|
Već san ga u postu gore spomenuo, kako da ga se ne spomene? Kako pričati o ateizmu da se ne spomene Albert Camus?
On nam može iz prve ruke ispričati kakve se misli i drame vode u životu ateista, koliko daleko otuđenost ide. Svakako da je ovaj filozof ostavio traga u povijesti filozofije i književnosti, nažalost trag koji je ostavio nije dobar. Za potrebe ove teme, i prikaz ateizma sa svih strana, u svim licima, Camus i njegovo djelo "Stranac" bit će savršeni.
Upravo u taj čas uđe ispovjednik. Kad ga ugledah, malko zadrhtah. On to opazi i reče mi neka se ne bojim. Rekoh mu da inače dolazi u drugo doba dana. Odgovori mi da je došao u posve prijateljski posjet koji nema nikakve veze s mojom molbom, o kojoj on ništa ne zna. Sjede na moj ležaj i pozva me da sjednem do njega. Odbih. Ipak, zapazih da mu je izraz lica blag. Sjedio je neko vrijeme, s podlakticama na koljenima, oborene glave, i gledao u svoje ruke. Bile su tanke i mišićave, podsjećale su me na žustre zvjerke. Polako ih protrlja jednu o drugu. Zatim ostade tako, svejednako oborene glave, toliko dugo da mi se načas učinilo da sam ga zaboravio. Ali naglo dignu glavu i pogleda me u lice. - Zašto odbijate moje posjete? - upita me. Odgovorih mu da ne vjerujem u Boga. Htio je znati jesam li u to posve siguran, a ja odvratih da nije ni potrebno da se pitam, jer mi se čini da to pitanje uopće nije važno. Tada se zavali i nasloni na zid, a ruke stavi na bedra. I gotovo kao da ne razgovara sa mnom napomenu da čovjek kadšto misli da je siguran, a zapravo nije. Šutio sam. Pogleda me i zapita: Što vi mislite o tome? Odgovorih da je to moguće. Kako bilo da bilo, nisam možda siguran što me uistinu zanima, ali sam posve siguran što me ne zanima. A upravo me to o čemu on govori ne zanima.
On odvrati pogled od mene i, ne mijenjajući položaj, upita me ne govorim li tako iz nekog očaja. Kazah mu da nisam očajan. Samo me je strah, što je sasvim prirodno. Tada bi vam Bog pomogao - pripomenu. Svi oni koje sam upoznao u vašem položaju obratili su se njemu. Priznadoh da je to bilo njihovo pravo. To ujedno pokazuje da su imali vremena za to. Što se pak mene tiče, ja ne želim ničiju pomoć, a napose mi nedostaje vremena da se zanimam za nešto što me ne zanima. U taj mah on odmahnu zlovoljno rukama, ali se začas uspravi i popravi nabore na halji. Kad je bio gotov, obrati mi se nazivajući me »prijateljem« - ne govori on tako zato što sam osuđen na smrt; po njegovu mišljenju, svi smo mi osuđeni na smrt. Ali mu upadoh u riječ i rekoh da to nije isto, i da to, uostalom, ne može biti nikakva utjeha. Tako je - potvrdi on. Ali, ako ne umrete danas, umrijet ćete poslije. I opet ćete se naći pred istim pitanjem. Kako ćete podnijeti tu strašnu kušnju? Odgovorih mu da ću je podnijeti isto ovako kako je sad podnosim. Na te riječi ustade i pogleda mi pravo u oči. Tu igru dobro poznajem.
Često sam se tako zabavljao s Emmanuelom ili Celestom, i obično su oni prvi odvraćali pogled. I ispovjednik je dobro poznavao tu igru, to sam u čas shvatio - pogled mu se nije kolebao. A nije mu se ni glas pokolebao kad mi reče: Pa zar vi nemate baš nikakve nade, i zar živite u uvjerenju da ćete čitavi umrijeti?
Tako je- odgovorih. Tada pognu glavu i ponovo sjede. Reče da me žali. Drži da to čovjek ne može podnijeti. A ja sam samo osjećao da mi već pomalo dosađuje. Ovaj put se ja okrenuh i priđoh prozorčiću. Naslonih se ramenom na zid. Iako ga nisam pravo razumio, razabrah da me opet počinje ispitivati. Govorio je uznemireno i užurbano. Shvatih da je uzbuđen, pa ga počeh pažljivije slušati. Reče da je uvjeren kako će moja molba biti prihvaćena, ali da nosim breme grijeha kojeg treba da se oslobodim. Po njemu, ljudska pravda nije ništa, a Božja je pravda sve. Napomenuh mu da me je ona prva osudila.Odgovori mi da ipak nije sprala moj grijeh. Rekoh mu da ne znam što je to grijeh. Samo su mi rekli da sam kriv. Kriv sam, platit ću i od mene se ne može ništa više tražiti. U taj čas on ponovo ustade, a ja pomislih da u ovako uskoj ćeliji, ako se želi kretati, ne može mnogo birati. Mora sjesti ili ustati. Upro sam pogled u tlo. On koraknu prema meni i zastade, kao da se ne usuđuje dalje. Pogleda kroz nebo. Varate se, sinko, reče mi, moglo bi se od vas tražiti i više. A možda će se i tražiti. A što to? Moglo bi se tražiti da vidite. Što da vidim? Svećenik pogleda oko sebe i odgovori glasom koji mi se odjednom učini malaksalim: Iz sveg ovog kamenja izbija bol, znam. Uvijek sam ga gledao sa zebnjom u srcu. Ali, u dubini duše znam da su i najveći bijednici među vama vidjeli kako se iz njihove tame pomalja božanski lik. Od vas se traži da vidite taj lik.
Malko živnuh. Rekoh da već mjesece i mjesece gledam te zidine. Ništa i nikoga na svijetu ne poznajem bolje od njih. Možda sam nekad i tražio u njima nekakav lik... Uzalud sam ga tražio. Sad je s tim svršeno. I, bilo kako mu drago, nisam ništa vidio da izranja iz ovoga orošenog kamenja. Ispovjednik me pogleda nekako tužno. Sad sam bio posve naslonjen na zid i danje mi je svjetlo oblijevalo čelo. On reče nekoliko riječi koje nisam razumio, a onda me brzo upita smije li me zagrliti. Nemojte, odgovorih. Okrenu se, pođe uza zid i prođe po njemu polagano rukom: Zar toliko volite ovozemaljski život? - prošapta.
Šutio sam. Prilično je dugo ostao tako okrenut. Njegova me nazočnost tištala i razdraživala. Zaustavih da mu kažem neka ode, neka me ostavi na miru, kad iznenada uzviknu nekako praskavo, okrećući se prema meni: Ne, ne mogu vam vjerovati. Siguran sam da ste ponekad poželjeli neki drugi život. Odgovorih mu da se to razumije samo po sebi, ali da to vrijedi isto toliko koliko i poželjeti da budem bogat, da vrlo brzo plivam ili da mi usta budu ljepše oblikovana. To spada u isti koš. Ali me on presiječe u riječ i i zapita kako zamišljam taj drugi život. Tada povikah: Život u kojem bih se mogao sjećati ovoga ovdje! I odmah mu rekoh da mi je već svega dosta. On mi htjede još govoriti o Bogu, ali mu priđoh i pokušah mu posljednji put objasniti da nemam više mnogo vremena i da ga ne želim tratiti na Boga. On pokuša skrenuti razgovor na drugu stranu i upita me zašto ga zovem »gospodine«, a ne »oče«. To me razjari pa mu odgovorih da mi on nije otac - da je uz ostale. Nisam, sinko, reče i stavi mi ruku na rame. Uz vas sam. Ali, vi to ne možete znati jer vam je srce slijepo. Molit ću se za vas.
Tada, ne znam zašto, kao da nešto puknu u meni. Proderah se iz sveg glasa, ispsovah ga i rekoh neka se ne moli za mene. Zgrabih ga za ovratnik sultane. Istresoh na njega sve što mi je ležalo na srcu koje je igralo od radosti i bijesa. On je baš tako siguran, je li? Pa ipak, cijela ta sigurnost ne vrijedi ni pišljiva boba. Nije čak siguran ni da je živ, jer živi kao mrtvac. Ja sam naoko praznoruk, ali sam siguran u sebe, siguran sam u sve, sigurniji od njega, siguran u svoj život i u smrt koja će uskoro doći. Da, ja imam samo to, ali bar posjedujem tu istinu isto onoliko koliko i ona mene posjeduje. Imao sam pravo, imam još pravo, imam svako pravo. Živio sam ovako, a mogao sam živjeti i drukčije. Činio sam ovo, a nisam činio ono. Ovo nisam uradio, a ono jesam. Pa onda? Čini mi se kao da sam cijelo vrijeme čekao ovaj čas i osvit dana kad ću se iskupiti. Ništa, ništa nije važno, i dobro znam zašto. I on zna zašto. Sa dna moje budućnosti, za cijelog ovog besmislenog života koji sam vodio, diže se do mene, kroz godine koje još nisu došle, neki neodređeni dah, a taj dah izjednačuje na svom putu sve ono što su mi nekad predlagali, u onim godinama koje sam proživio i koje nisu bile nimalo stvarnije. Što se mene tiče smrt drugih, ljubav jedne majke, što me se tiče njegov Bog, život za koji se netko odlučio, sudbina koju je odabrao, kad jedna jedina sudbina odabire mene i sa mnom na milijarde povlaštenih koji, kao i on, tvrde da su mi braća. Razumije li, razumije li napokon? Albert Camus "Stranac"
|
Login
FAQ
Chat
Traži
