www.tebe-trazim.com

...nastavak..

Od naše su veze ostale tek ruševine

Moja se prva dublja veza pretvorila u dramu. Bila sam užasnuta kad sam otkrila da sam trudna. Počelo je intenzivno traganje za odgovorom. Moj je dečko jednostavno želio to dijete i u njemu vidio nadu za našu vezu koja se raspadala. Ali upravo me ta nada koju je izrazio gurnula u drugi pravac i bila mi je mrska. Dijete kao spas za propalu vezu - ja sam sama bila takvo dijete. Intenzivno smo se promatrali, svako od nas činilo je to samostalno i uz pomoć psihologa. Svakog je dana sve jasnije rasla odluka i iz moje je sebične duše odjekivalo: "Pobaciti!" Nisam željela dijete koje bi služilo kao cement za učvršćivanje naše veze. Taj je embrion zapravo bio prijetnja. Što je sadržavao moj vlastiti život, gdje je u njemu bila neka vrijednost koja se mogla održati? Kamo god su pogledale moje oči, vidjela sam pobjedu onog snažnog, a u užasu moje nesigurnosti dok sam promatrala tijek svog života, drhtala sam duboko u sebi od straha. Osim toga, oboje smo bili izraziti gubitnici time obilježeni. Zar je nas dvoje takvih trebalo donijeti na svijet malo biće kome treba čvrst oslonac i sigurnost? Dakle, učinila sam nerazborit korak iza kojega je glas srca i savjesti izvikivao: "Ubila sam svoje vlastito dijete! Ja, ja sam to učinila!"

Tu više nije pomagao nikakav argument i nikakvo mi opravdanje nije donijelo utjehu. Taj teret moje probuđene savjesti užasno je i gotovo nepodnosivo vrištao u mojoj duši. Moja se veza dakako konačno raskinula. A moj momak, koji je još samo s prezirom prolazio mimo mene, vratio se na svoj stari put, dakle vratio se heroinu. Svu je krivnju svalio na moju krvavu utrobu koja je sada zaudarala na smrt i ostala prazna. Dugu sam, gotovo beskonačnu godinu dana tumarala mračnim ulicama s ogromnom rupom u trbuhu. Potajno je teklo mnogo krvi koja nije htjela presušiti. Kad sam ugledala neko dijete, tekli su mi potoci suza. Tihi su krici padali poput malih smrti u moj istrunuli trbuh. Uz taj su mali, sićušni život bila vezana dva druga života koji više nisu mogli disati od boli.

Tada sam željela barem još pomoći njemu, kako ne bi i on stradao. Moja je krivnja bila nepodnosiva i ležala na mome srcu poput kamene gromade, koja je prekrila sve ono lijepo. Dugo sam pokušavala opet pridobiti svog izgubljenog momka, ali on je nalazio utjehu u svojoj vjernoj dragani, heroinu. Ah, i ja sam trebala utjehu i mir od svog neprestanog samoprezira! Iako je bilo sve više i više uboda (injekcije heroina) i sa svakim su lanci postajali sve čvršći, sve dok nisam bila posve zarobljena u njima. Od naše je veze ostala tek gomila ruševina, gomila proturječnih osjećaja. To nije mogla prikriti ni naša saveznica, heroin. Više smo se puta rastali i opet se našli; bili smo vezani nevidljivim spojnicama.

...žalosno je to da danas ima vie pobornika zaštite životinja a za nerođeni život još uvijek ima bijednih izlika za prekid...molimo boga da nas podari snagom svojega duha kako bi mogli prvo sebe sačuvati napasti pobačaja a kroz nas i na naše bliže na koje možemo djelovati...
...kroz mene zlo se jedno dogodilo...posudila sam novac prijatelju čija je djevojka učinila abortus...
...a on mi pomaže nositi teret tog grijeha...i još više...učini mi milost da sam imala utjecaj na jednu mladu liječnicu koja se deklarira kao nevjernik i htjela je učiniti abortus svoga trećeg djeteta ( imala je dvoje a treće je kao previše jer ne stigne specijalizacija i ko zna što)...tako mi je gospodin dao milost da je u samo nekoliko minuta uvjerim da ne bude kukavica...danas je maleni već 4 godine staro zdravo djetešce koje svojim roditeljima donosi veliku radost ...a meni utjehu i nadu da će mi oprostiti moj teški grijeh...

...

Svaka bi druga žena željela vratiti svoje dijete

Kongresno izvješće Medical Tribunea

Koln - Gospođa S. se šest godina poslije prekida svoje trudnoće još uvijek na dan izračunanog porođajnog termina zatvori u svoju kuću, zamrači prozore i ne želi ni sa kim razgovarati. Za trudnička i socijalna savjetovališta nisu takvi slučajevi nikakva iznimka. Psihičke posljedice prekida trudnoće nisu rijetke i nisu kratkotrajne i više su opterećujuće od tjelesnih posljedica. Dr. med. Maria Simon, klinička psihologinja pri Sveučilišnoj klinici Wurzburg, otvorila je oči svojim slušateljima pri savjetovanju udruge pravnika "Pravo na život".

Psihosocijalno anketiranje 63 žene u Wurzburgu koje su do sedam godina prije dale u sebe izvršiti prekid trudnoće, pokazalo je da nema pobačaja bez rizika. U dva od tri takva slučaja javljaju se u takvoj ženi dugotrajni osjećaji krivnje i stanja straha ili teške depresije koji se mogu očitovati i u tjelesnim simptomima kao što su poremećaji srčanog ritma, variranje krvnog pritiska, migrene i želučano-crijevne tegobe. "Strah i osjećaji krivnje u tih žena zavlače se sve više u skrovitosti nutrine tijela i tada govore još samo stranim jezikom funkcionalnih srčano-želučano-crijevnih poremećaja i neuroza drugih organa".

Žena se poslije pobačaja ne osjeća izbavljenom ili oslobođenom, već neslobodnijom i često godinama više ne nalazi svoj duševni mir i stabilnost. 39% ispitanih žena u Wurzburgu tražilo je izlaz bijegom u fenomen "projekcije": one svaljuju krivnju za odluku na prekid trudnoće pretežito na druge,najčešće na supruga,zaručnika,momka ili i na liječnike koji su ustanovili trudnoću ili izvršili pobačaj. Nemalo bi se žena odlučilo za dijete, samo da je pristao partner.

...

Prekasno

Dijete moje, tražim te u svojim mislima!
- Prekasno!-
Dijete moje, tražim te u svojim snovima!
- Prekasno!-
Gdje si?
Dijete moje, hoću li te ikada naći?
Zar moja čežnja neće nikad biti utažena?
Tko si ti?
Dijete moje, želim dodirnuti tvoje malo lice,-
Tvoje oči, tvoja usta!
Kakvo si?
Dijete moje, nepovratno je izgubljena
mogućnost da ostaneš na životu!
Ostalo si nedovršeno, ti, moje malo,
nikada rođeno zlato!
Tvoja mogućnost neće nikada postati stvarnost-
-Prekasno!-

...

Tijekom 18 godina imala sam noćne more

Kad sam se odlučila na pobačaj, bilo mi je 20 godina. Imala sam sve razloge koji su potrebni da bi se pobacilo:

- nisam bila udana
- moj je dečko bio student i nije želio to dijete
- pohađala sam školu za medicinske sestre
- nisam željela biti žrtva

Bilo je to početkom sedamdesetih godina. Imalo se sva prava. Tada je bilo vrijeme kad je bilo zabranjeno zabraniti. Trbuh je pripadao meni; to je bio moj život. Tako sam odlučila pobaciti. Tada je to dijete bilo smetnja za moj život.

Tijekom svog sam pripravničkog vremena u ginekologiji vidjela prvi put pobačaj. Liječnik je plakao (bio je otac obitelji); morao je rastrgati malo tijelo, jer je bilo preveliko za usisavač. Morala sam skupa s medicinskom sestrom paziti jesu li doista izašli svi djetetovi udovi. U isto sam to vrijeme bila prisiljena odlučiti što ću učiniti sa svojom trudnoćom. Od tog sam trenutka otvrdnula i sa svojim dečkom odlučila pobaciti dijete.

Ono je živjelo već deset tjedana. Njegovo je srce kucalo. Već mu se znao spol i već su mu se nazirali prstići.

Pobačajem su bili za mene riješeni svi problemi. Depresija je bila po meni nešto za one slabe i bila sam uvjerena da ću sve to izdržati bez problema. Završila sam školu za bolničarku i dobila diplomu. Tri godine mi je bilo dobro, nisam osjećala nikakve posljedice. Kasnije sam se udala i postala majkom. Shvatila sam da tijelo mora proživljavati nešto snažno da bi rodilo dijete. Odjednom je moje tijelo reagiralo na sve ono što je toliko dugo bilo skriveno u meni. To je sada izišlo na vidjelo neizmjernom snagom. Mislila sam da ću se ugušiti. Svake sam se noći borila protiv smrti. To je trajalo tek nekoliko minuta, ali strah je bio toliki da sam imala jako lupanje srca ili odjednom bila oblivena znojem. Poslije svake sam noći znala da sam jedva utekla smrti. Rekla sam svome mužu da će me jednog jutra pronaći mrtvu; ali on mi nije mogao pomoći.

Tijekom 18 godina imala sam te noćne more. Tako sam se umorila od te borbe. Ni na sekundu nisam pomislila da se uzrok moje bolesti krio u nekadašnjem pobačaju. Taj je problem za mene odavno riješen, zauvijek pokopan.

Tako mi je preostao samo Bog kome sam mogla vapiti upomoć.A on mi je i odgovorio! Kad sam kasnije saznala da sam zapravo pobacila dvije djevojčice, blizanke, bilo je to za mene strašno. Kriknula sam k Bogu: "Zašto mi to sada kažeš? Preokrutno je, a ništa više ne koristi!"
Njegov je odgovor bio veoma blag i jednostavan: "Kako bi me mogla moliti za oproštenje za dvoje djece." Tada sam mnogo plakala... To da mi je mogao oprostiti za dvoje djece, bilo je nešto nepojmljivo divno. Koliko Bog ima strpljenja i ljubavi za nas, i koliko je dragocjen svaki život! Čak sam dobila dva imena djevojčica: jedna se zove Melody, a druga Harmony. Bio je to poklon za njihov 20. rođendan.Tada je počelo dugo vrijeme žalosti. Morala sam moliti za oproštenje i svoju djecu, jer sam im otela njihove sestrice.

...

...

ODGOVORAN ZA 75.000 POBAČAJA

Dr. med. Bernard Nathanson (autor)

Izvaci iz govora nekadašnjeg liječnika za pobačaje dr. med. Bernarda Nathansona o taktikama zagovornika pobačaja, što ga je održao u Dublinu povodom promjene irskog ustava


Mnogi su od vas čuli o meni kao o ravnatelju najveće klinike za porođaje u svijetu. Naša je klinika bila poznata pod "lijepim" imenom "Centar za reproduktivno i seksualno zdravlje", a nalazilo se na istočnoj strani New Yorka. U dvije godine što sam ih proveo tamo kao osnivač i ravnatelj klinike izvršili smo 60.000 pobačaja. Tamo je bilo 35 liječnika koji su radili pod mojim vodstvom. Klinika je bila u punom pogonu od 8 ujutro do ponoći, svakog dana u tjednu uključujući i nedjelju svakog smo dana u godini izvršili 120 pobačaja, osim na Božić. Ja sam osobno obavio vlastoručno još oko 15.000 pobačaja u svojoj privatnoj ordinaciji, tako da sam dakle osobno odgovoran za 75.000 pobačaja. To je statistika na koju baš nisam ponosan, ali mislim da će moje predavanje time dobiti izvjesnu vjerodostojnost.

Bio sam jedan od osnivača nacionalne udruge za ukidanje zakona o pobačaju NARAL (National Associationfor Repeal of Abortion Law). koja je kasnije preimenovana u Akcijsku ligu za pravo na pobačaj (National Abortion Rights Action League). To je bila prva politička akcijska skupina za pobačaj u SAD-u. Osnovali smo je Laurence Lader, ja, Betty Freedan, feministkinja, i Carol Brightcer, tada političarka u New Yorku. A osnovana je bila 1968. godine. Bilo je nevjerojatno smjelo utemeljiti takav pokret, takvu političku skupinu. Bili smo sićušna skupina s budžetom od 7.500 dolara za prvu godinu naše djelatnosti; i kao što sam već rekao bila je potrebna znatna mjera drskosti, da bi se uopće samo i govorilo o reformi zakona o pobačaju. Da se tada provelo reprezentativno ispitivanje javnog mnijenja, bilo bi možda oko 99,5% protiv legalnog pobačaja. Ali mi, ta mala skupina sa sitnim budžetom i samo četvoro aktivnih članova, postigli smo u kratkom vremenskom razdoblju od dvije godine da je u državi New Yorku bio ukinut 140 godina star zakon o pobačaju i time učinili New York glavnim gradom pobačaja u Americi. Tri godine kasnije uvjerili smo vrhovni sud, tako da je bila donijeta sramotna sudska odluka koja je legalizirala pobačaj u svih 50 država.

A kako smo to učinili? Za moje je slušatelje veoma važno da shvate koje su taktike primjenjivane, jer se te taktike, uz pokoju malu preinaku, primjenjuju u čitavom zapadnom svijetu. Nijedno društvo nije otpornu na tu pošast.

Naša je skupina, NARAL, znala one 1968. godine kako bismo, da se provelo brižljivo, savjesno ispitivanje javnog mnijenja Amerikanaca o pobačaju, pretrpjeli jasni, poražavajući neuspjeh.Stoga smo postupili ovako:

Dali smo medijima i javnosti brojke uz objašnjenje da smo proveli ispitivanje i da je doista 50 ili 60% Amerikanaca za legalizaciju pobačaja.

To je bila dakako veoma korisna i veoma uspješna taktika proročanstva koje je samo sebe ispunjavalo. Jer kad se javnosti dosta dugo govori da je svatko za legalizaciju pobačaja, tada je automatski s vremenom doista svatko za pobačaj. Tek je malo ljudi rado u manjini. Bila je to jedna od naših veoma korisnih taktika, uporaba izmišljenih anketa, i želio bih svojim slušateljima svakako savjetovati da budu veoma oprezni i veoma kritični prema svim anketama o kojima čitaju u tisku i o kojima slušaju u vijestima. To je, kao što sam već rekao, još i danas korištena taktika u pokretu za pobačaj.

Mi smo isto tako znali: budemo li dovoljno dramatizirali situaciju, pobudit ćemo dovoljno simpatije, te ćemo tako moći prodati naš program legalizacije pobačaja.

Zato smo činili slijedeće: krivotvorili smo broj ilegalnih pobačaja što su bili godišnje izvršeni u SAD-u. Znali smo da je stvarni ukupni broj ilegalnih pobačaja u SAD-u iznosio oko 100.000 godišnje. Ali broj što smo ga mi opetovano davali javnosti i medijima bi je jedan milijun. Ponavlja li se velika laž dovoljno često, uvjerit će se javnost, kao što je to dokazao naš "prijatelj" gospodin Hitler u Nemačkoj.

Mi smo isto tako znali da je broj žena koje su u SAD-u godišnje umirali pri ilegalnim pobačajima, iznosio između 200 i 250. A broj što smo ga mi uporno davali medijima bio je 10.000.

Ti su brojevi utjecali na javnu svijest u Americi i ti su brojevi bili najbolje sredstvo da se Ameriku uvjeri kako se postojeći zakoni o pobačaju moraju ukinuti. Ako se zna da smo te brojeve krivotvorili, osobito zbog godišnjih ilegalnih pobačaja u SAD-u, nameću se neki zaključci; a ukoliko se broj od 100.000 pobačaja prije legalizacije usporedi s 1,55 milijuna poslije nje (15 - postotnim porastom), mogu se prozreti bajke, izmišljotine i laži što smo ih širili u američkoj javnosti.

Druga taktika kojoj smo se koristili, kako bismo uvjerili javnost, bila je tvrdnja da bi se i uz zabranu pobačaja još uvijek izvršavalo jednako toliko pobačaja, ali ilegalno.

A to jednostavno nije točno! Kad bismo danas zabranili pobačaj, ne bismo više imali 1,55 milijuna pobačaja.

Važna se taktika sastoji u tome da moramo poricati znanstveni dokaz koji nepobitno dokazuje da život počinje začećem. Moramo ustrajati pro tome da je pitanje kada počinje ljudski život teološko, pravno, etičko, pa i filozofsko - samo ne znanstveno.

Ovo je još jedna omiljena taktika skupina koje se zalažu za pobačaj: one ustraju pri tome da je nemoguće definirati kada počinje život, da to ne možemo znati.

Život moramo čak definirati. To je potrebno kako za znanstvene svrhe, tako i za pravne i moralne! Život se uistinu može jasno definirati.

On počinje začećem, oplodnjom, i otada je začeta osoba ljudsko biće.

Ne postoji točka na kojoj bi se dogodila promjena; od ništa u nešto: od neosobe u osobu. Pri razvoju u maternici nema naglih promjena i zbog toga je život neprekidni spektar, od svoga početka do završetka. Vjerujem da dopuštanje pobačaja znači plansko uništavanje onoga što je jasno i nepobitno ljudski život. Vjerujem da je to neoprostiv čin smrtonosnog nasilja. Mora se priznati da je neželjena trudnoća veoma teška dilema. Ali tražiti rješenje u hotimičnom, aktivnom uništavanju znači odbacivati veliko bogatstvo domišljatosti ljudskog uma; i još gore: to znači predaju javnog vladanja pred klasičnim odgovorom svrhovitog mišljenja na teške socijalne probleme. Sramotno prihvaćanje nasilja. Kao znanstvenik znam - ne mislim, nego znam - da ljudski život počinje začečem. Iako formalno nisam vjernik, vjerujem svim srcem da postoji božansko Biće koje od nas zahtijeva da konačno i neopozivo zaustavimo to beskrajno tužno i neizrecivo sramotno zlodjelo.

...

Buduću da je Euharistija i moltva toliko snažna Bl. Djevica Marija nas neprestano poziva da činimo pokoru i dajemo zadovoljštinu za grijehe što ih ljudi počinjaju, osobito za grijehe pobačaja:

"Trbuh pokoje žene postao je modernim koncentracionim logorom.
Molite, molite, djeco moja, za ta mala bića koja toliko trpe i kojima je prije rođenja uzet život"

(Osobna poruka Gospe Jose-Luisu Matheusu)

...

Muškarci i unutarnji sukobi u vezi s trudnoćom partnerice

Hildegard Beckermann (autorica)

Jedan je od razloga zašto se žene odlučuju na pobačaj u tome da se osjećaju napuštene od svojih partnera. To je rezultat istraživanja Instituta za psihosomatsku medicinu, psihoterapiju i medicinsku psihologiju, Technische Universitat Munchen. Ispitano je bilo 130 parova koje su mučili unutarnji konflikti vezani uz trudnoću.Muškarcima je pobačaj većinom donio olakšanje, ali nisu za njega željeli preuzeti nikakvu odgovornost. Tvrdili su kako uopće nisu bili svjesni kakve posljedice može taj zahvat imati za ženu i željeli su da čitavu tu stvar što prije zaborave.

Psihologinja Helga Roeder navodi kao rezultat raznih istraživanja da je pri odluci za pobačaj bilo u 80% slučajeva presudno držanje muškog partnera koji se nije želio zauzeti za dijete. Muškarci nisu u toj stvari samo postupali bezobzirno prema ženama, već su odredili odluku žene i "bježanjem" od te problematike i od odgovornosti, te "emocionalnim udaljavanjem od partnerice". Žene se radi toga osjećaju povrijeđeno i gube samopouzdanje. U toj se situaciji prekid trudnoće čini kao jedini izlaz.

Stoga se u našem savjetovalištu, uvijek kad se to čini primjerenim, kaže trudnoj ženi već prilikom prijave da može dovesti sa sobom svog partnera. No muškarci dolaze relativno rijetko na savjetovanje o konfliktima vezanim uz trudnoću. Prema našoj su statistici iz prošle godine dolazili samo u jednoj trećini slučajeva. To je doduše mnogo u usporedbi s drugim savjetovalištima, ali se taj postotak smanjuje. U posljednje vrijeme dolaze muškarci relativno rijetko svojom voljom na ta savjetovanja. Ako muškarci i dolaze s trudnim ženama, to su više momci nego bračni partneri. Od udanih žena često čujem: "Moj muž nije mogao zbog toga uzeti dopust", ili: "On doduše upravo ima dopust, ali ima važnijeg posla". Ili "On čuva našu drugu djecu". Neke se žene veoma ljute što muževi i ne žele ići s njima. Osjećaju se ostavljene u škripcu i veoma jasno očituju svoje razočaranje. Druge žene dolaze posve svjesno bez partnera. One više vole dolaziti same, jer se boje prevelikog pritiska od strane partnera. Taj pritisak je u pravilu tjeranje na prekid trudnoće. Moguće je međutim i to da muškarac izrazi želju da dijete ostane živo, a žena nije na to spremna i uopće ne želi s njim o tome raspravljati. Nekim ženama nije uopće palo na um da povedu sa sobom partnera u savjetovalište. Na moje pitanje: "Nije li želio doći i vaš partner, kako je s njim?", čujem odgovor: "To mi nitko nije rekao!" O tome ih nisu obavijestili liječnica ili liječnik, niti su bile o tome informirane na neki drugi način. Partner najčešće dolazi s trudnom ženom na savjetovanja kad se radi o mladim, nevjenčanim parovima. To su u prvom redu parovi koji ne misle na prekid trudnoće, već su zbog neplanirane trudnoće u teškoj materijalnoj, profesionalnoj i obiteljskoj situaciji.

Uvijek se iznova događa da žene objašnjavaju u savjetovalištu kako su odavno raskinule vezu sa svojim momkom ili da žive odvojeno od svog bračnog partnera. U tim slučajevima često otac uopće ne sazna za postojanje svoga djeteta. Žena pobaci, a da djetetov otac nije ni saznao da je ono postojalo. Dosta sam često upoznala muškarce koji su mnogo kasnije slučajno o tome saznali. Pri nekim slučajevima imam dojam da je to poput tajne osvete žene tome muškarcu: "Kad si me napustio bila sam još trudna, a tada sam tvoje dijete dala ukloniti."

Sjećam se mladića koji je još mnogo godina kasnije, svakom prilikom kad je vidio neko dijete, računao koliko bi sad bilo godina njegovom djetetu. Katkad je moglo biti već pomalo dosadno kad bi na primjer rekao: "Možeš li zamisliti da bih sad već bio otac četverogodišnjeg djeteta?" Ponekad je to zvučalo veoma tužno. Bilo je teško s njim o tome razgovarati. Znao se ovako opravdavati: "Ja nisam kriv; ta nisam ni znao za dijete. Svakako bi se oženio tom djevojkom da mi je rekla za trudnoću."

Ima žena koje su veoma povrijeđene i uvrijeđene jer ih je partner, kad su mu ispričale o trudnoći, tjerao da pobace. One kažu: "Ne želim više imati ništa s njim, nikako ne želim da dolazi sa mnom ovamo u savjetovalište. Sama ću othraniti svoje dijete." U to vrijeme još uopće ne slute kakve ih teškoće čekaju kao samohrane majke.

...

...

Nisu li muškarci kompetentni?

U našem savjetovalištu radimo veoma mnogo sa školskim razredima, jer smo mišljenja da se treba mlade pravodobno upoznati s problemom neželjene trudnoće. Ako je mlada žena neželjeno trudna, tada za nju postoje samo loša rješenja.

Razredi su u pravilu jedno prijepodne kod nas u savjetovalište. To su 16-18- godišnje učenice i učenici, najčešće završni razredi. Poslije prvih informacija o savjetovanju općenito i posebno o savjetovanju o konfliktima vezanim uz trudnoću, provodimo uvijek igru uloga. Pri tome jedna učenica glumi trudnicu. Budući da je ona najčešće malo zbunjena pred razredom, predlažem joj da dovede potporu. To je tada u pravilu njezin momak, ali isto tako veoma često roditelji koje glume kolege iz razreda. Veoma je začudno kako realistično protječe ta igra uloga. Tijekom nje doživljavam muškarce mnogo jasnije nego u razgovorima pri pravom savjetovanju. Tada se zamislim nad tim koliko pritom žene preuzimaju razgovor. "Žene" tu znači "trudnica i majka" ili "trudnica i djevojka". Uvijek iznova pokušavam razgovarati s muškarcima o toj problematici. Žene proglašavaju muškarce nemjerodavnijima. Mladi vjerojatno dobro glume svoje roditelje. Oni točno znaju kako bi oni mislili ili postupili. Često poželim da roditelji sjede iza stakla koje je samo s jedne strane prozirno, kako bi čuli i vidjeli što njihova djeca očekuju od njih. Rijetko nađem neku 16-18-godišnju učenicu koja glumi trudnicu sa željom da prekinu trudnoću, već se ta "zla" uloga dodjeljuje majci ili momku. Tada je često otac popustljiv i kaže na primjer: "Ah, mama, promisli još, već ćemo to nekako riješiti. Ta mi bismo mogli odgajati dijete." A majka odgovara: "Ti nemaš pojma, uopće ne znaš što znači imati malo dijete. Nećeš ti noću ustajati, nećeš ga ti povijati." Među kolegama smo često raspravljali o tom proglašeju muškaraca nesposobnima od strane žena onda kad su oni spremni prihvatiti odgovornosti i sudjelovati u skrbi za dijete. Pitali smo se nije li to načelna tendencija. Mi se žene doduše često žalimo kako muškarci tako malo sudjeluju u problemu konflikta trudnoće i u samom tijeku trudnoće do porođaja. Pitanje je međutim ne isključujemo li ih mi nesvjesno time što im oupće ne dajemo ili dajemo premalo mogućnosti da preuzmu odgovornost, time što potpuno podcjenjujemo njihov interes i sposobnost prosudbe u pitanjima trudnoće, sprečavanje začeća, pa i prekida trudnoće. Primjećujem i u mladih ljudi kako se nedostatno provodi uvježbavanje ravnopravnog partnerstva. To vrijedi i za druga pitanja. Kad promatram mlade parove, doživljavam da se te žene žale: "On mi premalo pomaže u kućanstvu." Ali pogledam li to bliže, vidim kako ona stalno govori: "To ionako ne znaš, to nisi dobro učinio" itd. U tome vidim veoma oprečno vladanje između želje ili zahtjeva i stvarnog davanja mogućnosti partneru da sudjeluje, isto tako i u pitanjima konflikta vezanih uz trudnoću i sprečavanje začeća.

...