www.tebe-trazim.com

Ovo pitanje se odnosi na oblik zatajenja vjere.Danas nismo u situaciji da nam je život ugrožen zbog vjere ali dali vam se ikad dogodi da se bojite što će ljudi reći ili misliti o vama ako im kažete da živite kršćanski a to danas nije nimalo na cijeni.Što činite u tim situacijama?

BtB draga sestrice...

Cega se bojati ako zivis u vjeri i ljubis svoga Gospodina ?
Dapace vjeru treba siriti i navjescati Rujec Bozju kako pise u Bibliji.
Bog je ljubav i Bog nam treba bit svima na prvome mjestu pa cemu strah?
Ja se ne bojim i ne sramim svoje vjere niti toga sto sam Bozje dijete.
Prekrizim se na svim javnim mjestima bez straha i srama.
Bog je taj koji oduzima svaki strah od nas ako mu se potpuno predamo.
Isusa su ismijavali i pljuvali ,a to mnogi i danas nazalost cine,kako onda nece nas.
Treba zivjeti Evandjele i siriti i propovjedati Bozju Rijec svima bez imalo straha.
Bog s tobom.

Višnja hvala ti na ohrabrenju
ne sramim se ja toga što sam vjernica ali u nekim situacijama stvarno ne znam što da učinim; kako da npr. osobi do sebe na ispitu zabranim da nešto prepiše ako ne zna,misle da to činim jer im ne želim pomoći,ponekad mi se čini da u takvim situacijama gubim prijatelje

zašto bi nekom zabranila da prepiše?

Ne treba se bojati onih koji mogu ubit samo tijelo...

I ja mislim da nema ništa loše u prepisivanju (jest malo dvojbeno, ali ja bih uvijek svakome dopustila da prepiše od mene i to bih smatrala pomoću drugome, a ne da ga navedem na grijeh)...
To ti kaže buduća profesorica, he he..nek prepisuju svi koji mogu...

da,tako i ja mislim...
ali hmm..uostalom na faksu sam da učim i naučim svoj budući posao...pa to znanje neće falit meni nego onom koji prepisuje..

Možemo to i ovako gledati prepisivanje je krađa. I to krađa tuđeg znanja. Drugo, laganje je, jer mi potpisom potvrđujemo da je to naš ispit tj. da ga mi ispunjavamo. Treće ako neko ne želi učiti ne mora proći ispit i ne mora završiti ni školu a ni faks. U SAD-u se zbog prepisivanja mogu studenti izbaciti sa fakulteta. Ali ipak je ovo lijepa naša gdje se cijene druge vještine kao što je snalaženje ili kupovanje diploma. Ok, i ja ak me neko pita mu kažem na ispitu, al se trudim da ja ne prepisujem.
Ela meni je čudan tvoj način razmišljanja da prepisuju svi koji mogu. Pa šta će ovoj državi ljudi s diplomama koji ništa ne znaju. A nisu se ni potrudili da saznaju. To je i problem kod nas što se ne cijeni rad nego snalažanje. Snađi se druže. Ako se nećeš snaći onda si idiot. Samo neki ljudi imaju diplome s kojima si mogu jedino guzicu obrisati. Jer za ništa im drugo i ne može poslužiti.
Iz ovog mog posta se valjda vidi da sam ljut jer naše obrazovne institucije nekad liče na štampaone diploma gdje je najvažnije dobiti potvrdu ili diplomu.

Dragi moji,malo smo skrenuli s teme,i predlažem da se vratimo na ono važno što je ovdje postavljeno.Nemojmo tražiti "dlaku u jajetu" u svakoj rečenici i odmah biti spremni na raspravu i kontru.


Pitanje je bilo:ali dali vam se ikad dogodi da se bojite što će ljudi reći ili misliti o vama ako im kažete da živite kršćanski a to danas nije nimalo na cijeni.Što činite u tim situacijama?

Mislim da svi mi koji vjerujemo u Isusa Krista trebamo otvoreno svjedočiti za njega,a to uključuje i ne skrivati svoj kršćanski život.
Isus je rekao :"Tko mene prizna pred drugima,i ja ću njega pred Ocem mojim,a tko mene ne prizna neću ni ja njega."
Evo draga sestro tu ti je odgovor na tvoje pitanje.




I nemojte više molim vas o prepisivanjima ispita i sl.

a vidis... meni se dogodilo i ovako i onako....
dogodilo mi se par puta da sam se vozila u busu ili tramvaju i prolazeci pored crkve nisam se htjela prekriziti jer me bilo strah tudih reakcija i pogledavanja; u sebi sam osjecala veeeliku zalost, jad i tugu i stid pred Isusom, sto ga se sramim u toj situaciji. Dolazile su mi misli poput:"ti se nemoras prekriziti, dovoljno je da se prekrizis u sebi.."
malo sam si precesto to govorila kao i neke druge stvari i zato sam dosla do tu gdje sam sada.... Vjerske ispraznjenosti i duhovne potrebe za istim...

no opet, cesto mi se dogodi da se sa jednom osobom ili vise osoba dovedem u diskusiju o tome sto je dobro a sto je lose, jer te osobe ne vjeruju bas u Boga previse, ne idu u crkvu, ne valjaju svecenici i sve ostalo....
I onda ulozim sve moguce snage i napore da dokazem da nije tako, mada svaki put budem popljuvana zbog toga, nazivana nekom "casnom sestrom", "sveticom"sta ti ja znam,...

ali znas... nije mi krivo i nije me ni strah ni sram... jer meni moju vjeru ne moze nitko oduzeti (osim mene same) i drago mi je sto idem u crkvu i sto molim Boga i sto se bez njega osjecam lose, i sto sam cmizdrava i placem, pa me nazivaju pekmezastom, jer da nije tako ja bih danas bila ko bez vode, bez zraka... ne bih zivjela.... Moj mir ne bi bio moj, vec bi bio namijenjen drugome, a meni bi bio kaos u glavi i srcu...