnem tvoje lice i da te gledam. Čekaš li ti tako željno na mene kao ja na tebe?

4. veljače (4 dana kasnije)

Mama, mama, zašto si to učinila? Zašto si dopustila da mi oduzmu život? Zajedno nam je moglo biti tako lijepo...

(Welt am Sonntag, H. Schwab, Sodalis)

Dnevnik čeda

1.V. Iz ljubavi su moji roditelji danas meni dali život.

15.V. Nastaju moje prve žile i moje se tijelo naglo oblikuje.

19.V. Već imam usta.

21.V. Moje je srce počelo kucati. Može li tko posumnjati da ja živim ?

22.V. Ne mogu nikako shvatiti zbog čega je moja mati u brizi!

28.V. Moje ručice i nožice počele su rasti.

8.VI. Sada se osovljujem i ispružam. S mojim ručicama iznikoše prstići. To je lijepo, jer ću uskoro s njima moci hvatati. Njima ću moći ljubiti moju milu majčicu. 0, kako to nestrpljivo čekam!

15. VI. Moja majka je istom danas doznala da sam ja u njezinoj utrobi. Zbog toga sam jako radosna i ponosna.

20. VI. Sada već nije sumnje da sam ja djevojčica.

24.VI. Imam već sve organe. Sada sve bolje osjećam.

6. VII. Kosa i obrve su mi počele rasti. To me resi.

8.VII. Oči su mi već odavno razvijene iako su vjede još zatvorene, ali ću doskora moći vidjeti sve, sve lijepo na svijetu, a nadasve moju milu majčicu, koja me još nosi u sebi.

19.VII. Moje srce sjajno kuca. Osjecam se toliko zaštićenom i neizmjerno sretnom.

* * *

20. VII.

Danas me je moja majka ubila.


KOGA VOLIŠ, TOGA NE UBIJAŠ

...

Tolerancija

Tolerancija. Svi govore o toleranciji.
Neka mlada žena kaže:
"Svatko treba poštovati odluku drugoga".
Svaku odluku?
I odluka buduće majke
da svom nerođenom djetetu oduzme život?

Tolerancija prema ubojstvu?
Tolerancija prema nedragovoljnom umiranju
nerođena i bespomoćna djeteta?
Mislim da tolerancija mora jednom prestati.
Pobačaj, ubojstva djeteta, ne zaslužuje toleranciju.

Nerođeno dijete želi živjeti,
ne želi toleranciju prema svojoj smrti.
Ono ne želi da njegova majka bude od društva
- od našega društva - primorana postati
njegovim krvnikom.

To je prava tolerancija,
kad se nekoga pusti živjeti.
Kad mu se dopusti živjeti.
Tko još nije doživio zahvalnost za to?
Dječji smiješak.


Christina, 17 godina

...

neki dan sam čula kako žene koje pobace svoje dijete pate dvostruko više od posljedica sličnim postporođajnoj depresiji nego one žene koje spontano pobace....također žene koje su namjerno pobacile svoje čedo imaju velike predispozicije da obole od raka dojke zbog toga što se tijelo nakon pobačaja ponaša slično kao da je žena rodila te se kod nekih čak i mlijeko pojavi, dok se sasvim drugačiji slučaj kod onih koje su spontano pobacile....
zar to nije zanimljivo? i tijelo se buni na taj zločinački čin...

...

Sretna majka

Rodit će se moje dijete,
novi čovjek:
kosa, oči, uši, prsti
i svi organi.
Novi čovjek

Najprije je postojala samo jedna stanica
jedna jedina stanica,
nastala iz jajašca žene i
iz muškog sjemena.

Sada je tu novi čovjek, dijete,
koje je raslo u majčinoj utrobi, u mojoj utrobi
za devet mjeseci

rođeno, došlo na svjetlo svijeta.

Ono može vidjeti, to dijete:

svoju majku, nebo,
sunce i boje.
Ono može čuti:
glasove i zujanje pčela.
Ono može osjećati. Može stvarati zvukove.
Može plakati i može se smijati.

...

...

Liječnike i sestre skršili su osjećaji krivnje

Autor: Dr. med. Georg Gotz, liječnik opće medicine, Stadbergen kod Augsburga


Pod naslovom "Što osjećaju liječnici kad izvrše pobačaj djeteta" izvješćuju neke američke novine o potresnim duševnim posljedicama poslije tog zahvata: "Četrdesetdevetogodišnji ravnatelj najmodernije klinike za pobačaje St. Luke-Hospital u New Yorku, gdje je tijekom godinu i pol bilo izvršeno 60.000 pobačaja, napustio je svoju službu. Njegovi kolege i medicinske sestre morali su proći psihijatrijsko liječenje. Služba na klinici bila je dobro organizirana. Nije bilo premorenosti, jer se radilo u više smjena. Liječnike i sestre su unatoč tome slomili osjećaji krivnje, odali su se alkoholu, u operacijskoj dvorani gubili živce".

Bivši ravnatelj te klinike sam ovako opisuje svoje strašne doživljaje: "Jedan je moj kolega pri svakom pobačaju imao priviđenje. Činilo mu se kao da je fetus želio spriječiti pobačaj. Svojim se malim noktićima uhvatio za stjenku maternice boreći se da ostane u njoj siguran i zaštićen. Zatim sam otišao do sljedeće dvorane gdje se obavljao pobačaj i imao opet pred očima strašnu sliku. Druge je liječnike tijekom pobačaja oblijevao znoj i drhtale im ruke. Između zahvata morali su piti rakiju. I mučile su ih teške noćne more. Neki su mjesecima vidjeli noću još samo krv."

Danas spomenuti liječnik i nekadašnji ravnatelj najmodernije klinike za pobačaje upravlja klinikom za djecu s oštećenjima. Tako je opet našao duševnu ravnotežu.

...

...

Posljedice pobačaja za obitelj i društva

Autorica: Dr. Marie A. Peeters


Pobačaj je najveća tragedija povijesti ljudskog roda. On ostavlja za sobom dubokosežne, gotovo nepopravljive posljedice u srcu obitelji i društva. Praksa terapije Post-Abortion-Syndroma pokazala je koliko je važno razlikovati i precizirati dva koncepta: žrtve pobačaja i oni preživjeli.

Žrtve su uvijek bili oni maleni, bez glasa, slabi ili s nekim oštećenjem. Oni umiru za grijehe, propuste, sebičnost i frustracije roditelja, baka i djedova i čitavog društva.

Oni koji su preživjeli pobačaje, to su djeca koja se rađaju u društvo i obitelj gdje se prakticira pobačaj ili se o njemu pozitivno misli.

U izvjesnom smo smislu svi mi krivi i umiješani, jer tamo gdje se radi o životu ili smrti nema nedužnih promatrača. Po podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) izvrši se u svijetu 40 do 60 milijuna pobačaja godišnje. To je otprilike toliko osoba koliko ih je bilo ubijeno tijekom čitavog Drugog svjetskog rata. Tu nije pretjerano govoriti o holokaustu. Ako se godišnje ubije 60 milijuna djece, to znači da je u tome godišnje izravno sudjelovalo 60 milijuna muškaraca i 60 milijuna žena. K tih se 120 milijuna izravnih sudionika moraju u mnogo slučajeva pribrojiti bake i djedovi, prijatelji, liječnici i medicinske sestre koji su dotičnim ženama savjetovali pobačaj ili su ga izvršili.To znači da godišnje oko 240 milijuna osoba izravno ili neizravno radi na pobačajima.

...