|
Dragi prijatelji,
pred nama je Božić i blagoslov naših kuća i domova. Kako je to danas, a kako je to bilo nekad? Rekli bismo da je nekad bilo ljepše. Posebno u vrijeme našeg djetinstva. Starimo? Ma neeee!
Odrastao sam na selu. Malo seoce, dvadesetak kuća. Sjeverozapadna Hrvatska. Blagoslov kuća redovito 5. siječnja. Kazasmo: na trikraljski post. Tradicionalni raspored.
Blagoslov je počinjao oko 10 sati ujutro. Snijeg do pasa. Virkali bi kroz poluzamrznite prozore do jednog ili drugog susjeda, pokušavajući odgonetniti s koje strane će doći "križari". Župnik, naš Francek, zvonar Štef i/ili neki od naših brojnih sjemeništaraca... "Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj", započinje molitvu naš Francek (Našeg smo župnika od milja zvali imenom. Tek u izravnom obraćanju oslovili bi ga sa "velečasni". Bio je običan čovjek. Jedan od nas. I zato smo ga voljeli i poštovali!) Na stolu upaljena svijeća i čaša blagoslovljene vode s grančicom crnogorice. Svi ukućani na broju. Neoprostivo je bilo i ogromna sramota da netko izostane. Župnik nam pruža metalno raspelo, a mi, svi redom, ljubimo raspelo i njime se prekrižimo. Naš Francek sjeda na ponuđen mu stolac... Riječ - dvije sa svakim ukućanom. Osobito nježno sa starima i djecom. Koju obavezno dariva sličicama svetaca. Kipecima. Uz rub stola postavljena je novčanica. Nevelik apoen. Ono što je prethodne godine bilo ispod slame na stolu. Zvonar neprimjetnim pokretom kupi taj naš prillog. Bez riječi, bez komentara. Nitko nije tražio, propisivao iznos. Darivali smo od srca iz našeg vrlo skromnog obiteljskog proračuna. To je bio dar. U punom smislu te riječi.
Nešto kasnije, zasnovavši obitelj, dočekujemo prvi blagoslov domova u velegradu. Dolazi nam vlč. Zvonko. Sam. Na ulazu stavlja štolu, moli (dijeli) blagoslov... Molimo ga da sjedne, prezalogaji, popije čašu našeg domaćeg vina na koje smo tako ponosni. Dobra berba i uspio proces proizvodnje. Srdačan i opušten razgovor. Ljudski topao. Na rastanku mu predajemo kovertu. Zatvorenu i neobilježenu. S našim obiteljskim darom. "Neeee, pa vi se kućite!", brani se župnik. Tek nakon izrazitog inzistiranja prihvaća.
Ja sam mali Hrvat. Rođen sam u Hrvatskoj i nemam druge niti rezervne domovine. Hrvat sam po nacionalnosti, a ne po zanimanju. To sam bio do devedesetih i danas. Rođen sam kao katolik, odgojen i odrastao sam kao katolik. Vjera je za mene način života, a ne način pokazivanja. Istina, a ne licemjerje. Do sada sam promijenio više od deset župnika i kapelana. Ne svojom krivnjom. Sve dekretom nadbiskupa. I nikada, nikada mi nitko nije propisivao da moram dati ovoliko ili onoliko. Ovo ili ono. Na ovaj ili onaj način. Pa sam davao koliko i kako sam mogao. Nikada nitko nije sa oltara tražio novce. Nije žicao. A župa je napredovala, materijalno i duhovno. Gradila se građevinski i izgrađivala duhovno i ljudski. Jedan je župnik, koji je inače najviše napravio u materijalnom smislu, na kraju svake mise zahvaljivao svima koji su na bilo koji način pomogli župi. Nebitno jesu li to učinili molitvom, radom ili novčanom donacijom...
Kakva su vaša iskustva?
|
Login
FAQ
Chat
Traži
