www.tebe-trazim.com

Zanimljivo pitanje, ali ja mislim da zapravo veeeelika vecina ljudi ne vjeruje u Boga i za to imam nepobitan dokaz,
dovoljno je upaliti TV ili izaci na ulicu i vidjeti kakav je svijet. Nazalost, velika vecina ljudi se deklarira kao vjernici, ali dali stvarno jesu.......
heh, svijet bi bio daleeeko drugaciji.
Isto nazalost primjecujem da se brani puno toga bas onima koji vjeruju,
koji sire i zive svoju vjeru i prenose ih na druge.U prvim su redovima u
svojim molitvenim zajednicama ,a tlace i progone one koji imaju vece
DAROVE od njih.Takovi se nazivaju vjernici?Hm...gdje im je tu vjera ?

Ovo je za pocetak od mene ,a sada nastavite dalje sa vasim razmisljanjima.

Naša je zemlja većinski katolička.,a za predsjednika je izabran agnostik,zanimljivo zar ne?Možda i to govori o snazi nas vjernika..A da je lako postati ohol kad malo jače zagaziš u vjeru i počneš primati Darove Duha Svetoga.,to je istina...Trebamo se moliti za poniznost i ne mariti za "prve redove"jer Bog će nas dotaknuti i u zadnjem.,ako je srce otvoreno i čisto..

..to je nebitno..ovaj bar javno kaže ..što je..

..mnogi naši političari ..paradiraju..
..u crkvi..
..što ih ne sprječava da uredno pljačkaju svoj narod..

..a narod je upitan..

..vjera je u globalu postala..." folklor"

..mnogi pareleno koriste horoskope, tarot, reiki, raznoraznemage iscjelitelje..tipa Brace..itd..
..u svim novinama ..reklamiranje prostitucije..

..kladionice.. na sve strane..

..itd..ni narod nije ništ bolji..

.samo je ljut..što nema isto ko i politčka elita..

naggar,ovo si dobro napisao,
a šta se događa sa nama i našom vjerom???e tu bi se stranice mogle napisati.Evo jedan banalan primjer,dolazi vrijeme prve pričesti,sva djeca su u Crkvi nedjeljom,bez roditelja.Oni idu jer moraju da ih župnik prebroji,a roditelji doma.Onda kada dođe i taj dan,svi se lijepo obuku,poslikaju,najedu i to je to.
Možda ću zvučati grubo,ali kada bi se od ovih naših 80,90% deklariranih katolika ispitala vjera i koji su zbilja istinski vjernici postotak bi bio sigurno upola manji.

Ja mogu za sebe reći dakle kao mali sam obavio sakramente. Kršten sam negdje sa 11,12 godina jer su svi išli na vjeronauk a činilo mi se i to zanimljivo, nitko me nije prisiljavao. Poslije sakramenata, krizme ništa. U obitelji se nije prakticirala vjera ali nisu to krivi moji roditelji. Crkvu sam mrzio i to je bila za mene institucija za stare babe i druge tipove. Šta se promijenilo, drugom prilikom ću napisati.

Drugo ja ne bi tu samo roditelje spominjao jer šta je sa angažmanom Crkve? Najlakše je reći roditelji su krivi. Možda i jesu ali šta ako roditelji od roditelja nisu prenijeli vjeru na njih, pa onda roditelji od tih roditelja i tako u krug.
I onda opet dođemo na grijehe predaka i opačine otaca.

Čuj,ja i dalje mislim da su roditelji najodgovorniji.Kažeš Crkva bi se trebala malo više angažirati.Pa sam znaš da je vjera slobodan izbor čovjeka.Bog je svakome dao slobodu.Tko bi htio da ga na silu vole?Ljubav na silu je besmislena.
Ako ja odgajam svoju djecu u vjeri,ako zajedno idemo nedjeljom u crkvu,zajedno se molimo nedjeljom kod obiteljskog ručka,onda će barem zrnce te vjere ostati u njima.Ja samo mogu moliti Boga da ih sačuva u svom okrilju i da onda kada odrastu i budu imali svoje živote,tu vjeru prenesu dalje u svoje obitelji.
To je ono što ja kao majka,i moj muž,možemo učiniti,naučiti ih da vjeruju i vole.Ostalo je u Božjim rukama.A Crkva je tu,uvjek je bila i bit će,da ih primi i dalje usmjerava.

Dragi brate u Kristu...
Ja bi samo potvrdila sto je nasa sestrica Magda napisala jer mnogo ovisi o roditeljima kakova je vjera u Boga u obiteljskom zivotu.Tamo gdje su zajednicke molitve i zajednicki odlasci u Crkvu ,tamo je i Bog s njima.
Tamo gdje toga nema,tamo je sve ono tradicionalno"Idu svi pa neka idu i moja djeca".Al kasnije se to osjeti jer poslje Krizme od tih mladih mozda jedan posto odlazi redovito na svete Mise,a sta je sa ostalima?Jedan se mora naci u obitelji koji ce srcem moliti Gospodina za cijelu obitelj da bi svi spoznali Bozje Milosrde.Moj suprug isto nikada nije kao dijete hodao na Misu ali danas se to osjeti jer nema podloge.On ide sada svake nedelje redovito samnom ali jos nema onog pravog duha vjere ,jer kad ja zelim da odemo zajedno na neku Duhovnu obnovu ili hodocasce on kaze kad se drugi puta rodim onda cu ici.Molim za njega i blagoslivljem ga i cvrsto vjerujem da ce mu Gospodin dati i taj dar vjere da ga potpuno upozna.Ja sam od malena odgajana vise manje u vjeri i morala sam hodat na svetu Misu ieto Bog je dao da mu se iako u kasnijim godinama potpuno predam i molim ne samo za svoje bliznje vec za sve osobe u potrebi.BtB.

Tea Pejić
Ne bojte se ljudi!

Onaj tko gradi na Bogu, svome savezniku i prijatelju, smije odbaciti svaki strah. To je onaj Isusov poziv: «Ne bojte se!» (Lk 12,7). Štoviše, nema razloga ni za suvišnu brigu, kad ih budu htjele suditi ljudske, državne ili vjerske vlasti: «Ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći!» (r.11). Tjeskobna briga nije na mjestu ni kad je u pitanju vlastita egzistencija: «Ne budite zabrinuti za život: što ćete jesti; ni za tijelo: u što ćete se obući!» (r.22)
Ropski strah ponižava čovjeka. Isus nas želi osloboditi i od vanjskog i od nutarnjeg straha. Tek slobodan čovjek može imati puno povjerenje u Boga koji ga ne će iznevjeriti. Kamo sreće kad bi suvremeni čovjek Isusu povjerovao i te strahove odbacio, koliko bi slobodniji bio, kolike bi psihijatrijske klinike ostale prazne, a koliko bi život i svijet bili ljepši. A Isus nam upravo to nudi. Pa zar radije birati ono što je gore, a ne Isusov put?
Isus sve to govori imaju pred očima i svakodnevni život svojih vjernika i događaje koji će se odigrati na koncu vremena i ovoga svijeta. Neki narodi Sudnji dan nazivaju Strašnim sudom. On ipak ne mora biti strašan. Ne će biti za onoga koji je budan i zauzet za dobro, koji izbjegava grijeh i ne ogrezne u zlu, koji odgovorno živi svoj život i ide putom Božjim. Taj u sebi nosi mir, a ne strah. Za takvoga ni susret s Bogom u smrti nije «strašni sud», nego ulazak u zagrljaj nebeskoga Oca. Isus nam je to omogućio: slava mu i hvala uvijeke. Amen.

NASTAVIMO OVOM TEMOM

Zanima me kako Vi vidite Boga i njegovo postojanje ?

kako ste poceli vjerovat ?

Da li je to doslo iz duse i razuma ili preko institucija porodice i skole ?

Kad ste prvi put "osjetili Boga u sebi" i sta to znaci ?

Kad ljdui kazu Boga treba pronaci sta to znaci?

Da li se to "prosvijetljenje" desava u losim ili dobrim zivotnim trenucima ?

Nedavno sam pročitao konstataciju jednog svećenika koji je rekao jedan zanimljiv pojam "ateist sa vjerskim običajima".Nažalost Hrvatska je prepuna ovakvih vjernika.Vrlo malo njih ima dubinu vjere i razumije što je vjera u iskonskoj biti zapravo.Njima je vazno obaviti vjerske obrede zato što to tradicija nalaže i zato da bi se osjećali sigurno.
Kad gledam u svojuj župi lica vjernika na misi ,pa oni izgledaju kao da ih je netko tukao prije dolaska.Koliko njih ide svakog dana na misu ,a ne može smisliti svog susjeda.Površnost se uvukla u sve pore društva.I svećenstvo je po mome mišljenju krivo za takvu situaciju.Često je i njima forma važnija od sadržaja.Ono samo da se to odradi.Puk to osjeti i ako to prijeđe u naviku prepušta se površnosti i imamo tada mlake vjernike.Rekao bi Johnny Štulić u jednoj svojoj pjesmi "Lutke od krvi bez trunke ideje".Gdje je nestala prava evangelizacija.Crkva je bila jača u komunizmu nego sad.Tek kad netko pritisne uza zid počnemo razmišljati glavom ,surađivati i tražiti Krista.Počevši od sebe mislim da dosta nas treba priznati ,da ovo što živimo nije prava vjera i pokušati se zajedno osvijestiti i vratiti na pravi put.