|
Čitanje iz Evanđelja po Mateju:
Tada pristupi k njemu Petar i reče: "Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?" Kaže mu Isus: "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam." "Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: 'Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.' Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti." "A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' 29Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.' Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga." "Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu."
(Mt 18, 21-35)
---
Tekstovi iz Svetoga pisma odabrani za ovu nedjelju bave se pitanjem praštanja. Tako su odabrani da se glatko nadovezuju jedan na drugoga, kao da je riječ o jednome jedinome tekstu. A svi vode glavnome zaključku: moje opraštanje drugima i Božje opraštanje meni najuže su povezani, štoviše, neodvojivi. I jedno i drugo opraštanje je važno, prevažno u čovjekovu životu. Zato danas želim razmišljati o tom bitnom pitanju i dopustiti Bogu da me pouči kako da primim oproštaj i opraštam.
Zašto je čovjeku potreban oprost? Je li meni potreban? Možda smatram, kao i mnogi drugi, da nemam grijeha i da mi Bog nema što oprostiti? Često se čuje, osobito u razgovoru o ispovijedi: ja nisam nikome ništa ružno napravio ni rekao - nemam što ispovijedati. Osoba koja to kaže obično ne laže svjesno, ona je uvjerena u istinitost svojih riječi. Ipak, svi oni koji je poznaju dobro znaju da to nije istina. Ako na duši i nema težih grijeha, posve je sigurno da su joj se tijekom života dogodile manje ili veće pogreške prema Bogu, sebi i drugima.
Bezgrešnih ljudi nema. Bez grijeha je samo Isus, pravi Bog i pravi čovjek. Od istočnoga grijeha, one ranjenosti ljudske naravi zbog koje nismo sposobni ostati potpuno slobodni od grijeha a koju svatko od nas nasljeđuje još od pada prvih ljudi, bila je izuzetnim Božjim zahvatom oslobođena i Marija, Isusova Majka, da bi bila dostojna nositi to posebno dijete i ispuniti Božji plan s njime. Svi mi ostali grešni smo; to znači: slobodu koju nam je Bog dao da bismo se mogli slobodno opredijeliti za ljubav, za dobro, plemenito, velikodušno i čisto, mi katkad zlorabimo i umjesto toga izabiremo ono što nije dobro, što je protivno zakonu ljubavi.
Katkad to ne činimo namjerno ili svojom voljom, ili je pak riječ o vrlo malim stvarima. Tada činimo laki grijeh. U suprotnom, teški. Čovjek katkad nije siguran je li nešto teški ili laki grijeh. A katkad misli da i nema grijeha. Zašto je to tako? Psihologija može pružiti objašnjenje. Čovjek ima potrebu o sebi imati dobro mišljenje, pozitivnu sliku o sebi. Do određene mjere to je poželjno i zdravo, ali s time se može i pretjerati. U nemogućnosti da se nosi sa svojim slabostima, čovjek može samoga sebe toliko zavaravati da na koncu stekne potpuno iskrivljenu sliku o sebi, potpuno drukčiju od one koju o njemu imaju osobe koje ga poznaju.
Psiholozi kažu da je za čovjekovo mentalno zdravlje bitno je da je slika o sebi usklađena s realnošću. Ako je veliki nesrazmjer između stvarnosti i slike koju o sebi imam, dolazi do problema, bilo da o sebi imam predobro ili preloše mišljenje. U kršćanstvu se realna slika o samome sebi naziva poniznost. Ponizan čovjek realno vidi svoje dobre strane i svoje slabosti i pogreške. Ne zavarava samoga sebe, ne zatvara oči pred svojim manama, ali ni talentima.
Nije lako postići tu realnu sliku o sebi, poniznost. Svi donekle 'muljamo' sami sebi i opravdavamo se pred sobom (a pred drugima još više). Tek u svjetlu Božje milosti mogu na ispravan način doživjeti sebe, a onda i prihvatiti sebe sa svim svojim osobinama, dobrim i lošim. Tek nakon toga mogu dopustiti Bogu da me mijenja. Zato one osobe koje tvrde da nemaju grijeha jednostavno ne poznaju same sebe, a obično to znači da nisu upoznale Boga, koji bi im pomogao da se suoče sa svojom nesavršenošću. Bez Boga je to mučno i bolno, pa ljudi bježe od toga. Ako ih želimo upozoriti na njihove pogreške, potrebno im je pomoći da susretnu Boga.
Nije dovoljno biti svjestan svoje grešnosti. Čovjek koji je svjestan da griješi, a ne poznaje Božju ljubav, ne može se nositi sa svojim grijesima (upravo zato mnogi i bježe te 'farbaju' sami sebe). Njegovi ga grijesi pritišću, ubijaju u pojam. Krivnja koju osjeća izjeda ga iznutra, što može dovesti do psihičkih i emocionalnih poremećaja, pa čak i tjelesne bolesti. Ta osoba ne može samoj sebi pomoći i nalazi se u začaranome krugu krivnje i novih pogrešaka. Tek u susretu s Bogom, koji je sama ljubav, dobrota i praštanje, može čovjek doživjeti oslobođenje od svoje krivnje i unutarnje ozdravljenje.
Kad čovjek susretne Boga i u tome susretu upozna sebe, te dopusti Bogu da ga oslobodi krivnje u sakramentu oproštenja i dnevnim susretima s njime kroz molitvu, on je u stanju oprostiti i drugima sve ono što su oni iz svoje slabosti i nesavršenosti učinili loše protiv njega. Tada ću moći bolje shvatiti druge, upoznati ih kao osobe koje su također potrebne Božje pomoći i milosrđa, Božje ljubavi i oproštenja. Umjesto da ih mrzim i zamjeram im, poželjet ću da i oni susretnu Boga i u tome susretu dožive oslobođenje. Moj će se stav prema njima promijeniti; molit ću za njih, blagoslivljat ću ih, željeti im i činiti dobro.
Nažalost, mnogi ne prevale cijeli put praštanja i, samim time, ne dođu do potpunog unutarnjeg ozdravljenja. Zaustave se na pola puta. Neki ne povjeruju da im je Bog oprostio nego se, unatoč brojnim Božjim dokazima ljubavi i milosrđa, i dalje opterećuju krivnjom i samooptuživanjem. Drugi prihvate Božji oprost, ali, poput sluge iz Isusove prispodobe, nisu spremni jednakim milosrdnim pogledom promatrati svoje bližnje - imaju jedno mjerilo za sebe, a drugo za njih. Treći dožive oprost i oproste, ali nakon nekoga vremena zaborave osjećaj neizmjerne slobode koju praštanje donosi te ponovno upadnu u vrtlog krivnje, zamjeranja i nepraštanja. Nije dovoljno oprostiti jednom, nego svaki dan iznova, 70 puta 7, to jest, današnjim rječnikom, bezbroj puta, UVIJEK.
Sirah vrlo jasno dovodi u vezu opraštanje i ozdravljenje. 'Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje?', pita on. Rijetko je gdje tako izravno napisano da mržnja u srcu onemogućava Bogu da djeluje i iscijeli čovjeka. Ona je kao oklop izgrađen od čovjekove slobodne odluke da ustraje u mržnji i nepraštanju, oklop kroz koji Božja milost ne može prodrijeti. Ona u konačnici ne vodi samo u bolest, nego i u smrt duše - trajnu odijeljenost od Boga koja se obično naziva pakao.
Zato je važno uočiti i ovo: da mogu oprostiti drugima, moram najprije doživjeti Božje oproštenje, ali i suprotno je točno. Kako će Bog svojom ljubavlju i svojim milosrđem doprijeti do mojega srca ako je ono zabarikadirano u mržnju, nepraštanje i zlopamćenje?
Hoću li danas dopustiti Bogu da sruši svaku barikadu nepraštanja u mojemu srcu? Hoću li ga zamoliti da mi oprosti sve moje slabosti i grijehe, i moliti ga iskreno da oprosti svima koji su sagriješili protiv mene? Hoću li ga zamoliti da mi pomogne da svima od srca oprostim i da im iznova opraštam svaki dan?
Ostat ću kraće vrijeme u osobnoj molitvi.
Na kraju ovoga razmatranja zahvaljujem Gospodinu na svim primljenim milostima, a sve odluke koje danas donosim polažem u njegove svete ruke.
Slava Ocu...
|
Login
FAQ
Chat
Traži
LJUBAV PREMA BOGU