www.tebe-trazim.com

Pada mi napamet sjećanje na Židove. To smo mi u današnje doba, samo što nam pažnju odvlače Show emisije na televiziji, kladionice, sport i sl. pa nismo gorljivi ko i oni.

Ma sve je danas napravljeno da nam odvlači paznju.Počevši od uvređujućih glupih realitya pa do još glupljih serija.U zadnje vrijeme na TV samo profil serija u kojima na početku nađu truplo pa dalje nalaze ubojicu.Mislim meni je to smiješno kao nitko ne kaže hvala ,ali nama je toga dosta.
Pa onda informativni program koji stvara atmosferu crnila i čini mi se samo da čekaju da se nešto loše desi samo da imaju ekskluzivu.Najvažnija je gledanost i profit.Živimo u kulturi šoka.Sve se radi da nas se šokira da nam privuče paznju.Malo po malo postajemo navikli na takve šokove pa ovi iznova smišljaju nove perfidnije šokove da nas privuču.Zato su nam društvo i ljudi takvi kavi jesu.Opet ću citirati Štulića(šta ćete kad volim Azru
) koji u jednoj pjesmi opisuje po meni stanje današnjeg čovjeka "Hladan kao led ubilo me beznađe"

Jesmo li se ikada zapitali zašto je to tako?Nije sve u medijima,već tko to gleda, i čita.Ja osobno vidim da kada se otvore novine(vidim to u uredu)prvo se čita crna kronika,na Tv prvo vijesti s još gorom crnom kronikom,a onda gluposti od emisija.Ali ljudi moji to ima ludu gledanost,znači da mi to gledamo i volimo gledati.Mi volimo čitati o tome.Pa kako bi to bilo da negdje objave neku lijepu vijest,nešto poticajno,pa to odmah komentari o dosadi i glupostima.Žalosno,sve je to žalosno,ali bojim se da tu malo toga možemo promjeniti.Moralne vrijednosti su na nuli,i to je to.
Ja osobno ne čitam novine i ne gledam TV.Ne zato što zatvaram oči pred istinom već neću da si kvarim dan glupostima.

Moje osobno iskustvo po ovom pitanju je sljedeće: nakon primanja sv. potvrde počela sam se polako ali sigurno udaljavati od Boga i to zato jer ga zapravo nisam niti upoznala. Za mene tada, Bog je definitivno postojao, to me pitanje nikada nije mučilo, ali tamo negdje gore u nebu. On je za mene bio osoba koja nas ljude sve promatra ali tamo negdje daleko i bez ikakve intervencije, zato nisam više niti molila jer sam smatrala da me ionako ne čuje i ne sluša. Nisam ga osjećala u svom životu, i baš zbog toga sam se divila ljudima koji su odlazili na sv. Mise i bili "pravi" vjernici, jer ja u tome svemu nisam vidjela nikakav smisao.
Sve dok me moje ponašanje i postupci nisu pritisnuli uza zid, kako bi to rekao naš Dalmatinac. Nisam znala kuda bi, kako bi, glavom kroz zid nije išlo, utapljala sam se u moru vlastitog jada i grijeha dok jedan susret sa osobom koja je bila pripadnica trećeg reda Sv. Franje nije sve promijenio. Danas mi je jasno da je ta žena bila produžena božja ruka koje me vratila natrag sa puta koji sam napustila. Shvatila sam tada da je naš Bog živi Bog, uvijek blizu i uvijek tu za nas, ali ne želi protiv naše volje i ne gura se u srce koje ga ne želi, mada čezne za tom dušom do bola. Otišla sam u Međugorje, susrela tamo svog budućeg supruga koji je imao knjige M.Valtorte pa sam ih ja sve pročitala dok smo čekali naše prvo dijete i tada se definitivno zaljubila u Isusa. To je moje iskustvo i malo svjedočenje o vjerovanju, tako je bilo kod mene i danas sam zahvalna Bogu što nije digao ruke od mene onda, kada sam ja dignula ruke od njega. Hvala Ti, Bože moj.

Evo slažem se sa Magdom da većina nas voli čitati razne tračerske novine ,crne kronike i ostale gluposti.I sam se nađem da to čitam ,ali se trudim što više izbjegavati takve stvari.Često je teško jer smo sa svih strana bombardirani sa tim.Slažem se se da u moralne vrijednosti kod većine na nuli i moram priznati da me to od svega najviše plaši.Ja znam da sam grešnik ,svjestan sam svojih grijeha i nedostataka.Savjest mi fala Bogu još radi dobro.Trudim ih se ispraviti i ne ponavljati konstantno iste grijehe ,ali često je to jako teško i padnem pod iskušenjem.Nadam se da ću se uspjeti izdignuti iznad toga i da će mi neki grijesi prestati biti konstanta.
Iznenađuje me koliko mojih prijatelja ima potpuno iskrivljene moralne vrijednosti.Često tu između mene i njih zna doć do neslaganja, svađa ,čak sam par puta pokusao neke malo evangelizirati ,pa sam se opekao jer ništa ne ide na silu.Dovoljno mi je da povremeno izađem vani uvečer u neki klub i vidim potpuni besmisao, mlade ljude nasmješenih lica sa vrlo upitnim moralnim vrijednostima.Pitam se traži li itko od njih Boga.I ja sam izlazio i radio ludosti u svoje vrijeme ,ali nekako sam i u najvećim gluparijama tražio Boga i razmišljao o njemu.
Znači najviše me plaši kad u razgovoru sa nekim osjetim da mu je moral potpuno iskrivljen, ponaša se potpuno ravnodušno i sve mu je u redu.O vjeri nikad ni ne razmišlja i potpuno mu je svejedno.Boga ni ne traži.
Po meni to je najveći problem kad neko prestane tražiti Boga.Rekao sam jednom mom poznaniku ,koji isto tako ima iskrivljene moralne vrijednost i koji sve loše stvari u svjetu opisuje izjavom"to je sve život" da se bar svađa sa Bogom ako već ne vjeruje u njega ,samo da ga ne prestane tražiti.I ja često upadam u neku suhoću i sumnju u vjeri ,ali ne želim prestati tražiti ,a ako treba hrvati ću se kao Jakov cijelu noć sa njim u šatoru.Nadam se da vas nisam udavio svojim razmišljanjima

NASTAVIMO OVOM TEMOM

Zanima me kako Vi vidite Boga i njegovo postojanje ?

On je SVE i u SVEMU-,u srcu u kuci,obitelji,random mjestu..U Bozjim rukama , sve se okrece na dobro…i sigurna sam da je cijeli svijet u Njegovim rukama..

kako ste poceli vjerovat ?

Od rodjenja su u roditeljskom domu,prensali s koljena na koljeno vjeru u Boga...Tako da kod mene nema jedo "odsjeceno ,kada sam pocela vjerovati.." nego od djetinjstva..Crkva takodjer je odigrala velku ulogu,od male noge ,trudim se da zivim,kako nam RKC .nalaze…Ipak da napomenem,da se sramim svoga grijesnog zivota.. Vjera nije samo trazenje Boga ,nego vjera nam daje i sigurnost..To ,nije nasa zasluga i ono sto smo mi postigli ,to je milosrdni nezasluzeni dar..A,kako smo grijesni i svoj zivot dovedemo u propast,potrebna su nam " obracenja"i kroz to obracenje covjek spoznaje i ponovno pocinje vjerovati.. .


Da li je to doslo iz duse i razuma ili preko institucija porodice i skole ?
Tesko pitanje..ja sam u zivotu,i kroz zivot prolazila svasta ,mijenjala se ,usudit cu se reci jacina vjere se mijenjala... Mi cesto imamo osjecaj da nam vjera raste i pada..da je jaca ili slabija..Pa cak znamo dovesti i sebe u pitanje,"da li ja zaista vjerujem?"i "kako vjerujem"..da li je to ono pravo..? Samo onda kada se otvorim Bogu i prihvatim Njegovu prisutnost, u prihvacanju ,najbolje se vidi u bliznjemu .. u sebi i sve ono sto jesam , u uspjesima i neuspjesima, dobrim i teskim trenutcima..
Covjek moze danas da vjeruje,za za jedno vrijeme poslje da zaluta,i odbaci Boga...



Kad ste prvi put "osjetili Boga u sebi" i sta to znaci ?

Ovdje odgovaram samo za mene..Od malena sam vjerovala da Bog postoji,vjerovala sam da je prisutan ida mi je bliz iako ga nisam osjecala..No,pod mojim velikim i malim padovima i potrebama,osjetila sam da mi pomaze…ON JE TU..,a nekada da suti,i da ne cuje…?Dugo mi je trebalo da shvatim,kako je" ON "UVJEK-djelovao,onako kako je za mene najbolje.."Bog je onda ,kada u svakom trenutku zivim taj odnos s Njim..Slusam Njegove rijeci,povjeravam mu svoje potrebe,svoj zivot,dajem mu svoju hvalu..prepustam sve Njegovoj volji..( ali to nije lako,to je borba cijeli zivot s kojom se borim,svakim danom biti bolja....)

Kad ljdui kazu Boga treba pronaci sta to znaci?

Pa lako je reci vjerujem i ja imam Boga..ali tek,preko " bliznjega" se vidi koliko je Bog u mojem srcu..tek sa srcem,mogu prionuti uz Gospodina..i tu mu mogu reci svoj " evo me Gospodine,da.." sv. Pavao kaze..»ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen«,
Mi mozemo da vjerujemo,da zivimo onako svoju vjeru,a u svakom trenutku Boga ne trazimo prisutnoga medju nama ljudima...Onaj tko ga trazi,najprije ce ga naci u bliznjemu..i svojim djelima..


Da li se to "prosvijetljenje" desava u losim ili dobrim zivotnim trenucima ?
(“Kada si se rodio, svi su se radovali, a ti si plakao. Potrudi se da svoj život vodiš tako, kada dođe kraj, da se raduješ, a svi da plaču. Da plaču što takav čovek odlazi.“..
Iako smatram,da ni onda nema potrebe za placom,jer se selimo u Kucu Oca Nebeskoga…Znaci,dobro je biti " netko " u ovom zivotu,da bi taj bio " netko" i u onom drugom zivotu.. To je ono na sta nas Gospodin opominje da je put tijesan i uzak, a malo ih je koji njime idu,jer lakes je danas birati siri put,koji je ugodan..a,kojim putem cemo ici,sve zavisi od nas samih..Pod mojim padovima ,usporedit cu to s putem koji vodi uzbrdo,treba mi truda,a mozda i znoja da bih se poverala na vrh… Ali kada sam na vrhu ,pa se mozda i omakne ,klizem se,kolutam se ,ne trebam nista ciniti da padnem, i da mozda propadnem..Nije cilj i smisao u lakoci,ako na kraju sve propane..Patnja u zivotu krscana ima smisao…"Tko hoce da sljdi mene neka uzme svoj kriz i neka ide zamnom.."Vjera, to je
nase "da" nasa spremnost,nas odazov ici za Gospodinom kada budemo u teskocama,put za kraljestvo nebesko..!

Najvise odgovornosti snose roditelji...Ne moze Crkva da bude za nekoga kriva,ako ja svoje djete ne posaljam u Crkvu,i nisam sama djetetu primjer...Svaka obitelj ima "obiteljsko stablo"...
Moja djedovina ,i moje obiteljsko stablo svjedoci "kakvo je to stablo danas"
Kada se vjera s koljena na koljeno prenasa...onda je teze zalutati i ostati bez vjere...
Dabi stablo ispravno raslo i donosilo zdrave plodove,treba ga obrezavati,njegovati ...
Tako i djeca,prvo i najvece je ,tko i sta ce djete biti i u vjeri i u zivotu ..jeste "u obiteljskom domu",jer bas tu je "KORIJEN", stabla..
pa tek onda Crkva i drustvo...

Slazem se da roditelji imaju najveću ulogu u vjerskom rastu.Ako u djetinstvu nije posađeno barem malo sjeme vjere kasnije puno teže dolazi do obracenja.
Moji roditelji koji su vjernici ,premda bih ja osobno volio da imaju mnogo veću dubinu vjere od ove sad ,da me nisu poslali na vjeronauk još dok sam bio dijete i da me nisu vodili na svete mise teško da bih danas razmišljao ovako.
Kao dijete obozavao sam ici na vjeronauk za prvu pričest.Sjećam se još onog malog dječjeg katekizma sa raznim pričama iz Isusovog života koji sam volio čitati i kasnije u glavi zamišljati te događaje.I kao dijete sam volio drugima pričati te događaje i u jednom djelu osnvone škole čak mislim da sam osjećao Božji poziv.E da mi je opet imati onu iskrenu dječačku vjeru bez imalo sumnje.
Veliki broj današnjih "modernih roditelja" kaže kako ne želi opterećivati djecu s tim i da će oni već sami odlučiti kad dosegnu određen broj godina.Takvi obično kasnije nemaju nikakvo vjersko mišljenje i ako se odluče na nekakav duhovni put obično su lak pljen za razne sektaše.
Ma ja neznam jesam li lud ,ali u većini slučajeva kad dođem kod nekih atističkih obitelji primjetim neku hladnoću u odnosima ,nema one topline,ljubavi kao da je sve programirano.

A što mislite o ovome:koliko smo mi kao vjernici kolektivno odgovorni?
Zatvoreni smo u svoje krugove molitvenih zajednica,prijatelja,i živimo u svome svijetu trudeći se živjeti ispravno i uvjeri.Kada kažem da smo zatvoreni pod time mislim da se držimo svoga,a drugi ...što možemo.
Evo prva ja,polazim od sebe.Imam svoj mali svijet,TT,Crkva,molitva,radio Marija,HKR,tu i tamo poneka duhovna obnova,i to je to.Novine ne čitam,Tv gledam samo znanstvene i dokumentarne emisije,tu i tamo poneki film i to je to.Trudim se pomoći koliko mogu drugima,ali ...Uvjek ima ono ali...Griješimo li što tu našu vjeru ne nastojimo približiti drugima,onima koji ne vjeruju?
Znam da nije vrijeme isto kao prije i da bi mi svi rekli da sam luda i strpali u Vrapče kada bih stala na sred Trga i počela pričati o vjeri i Isusu,ali možda možemo drugačije nekako ljudima pokazati da griješe.
Ako se na prvu jave nekakvim lažnim prorocima zato što vjeruju da će im pomoći,zašto ne vjeruju Isusu?
Šta mislite?

Tesko je danas bilo sta poduzeti,pogotove kada se tice odgovornosti za drugoga,jer ljudi cesto smatraju "privatnom stvari"
Danas cak i clanovi u obitelji imaju pravo na svoje osobno "ne diraj me u mojoj privatnosti"danas kada bi otisla u obitelj koji ne idu u crkvu,i rekla da ces im povesti djete u crkvu...sta bi rekli na to..?
Druga je stvar da imas djete,pa je dijete prijatelj s njim,pa ga tako povede da vidi,tada je to nesto drugo...




Svi mi imamo svoj krug i svoj nacin zivljenja nase vjere...Ja sigurno znam,da mozemo svi mogo vise dati i doprinjeti nego sto dajemo za svoju vjeru...Pocivsi od foruma...i davanja na njemu...i onoga sto dajemo..i koliko zaista pomazemo...

Svakako da grijesimo,ako mozemo a ne zelimo...samo sto je tesko ici i nekome nametati svoje danas...Svatko ima pravo na svoju slobodu,da se odluci...Cak i ja poneki puta razmisljam,da li smo hrabri i da li se USUDIMO...onda kada je to potrebno...

Svaka zapisana rijec na forumu,na Tebe -Trazim i drugim stranicama...POSLANA JE U SVIJETi moramo paziti sta pisemo i da stojimo iza toga...To nosi plodove,onima koji traze pomoc preko interneta,koji sve vise trazi " navjestanje Evanjdjelja nasega zivota"



Mislim,da gubimo vrijeme na nevrijedne stvari jako puno,da bi kud i kamo mogli dati vise na korisne stvari...