www.tebe-trazim.com

U Subotičkom katoličkom, hrvatskom mjesečniku ''Zvonik'' postoji rubrika ''vjernici pitaju'' odgovara im Kopilović monsinjor dr.Andrija(uz čiju dozvolu i otvaram forum) pitanja su od teologije, duhovnosti pa do svakodnevnih životnih situacija
npr.Molitva u prazno', Strah Božji,o pričesti o spolnosti prije braka ,o vječnosti itd.
Pitanja i odgovora ima oko300 pa vjerujem, da će barem neko naći odgovor stručnog teologa na probleme koji ga muče.
Ali, pošto je već kasno, započinjemo sutra.

Evo još jedan link na kojem su pitanja vjernika, a odgovarao je svećenik. Imate arhivu pitanja koja seže u 2005 godinu, pa do danas.. Duhovni centar vodi katolički svećenik-redovnik p. Ivan, Misionar Srca Isusova (MSC).

http://www.duhovni-centar-dramalj.com/pitanja.html

Zar Bog napastvuje?
U Očenašu molimo redovito 'ne uvedi nas u napast''.Nije mi jasno kako to Bog ''uvodi u napast?Inače me zanima što je to napast, i zašto nam je potrebna?

A.K.Pokušat ću u odgovoru biti pregledan i cjelovit.Moramo poći od činjenice da je iz Božje ruke u činu stvaranja sve izišlo savršeno, u svom redu.To znači da je svatko biće, svatko stvorenje u svom redu i načinu svoje naravi savršeno.Međutim, od ostalih stvorenja najviše se razlikuju anđeli i ljudi.Oni su naime, i duhovna bića.Anđeli su čisti dusi, a čovjek ima besmrtnu dušu.Ta činjenica da smo duša, dovodi nas u direktni odnos s Bogom i to na odnos osobe sa osobom.Koliko god je Bog nedohvatljiv i neizmjeran, ipak se osobi na osoban način može očitovati i objaviti.Mjesto toga susreta je upravo naša svjest i dimenzija duha.Jasno da je posrednik i instrument toga susreta naš razum.No, razum bez slobode ne bi bio izričaj cjelovitosti jedne osobe.Stoga je čovijek, jer je duhovan, i razuman i slobodno biće.Sloboda nije pasivno stanje , nego aktivan stav.Odnos tako različitih a tako veličanstvenih bića, kao što je odnos Boga i čovjeka, shvaćaš da je nemoguć bez slobodnog oprijedjeljenja i prihvaćanja Boga.Stoga možemo svjetlom vjere posve lako razumijeti da je kušnja toga oprijedjeljenja ZA Boga djelo ljubavi jer je i odnos prema Bogu, prihvaćanje Boga, priznavanje Boga djeko ljubavi.Bog nije želio sebi stvoriti robote koji ga slave, nego bića slična sebi koja će ga ljubiti.Stoga je u početcima ljudskog postojanja divno opisana ta drama oprijedjeljenja za Boga po ljubavi.Nažalost. isho te drame ti je poznat, a to je otpad od Boga,neposlušnost i ranjenost naše naravi.Da bismo razunjeli napast, moramo razumjeti i prihvatiti da je sa istočnim grijehom naša narav ranjena, i da smo recimo tako,'' ranjenici''.S druge strane, jednako je poznat ishod slične drame anđđela.Znamo da je Lucifer bio arkanđeo i da je slobodnom voljom otpap od Boga.To nije priča za djecu, niti za stare''' bake'', nego je kruta i jeziva stvarnost. Đavao postoji.To je biće čija je definicija''zavidnik,zavodnik ,zloduh, razaratelj''-svakako najveći neprijatelj čovjeka.Ako prihvatimo činjenicu da je naša narav u Adamovoj odluci ranjena i da postoji Napasnik koji je zavidan čovjeku i njegovoj mogućnosti pokajanja shvatit ćemo bit napasti.Napast ponajprije dolazi od đavla.Đavao je po naravi napasnik.On nas navodi na zlo i neprijatelj je čovjeka i čovječanstva.Htio to netko ili ne hti priznati, iskustvo nam je svima zajedničko ''svi koji smo odrasli doživljavamo često da činimo ono što znamo da nije dobro,nismo htjeli to učiniti ,ali smo ipak učinili''.Svatko od nas bio vjernik ili nevjernik ima iskustvo kako ga je ''netko '' naveo na zlo.Dakle, napast dolazi od đavla.Napast znači navesti, nnagovoriti ili zavesti na zlo.To je činjenica.Mi kršćani duboko vjerujemo da je zlo i grijeh ako popustimo napasti i reknemo Bogu ''ne''!Katolička moralka grijeh definira najkraće ovako'' slobodno, i svjesno i hotimično reći Bogu NE.
Međutim drugi'' napasnik''u našem životu je i naša ranjena narav,napose nače tijelo.Apostol Pavao......

..će u poslanici Rimljanima dati jasne pouke o djelima ''tjela'' i ''djelima duha''.Tijelo će po svojim sklonostima(ali pazi , radi se o grijehom ranjenoj naravi)biti trjni izvor napasti da učinimo nešto što je loše, lakše , udobnije i time se sukobimo sa naravnim potrebama duha''.Znači nije tijelo kao takvo zlo(mada je u nama zbog istočnog grijeha, trajno ostaje sukobljena ili razapeta naša ljudska narav), nego iz njega kao ''ranjenog'' bića proizilazi sklonost prema zlu pa se lako povodeći za tijelom učini zlo..Mislima, riječima ili djelima pokaže Bogu ''NE''!
Treći napasnik je nažalost drugi čovjek.Navođenje na grijeh, sablazan(Lk 17, 1-2)Dakle navoditi drugoga na grijeh može se direktno kroz naređivanje, savjetovanje, nagovaranje, navođenje, sablažnjavanje, a može i indirektno kroz propust upozoravanja ili odbijanja i sl..
Tako u životu imamo tri napasnika''đavla, tijelo i drugoga ćovjeka.Jasno da smo u biti napastvovanja mi odgovorni za ishod.Nema takve napasti kojoj bi po naravi trebalo popustiti.
Duh Sveti nam omogućuje razlučivati između kušnje, nužne za rast unutršnjeg čovjeka, što vodi k ''prokušanoj kreposti''(Rim 5,3-5) i napasti koja vodi u grijeh i smrt.Moramo također razlikovati što je 'biti napastvovan' a što je'' pristati''na napast.
Nitko osim Boga , čak ni mi sami ne zna što je duša primila od Boga,To nam otkriva kušnja, i tako nas uči da upoznamo sami sebe i na taj način otkrijemo svoju bijedu, te nas time primorava da zahvalimo za dobra koja nam je napast otkrila.
Međutim , ta ta borba i pobjeda nisu moguća bez molitve,Svojom je molitvom Isus savladao Napasnika na početkui u završnoj borbi agonije.Ovom prošnjom Ocu(ne uvedi nas u napast),Krist nas sjedinjuje sasvojom borbom i agonijom.U zajedništvu s njegovom, postojano se naglašava budnost srca,Budnost je'' čuvarica srca'',Isus moli Oca da nas ''čuva u svom imenu''(Iv 17 ,11).Duh saveti nastoji da nas bez prestanka potiče na tu budnost.
Ova molitvadobiva sav svoj dramatski značaj u odnosu na konačnu kušnju naše zemaljske borbe''ona moli i ustrajnost do kraja.''Evo dolazim kao tat.Blažen onaj koji bdije''(Otk 16 ,15)
''zvonik -2004 god
...Dokle me obvezuje vjernost?
Otkrila sam da me muž vara,ne želim ga ostaviti, ni on mene.Dokle moram trpjeti?Ima li rješenja mom problemu?
Na koji način obnoviti istinsku ljubav i vjernost?
A.K.Hvala Vam na iskrenosti i hrabrosti postaviti ovakvo pitanje.

Vaša muka je velika, ali razumijte i prihvatite da je i moja vrlo odgovorna da na ovako malom prostoru riješavami tako dirljive i delikatne probleme.Stoga moram ponuditi samo našela i pokušati prko tih načela dati vam ohrabrenje, pa i neko konkretno svjetlo ne bi li i dgrugi koji gijele sličnu sudbinu s vama otkrili mogućnost riješenja.
Prvo što moram reći je ovo ''Brak je saktament'' , a to znači izravnu Bočju prisutnost u čovjekovu životu.Kad god se događa sakrament, događa se Božji zahvat u ljdski život.U braku taj trajni Božji boravak događa se upravo po vjernosti ali i svijesti bračnih drugova da su oni jedno drugome znak te sakramentalne prisutnosti Božje.Zato je nevjerstvo daleko veće zlo protiv sakramenta braka,nego li , izdvojeno , sam spolni čin sa drugom osobom.Ne umanjujem ovo drugo, ali se moram vratiti na prvo jer nevjerom brašni drug presijeca milosnu vezu koja prekp njega ili nje treba'' strujiti'' na drugu osobu, jer kako biblija kaže''njih dvoje postali jedno''.Ako netko svojom voljom, slabošću, grijehom prekida tu milosnu vezu, nanosi neprocijenjivu štetu bračnom drugu a preko njega i cijeloj obitelji i napose djeci koja jednako tako u mngočemu pa i milosno ovise o vjernost onih koji žive u tom sakramentu.Čini mi se da vaš muž nema dovoljno jaku spoznaju da njegovo nevjerstvo nije tek ''puki izlet'' drugoj osobi, nego daleko tragičniji čin povrijede dostojanstva sakramenta i neprocjenjive štete gubitka milosti za svoju obitelj čija je on glava.Dakle nevjerstvo je dvostruki grijeh..protiv sakramenta i protiv prava na intimni život kao znaka i potvrde ljubavi pa i sakramentalnog znaka.
Djeca su ubraku plod ljubavi i stoga djeca imaju pravo na tu ljubav cijeloga života.(oprostite mi dobri moji,nastavit ću tijekom dana,tok ili nit misli svećenika je tako u nizu da ga ne mogu skratiti a da ne izgubi na značaju, prijedlog mogućih riješenja, jer odluka je uvijek na vama i u vašem srcu)
....nastavit ću malo docnije...hvala na razumijevanju i BVB

Zaprljana ljubav nije prava a najmanje odgojna.Otac će svojim nevjerstvom dovesti djecu u situaciju da i oni u odrasloj dobi odbace kršćanska , moralna načela ili se uopće neće moći odgojiti u moralno stabilne ljude jer je moralni odgoj daleko više čin primjera negoli pouke.Stoga su djeca u takvom''nevjernom'' braku u odgojno -vjerskom smislu u opasnosti da nikada do kraja moralno ne sazriju, što je opet neprocijenjiva šteta.
Motiv da ga vi ne napuštate radi djece je hvalevrijedan, ali vas moram rastužiti tvdnjom da taj motiv neće biti dovoljan da izdržite do kraja.Kako djeca odrastaju, tako će oni sami nalaziti svoj put, a vi ćete ostajati sve više sama.Ne daj Bože da se koje dijete 'neuspjelo' okrene protiv vas, tada je vrlo blizu vaš pad u oćaj.Mnogo puta treba ponoviti da sakrament braka ne čine djeca i roditelji nego muž i žena.Djeca su darovana preko roditelja, ali je važno da iz obitelji izađu kao samostalni ljudi a supružnici i dalje ostaju sakramentalno vezani, brašno je zajedništvo daleko potrebnije u starosti nego u mladosti.
Što se tiče odnosa prema nevjernom muču, vaš stav mora biti jasan.Vi ga se ne možete i ne mojte odreći kao svoga ''sakramentalnog '' ženidbenog druga.To vam daje pravo da od Boga možete'' zahtijevati'' čak i čudo.Možete moliti da vam spasi onoga koji vam je u životu darovan da bude znakom njegove prisutnosti u vašem životu.Dakle, nikako i nikada ne posustati u molitvi i nadi da Bog hoće i može učiniti čudo.Zatim sigurno imate onih koji znaju za vaš problem i dijele s vama vašu muku.Ako su kršćani, onda ih angažirajte da vam pomognu jednako tako žarkom molitvom za obraćenje vašeg muža, jer je taj njegov''odlazak'' zapravo napast kojo se on nije uspio oduprijeti.Zatim , unatoč dugih i isrcpnih razgovora nemojte ga smatrati neprijateljem nego pokušajte zlo suzbiti dobrim.Jasno je da da to od vas iziskuje herojski čin strpljivosti i stoga vam je na raspolaganju stoji sva nolitva,crkvena zajednica, duhovni vođa, prijatelji i sve ono što Crkva pruža čovjeku dok trpi.U času kad ga zamrzite, yapamtite, vi ćete učiniti čin kojim će on definitivno ući u vlasništvo Zloga.Dakle ne dajte ga u vlasništvo Zloga.
Bilo bi vrlo korisno kad bi ga mogli nagovoriti da se povjeri u svojo nevolji iskusnom svećeniku ili katoličkom psihoterapeutu.I ond zajedno pristupiti tzv. terapiji..Crkva naime poznaje metode liječenja ranjenih brakova u kojima jednako angažirano moraju sudjelovati oba supružnika.On mora izgovoriti i u sebi naći razloge svoga'' izlaženja '' iz braka i mora naći dovoljno motiva da osudi takvo svoje ponašanje.Ali, mora i vama priznati , ako slučajno postoji koji razlog vašeg krivog postupanja, a što vam ranije nije priznao da mu smeta.Tek tada terapeut, svećenik ili liječnik mogu ''izvana'' ući u vaš problem, dati rješenja, ponuditi pomirenje...Budite spremni i na to da će vam , možda kao rješenja ponuditi i preseljenje u drugi grad samo da se oslobodite te treće osobe.
Konačno, ipak ostaje jedan zaključak..Problem je rješiv ali ne napuštanjem, nego prepuštanjem Bogu da učini ono što samo On može.Žao mi je što vam ne mogu ponuditi konkretnije rješenje, ali za nas kršćane po pitanju sakramenata je samo ovo rječenje.
Zvonik br. 10-72-2000

Mali osobni dodatak.Ovo je tema koja se zbila i u našoj široj obitelji tj. moja rođena sestra.Živeli u , sakramentalnom braku poslije decenije neslaganja pok. šurak odlazi u roditeljsju kuću , živi samačkim životom.Sestra ne pristaje na razvod, živi čisto ,prima sve sakramente ,pod vodstvom svog duhovnika (vlč.mr.A.A).Istovrjemeno se župa, molitvene zajednice, rodbina, prijatelji obitelj uža i šira GODINAMA jurišala krunicom na Nebo.On je ostao pri svome,čak su i stan prodali, i onda se on razbolio, liječnici nisu znali uzrok,obitelj ga prihvata bez obzira na sve.Poživio je dovoljno dugo (gotovo svaki dan , u suzama i žalosti zbog prošlosti i radosti što je makar u bolesti sretan i okružen onima koji ga ljube).Na nesreću nisam ,osim molitve bio od neke koristi, jer je majka bila već pri kraju svoga puta, a supruga na početku kraja.Okrijepljen sakramentima za Vječni život jedne noći se tiho ''ugasio'' u miru Božjem.

BOGU JE SVE MOGUĆE

Čitamo u Svetom pismu da je Bog ljubav.Nebrojeno puta smo slušali tumačenja o Bižjoj dobroti.Međutim ne čini li vam seda to naglašavanje Boga kao ljubavi i njegove dobrote s druge strane uvodi u ''napast'',mislimo dobar je Bog on će prostiti...I zbog tiga često ljudi'' zlorabe'' tu Božju dobrotu i olako se'' igraju Bogom''.Imam
dojam da smo često vjerski neozbiljni.
A:K:Odgovor na vaše pitanje započet ću jednim ....

..doživljajem još iz bogoslovskih dana.Profesor dogmatike, dr.Ivan Golub tumačio nam je upravo poglavlje o Božjem milosrđu.Jasno da nam je naglašavao taj neshvatljivi,a za nas tako važan pojam Božjeg bića.Da bi protumačio odgovornost stava vjere ,prema toj činjenici ispričao nam je jedan, čini mi se povijesni događaj.U Španjolskoj je živio svešenik koji je vrlo često, skoro stalno, propovijedao o Božjem milosrđu,Međutim njegov život nije baš bio uzoran, ni častan, ni dostojan svećeništva.To što nije dostojan za svakog je svećenika istina, međutim,svećenik se mora trsiti da postigne najveću moguću svetost u svome zvanju da bi bio autentičan.Ovaj nije bio takav.Na svoj grob u stilu svoga življenja, dao je napisati moto latinski_''Misericordiam Domini in aeternum cantabo''(O milosrđu Gospodnjem pjevat ću uvijeke).Međutim, kaže dalje priča, nedugo nakon sahrane grom je pukao u spomenik, razbio ploču i ostala su slova koja složena glase ovako''Miser in aeternum'', što znači ''BIJEDNIK DOVIJEKA''!Znam da me tada taj primjer i to predavanje dr. Goluba duboko potreslo i evo pamtim ga do sad.
U Svetom pismu samo na dva mjesta imamo zapisano da se Božja bit očitovala u jednom pojmu.Tako u knjizi Izlaska, kada se Bog objavljuje Mojsiju i kad ga upita koje mu je ime , on odgovara''Ja sam koji Jesam''.U hebrejskom jeziku iz slova JHVH izvodi se ime Božje,sveto i nepovredivo''JAHVE''.Dakle u Sarom zavjetu imamo na jednom mjestu očitivanje Božjega imena i biti, što je starozavjetni vjernik tako poštivao da ga čak nikada nije izgovarao.Na drugom mjestu poslanica svetog Ivana apostola donosi pokušaj izricanja biti Božje grčkim pojmom''Theos the agape estin'' što u prijevodu znači ''BOG JE LJUBAV''.Mi vjerujemo da je Ivan htio izreći samu narav Božju.To jest, Bog ne samo da ljubi i ne samo da''ima ljubav'' nego - Bog ''jest LJubav. Razlika je ogromna, jer'' biti Ljubav''izričaj je naravi bitka a ne vlastitog bića.I vjerujemo da je tako.Zato Bog može djelovati samo iz ljubavi i s ljubavlju.Nikada ne smijemo prešutjeti tu predragu objavljenu Božansku istinu koja nam je najveća utjeha i najveći dar-naš Bog je Ljubav .Njegovo je ime , i njegova narav Ljubav.I naglašavanje toga pravog vjernika ne dovodi kako vi kažete ''u napast''.Zašto?Bog nam je objavio svoju narav zato da nam bude bliži, da bude s nama - Bog.U novije vrijeme je uveden blagdan Božanskog Milosrđa.To je učinjeno na temelju doduše jedne privatne objave, ali znamo s koliko je poštovanja taj blagdan uveo upravo veliki Papa Ivan Pavao 2 koji je i umro uoči toga blagdana.Milosđe Božje je vlastitost Boga Ljubavi, tek je milosrdna ljubav neshvatljiva jer se daje i dijeli onima koji je ne zaslužuju nego se nad njima nezasluženima, Bog sažaljeva i spašava ih .I tu dolazi bitna poruka cijele Objave-Bog nudi spasenje,Bog nudi oproštenje, BOg oprašta, Bog ljubi, a od nas traži samo jedno- da to primimo, DA SE OBRATIMO!!!U prispodobi o rasipnom sinu više vidimo sliku'' rasipnog oca'' nago sina.Ali ono što sina spašava je činjenica njegove spoznanje da nije više siroče, da nije u beznađu , da nije izgubljen, jer ima dom Očev,ima Oca.Odluka vratiti se Ocu za njega je bila spasonosna, a sve ono što mu je Otac priredio nije bila pravednost nego milosđe.Dakle bitno je uočiti taj ''povratak Ocu''.
Drugi dio vašeg pitanja je zapravo onaj koji opterećuje.Isina je da je trajno prisutna napast''zlorabiti'' tu Božansku dobrotu i to milosrđe. Bilo kakvo ponašanje,pa čak i mišljenje u vjerničkoj svijesti koja se ne bi divila, slavila, i zahvaljivala tom i takvom Bogu velika je opasnost.Đavo nas upravo na tom području napastvuje kako bi smo ''lako griješili''.Nema u ljubavi grijeha.Ima posrtaja, ima i padova, ali je uvijek prisutna milost koja nas podiže i koja nas liječi i koja nas pomaže.Zato nije isto biti slab i biti zao.Ogromna razlika je između ''biti slab'' i ''biti zao'', jer svatko od nas je slab, ali hvala Bogu barem tako, vjerujemo ipak nismo zli.Ono što spominjete u odnosu prema Bogu Ljubavi, Milosrđa bila bi zloća koja izaziva Božju pravednost i zato je vrlo veliki grijeh.Dapače, preuzetnost u tom području spada u grijehe koji se ne mogu oprostiti.Spada u grijehe protiv Duha Svetoga , a On je neoprostiv.Ne zato što Bog ne bi htio oprostit, ili mogao, nego zato što čovjek što tako čini nije sposoban primiti oproštenje jer je za oproštenje potrebno pokajanje, Ljubav i želja promijeniti život.Dakle, potrebno je obraćenje, pa makar ono bivalo i svakodnevno.Što se pak tiče vjerske neozbiljnosti koju spominjete, ono je nažalost jako rašireno.Postoji veliko vjerske neznanje koje puno puta čak i ispričava.Ali vjerska neozbiljnost ne ispričava.Ona optužuje.Žao mi je i što je naše kršćanstvo puno 'poluvjernika'' ili vjernika na ''pola puta''.To je najopasnije.I za čovjeka osobno i za zajednicu.Kao što je i u svim drugim područjima poluznanje, površno znanje, opasnije za svaku znanost nego samo neznanje.Stoga mislim da je vaša primjedba i pitanje istinito i tjeskobno i da se moramo svi zamisliti, pogotovo vjernici, kakvu sliku o Bogu dajemo, u kakvog Boga vjerujemo kojem se Bogu molimo, kakvog Boga propovijedamo i pred kojim šemo se Bogom zaustaviti nakon smrti, na sudu i ući u Vječnost?Pitanje je dramatsko, preozbiljno, odgovor je u nama samima.Ali se slažem se sa vama- ''JAO ONOME TKO SE IGRA SA BOGOM!!!!!!!!!!!!!!!!''

Sukobi u obitelji
Zašto postoji postoji sukob u obiteljima i kako se on liječi?
(osobna konstatacija pitanje je danas i u kršćanskim obiteljima aktualno, ali odgovor na njega ću zbog dužine koja je neophodna jer se ulazi u samu bit , srž problema rastaviti na više ulomaka oprostite mi, i hvala na strpljenju)
''Pitanje je postavljeno vrlo općenito i radi toga je teško dati odgovor koji bi bio konkretan i cjelovit.Ne zamjeram vašem pitanju nego samo želim upozoriti da je problematika koja se ovim pitanjem otvara preširoka da bih mogao na ovom prostoru cjelovito odgovoriti.Stoga ću umjest odgovora predložiti samo jedno razmišljanje Vama i svim čitateljima kako bismo se okoristili vjerom koja nam je dar i koja je svetlo u našem kršćanskom poimanju svega, pa i obiteljskog života.na bih se upuštao u riječ sukob, mislim da je preteška i bremenita. Radije šu govoriti o nesporazumu ili neslozi.No sam pojam nije toliko bitan jer svima nam je jasno u čemu se sastoji Vaše pitanje.
Pođimo redom.Ponajprije, obitelj je jedina društvena institucija čiji je direktni stvoritelj Bog.Ni jedan oblik zajedničkog života ili života u zajednici nije i ne mora biti božanska institucija.Jedino je obitelj i kasnije crkva od Boga utemeljena zajednička institucija zajedničkog života.Obitelj je tako temeljna zajednica da je baš kao takva odraz tro-osobnog boga koji nam se u povijesti objavio.To otajstvo Božje tro-osobnosti čak ikao vjernici teško možemo razumjeti ali snagom vjere možemo prihvatiti da je naš Bog jedn jedincat, ali ipak u tri osobe-Otac ,Sin i Duh Sveti.Uistinu tajna vjere.Ipak je prihvaćamo i ispovijedamo. I sada slijedimo dalje naše razmišljanje na temelju objave iz koje je posve jasno da je Bog stvorio šovjeka kao obitelj.U knjizi Postanka čitamo da je Bog stvorio čovjeka, aliga je stvorio kao muško ižensko i dao mu nalog da napuči zemlju ida je podvrgne sebi.Tako je obitelj-otac, majka dijete, po svojoj naravi''hodajuća slika Božja'' na zemlji.Ako čovjek teži, što je naravno, prema svom originalu, onda je posve jasno da je jedina vrhovna norma u obitelji ljubav i sloga koja obitelj čini sretnom.Nikakve stvari i nikakvi drugačiji odnosi ne mogu obitelj učiniti sretnom osim istinske ljubavi i jedinstva.Ljubav i jedinstvo su do te mjere ideal da se zapravo po obitelji kao svojoj slici u svijetu i sada očituje sam Bog.To je razlog da je brak iobitelj u Novom zavjetu Isus obdario sakramentalnim dostojanstvom.

Dakle, obitelj nije samo živa''hodajuća'' slika Božja, neg je ukršćanskom braku ona i'' svetište'', to jest događaj milosnog susreta osoba jer je sakramantalnost braka i posveđenost obiteljskog života izvor spasenja.Po tom sakramentu očituje se prisutnost Isusa Krista i postaje novi znak odnosa kao što piše apostol Pavao 1 Galaćanima ''Između muža i žene kao Krista i Crkve''.Prema tome u Novom zavjetu dolazimo do još jedne stvarnosti-obitelj, zapravo je ''Crkva u malom'' to jest osnovna stanica Crkve.A Crkva je mjesto i znak spasenja.Obitelj ne samo što je božanska ustanova neg je i sredstvo spasenja.Iz kršćanske teologije je jasno da je obitelj jedna od najsvetijih stvarnosti i nedodirljivo mjest svetosti.I stoga se Crkva kao zajednica i mi kao vjernici ne možemo odreći ove istine a da ne postanemo izdajice svoje vjere.Zato vrlo svjesno ispovijedamo da je obitelj savršeno Božje djelo i da je svaka obitelj pozvana da to savršenstvo živi u milosnom zajedništvu ljubavi i sloge.
Sada, gledajući stvarnost oko sebe, moramo priznati sa velikim žaljenjem da u velikom postotku kod bračnih drugova i članova obitelji svijest o uzvišenom dostojanstvu i svetosti obitelji više ne postoji, a još manje je prisutna u praksi, ne samo općenito nego i kod velikog dijela kršćana.
Temeljna je zabluda misliti da su brak i obitelj čisto ljudska institucija.Bračno zajedništvo i vjernost, a onda i ljubav, herojski su čini ljudskog duha i teško je vjerovati da bi se mogli živjeti bez Božje pomoći.Stoga tvrdim da svi uspjeli i pravi brakovi, pa i oni izvan kršćanstva, sigurno su Božje djelo jer su bračno zajedništvo, vjernost, ljubav i sloga herojski čini kreposti.Suvremena obitelj, dakle prvo zaboravlja svoje Božansko podrijetlo i zaboravlja svoje veliko dostojanstvo.Ta zaboravljivost podrijetla i neživljenje vlastitog dostojanstva rađa katastrofalnim posljedicama.Zamislite činjenicu da otac u obitelji nije svjestan svog očinstva koje mu je podario Bog, koji se u Objavi i sam nazvao Ocem, i da se'' funkcija'' oca svede samo na čovjeka koji je'' zadužen''zarađivati kruh.Kakve li zablude da se muž i otac, glavar obitelji, poistovjeti s radnikom i samo radnikom kome je jedina dužnost osigurati kruh.S druge strane majka -''čuvarica ognjišta'' u svojoj ''emancipaciji'' zaboravlja svoje majčinsko dostojanstvo-da je ona uistinu ljubavlju i nježnošću svetinja i čuvarica obiteljskog ognjišta po kojima su i djeca i muž u trajnom ozračju topline i svetlosti.Žena u obitelji je iznad svega i po svemu ponajprije majka.Kad se to dostojanstvo zaboravi i taj poziv zanemari, nastaje prvi nesporazum u odnosu muž-žena, otac-majka i njih dvoje nisu u stvarnosti više jedno(iako sakramentalno jedinstvo u biti kida samo smrt!) nego su u najboljem slučaju'' dvije tračnice'' istog kolosijeka.Ako zajedništvo muža i žene ne živi u milosnom ozračju, onda postoji velika opasnost da se tračnice raziđu te ''vlak'' njihovog zajedničkog života stane.
...nastavit će se...