www.tebe-trazim.com

dragi moji...
neki vec znaju za moj problem, neki ne...
ne traje dugo to sto citam svake nedjelje u crkvi..
nekih godinu dana redovito citam...
osim kad sam bolesna, naravno....
no svaki, ali bas svaki put me snade isti "problem"

bilo citala prvo ili drugo citanje, ili molitvu vjernika...
uvijek isto...

cim stanem na propovijedaonicu, i udahnem zrak takav neopisiv osjecaj me uhvati...
neka energija iznutra, srce pocne lupati sto na sat, glas mi drhti, danas je bilo toliko jako da mi je glas par puta usred citanja toliko zadrhtao, da su me poslije pitali sto je bilo sa mnom? kao da cu se rasplakati..
vrtoglavica neopisiva...
slova mi se mijesaju..
par puta krivo procitam rijec zbog toga.. cudno nesto skroz.. kao neka trema, al uopce nije....

pricala sam sa jednom zenom o tome... ona je isto kao mlada citala..
i rekla je da je i ona imala isti osjecaj..
i nakon par godina joj je srce znatno oslabilo i doktor joj je rekao da ne bi vise smjela izlagati se nikakvim uzbudenjima pa nazalost vise ni ne cita...
ne znam.. pricam s animatorima svojima o tome... nitko nema takav slucaj..
ali mislim da nitko ni ne cita sa tolikom zeljom, kakvom ja citam.. jer kad svecenik donese knjigu, svi okrecu glave, a ja prva odma uzmem da idem citati..

jao.. kad bi mi netko pomogao...

..čisti znaci treme..i straha od neuspjeha..
..i sam sam jednom pjevao na klanjanju s 5 djevojaka..
..tri pjesme..
..imao sam slične simptome.. grlo mi se osušilo..
..jedva je glas iz mene izašao..
..nakon prvih 15 sek. bilo je bolje..

..evo ti jedan..osvrt..stručni..
..i pobijedit ćeš anči..

Pobijedite tremu


Strah od javnog nastupa normalan je i prirodan osjećaj. Tremu imaju svi, glumci pred predstave, pjevači pred koncerte, profesori pred predavanja pa i političari pred javne govore. Takav strah teško je i gotovo da se i ne može pobijediti, ali se može i to u značajnoj mjeri ublažiti. Do te mjere da neće biti nikakva prepreka istupanju pred drugim ljudima.


Tremu psiholozi objašnjavaju kao strah od sramoćenja. Bojimo se da će naši nedostaci izaći na vidjelo i da ćemo tako postati manji u tuđim očima, jer svakim izlaskom pred publiku, tj. mnoštvo okupljenih ljudi, na kocku stavljamo image koji smo o sebi stvorili.

Javlja se strah da će vidjeti nešto što ne želimo da se o nama zna. No, u većini slučajeva takav osjećaj nije realan jer nijedan nastup nije pitanje života i smrti, iako se nama uglavnom čini. Neki ljudi također tremu osjećaju iako na svjesnoj razini nemaju nikakvoga straha, nego im se javlja neka nepoznata unutarnja blokada. Suši im se grlo, osjećaju grč u trbušnim mišićima, snažno lupanje srca, znojenje, zaborav, te drhtanje glasa. Govornik zna da se njegov strah može i izvanjski primijetiti pa ga i to još dodatno plaši. Unatoč svemu tome, javno istupanje je nužno, jer bilo bi neodgovorno odustati od javnog nastup samo zbog straha. U jednu ruku to možemo nazvati i kukavičlukom, zato se strahu i tremi, ne da treba, nego mora suprotstaviti. I tremu i strah ćemo najbolje umanjiti ako svjesno napravimo realnu procjenu. Što istupom pred drugim ljudima možemo dobiti a što izgubiti.

Razmislite koji su vaši ciljevi zbog kojih trebate javno nastupiti, ali isto tako i što može krenuti po zlu. Što možete izgubiti ako nešto ne ispadne onako kako ste zamislili. Morate pristati na gubitak radi dobitka. Trebate pristati na to da se primijeti vaša pogrešivost, da će ljudi primijetiti da ste možda manje sposobni nego što biste htjeli da se zna. Da niste savršeni. Ali nemojte se ni truditi to sakriti jer nitko nije savršen. Sjetite se bilo koje javne osobe. Ni jedna od njih nije savršena, svi imaju svoje mane, ali je bitno da znaju svoje vrline istaknuti i da se ne boje stati pred reflektor.

Tajna uspjeha je u prihvaćanju činjenice da niste savršeni, da nikad nećete biti ali da ste svjesni da možete ponuditi nešto dobro ili novo, nije važno. Profesor Ivo Škarić u svojoj knjizi Retorika objašnjava da će strah i sram biti veći ukoliko govornik nije navikao na javne nastupe, zatim ako je publika brojnija, ako je izdvojen i izložen pogledima kao na pozornici, te ako nije navikao na umjetna pomagala kao što su mikrofoni, kamere. Dakle, strah ćete umanjiti ako se privikavate na ovakve situacije. Također, trema je izraženija ako netko previše pridaje važnosti svome nastupu.
Početnici će uvijek biti lošiji. Ako ste super uspješni u jednom području pri maloj promjeni opet će se javiti strah. Ali ljudi ne pamte greške i blagonakloni su posebno prema početnicima. Sjetite se samo Tarika Filipovića u prvim epizodama Milijunaša. Tko se toga još danas sjeća?! Nitko! Tarik je danas jedan od najboljih televizijskih voditelja i nikoga ne zanima kakav je bio na svome početku.


Pri suočavanju sa strahom najbolji prijatelj je priprema. Morate se dobro pripremiti prije svakog nastupa. Budite sigurni da ste dobro uvježbali tekst, pjesmu, da ste dobro informirani o temi o kojoj ćete govoriti. Logika je jasna, što bolje nešto radite, veće je vaše samopouzdanje i manja trema. Zato je potrebno raditi na sebi i vježbati. Pohađajte različite seminare, idite na predavanja, radite sa stručnjacima. Zanimljivo je da trema ovisi i o fizičkoj kondiciji. Što smo u boljoj općoj formi trema je manja. Strah će se smanjivati što budete više sigurniji u sebe u bilo kojem području i što se budete manje podcjenjivali. Zato vježbajte, učite, usvojite što više vještina, ne istupajte u javnost bez dobre pripreme, mislite na sve, pomagala koja ćete koristiti, kakva je pozornice, o kakvoj se publici radi, prikladno se odjenite. I najvažnije ne pokušavajte na pozornici biti ono što niste.

hahahahaha

Ja ti preporucujem da naprosto ne citas na misi. Nece se nista strasno dogoditi. Kroz stoljeca i stoljeca je citao na misi samo svecenik i djakon i liturgija je funkcionirala sasvim dobro.
Nemoj upasti u zabludu, pa misliti da vise sudjelujes na misi ako nesto aktivno radis (citas, ministriras, pjevas u zboru i sl.), nego ako "samo" molis u klupi zajedno s ostalima. Naravno, to ne znaci da djecaci i mladici ne bi trebali ministrirati ili da ljudi koji lijepo pjevaju ne bi trebali biti dio zbora, nego da je osnovno sudjelovanje na misi prije svega duhovna otvorenost za Bozje djelovanje.

Svojoj zupi mozes pomoci i izvan mise na razlicite nacine.

[/quote]

Ja ti preporucujem da naprosto ne citas na misi..[/quote]

..Samo ti čitaj anči..savladaj tremu..
..jer to te čeka kroz cijeli život..

..uvijek ćeš je negdje morati savladati..tj pobijediti tremu..
..pa počni od govora pod misom..

..lijepo ti gore piše..
..ne boj ..se..pa šta ako i pogriješiš..
..to je uvijek simpa..
..meni je to uvijek simpa..
.a uglavnom je svima...

Čitala sam stalno na Sv. Misama ...i nije mi uvijek bilo lako.. trema puca i srce lupa..ali prođe brzo..sjeti se kome služiš i da je Gospodin tu kraj tebe.. i čitaj dalje..
predaj Mu se prije čitanja..

ma cudno...
nije to trema..
kazem vam....
nema uopce klasicne treme...

prezentirala sam uvijek grupu ili razred pred nekakvim dogadanjima..
nikad nisam imala tremu..
uvijekkad bi trebalo govor odrzati negdje, uvijek sam ja to radila.
ni trunke problema..
ali citanje..
jao.. na misi...
cudan osjecaj.. al stvarno nije trema.. gledam ljudima u oci bez problema... neznam.. probat cu opet citati ali prije cu se pomoliti bolje

nesto slicno mi se dogodi kad hostiju primim pa kad krene pjesma.. oce mi srce iskociti...

..pa srčeko ti se veseli..to je jedno..a kad šizi..to je drugo..

Draga Anchi,vrlo slične simptome imala sam i ja dok sam čitala.Ali kod mene se pored ostalog vrlo često javljala i trema.Ali to nije ništa neobično.No vrlo često,ustvari skoro uvijek kada u samoći čitam Božju riječ,srce mi hoće eksplodirati radi nekih spoznaja koje mi Gospodin daruje,a plač je neizostavan.Dok sam bila na propovijedaonici,ja jednostavno nisam smjela ono što čitam,čitati punim srcem.Možda češ reći da je to neprihvatljivo i slažem se stobom.Ali svaki puta kada sam čitala punim srcem glas bi se promjenio i podrhtavao baš kako si i sama rekla i samo što suze nisu krenule.To nije bila trema,niti strah.Razgovarala sam sa našim župnikom o  tome i znaš što mi je rekao? Svaki puta kada ti suze krenu na Gospodinovu riječ ili kada primiš Njegovo tijelo,ON TE DOTIĆE!!  Kakve radosti za mene! Ali ljudi koji slušaju naše čitanje nerazumiju i neznaju što se događa u nama. O onome koji čita dosta ovisi kako će ljudi shvatiti to čitanje,da li će se  dobro interpretirati,da li će možda nekome biti nerazumljivo,prebrzo ili presporo.Moramo voditi računa da naglasimo na pravom mjestu.I zbog te spoznaje da i drugi trebaju razumjeti ono što se čita ja sam to morala pročitati ali ne onako kako bi to ranije kod kuće napravila sa punim srcem.Nažalost već dugo nisam čitala jer sam na koru u zboru,pa je vrlo nezgodno to dvoje kombinirati.Nemoj se obeshrabriti.Gospodin te treba da podijeliš i sa drugima tu radost koju osječaš u svojoj nutrini.  BOG TE LJUBI

Ne boj se... Anči...jer dobro činiš, služeći Njemu na bilo koji način, pa tako i čitajući...
Ne boj se....
Ja ne čitam, jer me ulovi trema kad čitam pred ljudima koje znam, pa se spetljam, glas mi drhti, tresem se ma presmješno... još kad se uzmucam
Nikako ne mogu iz podsvjesti otjerat ono što mi se nameće da svi gledaju na svaku moju krivo izgovorenu riječ il tak nešt...

Al svejedno kad baš moram, idem... pa i svjedočit... dobro, tu mi je lakše, jer to je ono što je moje i što sam doživjela, a Riječ Božju ne doživi svatko ko ja...

..ma ne znam...

samo.....ne daj se smesti
BTB