www.tebe-trazim.com

...su ustanovili loši katolici. Koliko može biti vjerodostojna osoba koja se izjašnjava kao katolik i vjernik a s druge strane zagovara kulturu smrti? Nije li on na neki način odgovoran ako druga osoba kaže "Kako on to zagovara kulturu smrti a svjedoči Isusa Krista?"

Kako komentirati izjavu vlč. Sudca: I ateisti mogu u Raj, ako čine dobra djela. Bog je milostiv.
Ova je pretpostavka možda istinita ako "ateista" nikad nije čuo za Isusa, živi i čini prema svojoj savjesti, radeći uglavnom dobra djela. Tada vjerovatno postoji mogućnost da će mu se suditi prema savjesti, djelima i srcu pa tako može u Raj odnosno biti spašen.
Mogu li ja reći da nevaljaju i oni koji su čuli za Isusa, druže se sa vjernicima, dobronamjerni su a nemaju "dar vjere" i nepokretnog su duha?

ta izjava od vlć.Sudca izvučena iz konteksta?

Moje je mišljenje da ljude treba prihvaćati kakve jesu. To ne znaći da loše stvari koje čine ljudi treba prihvaćati.
Ne volim nikako da se ljudi dijele na vjernike i nevjernike, ili one koji idu u crkvu i one koji ne idu. Ta klasifikacija nema veze sa vjerom, to mi onda lići na politiku. Nije na nama da izabiremo, na nama je da ljubimo, prvenstveno bližnjeg svoga. Pa neću ga pitati da li je vjernik pa ga onda ljubiti, ili ako je nevjernik neću ga ljubiti.
Čovjeka čine djela, način na koji živi u odnosu na druge ljude.
Jeste li ikad bili u situaciji kad pričate o vjeri, o Bogu, o svojim osječajima s osobom koja nije vjernik, da nailazite na zid. Najbitnije je u čovjeku probuditi samog čovjeka, onu bit, a to je zaista ponekad teško.
Djela, ono što izvire iz srca iz duše čini čovjeka, ja ne znam, ali mislim da je to prvenstveno put u raj, Gospodinu, a kad đođemo pred njega znat ćemo sve...

Slažem se sa Damirom neki ljudi koji nikad nisu čuli za Isusa kako da vjeruju u njega A i oni su isto kao i svi drugi djeca Božja.
Vjerujem da će mnogi u raj jer mnogi nisu krivi što nisu čuli za Isusa jer nisu imali od koga čuti o Isusu.

Lk 12,47-48 I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.

Slažem se, ne treba dijelit ljude, nije ni Isus. Ali smo dužni propovijedati...baš čitam biografiju Pavla koji je toliko ulagao truda, volje kako bi svima približio Isusa. Koliko kilometara, koliko muke, odricanja, žrtve sve kako bi probudio vjeru u Isusa.

IKA...Homilija zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u zagrebačkoj katedrali na Novu godinu, 1. siječnja 2008.

3. Draga braćo i sestre, pedesetak godina živjeli smo u režimu koji je provodio sustavnu ateizaciju. Stoga opravdano je postaviti pitanje: što je ostalo od toga, je li ateizam nestao iz naše sredine i društvenih odnosa? Danas se, nažalost, u mnogim prilikama opaža kako se onaj teoretski i nasilni ateizam pretače u praktični i dobrovoljni. Umjesto da bude mjerilo svemu, Bog ostaje po strani kao smetnja. Predlaže se i promovira način života kao da Boga nema, protiv Božjih zapovijedi. U ovo vrijeme diktature relativizma, kako to kaže Benedikt XVI., nastoji se da vjera što manje utječe na svakidašnji život. Naime, praktičnom ateizmu ne smetaju vjerski običaji, on ih čak i prihvaća, ali ih nastoji isprazniti od sadržaja i značenja.

"Lijek protiv ateizma – poučava nas Drugi vatikanski sabor - možemo očekivati od adekvatnog izlaganja nauke, ali jednako tako i autentičnog života Crkve i njezinih članova. Crkva naime treba da učini prisutnim i tako reći vidljivim Boga Oca i njegova utjelovljenoga Sina, neprekidnom obnovom i očišćenjem same sebe pod vodstvom Duha Svetoga. To se ponajprije postiže svjedočanstvom žive i sazrele vjere, to jest vjere koja je tako odgojena da može jasno prozreti teškoće te ih nadjačati. Divno svjedočanstvo takve vjere davali su i daju mnogobrojni mučenici… A Crkva, premda potpuno zabacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovoga svijeta u kojemu zajedno žive. A toga ne može biti bez iskrenog i razboritog dijaloga" (GS, 21).

Kršćani u Kristu prepoznaju dostojanstvo svakoga čovjeka poštujući njegovu religioznost, svjetonazor i društveni položaj. Kršćanin treba dobro razlikovati ateizam od ateista. Ne poistovjećuje se ateizam s čovjekom koji tvrdi da ne vjeruje u Boga, a jednako tako ni vjera s vjernikom. Međutim u kršćanstvu vjeru treba potvrđivati djelima. "Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema?" (Jak 2,14), pita sv. Jakov Apostol. Vjera bez djela mrtva je.
4. Prije 40 godina papa Pavao VI. započeo je na današnji blagdan s proslavom Svjetskog dana mira. To je velikom zauzetošću nastavio papa Ivan Pavao II., a isto tako nastavlja i sadašnji Sveti Otac Benedikt XVI.

Glas Koncila...(samo nesto,jer je predugacko..)


I ateisti se mogu spasiti

Svaki čovjek otvorenog duha, pa i ateist, mora priznati da življena vjera u Boga Isusa Krista čini od čovjeka jaku i bogatu ličnost kakvu treba svako društvo koje se bori za istinski humani napredak čovječanstva.

»Ako nema Boga, sve je dozvoljeno«



Možemo mirne duše i opravdano tvrditi da je trotisućljetnoj religioznoj i filozofskoj misli zajedničko sljedeće uvjerenje: mora postojati Mjerilo prosuđivanja dobra i zla, pravde i nepravde, istine i laži koje je neovisno o ljudskoj volji, koje je iznad državne volje. To Mjerilo je apsolutni Božji zakon. To je prva istina iz mudrosti opće kulture čovječanstva.

»Ako Boga nema - nema niti čovjeka.« Razlog je jednostavan i razumljiv zašto mora tako biti: Tko je izgubio istinu o sebi - a izgubio ju je onaj tko ne zna da je slika Božja - taj je izgubio samog sebe. Čovjeka više nema jer nema Onoga s kojim je u odnosu - naime Boga; nema Onoga koji nadilazi čovjeka, koji je čovjeku ideal i orijentir. Lice čovjeka možemo prepoznati kao ljudsko lice samo onda kad na njega pada zraka Božje ljubavi. Nestane li izvor te zrake svjetlosti - Bog, naskoro će se ugasiti i njegov odsjev - lice čovjeka.

Čovjeku bez Boga nude se samo dva loša puta

Stoga će uobičajeni govor o dostojanstvu čovjeka ostati nerazumljiv, da ne reknem prazna riječ, dok se prešućuje izvor i temelj čovjekova dostojanstva: dok se prešućuje istina da je čovjek slika Božja. Drugog temelja nema ljudsko dostojanstvo, budući da Bog nije samo onaj koji daje čovjeku pravila, zabrane i zakone kao pomoć za orijentaciju u životu, nego je Bog istodobno Apsolutni temelj na kojem počiva čovjekova egzistencija i na kojoj čovjek može graditi i razvijati svoju egzistenciju.


Trajno živjeti u takvom stanju čovjeku je nemoguće. Dva se puta se nude čovjeku bez Boga u toj situaciji: rezignacija u stilu nihilističkog fatalizma ili svjesni pokušaj učiniti sebe, čovjeka, Bogom. Kako znamo, čovjek novoga doba odlučio se za ovaj drugi put - i ta odluka uvjetuje volju i nastojanja čovjeka još i danas, premda čovjek danas nije svjestan te ideološke pozadine.
Čovjek modernog društva živi i radi za plan, za projekt: svojim snagama svladati slabosti i nedostatke svoje naravi, svoga ljudskog bića. Znanost i tehnika izvor su nade da će mu to uspjeti. To uvjerenje u svoju moć i to oduševljenje pred predstojećim uspjehom - tako vjeruje čovjek - stvorilo je u njegovoj duši raspoloženje da je zapravo on, čovjek - Bog.


Fatalne posljedice ateističkoga programa

Jednom riječju: čovjek hoće postati kao Bog. Time se danas ispunjava program koji su zacrtali poznati kritičari religije - Feuerbach, Marx, Nietzsche, Freud... - i koji glasi: Osloboditi čovjeka od religije, od vjere u Boga, i tako omogućiti da čovjek postane bog. Fatalne posljedice ostvarivanja toga ateističkog programa za nas, za društvo, za Europu, za današnju civilizaciju doživljavamo iz dana u dan sve očiglednije.

. Danas je postao sam čovjek najtraženijim predmetom znanstvenog obrađivanja, manipuliranja, eksperimentiranja. Djeca dolaze na svijet bez oca i majke - zapravo se »proizvode« iz sastavnog materijala iz stanica. Govori se otvoreno o tvornicama za proizvodnju djece, za stvaranje ljudi s onakvim svojstvima kakve su potrebne i korisne za društvo i za daljnji razvoj ove civilizacije. !

A što da reknemo o sustavnom ubijanju života u majčinoj utrobi, o već sada u pojedinim zemljama Europe legaliziranoj eutanaziji?

Još više: te pojave i ta neljudska praksa odraz su zakonomjernosti i logike civilizacije autonomnog i apsolutno slobodnog čovjeka, one su gotovo nužna posljedica društva bez Boga, društva koje se nalazi pod jakim utjecajem modernog ateizma bilo koje vrste: filozofskog, biologističkog, marksističkog, teološkog, praktičkog. Svaki od njih završava s istim rezultatom: »Nemoguće je da čovjek izgubi smisao za transcendenciju - za Boga - i da ne prestane biti čovjek« (filozof Karl Jaspers). To je što tvrdimo i što dokazuje nedavna povijest: čovjek bez Boga ili barem bez živog sjećanja na drugu stvarnost nego je ova naša, gubi prije ili kasnije bitna svojstva svoje čovječnosti.

Naša djela definiraju našu osobu. Mi radimo ono što jesmo, po našim će se plodovima prepoznati kakvi smo. Nemože netko biti dobar a prezirati Boga - jer Bog je Ljubav, znam da zvuči malo... čudno... ali Bog nije samo Isus. Isus je Sin, a Otac je Ljubav. Teorijeski ateizam u principu i ne vjeruje ni u Ljubav, a zašto onda činiti dobra djela bez trajnih posljedica na ta sitna djela milosrđa ili zašto usrećiti nekoga kad to nema značajku ni po koga?
Ne sumnjam da će čovjek koji čini dobro, iz srca, prije ili poslije pronaći Boga.