www.tebe-trazim.com

Moj Isuse,
pišem ti olovkom srca,
čak i meni, naizgled čudno zvuči,
ali, je istinito.

Snagu za pobedu,
na slavu Tvoju!!!!
[/color]
**************************************

U nedeljno jutro, bolničke sobe,
ustavši, otvori prozor...

[color=#FF0000]Slomljeno srce je ono u kome
sumnja svija gnijezdo
početak nevjerovanja.

Smiješ biti neraspoložena

Od kada sam je nedavno čula, meni upućenu, ta rečenica mi ne prestaje odzvanjati u mislima: “Sanja, smiješ biti neraspoložena.” Ta nježna poruka ljubavi me je iznenađujuće jako dotakla, posvijestivši mi kako u svoj slobodi u Bogu, mogu i imam za pokazati stvarno puno mana, nedostataka i slabosti – Treba li se hvaliti, svojom ću se slabošću hvaliti (2 Kor 11,30). Ništa ne mogu sama. Silno me hrani Božja snaga u drugima, a još više od svega, toliko mi treba Božja snaga.

Da, smiješ pokazati svoje slabosti, mane i propuste – smiješ biti čovjek. I unatoč tome, bit ćeš voljena i moći ćeš voljeti. To ćeš tek i moći ako skužiš koliko si slaba, kako svojim snagama ništa ne možeš. Ne možeš ali i ne moraš, jer jedna je i jedina snaga, istinski oslonac i životni pogon – Bog. Smiješ biti neraspoložena, doista.

Dosta borbi sam prošla sama sa sobom, kao i svatko, i pokušavam se slamati dalje, svjesna onoga što mi je nedavno jedan svećenik rekao na neke moje jadikovke: “Kćeri, od toga čitav život nećeš biti slobodna.” Slamanje te grešne i moje preuzetne naravi je bolno. Boli, ali vrijedi svaka bol prepuštanja i slamanja kako bi Njemu davala više mjesta. Ta sloboda i radost su neopisivi. Taj osjećaj Njegove žive ljubavi, koja, zamislite, i u meni želi prebivati i moj život tako milostivo preobražavati, neprocjenjivi su. I mrvica takve ljubavi u mom životu, vrijedna je svakog mog poniženja, pogotovo mojih poniženja pred samom sobom.

Ponekad napadne takva gorčina života, patnja životnih okolnosti te podnošenja i slamanja (sebe), da bi se time zapravo sve više, koliko Njegova milost to dozvoli, približavala Njemu i postajala Njemu sve više nalik. Njegov milostivi zagrljaj i oproštenje vrijede svakog mog vapaja i muke, pitanja zašto i kako, mudrovanja i padanja, svake suze, klečanja, svakog zrnca krunice i mojih osjećaja potpune bezvrijednosti… Uistinu, smijem i moram prihvatiti svoju slabost da bih istinski živjela. Na kraju krajeva, uopće nisam važna ja – već Bog koji želi biti još djelotvorniji po mom životu.

Ni ja sama, a ni itko drugi u mom životu nemaju dovoljno ljubavi ako se sputavam i zatvaram svojim ograničenjima, kalupima i svojim kriterijima “dobroga”. Jedino što mogu ponuditi zapravo je moja slaba čovječnost, puna mana, a istovremeno toliko željna popravaka – da bih u sebi mogla nastaniti, a drugima potom mogla ponuditi Božju ljubav. Da, smijem biti neraspoložena jer će mi On ponovno uliti nadu. Smijem biti tako slaba i osjećati se sasvim nesposobno, jer je Božja snaga jedina moja snaga i sposobnost. Smijem odustati i puno toga propustiti, jer ništa nije toliko važno osim prebivanje u Bogu.

Neraspoloženje je nezbježno, ali će biti otrov našoj svakodnevnici ako nama ovlada i potraje. Ni jedan naš negativizam, ni jedno naše kukanje i kritiziranje nikada ne dolaze od Boga. Itekako su naši, sasvim čovječni. Ne možemo ih se potpuno osloboditi, ali nam uvijek pokažu samo jedno – da previše gledamo sebe, a premalo se pouzdamo u Boga. Jer svako priznavanje naše slabosti i svako poniženje, slabosti su i poniženja pred Bogom. Svjesnim priznavanjem i življenjem u svojim slabostima, tek možemo napraviti mjesta pravoj (Njegovoj) jakosti i snazi, koje su nam potrebne za sve drugo u životu. Evo, Bog je spasenje moje, uzdam se, ne bojim se više, jer je Jahve snaga moja i pjesma, on je moje spasenje. (Iz 12, 2)

Sanja Martinović
izvor bitno.net

[color=#FF0000]Samoća ima zvuk tišine,
i oblak neizvjesnosti u zraku,
kao da padaš s velike visine,
uplašeno dijete u ogromnom mraku.