www.tebe-trazim.com

čitajući neke knjige , katoličke časopise , ali i sam , analizirajući i razgovarajući sa prijateljima (nomimalnim) katolicima , primjetio sam da mnogi od nas katolika nismo svjesni SPASONOSNE snage tog svetog sakramenta , toga lijeka naše duše, pomiritelja sa Bogom i preduvjetom da ako smo u smrtnom grijehu ( a tko od nas nije u tom stanju protekom manjeg ili većeg vremena) dostojno primimo sv. Pričest. Tijelo i Krv , dušu i božanstvo našeg spasitelja i otkupitelja!.

Mnogi s kojima sam pričao , često kažu, nisam ubio, ukrao, silovao -šta onda imam ispovjediti.
Ili šta ću se ja ispovijedati svećeniku-griješniku kao što sam ja, ja se ispovijdim na početku misu ( u činu pokajanja).

Mnogi , kad pričam o sv.Pričesti , euharistiji nikad ne spominju i ispovijed , kao da to nema nikakve veze. Kao da se polago gubi pojam i svijest SVETOGRDNIH , nevaljanih sv.Pričesti koje najviše pogađaju Srce Isusovo , njegovu muku i smrt na križu za sve nas griješnike.

Rijetko kad primjetim da i sa oltara svećenik spomene potrebu čestog ispovijeđivanja i vezu između ispovijedi ( kad smo u smr.grijehu) i sv.Pričesti. Mišljenje sam da bi to trebalo češće ukazivati i sa propovjedaonice , a ne oslanjati se samo na naše ( ne)poznavanje katekizma KC , ali po mene i samo VJEROVANJE nas katolika u sadržajnost i nužnost ovog sakramenta.
Jer , pričajući s mnogima, došao sam do zaključka da mnogi NE vjeruju u ono što nas uči katekizam KC

Kakva su vaša iskustva glede toga, šta u vezi ovog sakramenta kažu vaši prijatelji-vjernici ,da li u vašoj crkvi svećenici ukazuju u potrebu valjane ispovijedi i pričesti?

Šta ljudi-vjernici kažu o potrebi valjane ispovijedi (uvjetno rečeno što češće) , ispovijedi pred svećenikom , a ne onako u sebi kako mnogi misle da je dovoljno.

U našoj zajednici svećenik prvo novim članovima i obraćenicima preporuči tzv. životnu ispovijed, a zatim se najmanje jednom mjesečno svatko od nas ispovijeda. Ljudi koji su van zajednice ide dva-tri puta godšnje, a mnogi ne idu...

a šta to znači ispovjedati se u sebi....
šta znači uopće ispovjedati....

ispričati...

snaga riječi...

jer mi smo samo ljudi...koje naš ego nemilice mulja i vara na raznorazne načine...tako da nam vrlo uspješno prikaže naše pokajanje kao dobro...
kao onak malo nam je žao...i to je to...

Bog mi je podario trenutke velikih milosti pokajanja....zaista pokajanja...kad me zaista duša boljela zbog mojih postupaka(već dugo nisam u stanju da se mogu tako kajati)
i vjerujte mi ne pada vam na pamet ponoviti to...jer je zaista bol zbog učinjenih djela....vidjela sam sebe u sasvim novom svjetlu i vidjela sam koliko gnjusobe može proizvesti neki moj sebeljubni postupak....
zaista sam osjećala da svojim postupcima zadajem boli Isusu...

i sad dok to pišem mislim si gdje i kad je to nestalo....
i koliko sam sad od Boga udaljena...kad ne mogu više tako osjetiti pokajanje...iako mi je žao..ali to nije to...
sad je to neko žaljenje tipa....kao kad nekoga krivo optužite za nešto pa se ustanovi da ste pogriješili..žao vam je..ali to ne znači da već kroz par dana ne možete ponovo to učiniti
a ono žaljenje...tro je kao kad učinite neku fatalnu grešku prema svom najvoljenijem(djtetu,mužu/ženi,roditelju) i vidite kako vam oni ništa ne govore ali im se trga srce...pa postanete svjesni svoje gadosti...
prebolno....

dakle ako i govorim o svom viđenju ispovjedi...mislim na zaista žaljenje zbog svojih postupaka...
a sigurno nije isto pred nekim reći...žao mi je što sam svojem djetetu ukrao novac i otišao kockati,ili žao mi je što sam bolesnu ženu ostavio u krevetu i otišao ljubavnici na piknik...ili pred samim sobom...
uvijek ćemo sami sebi naći opravdanje za svoje postupke i ublažiti ih nekako...
a kad to moramo izreći pred drugim...eh onda je to ipak malo teže i ima neku dubinu...

a plus svega toga...ja razmišljam na način da je u trenutku ispovjedi po Duhu svetom sam Isus pred menom i da ono što mi govori svećenik...su Njegove riječi upućene meni..

Sveta Ispovijed nije psihoterapija. Čak i ako smo posve iskreni, nema nikakve koristi od ispovijedi ako se prethodno nismo stvarno pokajali i uistinu odlučili napustiti grijehe koje ispovijedamo. Ići na ispovijed bez takve odluke upravo je svetogrdno! Na pravoj Svetoj Ispovijedi nema laganja i nema ropskog straha. Ako kasnije ipak padnemo, to ne umanjuje valjanost prethodne odluke, nego je samo pokazatelj naše slabosti. Tada opet moramo u sebi obnoviti tu stvarnu odluku, i opet otići na Svetu Ispovijed.

Bog sve okreće na korist onima koji ga iskrena srca traže i žele slijediti, pa i našu slabost i grijeh:

"Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost" (Rim 5, 20)


"Pedagogija" ispovijedi se može nazrijeti iz ovih citata:

"Pa zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena:
Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje
i ne kloni kad te on ukori.
Jer koga Gospodin ljubi,
onoga i stegom odgaja,
šiba sina koga voli.
Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja?" (Heb 12, 5-7)

"Ponizite se dakle pod snažnom rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme.
Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.
Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu. A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi.
Njemu vlast u vijeke vjekova! Amen. (1 Pt 5, 6-11)


Ispovijedi uvijek trebamo pristupati ponizno:

"Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom." (Ps 51, 3-5)

"Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti." (Ps 51, 19)

"Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim." (Lk 15, 18)
...

"A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti." (Lk 15, 22-24)

LIJEK KOJI TREBATE
8.prosinca 1983.
svetkovina Bezgrješnog Začeća


Kolika moja djeca danas grijeh više ne priznaju kao zlo, često ga prihvaćaju kao dobro i tako dopuštaju da prodre u njihovo srce, dušu i život

Tada se morate uteći LIJEKU koji je Isusovo milosrđe pripravilo za vas: SAKRAMENTU POMIRENJA
Nikad kao u ovim vremenima, nije toliko potrebno da se ČESTO ISPOVIJEDATE.
Danas ispovijed iščezava iz života i iz običaja tolike moje djece , a to je znak krize koju proživljava Crkva.
I preko vas ljubljeni moji , želim da se u Crkvi sakramentu POMIRENJA vrati njegov sjaj.
Želim da sva moja djeca u velikom broju pristupaju ovom izvoru MILOSTI I BOŽANSKOG MILOSRĐA...

SMPS, str 286
don S.Gobbi

hrvoje, sve ovo čime si ti zaokupljen ovih dana a to su pitanja grijeha, oprosta, sakramenta pomirenja - mislim da Bog upravo preko ovih tvojih postova svima nam želi nešto reći....
E pa hvala ti...što si se odazvao Bogu ... i prenijeo nam sve to, za sebe mogu reći - odoh na ispovjed.. i temeljito ću se za to pripremiti...
(inače ispovjedam se svaki mjesec ... ali kad sve ovo što ste ti i Joakim napisali... bojim se da nije ti bilo i svetogrdnih ispovjedi--- psihoterapija?

Bog te blagoslovio, a i našeg Joakima koji nam je zajedno s tobom dao dobra pojašnjenja.. Eto, mislimo kako znamo puno, a temeljne stvari koje su jedan od najvažnijih uvjeta našeg spasenja-

nema na čemu Vikice, za to smo tu

evo nešto što kaže kompetentni stručnjak-duhovnik-svećenik:

Moć grijeha može se uništiti

Sada ste na dužnosti višeg ravnatelja Apostolske pokorničarne. Koja je važnost sakramenta pokore u današnjem svijetu?

Kardinal Stafford: Važnost tog sakramenta je vrlo velika, jer grijeh je stvarnost koja prati svakog čovjeka. Štoviše grijeh čovjeka ruši u njegovu bitku, na ontološkoj razini, čime zadire u najintimnije tkivo njegova bića i osobnosti na destruktivan način. U grijehu je sadržana tolika rušilačka moć da joj se čovjek sam svojim silama ne može suprotstaviti, niti je ikada mogao. Čovjeku je trebao Bog da ga spasi iz vlasti grijeha i da ga uvede u puninu vlastitog ostvarenja. Poslanje spasenja čovjeka ispunio je Božji Sin koji je svojom krvlju otkupio čovjeka. On jedini ima vlast nad grijehom, tj. obeskrijepiti vlast grijeha koja dominira često u ljudskim srcima i odnosima.

Gospodin Isus je dao jasan nalog svojim učenicima nakon svoga uskrsnuća da idu i da opraštaju grijehe i naviještaju spasenje. I ne samo da se radi o Isusovu nalogu, nego je dao apostolima i ovlast da to čine, jer grijehe ne može nitko opraštati doli Bog jedini. Vrhunac ispunjavanja te Božje zapovijedi ostvaruje se u sakramentu koji je Isus ostavio svojoj Crkvi.

Vjernici koji imaju iskustvo Božjeg milosrđa to dobro znaju, premda svijet u kojemu živimo pokušava dati i drukčija obrazloženja ljudskoga stanja i stvarnosti grijeha. Postoje određene tendencije da se grijeh protumači na čisto psihološkoj razini kao neka poteškoća, problem ili greška, no ovakvim tumačenjima neće se obeskrijepiti njegova moć. Moć grijeha može se uništiti samo moću Božjom, moću onoga koji je grijehe svih ljudi ponio na drvo. Bilo bi zavaravanje samih sebe pokušaj da se grijeh teoretski svede na neke druge dimenzije od onih o kojima govori vjera i objava, što bi imalo i nenadoknadive posljedice na ljudski život na zemlji, te na njegovo vječno spasenje.

Zašto nije dovoljno psihološko tumačenje grijeha?

Kardinal Stafford: Takvo tumačenje nije dostatno jer ljudi sebi postavljaju temeljna pitanja koja u njima nitko ne može zagušiti. Takva pitanja čovjek postavlja i kad se nađe pred zlom, svojim ili tuđim. Ma koliko želio odagnati razmišljanje o grijehu nakon što ga je počinio, svjedoci smo da i na razini psihe čovjek to ne može zaboraviti. Grijeh se vraća kroz grižnju savjesti, kroz sjećanja. Nakon njega ostaju posljedice u obliku trauma i duševnih nemira. Preko sjećanja i savjesti čovjek uočava da prošlost nije tek samo prošlost, nego da njegova prošlost živi u njemu. Međutim pred prošlošću se isto tako čovjek osjeća nemoćan. On se ne može vratiti u prošlost i popraviti stvari. Čovjek nema tu moć. Zato on sebi postavlja jedno od sudbinskih pitanja: Tko može oprostiti grijehe prošlosti? Tko je gospodar i tko ima vlast nad ovom stvarnošću koja čovjeku izmiče, jer je očito da on njome više ne može upravljati? Odgovor je jednostavan i jedan jedini: isključivi gospodar prošlosti koji može izbrisati grijehe naše prošlosti je Bog.



Tko može sanirati posljedice grijeha?

Ima li još drugih sličnih upita koje ljudi sebi postavljaju, a tiču se grijeha i grešnosti?

Kardinal Stafford: Postoji i drugo pitanje koje se navezuje na to, a čovjek ga sebi postavlja: Može li se oprostiti grijehe prošlosti kad se zna da je grijeh zarazna stvarnost? Grijeh nije izolirana stvarnost koja ne vrši utjecaj na sredinu u kojoj živimo. On je poput virusa koji onečišćuje naš životni okoliš. Svojim grijehom stvorio sam tolike negativne posljedice, te se tako moram zapitati i nad time: Tko može oprostiti tolike grijehe? Tko i kako može sanirati posljedice zaraze grijeha?

Odgovor nam je opet i više nego jasan, osim ukoliko ga ne želimo prihvatiti. Naime, pojedinac je nemoćan pred takvom pojavom, jer snaga grijeha i njegove posljedice ga sigurno nadilaze. Da nije tako ne bi Bog imao potrebu intervenirati u ljudsku povijest i spašavati čovjeka iz stanja u koje je upao. A budući da grijeh nije u vlasti pojedinaca, Gospodin svojoj zajednici vjernika ostavlja ovlast nad grijesima. I ne samo sakramentalnu koju ostavlja apostolskom zboru i nasljednicima apostola, dakle cijeloj Crkvi na čelu s Petrovim nasljednikom, već je poslanje cijele Crkve trajno pred Gospodinom posredovati i zagovarati za grešnike. Samo Crkva svetošću svojih članova može suzbijati zarazu koja se širi po grijehu, te može dati grešnicima prigodu da osjete oproštenje i olakšanje jer njihov grijeh, zahvaljujući Crkvi, nije izmakao kontroli, ako tako smijemo reći.

Crkva nudi izvorni put obraćenja

Kakav je odnos između grijeha i obraćenja?

Kardinal Stafford: To je riskantna i teška tema u kontekstu krize i konfliktnosti religioznih i moralno-duhovnih vrijednosti, u pluralističkom društvu koje je ujedno puno nesigurnosti, u pluralističkom društvu u kojem se svaka kultura nudi kao nadetička mjera ponašanja. Dužnost Crkve i teologa je istraživati s jedne strane vrijednost (nevrijednost) grijeha te nuditi izvorni i postojani put obraćenja, ma koliko to bilo zahtjevno. Stoga ta tema ne može ne naći mjesta u moralno-duhovnoj sistematizaciji, što ne znači da ne treba tražiti mogućnosti i potrebe novoga uvjerljivijeg jezika o tim stvarnostima, jezika koji će biti praktičan i dostupan svima koji pokažu zanimanje za te teme.

Danas život vjernika katolika traži novu, žurnu i jasnu formulaciju vječnih istina na ovom polju, koje je obilježeno tolikim poteškoćama i laicističkom etikom bez grijeha, bez vrijednosti, bez nužnosti obraćenja. Stoga je prikladno, štoviše prijeko potrebno, ponovno vrednovati »stvarnost« (« »ništavnost«) grijeha i obraćenja, pa ako bi se i doveli u opasnost da ne budemo popularni ili da nas krivo tumače.


Što je najvažnije za dobru ispovijed?

Za dobru ispovijed, tj. za dubok doživljaj onoga o čemu ste govorili potrebna je dobra priprava. Što biste preporučili vjernicima kako da se pripremaju za ispovijed?

Kardinal Stafford: Priprava za sakrament pomirenja i pokore sastoji se u prvom redu u dobrom ispitu savjesti. Koliko je taj ispit iskren i temeljit, toliko će ispovijed donijeti duhovnih plodova pojedincu. Zato treba znati napraviti ispit savjesti. Dosadašnja česta praksa je bila da vjernik ispituje svoju savjest prema 10 Božjih zapovijedi. To je najlakši način, no držim da moramo pratiti smjernice Crkve, teologije i zahtjeve vremena o kojima smo pričali. Ako postoji opasnost da vjernici ispitu savjesti pristupe legalistički, te da radi toga i svijet doživi naš moral legalističkim, mislim da moramo tražiti nove putove. Pogledajte samo Katekizam Katoličke Crkve. Na samom početku trećega dijela Život u Kristu, koji govori o moralnom životu kršćanina, ne stoje zapovijedi nego blaženstva, Isusov govor na gori. Ne dovodeći u pitanje neprolaznu vrijednost 10 zapovijedi upisanih i u ljudska srca, Katekizam predlaže blaženstva kao temelj oblikovanja kršćanske svijesti i kao model ispitivanja savjesti. To je novi Zakon koji je proglašavao Krist, novi Mojsije, ne više na Sinaju već na novoj gori, a nije dan da bi uređivao naš život na zemlji, već je usmjeren posjedovanju kraljevstva nebeskoga. Kao kršćani smo protegnuti prema tom životu koji nas čeka u konačnici, te i savjest moramo ispitivati prema tom modelu, jer vječni život treba biti u središtu naše pozornosti. Istina, tko živi za vječni život, podrazumijeva se da poštuje i 10 zapovijedi, što ne znači da svaki koji ne griješi protiv 10 zapovijedi usmjerava svjesno svoj život prema vječnosti. Kao što je vječan onaj Sinajski zakon, tako je vječan ovaj Isusov zakon ljubavi i blaženstava, te ga ne smijemo ignorirati. Ispitujući se koliko smo siromašni duhom, ožalošćeni, krotki, žedni i gladni pravednosti, milosrdni, čista srca, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti ili pak progonjeni i pogrđivani zbog Isusa, osjetit ćemo uvijek koliko smo daleko od vlastitog kršćanskog ostvarenja da bismo dopustili da nam se savjest umrtvi ili zaspi. Slušajući te poticaje Duha preko njegove Crkve, sigurno ćemo okusiti što je blaženstvo već ovdje na zemlji, a ujedno postati ispit savjesti svojim životom društvu i vremenu u kojem živimo.



Glas Koncila, broj 18 (1662),

hvala ti, ovo kopiram i nosim doma.
BTB

evo jednog dobrog načina ISPITA SAVJESTI prije sakramenta sv.ispovijedi, prema molitvi koju nas je sam Isus Krsist naš
spasitelj i otkupitelj naučio moliti- prema molitvi "Oče naš":


Oče naš, koji jesi na nebesima


Vjerujem li da je Bog moj Otac i da sam ja Njegovo dijete?

Imam li puno pouzdanje u Njega, ili se držim pred Njim kao rob, pun straha i trepeta?

Dolazi li mi pomisao da po­sumnjam u Njegovu Ljubav prema meni?

Sum­njam li u Njegovu Providnost?

Da li se zaista oslanjam na Njega, da me neće nikad napustiti ni u sadašnjosti ni u budućnosti?

Nastojim li naći vremena, da se divim Bož­jim djelima, da Boga hvalim i slavim i da Mu se klanjam?

Tko je nebeski Otac za me?

Imam li o Njemu krive ideje, netočno iskrivljeno mišljenje?

Da li od Boga stvaram idola, da Boga zamišljam na svoju sliku?

Jesam li svjestan, da sam dragocjen u Bož­jim očima?

Dolazi li mi napast, da pomišljam, kako me Bog prezire?



Sveti se ime Tvoje


Ako je Bog Otac, On je i sveti Bog. Da li poštujem Božju svetost, osobe, mjesta ili stvari, koje su Njemu posvećene?

Da li se brinem da Boga bolje upoznam studijem, proučavanjem, slušanjem Riječi Bož­je, molitvom, itd?

Kako razvijam svoju vjeru`?

Kako govorim o Bogu?

Da li s poštovanjem i ljubavlju?

Da li se šalim, podrugujem, ismija­vam sa svetim stvarima, s religijom, s Bogom?

Brinem li se da upoznam Oca nebeskoga?

Podržavam li, ohrabrujem i molim li za one, koji su odgovorni za navješćivanje i širenje Evan­đelja: za Papu, za naše biskupe, za naše sveće­nike, vjeroučitelje, misionare, itd., ili ih samo kritiziram, napadam, ocrnjujem? Ljubim li svoju Crkvu'?

Postavši »svet« krštenjem, ja sam Hram Duha Svetoga! Poštujem li svoje tijelo i tijelo drugih?

Nisam li dopustio, da griješim protiv svoga ti­jela ili protiv tijela drugih osoba (masturbacija - samozadovoljavanje, traženje seksualnog užit­ka izvan braka, neumjerenost u jelu i piću, uzi­manje droge, skraćivanje sna itd)?

Da li svoje tijelo stavljam u službu života i ljubavi, ili u službu sebičnog užitka`?

Jesam li vjeran zahtje­vima u svom braku ili u svom celibatu?



Dođi Kraljevstvo Tvoje


Otac nebeski. želi biti Gospodar, Kralj u svijetu i u mom srcu?

Na kojem području moga bića Bog ne vlada kao apsolutni Gospodar?

Koji grijeh je zapreka dolasku Kraljevstva Božjeg u me'?

Da li svojevoljno sprječavam dolazak Kra­ljevstva Božjega: grješna šutnja, strah, ljudski obzir, nemarnost, nepokretnost?

Da li se brinem za spasenje i duhovnu sreću grješnika?

Da li sam u tome nemaran?

Molim li za obraćenje grješnika?

Da li mi dolazi napast, da svedem Kraljev­stvo Božje na jedino političko oslobođenje ili socijalni napredak?

Da li rastavljam širenje Evan­đelja od ljudskog oslobođenja?

Za Isusa u tome nema zbrke i nejasnoća, ni razdvajanja. A za mene?

Kojim sredstvima tražim, da dođe Kraljev­stvo Božje?

Evanđeoskim ili nasiljem, oružjem?

Jesam li nesnošljiv u svojoj vjeri?

Kako konkretno sudjelujem za dolazak Bož­jeg Kraljevstva (misijsko oduševljenje, tisak­-štampa, katehetska pouka, odgoj, župska dje­latnost, učestvovanje u grupnom djelovanju itd)?


Budi volja Tvoja


Želim li i tražim li zaista, da se u mom životu ostvari Volja Božja?

Ljubim li tu Volju i želim li je više od svoje volje? Prihvaćam li je s vje­rom?

Jesam li uvjeren, da me nebeski Otac ljubi kad mi je Njegova Volja teška i mučna? Jesam li ustrajan biti vjeran Volji Božjoj u neuspjehu, u patnji, u grijehu, u bolesti ili u smrti?

Molim li, da upoznam Volju Božju, da ostvarim tu Volju?

Nastojim li raspoznati Volju Božju?

Kako uvažavam Božje Zapovijedi?

Kao duž­nosti ili sredstva da upoznam i ispunim dragu Volju Božju?

Pokoravam li se Bogu iz ljubavi, ili zbog straha od pakla, od Božje kazne?

Bojim li se Bogu reći DA za svoje zvanje i za svoj život?

Pokoravam li se starijima?

Na koji način?

Nastojim li doznati, što mi Bog govori da­nas po događajima u svijetu, po nauci Crkve, po riječima Pape i biskupa?

Da li se zanimam?



Kruh naš svagdanji daj nam danas


Znadem li, kako treba, ovisiti o Bogu i o drugima?

Da li se usudim od njih zamoliti, što mi je potrebno za život'?

Sto je bitno u mojim prosnim molitvama: materijalni kruh ili duhovna hrana?

Da li je moja molitva općenita ili se ograničuje na moje osobne potrebe'?

Da li se samo molim za druge, ili nastojim pružiti im kruh, koji njima manjka, dijeleći s njima od svoga suviška, od sposobnosti i svog vremena, itd?

Dopuštam li biti drugima na ras­polaganju, ili se bojim da će mi oduzeti vrijeme?

Dijelim li svoj kruh s onima, koje mi Bog šalje?

Kako?

Nastojim li slaviti Boga i zahva­ljivati Mu za kruh, koji mi On daje svaki dan?

Da li rasipljem dobra, koja su mi dana na raspo­laganje?

Hranim li svoj život kruhom života?

Jesam li vjeran Sakramentu Euharistije?

Što radim od svoje Nedjelje?



Oprosti nama duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim


Jesam li sumnjao u Božje milosrđe, u Božje Oproštenje s obzirom na sebe?

Opraštam li ono­me, koji me je uvrijedio ili mučio?

Kako?

Samo ustima ili od srca?

Opraštam li lako?

Uvijek?

Jesam li spreman oprostiti svom bratu, mužu, ženi, susjedu, svojoj djeci onako kako meni opra­šta Otac nebeski'?

Znadem li učiniti prvi korak prema pomi­renju?

Jesam li spreman brižno uspostaviti je­dinstvo i mir?

Događa li se, da odbijem oprostiti ili da se pomirim?

Jesam li zloban, kivan, osjetljiv?

Dali sam uvijek spreman na pomirenje ili mi. je to teško?

Podržavam li staru mržnju?

Znam li priznati svoje zablude i svoje grijehe?

Da li se uistinu pomirujem?

Da nisam od onih, koji govo­re: »Opraštam, ali neću nikada zaboraviti«?

Da li idem na počinak prije pomirenja?

Da li odbijam razgovor zbog oholosti ili sebičnosti?

Da li idem na molitvu, na Pričest svojevoljno nepomiren?

Da nisam ništa učinio, što je u mo­joj moći da se izmirim?

Znadem li crpsti u Sakramentu Pomirenja snagu da opraštam svojoj braći, bližnjima?

Jesam li vjeran Sakramentu Pomirenja?

Vjerujem li u Oproštenje Božje za me?



I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla


Vjerujem li u postojanje zla duha, sotone, đavla?

Da li ga se bojim?

Jesam li ponizan pred napastima?

Da odbijem napast, prihvaćam li se molitve, pokore, Riječi Božje?

Kad me napadne napast, da li gubim hra­brost?

Usuđujem li se sa svojim ispovjednikom govoriti o svim svojim napastima`?

Događa li mi se, da optužujem Boga da je On odgovoran za moje padove?

Vjerujem li, da mi Bog daje svaki dan potrebnu snagu da odbi­jem napasti, da odbijem zlo?

Kad učinim zlo, znadem li smjesta pogledati prema Bogu, nebeskom Ocu i odmah zatražiti pomoć u Sakramentu Pomirenja, kako bih se oslobodio ispod ropstva zla duha?

Molim li za sve one, koji strašno trpe da bi ostali vjerni u svojim obvezama? Podržavam li ih i ohrabrujem, da ustraju u dobru?

Molim li Oca nebeskoga, da me čuva od zla duha?

Da ne padnem u napast nevjernosti u mom zvanju?

Da li mi se događa, da se igram s napastima?

Činim li što treba, da smjesta otklonim napast? Da odbijem Zloduha?


Molitva za Oproštenje


Oče nebeski, Ti si Oproštenje.

Sagriješio sam protiv Tebe i bližnjih,

protiv svoje braće.

Učinio sam, što je zlo u Tvojim očima.

Izbriši moje grijehe u svojoj velikoj ljubavi.

Ti ne želiš smrti grješnika.

Da se obrati i da živi, Ti si poslao ISUSA,

Svoga Sina jedinoga, našega Spasitelja.

Rođen je od Djevice Marije,

Trpio je u mukama, Umro i uskrsnuo.

On izlijeva na nas Duha Svetoga,

koji nas oslobađa od grijeha

I od našeg kamenog srca Izgrađuje srce slično Njegovu.

Primi danas moje obraćenje. Očisti me od mojih grijeha.

Obnovi me po Svojoj Ljubavi.

Daj mi snagu da živim po Tvojoj Ljubavi,

Da živim s braćom u vjernosti, u ljubavi i radosti Tvoga Oproštenja.

Amen.

hrvoje vrlo ljepi tekstovi...hvala

ja bih još samo nadodala...
svoje mišljenje...

mislim da je potrebno izmoliti od Boga da nam podari milost spoznaje svojih grijeha, i pokajanja

meni se čini da je taj grijeh tako dobro debelo uopetljan i zakamufliran u našem životu da je skoro nemoguće sam svojim snagama vidjeti gdje si i kako pogriješio
tak se nekako meni čini