www.tebe-trazim.com

Nisam znala gdje da stavim ovu temu,nekako mi ide pod iskustva,pa ako netko misli drugačije ili ako već postoji ova tema neka napiše..
Iako znamo da je najveća zadaća odgoja ljubav, htjela sam ovdje otvoriti temu koja bi bila predviđena za razgovor o odgoju djece u vjeri.
Ima nas tu roditelja, pa bi bilo korisno da podijelimo iskustva jedni s drugima kako odgajamo djecu u vjeri,molimo li s njima,upozoravamo li,razgovaramo,možda uputimo na neke greške...
Pogotovo mislim da će nam tu biti od koristi "stariji" roditelji koji bi mogli savjetom ukazati na neke stvari nama mlađima.
Kako se postaviti kada dijete kaže "ne" misi,imamo obvezu ih odvesti ali ne smijemo siliti.Gdje je granica,kako naučiti dijete da bude vjernik u školskom okruženju,da poštuje razlike drugih a zna poštivati svoje...
Eto,mislim da ima materijala za raspravu,mislim da nam svima nekada treba savjet a pogotovo kad se radi o odgoju naših malih u vjeri i općenito odgoju jer smo za to odgovorni i svi ćemo za to jednog dana odgovarati pred Bogom.
Eto,nadam se da ćemo dobiti puno savjeta od već iskusnih roditelja jer iako je svako dijete osoba za sebe i jedna mala neispisana ploča nadam se da ipak postoje nama svima neke zajedničke smjernice.
Svjesna sam da dobar primjer roditelja i molitva za njih vrijedi više od svih riječi,ali mislim da se isto tako uvijek nađe situacija kada baš nismo sigurni u ispravnost onoga što trebamo učiniti ili na koji način djelovati prema njima da bi izvukli ono najbolje iz njih i dobar ishod.
Pogotovo danas kada se zlo nudi u svim svojim najsjajnijim oblicima i sve je dopušteno.

Draga Anapaula,

dobra tema za razgovor.Ja ti mogu reći iz svoga iskustva kako je u mojoj obitelji.Muž i ja smo od malena djecu vodili na misu.Znam da tada nisu imali pojma o ničemu,ali ja sam se vodila onim kako su mene moji roditelji vodili još sasvim malu,i iako nisam ništa razumjela,voljela sam biti u crkvi.Kada su malo odrasli onda smo ih počeli učiti molitve,nabavila sam im par crtića sa temama o Isusu,i to im se svidjelo.Čak i sada kada su veći znaju ih pogledati.Moja djeca su sada školarci,uče vjeronauk u školi,i mislim da smo im do sada dali dovoljno za početak,da im približimo vjeru.Naravno,okupljanja kod nedjeljnog objeda uz molitvu,i večernje molitve prije spavanja su sastavni dio našeg obiteljskog života,ali mislim da je to sada savim dovoljno jer ipak su oni djeca, i još ne razumiju.
Po meni je najvažnije dati im prijemjer po sebi,kao uostalom u svemu,ali ih ne forsirati puno upravo zbog toga jer oni su još djeca,i nije im baš posve jasno sve o čemu se govori na misi.
Evo sada sam se sjetila jednog zadatka iz vjeronauka koji je moja kćer imala prošle godine, u 3-em razredu.Učili su o euharistiji,i Isusovaoj posljednjoj večeri.Pitanje je bilo kao "Što su apostoli jeli,i pili na posljednjoj večeri?"
Moja kćer je rekla: "Jeli su Isusovo tijelo, i pili Isusovu krv." i dobila ocjenu manje,jer je krivo rekla.Eto,to je bio krivi odgovor i bila je jako žalosna a ja nisam znala kako da joj objasnim da je bila u pravu,ali vjerojatno je trebala dati neki malo "dublji" odgovor.

Evo ja sam jedan od starijih roditelja i mislim da imam dosta iskustva pa možda i kome pomognem a to bi mi bilo drago.Po meni je roditeljstvo krajnje ozbiljan posao ali ne u smislu strogoće i namrštenosti nego biti budan i opušten.Dica su ko spužvice i sve što vide i čuju upijaju.Što se tiče odlazaka na misu ne treba ih tjerati ali kad osjete tvoju radost zbog toga sami će željeti.

Mislim da je tema super..Upravo o ovome čestom razmišljam.Iako ne razumiju, jer su prilično malecka, obožavam svoju djecu voditi sa sobom na misu..Nije bitno što tamo moja cura skače, viče, ja vjerujem da njen duh upija ono što treba..Bitno je da vidi da i ja idem na misu, a ne da o tome samo govorim.Zna se prekrižiti, izmoliti anđelu čuvaru, a sada smo krenuli u vjerski vrtić.Kažu, vrtić ko vrtić, no za mene to nije tako.Znam da će u ovom dobiti puuuno više nego u ostalim..usadit će joj se neke vrijednosti o životu, u odnosu prema drugoj djeci, dakle, prema bližnjem, a ono što mi je najvažnije, u odnosu prema Bogu.Jezike, sport, informatiku, vjerujem, naučit će u životu, ali što je najpotrebnije uči kod kuće, u obitelji, a onda i u odgojnoj ustanovi..zato mi je drago da je to vjerski vrtić!

Moja su djeca već velika, kći mi je postala mama prije mjesec i pol dana.
Moj sin je 16-godišnjak.
Odgajani su s puno ljubavi, naućili su što je vrijedno....
Međutim, mi ih kao male nismo vodili na nedjeljne mise jer ni mi nismo bili redoviti.
Štovali su se blagdani, primili su sakramente....
Kad je moj suprug umro, mlad u 43-godini života, tragedija, pogotovo pod kakvim okolnostima, sin je bio prisutan...za nas se srušio svijet.
Ja sam snagu našla u molitvi, Međugorje je bio moj spas, moja Marija je svoju bol isto liječila molitvom, međutim moj sin nije htio čuti za Boga, jer po njegovom On mu je uzeo tatu kojeg je neizmjerno volio, bio blizak snjim, uzeo mu prijatelja...
Prema savjetima svečenika koji mi je rekao da ga pustim, da ne forsiram ništa, ne objašnjavam i da on ima pravu na svoju ljutnju...nisam a njim uopće mogla razgovarati o tome.
Danas moj sin mene gleda sa krunicom u ruci, poštiva moju molitvu (do sada sam vidjela u njegovim očima samo nerazumijevanje i pitanje čemu to?) čak se pridruži i kad sam na forumu pa čita postove, prihvaća moje odlaske u crkvu i na tome sam zahvalna...
Sad možemo razgovarati, još uvijek je bezbroj pitanja, kao da pipa teren, ne zna gdje smjestiti sve to, nije mu jasan križ života...jer tata nije trebao otići...zašto smrt...kakav vječni život...
Kad razgovaram s bratom...mojim Dolcem... o tome...moj sin sluša...
neprimjetno...ali sluša jer ja primjetim po njegovim očima...stavu...
Nadam se i molim da će i on pronaći svoj put u vjeri...

Ja bih voljela podijeliti s vama i naše iskustvo sa djecom i odgojem u vjeri,mada se ne možemo smatrati nešto iskusnim roditeljima jer su nam djeca još mala. Ali kod starijeg Mihaela koji sada ima 6,5 god.
već se može jako lijepo vidjeti kako je ono što roditelji pružaju djeci, pogotovo kad je u pitanju vjera itekako dolazi do njih.
Mi smo ga uvijek vodili sa sobom na Sv. Misu, kako smo ga krstili, doduše češće smo
pratili Misu ispred crkve, ali on je bio u kolicima, pa bi ako bi zaspao odmah ušli unutra i tako godinama,
jako se lijepo moglo sve pratiti s njim
jer nije bio nemiran. Uvijek je slušao kada mama i tata mole, prije spavanja uvijek bi mu molili anđeo čuvar i blagoslivljali ga. S obzirom da ima malo problema sa govorom, jako smo se lijepo iznenadili kada nam je neki dan rekao: "Idemo izmoliti Oče naš." Izmolio ga je, i Zdravo Marijo i Slava Ocu, uz našu malu pomoć ali mi smo bili presretni. Uvijek bi samo legnuo u krevet i slušao kako mi molimo nad njim, ali sve je to njegova dječja duša upijala. Pa kada prolazimo pored križa uz cestu zna da mora zastati jer će se mama i tata prekrižiti i pozdraviti Isusa, pa onda
tako i on. Sada tako radimo i sa mlađim, pa iako možda on još i ne shvaća sve, trebate vidjeti kako on, koji je inače stalno u pokretu, stane i kako se smiješi kada se počne moliti. Trebate vidjeti taj sjaj u očima, taj pogled koji vam zapravo govori koliko je mala dječja duša puna Boga. Zato im ga treba stalno i nesebično darivati, kako bi uvijek znali da ih kroz cijeli život prati Prijatelj koji ih nikada neće napustiti, naš Isus, i da ih uvijek prate još jedne oči, one naše Nebeske Majke Marije. Njihovim Presvetim Srcima posvetili smo obojicu i premda ne možemo znati što im život nosi, znamo da imaju najbolje moguće suputnike.

Samo da nešto nadodam, nadam se da se nećete ljutiti.

Nekidan u Sinju na velikoj Gospi, stoji tata s malom curicom. I sad mala čim zaplače on joj daje balun nazad, onda vrti vrti s njim, on joj ga uzme ona u plač, on brže bolje vrati.

U drugu ruku,
prije neki dan u Splitu šetaju tata, mama i vode malog dečkića a on cmizdri cmizdri, drži praznu kutiju bombona u desnoj ruci i oće bombona i oće. Zelena mu bala od bombona niz usta se cidi... No, iako je on plaka plaka da oće još bombona, tata i mama se smiju, ono preslatko... tako me se to dojmilo kako su mu se smijali, i sad mi je smišno. Onako tata gleda u mene i smije se, a mama gleda ravno s osmjehom na licu.

Želim reći, djeci se ne smi dati sve, čim zaplaču. Oni to nauče kao što nauče hodati, da kada zaplaču dobiju što hoće.
Nemojte djeci davati sve dragi roditelji, pustite djete nek plače, proće ga

Hvaljen Isus i Marija,

draga anapaula tema je super,mislim da nam iskustva drugih roditelja mogu pomoci.

Ja sam odrasla sa svojom bakom i od kada znam za sebe volila sam se moliti i u crkvu ici za sv.misu,a i onako jednostavno u crkvi biti.Dok ostala djeca nisu osobito za molitvu marila.Dragom Bogu zahvaljujem na tome sto sam vec kao mala imala primjer svoje pok.bake.

Moja djeca(10 i 6)se mole sa nama i u crkvi su uvjek sa nama.I vec se vidi na njima da vole pricati o dragom Bogu i svecima.Posebno nasu nebesku majcicu(dragu Bogu,tako kaze nas mladji )vole.
Sada smo bili na godisnjem,pa smo bili i u Taboru kod fra Zvjezdana od 20. 08.na seminaru.Mislili smo se i malkice bojali kako ce oni tako dugo izdrzati djeca su ipak djeca.Zamolili smo nasu dragu Gospu,i oni su sva cetiri dana bili super-svi su im se ljudi divili,kako su dobri.A mi smo znali da je nasa nebeska majka bila sa svima nama.Dominiku se toliko svidjelo da je htio jos ostati i vec planiraju da sljedece ljeto opet idemo u Tabor.
Uzdajmo se u Boziju pomoc i ON ce nam pomoci,jer nasa su djeca Bozija djeca,koju nam je On povjerio da se brinemo za njih i da ih naucimo Boga ljubiti!

O Marijo ,bez grijeha zaceta moli se za nas koji se tebi utjecemo.

evo da se i ja uključim. Moje curice 8, 6 i 3,5 godina uvijek vodim na misu. Moja obitelj je uvijek išla na nedjeljne mise i meni je to kao maloj ostalo kao nešto jako važno u životu. Poslije sam ja sama tražila put, redovito išla na mise, molitva i vidjela da u životu je najvažniji On. tako se i danas molim da mi Isus pokaže put da svoju djecu odgojim da im u životu ništa ne bude važno kao On, da im On bude na prvom mjestu. Uzdam se u Boga da će mi pokazati put .... Moja najstarija curica zna moliti Krunicu Milosrđa ( a i najmanja ponavlja za nama). Srednja curka je malo po tom pitanju "nevjernik". Njoj se nedjeljom ne da na misu .....
Iako moj muž ponekad "protestuje" kako nije potrebno da djeca toliko mole.... A jedino ova najstarija ima volje moliti... No ja vjerujem da i najmanja molitva puno pomaže , posebno iz dječijih usta...
kad je vidim kako klekne u crkvi - rastopim se....

Jednom se vozimo i pita najstarija :
- Mama jel' Tito bio zločest?
Odgovaram ja:
- Pa ne znam, neki kažu da jest.....
A ona će na to :
- A jel' on sada tamo gdje je i Herod?



Ponekad i meni bude teško nešto objašnjavati im kako i zašto, ali su stvarno kao spužvice...
i treba biti uporan.....
puno pozdrava svima i Božji blagoslov
ja odbrojavam dane do poroda....Bit ćete pravovremeno obaviješteni....
sve vas

Ovaj me Leopoldin post podsjetio na jednu situaciju kad su moja djeca bila mala.Bio je blagdan sv. Ante a u Zadru je običaj da se djeca onada vode u crkvu sv Frane na blagoslov.Krenuli djeca i ja pješke a nije nam baš blizu i bilo je vruće.Sin je imao 5god a kćer 2,5.Taman smo došli blizu kad moja malena umorna dosadilo joj hodati počela plakati :"nosi me nosi me".I ja već umorna kažem joj:evo blizu smo ,čuju se zvona sv. Frane.Naravno bila je uporna i ja je uzela u naručje a ona kaže:zvone zvona sv. Frane moja duša moli hrane. Ostala sam u čudu jer sam sigurna da nikad od nikog to nije čula.