www.tebe-trazim.com

Kontemplacija kao oblik molitve

Neprestano ponavljanje imena Isusova omiljeli je način molitve grčkih i ruskih pravoslavnih kršćana koji u tom načinu molitve nalaze čvrst temelj molitvenog života, kao i duhovnog života općenito.

Ovaj oblik molitve zaintrigirao me i nakon što sam pročitala knjigu "Ispovijesti ruskog hodočasnika"... pa me zanima:

Što mislite o toj molitvi i prakticirate li ju??

Kod mene je situacija ovakva...

Kako općenito ne volim zatrpati ni sebe ni drugima gomilom riječi, tako ni u molitvi ne koristim puno riječi...
I stoga mi je jedan od najdražih oblika molitve upravo izgovaranje imena ISUS u inačicama JESHUA ili EMANUEL.
No, ja to ponekad govorim samo u mislima, dakle ne izgovaram naglas ili - ovo mi je najljepše i najdraže - PJEVAM - tiho, glasno ili mi tek duša pjeva pjesmu "Isus, umro za nas je...Emanuel.... Isus...i uskrsnuo...."
Vjerujem da znate tu pjesmu, njen se glavni dio sastoji od ponavljanja imena Isus ili Emanuel na za mene predivan način, možda najljepši koji sam ikad čula...

Nijedna mi molitva ipak nije draža negoli samo ime Isusa... Za mene je to molitva preko koje Ga najviše upoznajem i osjećam..., a i djeluje na mene trenutačno, odmah - odmah je sve u redu..i uvijek se sjetim kako će se pred imenom Isus prignuti svako koljeno...

Također jako volim kao molitvu pjesmu "Tvoja krv što čisti nas...čini nas bijeljim nego snijeg...Moj Isus, moja ljubav..moja ljubav...moje sve.."

Dakle, ime ISUS i NJEGOVA KRV meni su najdjelotvornije molitve, najnježnije, najsnažnije i djeluju iste sekunde!

To pjevušim dosta često i zaista vidim da je to najljepši i najblagotvorniji lijek na koji sam do sad naišla.

Nekako kad počnem moliti razne druge molitve s puno riječi, osjećam da previše govorim... I ne uspijevam postići brzo ni mir ni povezanost ni tako jak osjećaj svjesnosti Isusove prisutnosti kao što je to kroz pjevušenje tijelom i dušom imena Isus ili Njegove Krvi...

Najdublja molitva, osoban razgovor s Bogom, traje desetak minuta, a poslije nje osjećaš se potpuno nov, pun snage, gledaš drugim očima, u tebi kuca novo srce, mijenjaš se iznutra, neopisivo iskustvo...

Samo, tko želi naučiti kontemplaciju, najbolje neka ide na seminar kod vlč. Sudca. Kaže on da kontemplaciju može podučavati samo osoba koja je barem 10 godina u tom obliku molitve. Njega je naučio jedan redovnik Kartuzijanac (najbliži samostan je u Sloveniji). To je jedan od najstrožih redova i mislim da su sada potpuno ukinuli kontakt s vanjskim svijetom.

kako god se zvalo..evo ovako ja ponekad molim..kad imam vremena i kad sam sama..
legnem na leđa..(a zbog kičme ležim) ..zažmirim..molim se..npr. Oče naš..i onda se toliko opustim da tijelo više ne osjećam..
ruke prekrižim na prsima..
i onda govorim svom Gospodinu...i molim Ga i zahvaljujem Mu..i molim Ga da mi oprosti sve moje grijehe i propuste...a i On meni govori....
i ostanem tako vremenski po 10 do 15 min...
"vratim se" kad god želim isto molitvom Oče naš.. ali najrađe bih tako ostala zauvijek..
to što se doživljava na taj način meni je neopisivo.. i predivno..

osjeća se prisustvo Božje i svakom bih to preporučila..

Kod mene se molitva oblikuje na razne načine, zapravo nekako kroz cijeli dan i ovisno o prilici u mislima sam negdje s našim Kristom...

Kod redovnih molitvi koje podrazumijevaju neke obrasce kao što su devetnice, krunice, litanije, Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, Vjerovanje obično se dosta udubim u razmatranja i zaista te riječi duboko doživljavam (naravno, kao i svaki čovjek nekada je to intenzivnije, a ponekad malo manje, suhoća mi nije strana...)

Drugi put to je pjesma, kada sama u sebi slušam i pjevam vrlo mi drage i divne pjesame kao što su Moj Isus, Isuse vjerujem, Isuse volim te, Ne boj se, Tvoja Krv, Silan Bog, Gospodine Ti si pastir moj, Da Te samo dotknem, Učitelju gdje stanuješ, Rijeke žive vode... (ima ih da, ali sve ih jaako volim) i to mi momentalno unese mir u srce!

Onda je to osjećanje i stapanje s prirodom...kada putujem na posao pa iz vlaka ili tramvaja promatram prirodu kako se budi, zelenilo i raskoš cvjetnih boja, prekrasne boje jeseni, snježnu bjelinu i uspavanu prirodu...kada sam negdje na putu ili pak kod kuće u dvorištu često zastanem i zatvorim oči da osjetim povjetarc na licu, u kosi i na dlanovima, miris tek procvjetalog cvijeća, kad slušam veseli cvrkut ptica i gledam leptire i tražim bubamare, kada ujesen osjetim miris osušenog lišća jarkih prekrasnih boja i pucketavi šum otpalog suhog lišća pod nogama, zimi kada gledam usnulu prirodu pod tmurnim nebom, kada je zagrli bjelina snijega i kada su sva stvorenja negdje skućena i griju se uz svoje životne suputnike osjeća se veličanstvena tišina, spokoj i pročišćenje... kad tako upijam, osluškujem, mirišem i divim se promatrajuć taj raznovrsni svijet stvorenja te blještavilo boja i plodova, mijene i ljepote koje svako godišnje doba sobom donosi, tada se osjećam tako ispunjeno i sretno, osjećam neopisiv mir, radost postojanja i veliku zahvalnost našem divnom Bogu što je sve to tako prekrasno za nas stvorio i što nam je dao priliku da sve to doživimo! Samo da zastanem, ispraznim misli od svega što me muči ili mi je činiti, da šutim i otvorim srce i budem u ovom trenutku upravo tu gdje jesam, niti sekundu prije niti kasnije, da se osjetim malenim djelićem te prirode, da osjetim strujanje, da osjetim da je Bog svugdje oko mene i u meni, da je toliko prisutan i da me to toliko radosno ispunjava...

Tu je i neka malena sasvim moja molitvica odnosno razgovor s Isusom, u raznim prilikama kada Mu na svoj način želim za nešto zahvaliti, reći Mu da sam zbog nečeg tako sretna ili pak tužna i zabrinuta, da se bojim, da mi oprosti, da Ga zaista od srca nešto molim, da mi ukaže što još mogu za Njega učiniti, da se potužim da me boli neka nepravda i da ne razumijem ovaj svijet, tu oholost, neiskrenost i izopačenost današnjice, distanciranost i izgubljenost ljudi, udaljenost od Boga i samouvjerenost da se bez Boga može sasvim dobro živjeti...

I tu je na kraju i nešto što bi se možda moglo nazvati nekom nižom razinom kontemplativne molitve. Pravu kontemplativnu molitvu, kažu, treba duugo vremena vježbati i usvajati i usavršavati. Iako čvrsto vjerujem da je svaka molitva koja je iz srca i koja je proživljena jednako vrijedna i Bogu draga...
Dakle, kada u miru, tišini i samoći uronim u svoju unutrašnjost, isključivši se iz svega što me okružuje i tišti, prekrižim se na način kako je vlč.Sudac lijepo uputio, na način da dobro osjetim ruku i međusobni dodir ruke i čela, ramena i prsiju...
Meni je najlakši slijed redovna molitva pa razgovor s Isusom, kada ja sama u sebi Njemu sve ispričam i ponavljam Njegovo sveto ime – i najzad, zatvorenih očiju moja šutnja i osluškivanje... tada pred očima imam Njegov lik, gledam Njegove duboke oči i sretnem onaj blagi pogled pun ljubavi, suosjećanja i poniznosti i blagi osmijeh...razgovaramo bez riječi, Duhom....to ne mora trajati dugo i isto, ali donosi mir, briše sve suze koje su izmamljene u molitvi ili unutarnjem razgovoru i razmišljanju, nema više straha, samo nada, vjera i zahvalnost i tada Ga silno poželim zagrliti odnosno barem Mu haljine dotaknuti i ostati zauvijek tamo s Njim...
...ali nije još čas....

Evo i ja sam procitala ovo;

http://www.molitve.info/index.php/Ispov ... snika.html


Ne moze se reci, kao da je jedan oblik molitve napredniji od drugoga. Karizme su nerazdvojive , one predstavljaju alate koje nam je Bog dao, po Duhu Svetomu, za izgradnju tijela, Duha Svetoga... A srz kontemplacije je ljubav. Bog trazi nasu ljubav. To je najveca zrtva koju Bogu mozemo dati. Najvisi cin ljudskog uma moze biti da spozna i ljubi Boga
-(Ovdje ima dosta toga napisano,koje je stavila Moya i Fiducija.)
http://www.tebe-trazim.com/forum/viewto ... sc&start=0
Mi danas imamo razlicite molitve. Niti jedna od njih ne moze u potpunosti objasniti njezinu velicinu. Kada molimo onda smo u zajednistvu s Bogom,znaci tu uzdizemo srce Gospodinu. Molitva je disanje nase duse,ona je dar i karizma,to je razgovor s Bogom. Dok molimo, mi s Njim razgovaramo. Molitva nije samo razgovor s Bogom nego to je blizina gdje osjecamo i postaje mirovanje u Bogu. U toj molitvi zelimo biti jedno s Bogom i u njemu sa svim sto postoji ..I tako svatko od nas moze, s vremena na vrijeme-uci u duboku kontemplativnu molitvu ..
, ali ona ni u kojem slucaju ne iskljucuje djelovanje Duha Svetoga.

I Eckehart se uvijek ponovno vraća na ovaj oblik molitve pa kaže: "Što je nenavezana molitva srca? Odgovaram: Nenavezanosti i čistoću ne može se tražiti, jer tko traži taj za nečim žudi. Nenavezano srce ne traži ništa i ništa nema čega bi se rado oslobodilo, zato je slobodno od svih molitava koje nešto traže. Njemu molitva nije ništa drugo nego biti jedno s Bogom. I kad duša dođe do toga, onda ona gubi svoje ime i uvlači Boga u sebe da sama u sebi nestane kao što sunce u sebe uzima jutarnje rumenilo da bi ono u njemu nestalo."
Konačnu potvrdu ispravnog usmjerenja života Izidor traži u primjeru Kristovu: "Spasitelj Isus dao nam je primjer aktivna života, kad se tijekom dana predavao tome da čini znakove i čuda u gradu, ali je pokazao i kontemplativan život kad se povlačio na brdo i ondje provodio noć posvećen molitvi" (isto 134: ivi).U svjetlu ovog primjera koji se ne može dovesti u pitanje, Izidor može zaključiti s ovim jasnim moralnim naukom: "Stoga neka se sluga Božji, nasljedujući Krista, posveti kontemplaciji bez odbacivanja aktivna života. Drugačije ponašanje ne bi bilo ispravno. Doista, kao što se mora ljubiti Boga kontemplacijom, tako se mora ljubiti bližnjega djelovanjem. Nemoguće je dakle živjeti bez prisutnosti i jednog i drugog oblika života, kao što nije moguće ljubiti ako se ne iskusi oba načina života" (isto 135: ivi, col. 91C).

Moja kontemplacija je jednostavna.

ISUS JE TU,I JA SAM TU.

Kad god osjetim usamljenost,tezinu zivota,zestinu napasti,
kontempliram nad tim rijecima - ISUS JE TU,I JA SAM TU.

Ispocetka,jako je bilo tesko ostati duze sa tom mislju,
jer je Isus bio za mene neko ko mene ne voli jer sam gresnik.

Ispravljajuci sam sebe i tu iskrivljenu misao,
uz veliku milost koju sam dobio u kratkom vremenskom razdoblju,
bez koje ne bi shvatio da cinim pogresno misleci da mi je Isus daleko,
te rijeci su postajale oslobadjuce.

Sve cesce koristeci ih,ja sam postavio Isusa uz sebe.

I ne dam Mu vise da ode.

Nakon toga sam presao,na sljedece zblizavanje sa Isusom,a to je,
kada god dakle osjetim da mi je tesko,samo zamislim kako naslanjam
glavu na Isusovo rame,a Isusa imam uvijek uz sebe jel,
tako da vise nisam morao cesto izgovarati ISUS JE TU,I JA SAM TU.
On je tu stalno,u mojim mislima i uz mene,a ja
sada samo moram da naslonim glavu na Nj.rame i
da sve nestane.

I zbilja nestane!

Sada se trudim i uspjevam da sa Isusom ne samo tugujem,
nego se i radujem.Kad osjetim radost,pomislim i tada na Njega.
Isusu voli da Ga se sjecamo u svim situacijama zivota.

Kad udjete npr.u trgovinu,kao ja danas,ili u postu,
svi su nervozni,zure se,guraju,sutra neradni dan itd..,
A ja u redu strpljivo cekam,na kraju reda,nimalo iznerviran
jer kontempliram na jednom recenicom iz sv.Pisma
i veseo sam bez obzira sto je oko mene zbrka,
sta me briga..

Nemoguce je misliti na Isusa i biti ljut.

Anthony de Mello: „Put k Bogu : moliti tijelom i dušom“

... postoji teorija da moliti treba manje glavom, a više srcem. Zapravo, što ona prije ode iz glave i razmišljanja to će biti radosnija i plodnija...
... Riječ o tome kako izaći iz glave: glava nije baš dobro mjesto za molitvu. Nije ona loše mjesto gdje započinjete svoju molitvu. No, ostane li vaša molitva tu predugo i ako ne prodre do srca, polako će se osušiti i postati dosadna uz osjećaj nezadovoljstva. Morate naučiti izaći iz svijeta misli i govora i prijeći u svijet osjećaja, osjeta, ljubavi, izravnog uviđanja. Na tom se području rađa kontemplacija, a molitva postaje snaga koja preobražava i izvor mira kojemu nema kraja...

Kad u miru molim i ponavljam riječ Isuse, dođu mi suze na oči.
Prelijep osjećaj.

Meni najdraže kratke molitve koje često ponavljam su:
Bog moj i moje sve,
i jedna koju sam pročitala nedavno a tako mi je lijepa i puna ljubavi:
Isuse moj,cvijete moj.
I sve je u njoj sadržano,nema većeg prijatelja od Isusa,jedini uzor kako živjeti.