www.tebe-trazim.com

Nije mi stvarno jasno zašto se moli Boga da nas poštedi od duhovnih iskušenja?
Kada to vodi jednoj duhovnoj preobrazbi.
Jer nema ništa ljepše nego kada shvatiš bit iskušenja i predbrodiš to i izadješ kao jača osoba koja tako lako neće pasti ponovo.
Svako iskušenje je poruka da se nešto mora mjenjati unutar u nama.
Znači čovjek koji želi istinu on se ne bi trebao bojati duhovnih iskušenja,već biti vrlo otvoren prema iskustvu,naučiti iz toga i postati
ono što sami jesmo unutar sebe (božanska bića).

Potvrda toga ima u novom zavjetu da mi možemo biti savršeni kao što i je
naš OTAC na nebesima.

34 Isus im reče: "Ne stoji li pisano u zakonu vašemu: Ja rekoh: bogovi ste?



38 Čuli ste, da je bilo rečeno: Oko za oko, zub za zub!

39 A ja vam kažem: Ne opirite se zlu, nego ako te tko udari po desnom obrazu, obrni mu i drugi!

40 Hoće li tko da se pravda s tobom i košulju tvoju da uzme, pusti mu i kabanicu!

41 Primora li te tko da ideš s njim jednu milju daleko, idi s njim dvije!

42 Tko te moli, podaj mu; tko hoće da uzajmi od tebe, ne odbijaj ga!

43 Čuli ste, da je bilo rečeno: Ljubi bližnjega svojega i mrzi na neprijatelja svojega!

44 A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one, koji vas progone!

45 Tada ćete biti djeca Oca svojega nebeskoga, koji pušta da sunce njegovo izlazi nad dobre i zle i daje da daždi nad pravedne i grješnike.

46 Jer ako ljubite samo one, koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Ne čine li to i carinici?

47 I ako pozdravljate samo prijatelje svoje, što osobito činite? Ne čine li to i neznabošci?

48 Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski

Zašto molimo Boga da nas izbavi od iskušenja?
Kratko jasno zato što smo slabi i preslabi.BTB

Isus je na Maslinskoj Gori molio, krvavi znoj je oblijevao lice njegovo,
koliko god je teško bilo našem dragom i voljenom Isusu on je na kraju
molitve Ocu rekao NEKA BUDE TVOJA VOLJA

tako i mi molimo Oca Svevišnjeg i dobrostivog koji najbolje zna u svim našim kušnjama, bolima, mukama i borbama NEKA BUDE OČE TVOJA VOLJA jer On nas je stvorio i zna sve naše potrebe, sve naše sposobnosti, zna koliko snage imamo za ponjeti križ i zato će nam uvijek dati baš onakav križ koji je izrađen po našim mjerama da bi ga mogla ponjeti naša leđa i naše srce u njemu pronašlo mir i ljubav koju nam daje sam naš Otac ma koliko god bilo teško
Isus nam daje u svakom danu novu snagu i novu ljubav i svaku kušnju i u svakom padu sigurno pruža svoj dlan za naše ruke i svoje ruke da nas podigne i pomogne jer ljubav je njegova velika
velik je naš križ, velik je naš Gospodin koji nas ljubi neizmjerno

Pozdrav!

S ovim se ne mogu složiti da nam ISUS tovari na ledja patnju(križ).
To nas naš pogrešan način života dovodi do toga,jer malo ljubimo sebe i svoje bližnje,jer ko u ljubavi živi on se raduje i patnje ga zaobilaze.
Žao mi je ali bez obzira koliko život bio težak nije lijepo reći da nas ISUS
kuša?
Sami sebe uvlačimo u agonije nije to volja Gospodinova već naša.
Nismo kadri se promjeniti pa kažemo kuša nas.
Suprotna sila od ljubavi nas hoće uvaliti u grijeh.

Ono što je najteže u svom životu prihvatiti i nositi je križ koji se kosi sa našim željama, htijenjima, odnosima s drugim ljudima, situacijama u društvu i pogledom na lagodan život i uživanja ovoga svijeta. Kada se naučimo sami nositi sa svakidašnjim križevima i kada prihvatimo sve svoje životne situacije i samoga sebe u ovome životu tada ćemo moći i drugima pomoći u nošenju njihovih križeva u kojima će oni vidjeti smisao toga križa. Meni je u životu bilo najteže prihvatiti i nositi križeve, jer sam mislila Isus je trpio i umro na križu zar moram i ja? Potpuno krivo, ali zamamnost ovoga svijeta, moje želje, moja htijenja i nagnuća za lagodnošću života bez problema činili su me nesretnom, jer ih ionako nisam mogla dostići u onoj mjeri u kojoj su me mamili. Jednoga dana upoznavši Isusa na križu shvatila sam da je on sve to prošao samo zato da bi mi pokazao PUT kojim moram ići u ovome svijetu, a koji vodi u vječnost. Molimo i vjerujmo.

Dobro pitanje.

Kad smo sebični i slabi. Slažem se da nas križ, kušnja jača. A svi mi hoćemo da nam bude kao med, a prisjećamo se u molitvama Isusovih rana, kao da molimo i kažemo, Isuse nemoj da se to meni desi...

Slabi smo mi ljudi...

Prije 2 godine nisam imala snage ili dovoljno vjere othrvati se jednoj velikoj napasti i tim sam činom prestala biti u mogućnosti primati sakramente. Ne bih pisala o tome, preintimno je, no bilo je to za mene strahovito duhovno iskušenje koje tada nisam mogla pobijediti u sebi. Još dugo, dugo sam se borila sama sa sobom nakon tog čina, teško prihvaćala svoju slabost u tom životnom periodu. Danas, u situaciji posta od sakramenata, vidim da me ta situacija "tjera" da budem ponizna. Naime, tijekom godina intenzivnog života u Crkrvi i s Crkvom naviknula sam se na sveto i izgubila stvaran osjećaj za život izvan nje (sad se pitam, jesam li ga uopće i imala), za ljude. Došla sam do toga da mi se činilo da sve razumijem, da svaku situaciju mogu objasniti, da sam postala na neki način zakonoznanac. Strašno, kolika duhovna oholost! Ma tko sam ja da tumačim život, da drugima tumačim zašto im je ovako ili onako, da u sebi procjenjujem druge i da sebe prikriveno držim boljom od drugih? Mogu samo plakati nad sobom kad se sjetim toga samopouzdanja. Je, i ja sam osjećala druge oko sebe, duhove u sebi i oko sebe... mislila sam da sve to ne dolazi od mene, jer ja sam "čista", ispovijeđena, živim po 10 Božjih zapovijedi...A sad je jedini duh s kojim se moram ponizno boriti i moliti Boga za milost moj vlastiti oholi duh. Sve drugo nije moja briga. Moram moliti samo za sebe: da šutim, da budem kakvu me On zamislio, da barem mrvicu uspijem ljubiti druge kako treba- kako On ljubi, jer sam nesposobna dati i prepoznati ljubav. A ako sam Ga dobro shvatila, to Mu je jedino i važno...

..predivno a mare

Moje osobno misljenje je da moramo moliti za druge,ne samo za sebe,jer Bog nam daje sve ono natrag sto molimo za druge.Svi se zele spasiti i biti Bozja djeca,ali mnogi nemogu moliti,nemaju zivotne snage,zato nam Bog uvijek salje one koji ce to moci.Po drugima prepoznajemo Bozju ljubav i kad ljubimo srcem i dusom tada vidimo da smo Bozja djeca.Moliti samo za sebe je oholost.Svi mi ponekad gubimo nadu,bivamo nestrpljivi,ali u molitvi i vjeri za onim sto molimo Bog nas opet vraca na izvor zive vode.Dakle,moj stav i moje misli su moliti jedni za druge,ljubiti jedni druge i prastati jedni drugima,sto naravno nije uvijek lako.BtB. draga Amare.

[quote="visnja"]BtB. draga Amare. [/quote]
hvala, višnja. nisam htjela reći da ne trebamo moliti za druge niti da ja ne molim za druge. koliko je moja molitva za druge iskrena i dolazi iz srca, a ne uma ili znanja da to trebam činiti, toliko će Bog uslišiti moju molitvu- ako je po Njegovoj volji. ali nekako mi se čini da sam ja od svih najpotrebnija molitve. jer da sam sposobna pravo ljubiti, ljudi bi se mijenjali oko mene, od ljubavi. a ja to ne znam. naravno, svaka je životna situacija posebna i svatko od nas je poseban, s vrlinama, sposobnostima, ali i manama i nesposobnostima... životno iskustvo mi kaže da neki put ljubav za drugoga i nije nešto po ljudskome lijepo, nježno, blago (jednostavan je primjer toga kad djetetu treba nešto uskratiti što nije dobro za njega- ono to doživljava kao loše za sebe... a što tek s odraslima i kompliciranijim situacijama?). meni je teže kad ljubim nekoga iznutra i želim s njime imati skladan odnos, a taj nije (još) sposoban za takvo zajedništvo ili ga ne želi. moj bližnji me ponekad ne razumije jer ne zna za drugo, ponekad se boji novog i odbacivanja starog ali poznatog, nekad je ljudski ograničen... nekad me jednostavno iskoristi. e tu padam, zatvaram se u sebe, ne znam kako da budem i otvorena i zaštićena. a nemoguće je i jedno i drugo.