|
Klanjanje
str. 1 str. 2 str.3
Omiljeno mjesto susreta s Bogom ili s Isusom Kristom jest klanjanje. Fenomen klanjanja postoji u svim religijama. «Klanjanje je nutarnje i izvanjsko čašćenje koje pripada samo Bogu, kojim razumom obdareno stvorenje priznaje apsolutnu uzvišenost i jedinstvenost Božju i svoju vlastitu potpunu ovisnost o njemu. Ono je temeljni stav svakoga religiozna čovjeka koji je svjestan tajne koja ga okružuje i temelja svega stvorenoga.» (23) U klanjanju padam na koljena pred Bogom jer Bog je Bog. Ne želim od njega ništa izmoliti, klanjanjem također ne želim ništa postići, ni lijepe osjećaje, ni opuštenost i mir. U klanjanju ne govorim o svojim problemima, ne hvalim sebe, ne kudim sebe, jednostavno padam na koljena pred Bogom jer je on moj Gospodar, jer je on moj Stvoritelj. Ako sam zaista shvatio što znači da sam od Boga stvoren i da me on u svakome trenutku drži na životu, ne preostaje mi ništa drugo nego pasti na koljena pred ovim Bogom kao pred svojim Stvoriteljem i pokloniti mu se. U klanjanju ispovijedam da sam potpuno ovisan o Bogu i svakom žilicom svoga bića u odnosu s njim i o njemu ovisan, da u meni nema ništa što nisam od njega primio. I ja priznajem da je on moj Gospodar, cilj moje čežnje. Ne preostaje mi ništa drugo nego pasti pred njim na koljena diveći mu se i klanjajući.
U klanjanju se više ne vrtim oko sebe i svojih problema, nego pokušavam gledati jedino na svoga Boga. Zaboravljam sebe jer me je Bog zahvatio potpuno, jer mi je on jedini važan. Paradoks je da u zaboravljanju sebe postajem sasvim prisutan, sasvim pravi, sasvim Ja. Tu se ne bavim nikakvim problemima, ni ljudima, tu me Bog ispunjuje potpuno. U klanjanju se krije čežnja da se konačno oslobodim sebe, da budem slobodan od neprestane vrtnje oko sebe, od želje da sve bude usmjereno na mene, da posvuda hoću imati nešto za sebe. Zaboravljajući sebe ja sam potpuno slobodan, sasvim zahvaćen Bogom. Sada ništa drugo nije važno. Moji problemi nisu više važni, ni moja krivnja, ni moje psihičko stanje. Vrijedi jedino Bog. Georges Bernanos reče jednom da je velika milost prihvatiti sama sebe. Mi znamo da za to trebamo čitav jedan život. Ali milost nad milostima, veli on, jest moći sama sebe zaboraviti. Kad sama sebe zaboravim, ja sam postao potpuno slobodan od sebe. Ali to ne mogu učiniti sam, nego jedino ako me zahvati Bog i ako pustim da me moj Bog zahvati. Kad mi Bog dođe tako blizu da vrijedi još jedino susret s njim, tada splasne često toliko nametljiva blizina ljudi koji od mene nešto hoće, ili blizina briga i problema koji me tište. Kad Božja prisutnost sve ispuni, u meni ništa drugo više nema mjesta, nada mnom više ništa drugo nema nikakve vlasti.
Zaboravljajući sebe ja se smirujem, tu prestaje buka mojih misli i osjećaja. Tu sam konačno prispio, tu sam nakon duga traženja konačno doma. Biti doma moguće je jedino ako padnem na koljena pred tajnom. Klanjanje je iskustvo zavičaja. Kad pred tajnom Boga padamo na koljena, mi smo uistinu prispjeli. U našoj duši postaje tada mirno, tu osjećamo da je naša najdublja čežnja ispunjena, da smo konačno našli pred čime možemo pasti na koljena. Jer čovjek čitav svoj život traži onoga pred kime može pasti na koljena, koji vezuje sve njegove snage i ispunjuje sve čežnje i potrebe. Prauzor takva klanjanja jest poklon mudraca koji slušaju čežnju svoga srca, zvijezdu koja je zasjala na nebu njihova srca, i koji su sada pošli potražiti božansko dijete. Oni idu zapletenim putovima da bi konačno ušli u kuću u kojoj mogu biti uistinu kod kuće, u kuću u kojoj stanuju Marija i dijete. Ulaze i na koljenima se klanjaju božanskome djetetu. Otvaraju svoje blago, zlato kao znak njihove ljubavi, tamjan kao znak njihove čežnje i smirnu kao znak njihovih boli. Umjetnici su mudrace uvijek prikazivali kao tri kralja. Jedan je star, drugi mlad, treći crn. Kralj je slika cjelovita i lijepa čovjeka, koji gospodari sobom i nad kojim ne vlada nitko, koji je mudar i zna za tajne života. Broj tri upućuje na to da sve snage u nama nalaze svoj cilj samo u klanjanju. Mlado i staro, ali i crno kao slika vlastite sjene, moraju pasti na koljena pred božanskim djetetom da se preobraze i otkupe.
Klanjanje se ne događa u glavi, nego čitavim tijelom. Pragesta klanjanja je prostratio u kojoj se čovjek potpuno baca pred Boga. Ali mi se također klanjamo kad se pred Njim naklonimo, ili kad pred njim sjedimo, ili prema njemu ispružimo otvorene ruke. Klanjanje u svakome slučaju sili na to da ga izrazimo i tjelesno. Sve snage u nama hoće biti povezane. Tijelo je pomoć da se i naš duh smiri, da se sve u nama sabere u gestu i usmjeri prema Bogu. Klanjanje znači da sam potpuno vezan na Boga, da u meni više nema nikakvih privatnih prostora u koje se povlačim da bih se predao svojim dnevnim snovima, u koje ne puštam nikoga ući, ni Boga. Klanjanje znači biti potpuno vezan na Boga, biti kao cjelovit u odnosu prema Bogu. Tada se ne trebamo plašiti kojekakvih misli i osjećaja u sebi. Važno je jedino da je to vezano na Boga i njime obuhvaćeno. Ako se sve stavlja u susret s Bogom, tada sve u nama postaje životno, sve postaje preobraženo. Odaje koje pred Bogom zatvaramo, zatvorene su i pred nama. Mnogi kršćani žive s mnogim zaključanim i zatvorenim sobama. Njihov život je reduciran, odvija se u malo prostorija njihova tijela. Susret s Bogom u klanjanju hoće otključati sve prostorije u nama i u njih pustiti ljubeći i oživljujući Božji pogled.
Klanjanje
Klanjanje se latinski kaže adoratio, a znači zapravo: ispružiti ruku na poljubac. Klanjanje se dakle sastoji u tome da se ruku prinijelo do usta i Bogu ili caru, komu se već klanja, poljubilo ruku. Ovo izvođenje pokazuje da klanjanje ne znači samo pasti ničice i zaboraviti sebe, nego i intimnost. Gesta poljupca koju se inače pokazuje samo ljubljenomu, primjenjuje se prema Bogu. Najdublja čežnja za nježnim dodirom u poljupcu od strane ljubljenoga upravljena je Bogu. Tako je klanjanje intiman susret s Bogom: ja preda nj stavljam svoje najintimnije čežnje i potrebe, vjerujući da će ih ispuniti.
Klanjanje u kršćanskoj tradiciji najčešće je euharistijsko klanjanje. Mi se klanjamo prisutnomu Isusu Kristu u pretvorenu kruhu. Euharistijsko klanjanje je nastalo kad su u srednjemu vijeku euharistijska slavlja izgubila za pučku pobožnost svoje značenje. Budući je prizor liturgije postajao sve nerazumljiviji, narod je tražio sliku za razmatranje, pred kojom bi mogao slaviti liturgiju srca umjesto liturgije klerika, što je Euharistija sve više postajala. Liber Graduum, sirijska knjiga iz četvrtoga stoljeća govori o tri načina liturgije: «u zemaljskoj crkvi postoji vidljiva liturgija, u srcu nevidljiva, u nebu liturgija koju slavimo pred Božjim prijestoljem». (24) Euharistijsko klanjanje ispunjuje potrebu za liturgijom srca u kojoj svaki vjernik može slaviti svoju liturgiju šuteći, «prinošenje srca», «tajna molitva srca, koje se lancem privezalo uz Gospodina i neprestano se njime bavi» (Louf 137). U Euharistiji slavljena liturgija treba liturgiju srca. U svetištu srca dodirujemo nebo, sjedinjujemo se s Isusom Kristom. Tako kaže Izak Sirac: «Požuri se ući u svadbenu odaju svoga srca. Ondje ćeš naći nebesku svadbenu odaju. Jer obje odaje tvore jednu jedinu, i kroz jedna te ista vrata tvoj pogled prodire u obje. Ali stube koje se uspinju u carstvo skrivene su u najdubljoj intimi tvoga srca.» (Louf 137)
Molitveno zadržavanje pred pretvorenom hostijom sigurno ne odgovara biblijskomu shvaćanju Euharistije, ali je ipak legitiman izraz naše čežnje da smo uz Gospodina i da se s njime sjedinjujemo u ljubavi. Ali pritom klanjanje nikada ne smije izgubiti svoju nutarnju povezanost s slavljenjem Euharistije. Ono je nastavljanje zajedničke liturgije u liturgiji srca.
Euharistijsko klanjanje ima različita značenja. Bitan vidik jest motrenje. Hostija i pokaznica koja ju pokazuje centrirane su na središte. Sama hostija je okrugla. Promatrajući ju postajem sav u sebi zaokružen i cjelovit. A pokaznica u svojoj centriranosti na okruglu hostiju sređuje nešto u meni, kad sam sav oko i gledam ju. Klanjanje je povezano s gledanjem. Gledam pokaznicu i pretvorenu hostiju. Ne promatram izvana, nego gledam kao kod mandale-slike kod koje više nema razmaka između onoga koji gleda i onoga koga se gleda. Njih dvoje postaju jedno, stapaju se u trenutku gledanja. Tako me poklonstveni pogled na Krista u okrugloj hostiji preobrazuje.
Ovo gledanje mi otvara pogled za čitavu stvarnost. Hostija je kao prozor kroz koji mogu stvarnost svoga života vidjeti u novome svjetlu. To što je u hostiji preobraženo, najnutarnjija je stvarnost čitava svijeta. U Kristovu očovječenju svijet je već preobražen, tu je sve već obasjano njegovim svjetlom. Pretvorba je u mome srcu. Hostija mi pokazuje istinu moga srca. Tu nisu samo misli koje mudruju i srde se, nisu samo osjećaji straha i briga, nego je tu već Isus Krist koji je preobrazio i moje srce. On je najdublje središte moga srca. U pogledu na hostiju ja spoznajem svoju vlastitu tajnu. I spoznajem tajnu svoje braće i sestara. Ljude više ne gledam naočalama svojih projekcija, nego naočalama hostije koja mi u njima pokazuje Isusa Krista kao njihovu najdublju tajnu. U svakome čovjeku susrećem Krista. Pogled na hostiju daje mi otkriti Krista u ljudima. I tako me hostija pomiruje s mojom braćom i sestrama, daje mi nadu za njih, i budi u meni ljubav prema njima. Pogled na hostiju daje da gledam drukčije i čitav svijet, stvorenje, političku stvarnost. Posvuda nailazim na Isusa Krista kao najdublji temelj. Svijet je u biti već preobražen i ispunjen i prožet Isusom Kristom. Kroz površinu političkih i društvenih realnosti spoznajem u pogledu na hostiju pravu tajnu svijeta: Isusa Krista, Prvorođenoga svega stvorenja. «Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno.» (Kol 1,16)
Preobrazbu svijeta po Isusu Kristu otkrio je Teilhard de Chardin u klanjanju. Kad u jednoj seoskoj crkvi gleda hostiju u pokaznici, ima dojam «da se njezina površina širi kao uljna mrlja, ali da se razumijemo, mnogo brže i sjajnije. U početku sam vjerovao da sam jedini koji je ovu preobrazbu opazio; i činilo mi se da napreduje ne budeći nikakvu čežnju i ne nailazeći ni na kakvu zapreku. …Tako me je obavila, usred velikog uzdaha koji podsjeća na buđenje ili jauk, rijeka bjeline, prešla je preko mene i preplavila sve stvari. … Bilo je kao da neka mliječna jasnoća rasvjetljuje univerzum iznutra. Činilo se da je sve oblikovano iz jedne te iste vrste rasječena mesa ispunjena svjetlošću… Tajanstvenim širenjem hostije svijet je dakle bio ražaren – u svome totalitetu, sličan jednoj jedinoj velikoj hostiji.» (25) I Teilhard shvaća kako svjetlo hostije prožima čitav svijet, ispunjuje ga i preobrazuje ljubavlju Isusa Krista: «Od trenutka do trenutka oblikovale su se svjetlucave kapljice čista metala na nutarnjoj površini bivstvujućih i padale u središte duboka svjetla gdje su se gubile; - a istodobno se isparavalo nešto troske. Na području ljubavi događala se transformacija, širila se, čistila, skupljala svu snagu ljubavi koja održava svemir.
Klanjanje
str. 1 str. 2 str. 3
Ovo sam mogao vidjeti to bolje, kako je u meni kao i u svemu drugome djelovala snaga: bijelo svjetlucanje postalo je aktivno! Bjelina je trošila sve iznutra! – Ona se, na putovima materije, uvlačila do u najdublju intimu srca – širila se do rasprsnuća, samo da u sebe upije supstancu svojih nagnuća i svojih strasti. A sada, kad je zagrizla u njih, povukla je nepobjedivo svoje slojeve, natovarena najčišćim medom svake ljubavi, u svoje središte.» (Teilhard 57 i dalje)
Hostija dakle daje da njezino svjetlo padne na čitav svemir. Sve gledamo u njezinu svjetlu prožetu Kristom. Krist je prava esencija kozmosa, njegova ljubav je njezina prava pokretačka snaga. «On je prije svega i sve stoji u njemu… on je Početak… Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu… izmiriti sa sobom sve…» (Kol 1,17-19)
Za Teilharda stoga tiha i samotna molitva pred pretvorenom hostijom nije ništa strano svijetu, naprotiv, molitva preobrazuje svijet, budi sve oko nas na život. Ovako piše Teilhard:
«Hoćemo li da se oko nas zgusne božanska atmosfera? Onda gajimo i revno hranimo sve snage sjedinjenja, čežnje, molitve koje nam nudi milost. Božansko svjetlo će već kroz našu sve veću prozirnost koja nas svagda pritišće, snažnije prodrijeti.» (Louf 155)
Pogled na hostiju daje nam posvuda u svijetu prepoznati Krista. Ovo gledanje nam dariva nadu za čitav svijet. Mi ćemo naš svijet promatrati očima pouzdanja, ne isključujući ružičastocrvenim naočalama sve negativno, nego gledajući kroz hostiju na pravi Temelj svijeta. I ondje ćemo otkriti Krista kao pratemelj svega bitka. Tako euharistijsko klanjanje nikada nema samo individualni karakter. U njemu gledamo na čitav svijet, na ljude oko nas i na kozmos s mnoštvom zviježđa i sunčevih sustava. Mi smo prilikom klanjanja na bilu vremena, u srcu svijeta, na razvodnome mjestu kozmosa. U najdubljoj nutrini svijeta gledamo na pretvorenu hostiju i znamo da je ona uistinu pratemelj, srce svih stvari, da je ispod površine sukoba i borbi Krist kao središte koji je već preobrazio temelj, a sada želi prožeti čitav svijet bljeskom svoje božanske ljubavi.
Euharistijsko klanjanje je osobni susret s Isusom Kristom, koji je u hostiji prisutan kao onaj koji se predaje za nas. U Euharistiji smo slavili Isusovu smrt i uskrsnuće. Krist se u svojoj smrti predaje za nas, a u svome je uskrsnuću prisutan za nas kao onaj koji je pošao k Ocu i nama ondje pripravio mjesto. U euharistijskoj prisutnosti dolazi Krist iz kuće Očeve, ne napuštajući ju, u našu kuću. Posjećuje nas kao onaj koji dolazi od Oca. (26) I dariva nam sebe. Hostija je slika Krista koji se za nas predaje na križu. Klanjanje znači susresti Isusa Krista koji se za mene osobno predaje, koji me tako ljubi da je umro za mene. Klanjanje je razmatranje u šutnji Isusova predanja na križu koje smo slavili u Euharistiji, u stanovitome smislu meditativni nastavak euharistijskoga slavlja. U Isusovoj ljubavi koja je dohvatljiva i vidljiva u kruhu mogu se izliječiti naše rane, tu dobivamo jedan drugi pogled na našu samoću, za naše tjeskobe, za našu srdžbu. Gledamo onoga koji nas ljubi. Ne moramo ništa činiti, nego gledati. Onako kao seljak koji je župniku Arškomu odgovorio na pitanje što to čini čitav dan u crkvi: «Ja motrim njega a on motri mene. To je dostatno.» U hostiji gledam onoga koji me ljubi. A mene gleda Isus Krist s križa, s kojega hoće sve privući k sebi. To je pozivajući pogled njegove ljubavi, pogled koji privlači i ozdravlja, pogled koji mi omogućuje prihvatiti sama sebe unatoč mojoj krivnji. I krivnja je obuhvaćena pogledom onoga koji se za mene predao na križu.
Što više gledam Krista, to više dolazim u dodir sa svojim vlastitim bićem. Što mi je prisutniji Kristov Ti, to i ja postajem prisutniji. U tihome gledanju na Gospodina prisutna u hostiji dovršava se ono što Martin Buber piše o susretu: tu postajem Ja po Ti, tu u susretu s Kristom nalazim sebe. Tu se moje srce kod Krista može smiriti. Tu osjećam da jednostavno smijem pred njim biti, a da ništa ne moram niti trebam. Smijem jednostavno biti. Dobro je tako. Dostatno je biti pred njim, bez određene namjere kao u prijateljstvu. Gledam na Isusa Krista koji me ljubi, koji me oslobađa za moje vlastito središte; on me privodi istini, on sređuje sve u meni prema pravome središtu, prema Bogu. Sve strano i otuđeno u pogledu na njega potiskuje se na rub. Prosijava pravo biće. Ja dolazim u dodir sa svojom pravom jezgrom, s onom slikom koju si je Bog o meni načinio. Tako u klanjanju mogu do kraja živjeti svoju čežnju za istinom. U pogledu na Krista u okrugloj hostiji sve u meni postaje okruglo, sve centrirano prema pravome središtu, prema Bogu, po kome i u komu tek nalazim svoju istinu, istinu koja oslobađa.
Klanjanje kao zaboravljanje sama sebe i kao čisto gledanje na Gospodina prisutna u hostiji konkretan je način kontemplacije. Contemplatio kao čista šutnja pred Bogom može se vježbati na različite načine; može se postići preživanjem riječi Pisma (ruminatio), Isusovom molitvom, pažnjom na disanje i silaženjem na dno duše. Ali se može izraziti i u obliku klanjanja. Klanjanje stoga nije sekundaran oblik kršćanske pobožnosti, nego legitiman način kontemplacije. Potreba mnogih ljudi za klanjanjem pokazuje da tradicija euharistijskoga klanjanja dotiče jednu čovjekovu stranu koja mu čini dobro. Euharistijsko klanjanje uključuje oko u kontemplaciju. Tako je ono za mnoge dobar put u susretu s Isusom Kristom i po njemu, slici nevidljivoga Boga (Kol 1,15), s vječnim Ocem.
Klanjanje je u Tradiciji često povezivano sa štovanjem Srca Isusova. Otuda dobiva susret s Isusom Kristom u hostiji opet jednu drugu obojenost. Susrećem Krista s probodenim Srcem. Krist je pustio da bude za nas ranjen da se ne bismo slomili u svome životu. I dao se za nas probosti da bude otvoren za sve nas. «Otvor srca je predanje najintimnijega i najosobnijega na javnu uporabu; otvoreni i ispražnjeni prostor je pristupačan svima.» Tako Hans Urs von Balthasar opisuje tajnu otvorena Srca. (27) Isusovo Srce stoji otvoreno za sve nas. Mi možemo ući u njegovo najintimnije područje. Smijemo se skriti u njegovoj ljubavi. Tako intimnost klanjanja, koja se krije u riječi adorare, dolazi u štovanju Srca Isusova do punine. Tu se stvarno radi o intimnoj Isusovoj ljubavi koji za nas otvara svoje Srce da bismo ušli u njegovu intimnost i u njoj ozdravili.
Srce je prariječ, praslika. Označuje najdublju intimu čovjeka, označuje čovjeka ukoliko može osjećati i ljubiti. Otvoreno Kristovo Srce je prema Ivanovu Evanđelju izvor iz kojega se Duh Sveti izlijeva na čitavo čovječanstvo. Isus je za vrijeme svoga života ozdravio samo one ljude, i samo onima pokazao svoju Slavu, koji su ga vidjeli i dodirnuli. U smrti je Isusovo djelovanje postalo neograničeno na čitav svijet. Tu se izlijeva Isusov Duh na sve ljude koji su spremni vjerovati. Čitavo Ivanovo Evanđelje doseže svoj vrhunac u prizoru kad vojnik kopljem probada Isusov bok. To je trenutak u kojemu se Krist proslavlja i njegov Duh izlijeva na sve ljude. Prilikom svadbe u Kani su šest vrčeva vode koji se pretvaraju u vino. Naš život je postao bez okusa kao voda. S vodom nije moguće slaviti slavlje, tu ne može ništa odozgor ući u naš život. Po Božjemu očovječenju u Isusu Kristu naš život je postao vino, dobio je jedan drugi okus, jer sam Bog s nama svadbuje i s nama se povezao. Na križu se sada otvara sedmi vrč, koji na sve nas izlijeva Božju ljubav i slavu, sada život sviju nas postaje nov, postaje vječnim blagdanom uskrsnuća. U razgovoru sa Samarijankom o šestome času, dakle u trenutku kad se probada Isusov bok, Isus obećava vodu koja može utažiti najdublju čovjekovu žeđ, žeđ za životom. On ovu životvornu vodu izlijeva u svojoj smrti na ljude. Tada teku krv i voda iz njegova boka. To je voda Duha Svetoga, koja taži našu žeđ, jer je izraz najdublje Isusove ljubavi. Isus za nas predaje sve da bismo živjeli iz njegova izvora. Isus ispunjuje i drugu žeđ Samarijanke, žeđ za ljubavlju. Imala je šest muževa, ali svi oni nisu mogli utažiti njezinu čežnju za ljubavlju. Isus je sedmi muškarac koji ju može istinski ljubiti jer ima Srce koje se otvara, Srce iz kojega struji njegova ljubav. Kad u klanjanju motrimo na ovo Srce, i iz naše će nutrine poteći rijeke žive vode. Tako nam je obećao Isus: «Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: 'Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!' To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen» (Iv 7,37-39). Tako nam Ivanovo Evanđelje pokazuje uvijek iznova na probodeno Isusovo Srce kao izvor svega spasenja, kao izvor vječnoga života, života koji se adekvatno opisuje kroz sedam znamenja njegovih čudesa.
Jedna stara rečenica glasi: Cor patet quia patiens. Isusovo Srce stoji otvoreno za nas, jer trpi, jer pripušta bol. Samo onaj tko je ranjiv, može ljubiti. Samo ranjeni liječnik može ozdravljati, kažu Grci. Jer Isus za nas trpi, njegovo Srce stoji za nas otvoreno, zato na njemu možemo ozdraviti. U romanu «Svršetak jedne afere» govori Graham Greene o Sari kao ženi koja koleba između ljubavi prema svome mužu Henryju i Bendrixu, svomu ljubavniku. Ne želi izgubiti ni svoga muža ni Bendrixa. Konačno oboli i na bolesničkoj postelji shvati da je sve radila krivo, ali u probodenu Isusovu Srcu prepoznaje i mogućnost jedne druge ljubavi. Kaže: «Dragi Bože, pokušala sam ljubiti a sve sam potpuno upropastila. Kad bi mogla ljubiti Tebe, znala bih, kako moram ljubiti druge… Vjerujem da si umro za nas. Vjerujem da si Bog. Nauči me ljubiti: moja bol me ne pritišće. Njihova je bol ta koju ja ne mogu podnijeti. Neka moja bol traje i dalje, ali njih ozdravi od njihove. Dragi Bože, kad bi na trenutak sišao sa svoga križa i meni dopustio da stupim na Tvoje mjesto. Kad bih mogla trpjeti kao što Ti trpiš, mogla bi i ozdravljati kao ti.» (28)
Graham Greene opisuje time tajnu Isusova Srca. Kad obavljamo euharistijsko klanjanje, neka to bude ono mjesto na kome bismo od Isusa Krista naučili ljubav koja može trpjeti a time ujedno i liječiti. Tako klanjanje nije nešto čisto privatno, nego uživljavanje u jednu drugu ljubav prema našim bližnjima. Mogli bismo u ovo probodeno Srce staviti sve ljude koji su nam na srcu. I mogli bismo, gledajući ovo samo probodeno Srce, otvoriti svoje srce da može ljubiti i ozdravljati ljude koje iz dana u dan susrećemo. Tradicija je odnos klanjanja prema ljudima oko nas izrazila mišlju o zadovoljštini. Danas nam je ovo teško zamisliti. Ali to ne znači da za druge možemo činiti zadovoljštinu, nego da ih stavimo u ljubav Isusa Krista, u otvoreno Srce koje jedino može ozdraviti i u kojemu je veća i jača ljubav od svake ljudske krivnje.
U susretu s ranjenim Srcem mogu pronaći i put da se drukčije odnosim prema svojim ranama. Ta ja bih najviše volio da više ne osjećam svoje rane. Želio bih osloboditi ih se. Da me više ne bole. Pokušavam ih tako zacijeliti molitvom ili psihološkim tehnikama, da više ne ostavljaju nikakva traga, da njihovi ožiljci potpuno iščeznu. Istodobno osjećam da to ne ide, da sam unatoč tomu još uvijek osjetljiv. Uvijek iznova bivam pogođen na svojim osjetljivim mjestima i rane se ponovno otvaraju. Isusovo Srce mi pokazuje jedan drugi put. Uopće nije toliko važno da mi rane zacijele. One se moraju preobraziti. Rana može i za mene postati izvorom života. Ako se pomirim sa svojom ranom, ona može tada postati mjesto na kojemu me Bog uvijek iznova dodiruje. Moram se dakle osloboditi pritiska da više ne smijem osjećati svoje rane. Smijem ih osjetiti. Smije boljeti, ja smijem kod kritike biti povrijeđen, iako sam davno uvidio kakvi se tu mehanizmi odvijaju. Ako se pomirim s time da sam još uvijek osjetljiv, ranjiv i uvrjedljiv, tada mogu upravo na tim osjetljivim mjestima iskusiti Boga kao onoga koji me dodiruje, koji me podsjeća na to da je samo on moje spasenje. Tako je i za Jakova rana (iščašen kuk na kojemu ga je Bog dotaknuo) znak sjećanja na onaj noćni susret s Bogom.
Kad osluhnem u svoju ranu, osjetit ću u njoj duboku čežnju za ljubavlju. Kad ovu čežnju stavim pred probodeno Isusovo Srce, bol doduše neće prestati, ali će se preobraziti, postat će trpljenje koje može ozdraviti i druge, kako je to poželjela Sara. Naše rane mogu postati ne samo dodirne točke Božje ljubavi prema nama, nego i izvorom života za druge. Pitanje je, gdje stvarno i djelotvorno pomažemo drugima. Pomažemo li im ondje gdje smo jaki i dajemo im dobronamjerne savjete, ili im, naprotiv, ne pomažemo ondje gdje puštamo da uđu u naše rane? Ako se ne ljutim neprestano zbog svoje osjetljivosti, nego se pomirim s njom, ona može postati blagoslov za druge. Tada se neću povrijeđen povući kad uvrjeda zaboli, i neću grditi sebe što sam još uvijek toliko ranjiv, nego ću se u svojoj uvrjedi i svojoj nemoći okrenuti k Bogu. Bog može preobraziti moju osjetljivost u izvor života iskazujući mi po njoj svoju milost koja jedina može ozdraviti. Osjećam svoju nemoć, ali osjećam i braću i sestre. I zato mogu zaista viknuti iz dubine svoje nemoći i držati se skupa sa svojom braćom i sestrama u ljubavi probodena Srca. Ukoliko sve, koji su nam na srcu, držimo u otvorenu Isusovu Srcu, možemo za njih crpiti nadu. Mi osjećamo da je ovo Srce otvoreno i za njih i da želi sve nas preobraziti da bi se držalo u našemu otvorenu i ranjenu srcu u naše vrijeme i doprlo do ljudi koji ne nalaze put do svetohraništa. Klanjanje nas hoće preobraziti. Mi smo pokaznica, jer u nama prebiva Isus Krist. I mi moramo ovu pokaznicu iznijeti u svijet. Pokaznica mora pokazati dvoje: okruglost hostije, to što je u nama po Isusu Kristu postalo cjelovito, Isusovu ljubav koja se predaje i ozdravlja, i ranu koja je otvorena, koja može trpjeti i time ozdraviti. Najljepša molitva, koju možemo u klanjanju iznijeti pred Boga, jest molitva koju su molila ona trojica lübečkih kapelana prije svoga smaknuća u Trećemu Reichu. «Gospodine, evo mojih ruku. Stavi u njih što hoćeš. Uzmi što hoćeš. Povedi me kamo hoćeš. U svemu budi volja tvoja.» Klanjanje je predanje Bogu, predanje koje se hoće ostvariti u konkretnoj svakodnevici. Ono je susret s Kristom koji se predao za mene, da i ja u predanju svoje ljubavi iskusim njegovu ljubav u sebi i predam ju dalje ljudima koji na mene čekaju.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
