www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 21 lis 2018 11:55

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 164 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 ... 17  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 02 ruj 2011 20:04 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1847
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Vjeroispovjest: rmk
Status: U vezi
Ha, među izazovima, smo i mi sami sebi često ''blokada'', Božjem djelovanju,da zahvati u naše živote.....
''Promijeni me, Bože, i savijaj me.
Uzmi moju navadu, koja tako mnogo razara.
Zahvati u moj život, makar tada vrištao.
Ti znaš, moj Bože, koliko krhotina stvaram,
Moja brbljivost pali vatricu jednu za drugom,
moja putenost me čini sjetilnim,
moja predbacivanja pomračuju klimu kod kuće,
moj bijes je batina koja tako mnogo razbija.
Ali ja se ne oslobađam.
Vidim provaliju koju otvaram.
Osjećam tamu koju dozivam.
Mene muče demoni kojima ja dopuštam pristup.
Trpim od hladnoće i ravnodušnosti,
posljedicu moje navike.
Ali ja se ne oslobađam, moj Bože!
To je sramotno i ponižavajuće.
Ja znam za svoje ropstvo.
Ali ja se ne oslobađam, pomozi mi Bože!!

Samo jedan jedini put znam,
na kojem mogu sam nešto pridonijeti za liječenje...
Ja ću MOLITI, Bože, dok mi ti ne dođeš
i ne obnoviš me!!
Gospodine, ja ću MOLITI, jer samo ti možeš
dati novi život.
Ti Izvoru sveg života, daj mi ŽIVOT!!
AMEN

_________________
[ Kad se čovjek rađa - Bog se smije, kad razara - Bog se skrije. Teologija je tu da objašnjava neukima. I da ih vodi nekim vjerskim putem. Ali, kad čovjek zaista spozna vjeru, tad mu teologija više ne treba. Vlč.Zlatko Sudac


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 16 pro 2012 15:27 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1847
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Vjeroispovjest: rmk
Status: U vezi
Trčati za vremenom ili ići ukorak s vječnošću?!

katolici.org
Vrijeme u kojem živimo jest vrijeme kad se na sve strane, u svim mogućim i nemogućim situacijama čuje riječ koja poprima tonove zabrinutosti, a ona glasi: nemam vremena. Nedostaje nam vremena da bismo obavili sve što trebamo, osjećamo se pritisnuti obvezama, terminima, nenadanim susretima.

Izumili smo sredstva bržeg međusobnog povezivanja, zrakoplov i Internet, javna i osobna prometala, ali kao da smo pritom izgubili vezu sa samim sobom. Trčeći za vremenom počeli smo kaskati za sobom i za svojom biti, svojim središtem i svojom nadvremenskom sigurnošću, vječnošću.

A vječnost je mudro sagledavanje vremena. Ulaziti u vječnost znači imati vremena napretek. Da bi se ušlo u vječnost, a da pri tome ne moraš nužno fizički umrijeti, potrebno je zastati i uspostaviti vezu s Vječnim. To se zove molitva. Molitva je zato gubljenje vremena ali samo zato da bi se stekla vječnost, i da bi iz toga potekle rijeke bezbrojno darovanih sekunda, minuta, sati, dana, mjeseci, godina drugima a da istovremeno čovjek se ne osjeti prikraćenim, zakinutim, osiromašenim u sebi i za sebe.

Jer pronalaziti vremena za Boga znači od njega dobivati vrijeme za sebe i za ljude, za poslove, obaveze, za planove i nadahnuća, za odmore i umore. Znači dobro moći htjeti raspoređivati svoje vrijeme da mi budemo njegovi upravitelji, a ne njegovi robovi. Pa eto zato je dobro da zajedno promislimo o potrebi dobrog korištenja vremena.Čuj:

«Vidje on silan svijet, sažali mu se nad njim te im je govorio o neodoljivoj Božjoj ljubavi. A kad je pala večer, rekoše njegovi učenici: Gospodine, otpusti taj narod, već je kasno, a nemaju ni vremena. Pružite im vi, reče on, dajte im od svog vremena! Ta ni sami nemamo vremena, odgovore oni, a ono što imamo – to malo- kako rasporediti na tolike?

Ali među njima je bio jedan, koji je imao još pet slobodnih termina, za svaki slučaj i uz to dva puta po četvrt sata. Isus, uz smiješak, uze tih pet termina i ono dva puta po četvrt sata u svoje ruke. Pogleda u nebo, zahvali, blagoslovi i davaše svojim učenicima da to dragocjeno vrijeme podijele mnoštvu. I gle: to malo doteklo je svima. Na kraju, još je preostalo punih dvanaest dana od ono malo vremena. Pripovijeda se da su se svi čudili. Vidješe, naime, kako je od nemogućeg postalo moguće. (Prema Mt 13, 13-20)»

Poštovani čitatelju, imaš li vremena da budeš sretan. Pronalaziš li vrijeme da živiš. Smijem li te pitati, a da se pritom ne uvrijediš, kada si zadnji put živio, onako od srca, punim plućima? Mi ne znamo koliko ćemo na ovoj zemlji živjeti, i zato se pitamo jeli pametno umišljati kao da ćemo na ovoj zemlji živjeti vječno. Je li mudro ne uvažiti cjelokupnost našega života, počevši od vremena življenja u majčinoj utrobi, povezavši to s vremenom života u utrobi ovozemaljske egzistencije, od kolijevke pa do groba, da bismo to povezali s onim vremenom koje se po našoj smrti i rađanju za Nebo postaje vječnost. To je naime smrt za ovaj, ali i rođenje za treći, vječni i neuništivi svijet.

U punini vremena Netko je k nama došao da nam pomogne osmisliti život, promisliti da li je ovo kako živimo dovoljno dobro ili bi se moglo i bolje i mudrije živjeti. Vidjeti da postoji Gospodar vremena, ali i nesebični darivatelj vremena. Zato blagoslovi svaku svoju sekundu, svaku minutu, svaki sat i svaki dan, svaki mjesec i svaku godinu života. Zamoli Gospodina svoga i Gospodara vremena i vječnosti, ali i autora tvoga da iz svega toga izvuče ono što bi za tebe i za one oko tebe bilo pogubno. Da ti udijeli mir svoj, blagoslov svoj, nesputanost, slobodu. Da ti udijeli da možeš uživati u vremenu, da ne moraš loše vrijeme uzimati kao dobru izliku za loše raspoloženje.

Znati da i kada je oblačno da postoji sunce koje i tada grije i svijetli jednakom snagom. Znati kada kušnje dolaze i kada se čini da je i Bog nestao, kada se čini da je ljudskost izumrla, kada se čini da je ljubav postala već prezastarjela riječ i postala neupotrebljivom, da shvatiš da ipak postoji Netko tko ti je darovavši ti vrijeme omogućio da se u tom vremenu razvijaš do unedogled, koji ti je darovao i duh i dušu i tijelo.

Tvoje tijelo i psiha uronjeni su u vrijeme, ali ako duhom uranjaš u vječnost, tada ćeš imati blagoslov osmišljenog vremena. Tako neka ti bude.



fra Miroslav Bustruc
http://www.youtube.com/watch?v=Fv6hTZcO ... _embedded#!

_________________
[ Kad se čovjek rađa - Bog se smije, kad razara - Bog se skrije. Teologija je tu da objašnjava neukima. I da ih vodi nekim vjerskim putem. Ali, kad čovjek zaista spozna vjeru, tad mu teologija više ne treba. Vlč.Zlatko Sudac


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 17 pro 2012 21:50 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1847
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Vjeroispovjest: rmk
Status: U vezi
ČISTOĆA SRCA


Farizeji su se spoticali o Isusovo liberalno ponašanje. Predbacivali su mu da on i njegovi učenici ne peru ruke prije jela. Jesti bi se moralo čistim rukama (usp.Mk 7,2). A Isus se protiv ovog prigovora brani i farizejima predbacuje da se ne drže smilsa božanske zapovijedi već vlastitih predaja koje zamjenjuju volju Božju. Farizejima nisu važne samo čiste ruke i čista jela.
Isus stavlja u pitanje razlikovanje izeđu čistih i nečistih jela i dotiće se tako starozavjetnih predodžbi o čistoči: „Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi-to ga onečišćuje“(Mk 7,15). Nečista jela ne postoje . To izričito tvrdi evanđelist Marko:“Tako Isus očisti sva jela“(Mk 7,19). Jer čistoča ne ovisi o tome što jedem i što uzimam u sebe, nego o tome što iz mene izlazi. Isus objašnjava što misli: „Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, is srca čovječjega izlaze zle zamisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka“ (Mk 7, 20-23)
Isus računa s tim da zle misli i pogubne strasti se nalaze u srcu. I tek kad su iskazane, kad one same misle, govore ili djeluju, onečišćuju nas. A to što su takvi osjećaji u nama, još nas ne onečušćuje. Tek kada s umiješaju u naše mišljenje, govor i djelovanje, onečišćuju nam srce, a kada se izraze prema van, onečišćuju i okolinu. Čovjek se onečišćuje kada ga vode poroci. Kada ono što je u nutrini iziđe van, tada zli prožima tijelo i dušu čovjekovu i onečišćuje ga. I ujedno onečiščujuće djeluje i na okolinu.
Zato je Isusu prije svga stalo do čistog srca. U provovijedi na gori Isus govori za one koji imaju čisto i iskreno srce: „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati“ (Mt 5,8). Cilj je čistoće Boga gledati, postati s njim jedno. Dakle, Isus u prvom redu ne teži moralnoj čistoći, slobodi od svih pogrešaka i slabosti, već unutarnjoj čistoći i jasnoći kao preduvjetu da se postane jedno s Bogom. Stalo mu je do mističke dimenzije čistoće. Moramo očistiti srce, no ne da bismo ostali bez pogrešaka i time s onda hvastali. Mnogo više se radi o tome da se očistimo kako bismo mogli Boga gledati. Nečisto srce samo sebi stvara slike Boga i može gledati samo te slike koje je samo stvorilo, a ne i istinskog Boga. Samo čisto srce može gledati Boga onakvog kakav on uistinu jest bez da onečisti njegovu sliku svojim projekcijama.
PROTIV FANATIKA ČISTOĆE
U Matejevu evanđelju Isus nam donosi osebujnu prispodobu u kojoj uspoređuje kraljevstvo nebesko s čovjekom koji je na svojoj njivi posijao dobro sjeme. „ Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije usred žita ,kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, pokaza se i kukolj“ (Mt 13,25-26). Sluge čovjekove htjeli su počupati kukolj. No on im odgovori:“Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njime i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve“ (Mt 13, 29-30)
Ovu se usporedbu može razumjeti i kao sliku svakog pojedinca. Ni s polja naše duše ne možemo počupati kukolj. Inače bi počupali i pšenicu, jer je korijenje kukolja povezano s korijenjem pšenice. Kukolj možemo samo podrezati, no ne i počupati. Moramo živjeti s tim da ćemo do smrti imati kukolja u sebi. U nama je pomiješano i dobro i zlo. I ne postoji duhovni put kojim bismo se mogli prije smrti potpuno očistiti. Na ljudsku poniznost spada da prizna kako su u nama svjetlo i tama, dobro i zlo. Polje naše duše možemo povjeriti samo Bogu a sami se energično prihvatiti brige o njemu koliko je to u ljudskoj moći. No, moramo se osloboditi iluzije da se ovdje na zemlji možemo potpuno očistiti. Istinsko i konačno očišćenje naše duše izvesti će Bog u smrti.
ONIMA KOJI LJUBE SVE JE ČISTO
Čovjek se čisti ljubavlju. Za Luku se ljubav prije svega sastoji u tome da se vlastita dobra podijele siromasima. Tko, dakle, da ono što ima siromašnima, za njega je sve čisto. Tko ljubi siromašne i svojim im djelovanjem pokazuje svoju ljubav, za njega su čisti i ljudi i vlastito srce. Izvršavanje ljubavi čisti srce.
Grčku riječ enonta (ono što je unutra) može se promatrati i kao sliku čovjekove nutrine. Tada bi se riječ Isusovu dalo i ovako prevesti: „ Dajte za milostinju ono što je unutra“(usp. Lk 11,41). Ljubav bi se sastojala u darivanju srca, ne samo ljudima već u konačnici i Bogu. Čistim postaje čovjek kada se predaje Bogu u onom što je u samom središtu njegove nutrine, kada mu predaje svoje srce. Tada ga njegove pogreške i slabosti neće onečišćavati kao ni osjećaji koji izvana dolaze. Srce koje ljubi u svemu vidi ono dobro, nepatvoreno, čisto koje je Bog postavio u sve stvari i svakog čovjeka. Nije više stvar u obredima čišćenja već u ljubavi kao iskonskoj snazi koja pročišćava sve i za koju je sve čisto.
Ako naše rane ne izložimo ljubavi Božjoj,, tada će one na se privući sve ono što nas vrijeđa. Tada u riječima naših priatelja čujemo nešto uvredljivo, a što oni uopće nisu mislili. Mislimo da nas ljjdi promatraju neprijateljski i odbojno. Ili navlačimo negativne osjećaje okoline na sebe . Tako se stalno iznova onečišćujemo. I tu nam treba Isusova ruka koja ljubi, koja nam dotiće ranjivu Ahilovu petu da bi nam ozdravila rane i koja nam s nogu pere prljavštinu koja stalno na njih prianja.
ČISTI PROSTOR U NAŠOJ NUTRINI
Istinsko čišćenje se događa u smrti Isusovoj i u tome što je svojom smrću ušao u nebesko kraljevstvo te time i nama omogućio pristup u tu svetinju nad svetinjama. Na temelju njegove smrti mi smo već ušli u kraljevstvo nebesko. Kraljevstvo je nebesko, jer je odijeljeno od ovoga svijeta. No ne nalazi se ni na jednom mjestu u nebu, nego u ljudskom srcu. U svakom od nas postoji taj sveti prostor u koji jedino Krist ima pristup. U toj svetinji nad svetinjama, u najintimnijem prostoru svog srca svaki čovjek je čist. Jer tamo je Krist koji nam je pokazao čistu ljubav u svom predanju na križu. Tako pred Boga smijemo stupiti „iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem pošto smo očistili srca od zle savjesti i oprali tijelo čistom vodom“(usp. Heb 10,22). Istinsko se čišćenje događa u savjesti, u najintimnijem prostoru čovjeka, u svetom prostoru šutnje u koji ni jedan čovjek nema pristup, a u koji je Krist stupio svojom smrću. Tamo gdje Krist u nama stanuje, mi smo čisti, očišćeni njegovom ljubavlju.
Anselm Grün
http://www.youtube.com/watch?v=PnmaqkpMEd8

_________________
[ Kad se čovjek rađa - Bog se smije, kad razara - Bog se skrije. Teologija je tu da objašnjava neukima. I da ih vodi nekim vjerskim putem. Ali, kad čovjek zaista spozna vjeru, tad mu teologija više ne treba. Vlč.Zlatko Sudac


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 18 pro 2012 20:37 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1847
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Vjeroispovjest: rmk
Status: U vezi
Naučio sam... da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo

Naučio sam... da uvijek možeš za nekoga moliti, kad nema snage da si može pomoći na drugi način.

Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš g..pirati.

Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.

Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.

Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.

Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.

Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.

Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.

Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.

Andy Rooney
http://www.youtube.com/watch?v=Fv6hTZcO ... _embedded#!

_________________
[ Kad se čovjek rađa - Bog se smije, kad razara - Bog se skrije. Teologija je tu da objašnjava neukima. I da ih vodi nekim vjerskim putem. Ali, kad čovjek zaista spozna vjeru, tad mu teologija više ne treba. Vlč.Zlatko Sudac


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 pro 2012 21:04 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1847
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Vjeroispovjest: rmk
Status: U vezi
Čežnja za Bogom

Još samo malo, uskoro, Božić će! Ovo je vrijeme kada si trebamo posvijestiti da duboko u svakom čovjeku živi sam Bog! Ako smo mi kao ljudi na svoju biološku majku vezani, koliko li smo za samoga Stvoritelja, na onoj duhovnoj razini?!
Ceznja za Bogom



Kad god i vi i ja odlazimo od Boga; lutajući, tražeći na krivim mjestima, navezujući se na stvari i ljude, zapravo se osiromašujemo, postajemo depresivni, anksiozni, teški i sebi i drugima, ne vidimo smisao, a stalno se žalimo. Razlog tome je što je svatko od nas povezan s Bogom „konopcima ljubavi“ kako kaže prorok Izaija. Vezani smo uz Boga jer smo mi dio Njega, a u isto vrijeme smo stvoreni da On bude dio nas. Kada se mi udaljavamo od Njega, nismo manje u Njemu, ali smo manje s Njim, to bi bilo slično čovjeku koji pliva u rijeci a stalno je žedan.

Predbožićno je vrijeme, vrijeme kada se prisjećamo neizmjerne Božje veličine koja se očitovala na način da se Isus, Sin Božji „nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik“ (Fil 2, 6-11). Ako se spustio na zemlju, bio jedan od nas, nije li nam time pokazao da nas želi, da žeđa za nama, našom blizinom, i to ne zato što bismo mi Njemu trebali, nego zato što je Bog uvjetovan bezgraničnom ljubavlju koja ne može ne željeti našu ljubav, ne tražiti sjedinjenje s nama! Ta Božja ljubav je ono što nas boli kada mi odlazimo od Njega!

Bol koju Bog može nanijeti duši je zapravo čežnja! Iskonska čežnja za Bogom bez kojega mi nismo sretni, ispunjeni, potpuni! To je ono što i bračni parovi znaju reći, da ih druga osoba ne može potpuno ispuniti jer je uvijek tu taj prostor u nama koji Bog ljubomorno čuva za sebe!
Vjera ti je bitna? Klikni like

Kroz sve pripreme, poklone, spremanje, dekoracije, ukrase kojima smo opterećeni u ovim predbožićnim danima, ako ne dohvatimo Boga za rukav, bit ćemo napeti, nervozni, umorni i jedva ćemo čekati da blagdani završe, da se kolači ispeku, da se raskiti jelka… jer Bog nam treba biti u sredini, a ne Djed Božićnjak, pokloni, ukrasi! Ovo je vrijeme čežnje za Bogom! Iščekujemo ga, želimo ga među nama, u nama i dopustimo mu da u nas ulijeva tu čežnju i da nas dotiče svojim milostima i svojom ljubavlju!

Gospodin je blizu „ne boj se, Sione! Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj“, kaže prorok Sefanija! Ma, naš Bog je ludo zaljubljen u nas, čezne i žeđa, traži nas i želi nas blizu, u nas stavlja veliki dar – čežnju za Njim a na nama je želimo li taj dar, hoćemo li ga potisnuti i vratiti pošiljatelju neraspakiranoga ili ćemo ga otvoriti i dopustiti samome Bogu da nas zahvaća, da ulazi u nas i da živi u najljepšoj prostoriji našega srca! Blagoslovljeno vam ovo predbožićno milosno vrijeme!

s. Marija Pia Tadijanov

_________________
[ Kad se čovjek rađa - Bog se smije, kad razara - Bog se skrije. Teologija je tu da objašnjava neukima. I da ih vodi nekim vjerskim putem. Ali, kad čovjek zaista spozna vjeru, tad mu teologija više ne treba. Vlč.Zlatko Sudac


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 pro 2012 17:37 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1847
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Vjeroispovjest: rmk
Status: U vezi
ODUSTATI JE LAKO

Jedan je čovjek spavao u svojoj kućici, kad usred noći, iznenada, njegovu sobu ispuni svjetlost i ukaza mu se Spasitelj. Gospodin mu reče da za njega ima posao koji mora obaviti, i pokaza mu veliki kamen koji je stajao ispred kućice. Objasnio mu je što mora činiti: gurati kamen svom svojom snagom. Ovo je čovjek radio iz dana u dan. Mnogo se godina mučio od sunčeva izlaska od zalaska, njegove ruke upravljene na hladnu, masivnu površinu nepomičnog kamena gurale su svom snagom.

Svake se večeri čovjek vraćao svojoj kući zabrinut i iscrpljen, osjećajući da je cijeli dan istrošio uzalud. Vidjevši da čovjek pokazuje znake obeshrabrenja, đavao se odluči umiješati. Počeo je ga je savjetovati: ” Već predugo vremena guraš taj kamen, i još se nije pomaknuo. Zašto se mučiš radi ničega? Ionako ga nikad nećeš pomaknuti. ” Tako je, uvjerivši čovjeka da je zadatak nemoguć i osuđen na propast, učinio da izgubi skoro svu srčanost i hrabrost. “Zašto bih se toliko mučio oko ovoga?” mislio je. “Jednostavno ću uložiti nešto malo vremena, i minimum truda, i to će biti sasvim dovoljno.” I tako je to namjeravao učiniti, no, ipak je odlučio pomoliti se i iznijeti svoje muke Gospodinu. “Gospodine”, reče, “dugo sam i naporno radio u tvojoj službi, ulažući svu moju snagu da obavim ono što si od mene zatražio. Pa ipak, nakon sveg ovog vremena, nisam pomaknuo kamen ni pola milimetra. U čemu griješim? Zašto ne uspijevam?” Gospodin mu sažalivši se, odgovori: “Prijatelju moj, kad sam tražio od tebe da mi služiš, i ti si prihvatio, rekao sam ti da guraš onaj kamen svom svojom snagom, što si i uradio. Nijednom nisam spomenuo da sam očekivao da ćeš ga pomaknuti. Tvoj zadatak je bio da guraš. I sada, dolaziš k meni, iscrpljen i istrošene snage, misleći da nisi uspio. No, je li zaista tako?” “Pogledaj se. Tvoje ruke se snažne i mišićave, leđa nabijena i preplanula, koža na dlanovima je očvrsnula od stalnog pritiska, a noge su ti postale krupne i čvrste. I pored otpora ti si mnogo porastao, i tvoje mogućnosti su sada daleko veće nego ranije. Ipak, nisi pomaknuo kamen. Ali tvoj poziv bio je da budeš pokoran i guraš. Da vježbaš svoju vjeru i povjerenje u moju mudrost. To si uspio. ” “Ja ću sada, prijatelju moj, pomaknuti kamen.”

Nekad, kad čujemo Božju riječ, želimo koristiti vlastiti um kako bi odgonetnuli što On želi, a zapravo ono što Bog od nas traži je jednostavno: poslušnost i povjerenje u Njega. Na sve načine treba vježbati vjeru koja pomiče planine, ali ipak je uvijek Bog onaj koji zapravo to čini.

_________________
[ Kad se čovjek rađa - Bog se smije, kad razara - Bog se skrije. Teologija je tu da objašnjava neukima. I da ih vodi nekim vjerskim putem. Ali, kad čovjek zaista spozna vjeru, tad mu teologija više ne treba. Vlč.Zlatko Sudac


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 21 pro 2012 21:46 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1847
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Vjeroispovjest: rmk
Status: U vezi
Što je religija, a što vjera?





Što je religija, a što vjera? Koje su dodirne točke, a u čemu razlike? Ako je Bog jedan, a jest, zašto ima toliko različitih vjera?

Religija i vjera su zapravo lice i naličje iste medalje.

Do danas nije razjašnjena etimologija riječi religija. Od starine se navode različita tumačenja. Religioznost, kao unutarnji stav, jest potraga za Bogom i neka vrsta komunikacije s nađenim Bogom. Religioznost je krajnje individualna i subjektivna stvarnost koju je gotovo nemoguće mjeriti nekakvim objektivnim mjerilima.

Religija, za razliku od religioznosti, predstavlja nešto objektivno, nešto normirano – određene vjerske sadržaje (teologiju), moralna načela, bogoštovne propise (kult), uključenost, sudjelovanje u dotičnoj vjerskoj zajednici (npr. Crkvi, sinagogi, umi i sl.), religijske autoritete, religijsku instituciju. Religija mora biti objektivna, jer ona ima veliku i snažnu kohezijsku ulogu ili za neku skupinu ili na nekom teritoriju. U takvoj ulozi ona mora nadilaziti subjektivna shvaćanja, osjećaje, želje i potrebe. Religija pretpostavlja religioznost svojih članova, ali sve religije poznaju opasnost zvanu formalizam – unutarnji raskorak između subjektivne religioznosti i objektivnih religijskih normi. Židovsko-kršćanska tradicija vrvi primjerima za to. Narod mi ovaj samo usnama pristupa, i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene i njegovo (je) štovanje (Boga) naučena ljudska uredba (Iz 29,13). To je legendarna prorokova izjava kojom osvjetljava bit sukoba religioznosti i religije.

Isus je, nastavljajući proročku starozavjetnu tradiciju, bio vrlo kritičan prema religioznim iskazima židovske religije svoga vremena. Evanđeosko licemjerje ili farizejizam prvenstveno je označavalo duboki raskorak između nutrine i vanjštine koji je Isus uočavao u brojnim pripadnicima židovske religije svoga vremena. Iz Isusove se kritike može zaključiti da je privrženost religijskim formama opasnost za istinsku religioznost, okvir bez slike. Isus nasuprot tome ističe bogoštovlje u duhu i istini. Ako smo mi katolici dobro razumjeli Isusa, nije teško zaključiti da je on sam uspostavio neke elemente religije: naučio je svoje učenike moliti Oče naš, začeo je sakramentalne obrede pa prva kršćanska zajednica brzo poprima obrise jedne organizirane, uređene pojave: okuplja se na obred lomljenja kruha, drži se nauka apostolskoga, prakticira službeni caritas, postavlja posebne službenike, strukturira se i institucionalizira.

A što je vjera? Prema Katekizmu Katoličke Crkve, vjera je odgovor na Božju objavu. Kršćansko shvaćanje vjere uključuje više toga:

– vjerujem da Bog postoji (tj. vjerujem u Boga)

– vjerujem da nam se Bog priopćio, progovorio o sebi (tj. vjerujem Boga)

– vjerujem da nam objavljuje neke životno važne istine (tj. vjerujem Bogu).

Vjera je, slijedom ovoga, unutarnji stav, jedan poseban odnos prema Bogu. Vjera je jedan vid čovjekove religioznosti. Sv. Jakov kaže da je i naše djelovanje potaknuto Božjom objavom također vjera (Ti meni pokaži svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru).

S vremenom su se izrazi vjera i religija stopili pa vas danas netko može zapitati: Koje si vjere? ili Kojoj religiji pripadaš?

Koliko je besmisleno radikalno idejno razdvajati vjeru i religiju, toliko ima smisla neprestano upozoravati na opasnost religije bez vjere. Isusov poziv Obratite se! dobrim se dijelom odnosi upravo na ovo područje.


Iako mnogi postavljaju pitanje kako ima toliko religija ako je Bog samo jedan, usudio bih se reći da je pitanje posve krivo postavljeno! To bi bilo isto kao da pitate zašto ima više putova do nekoga (jednoga) cilja. Pa, jednostavno zato što ima više putova, zato što su ljudi pronašli ili stvorili različite putove. Promatrajmo religije kao različite putove. Govorit ću slikovito. Ljudska je predodžba da je Bog gore, na nebu. Ljudi u svojoj potrebi za Bogom oslanjaju ljestve o nebeski tavan i pokušavaju se popeti na taj tavan. Tko može kome zabraniti da se penje? Tko može kome zapovjediti s koje će pozicije nasloniti ljestve ili odrediti kakve će ljestve napraviti? Nađe se tako neka jaka osobnost i uspije nametnuti svoj put, svoje ljestve kao najbolji put do Boga. Nađe li se dovoljno onih koje će uvjeriti, eto nove religije. Iz ove perspektive gledano, ukoliko su religije različiti ljudski pokušaji da se popnu na nebo i uspostave komunikaciju s Bogom, sve su religije uistinu jednake. Nije, dakle, pitanje zašto ima više religija,nego koja je od njih racionalno uvjerljivija, moralno prihvatljivija, društveno poželjnija.

Kršćanstvo, za mene kao kršćanina, izlazi iz ovoga okvira razmišljanja. Ono nije religija među religijama. Ono nije uzlazna, nego silazna religija. U ovoj našoj religiji, koja svoj izvor ima u židovstvu, inicijativa nije na čovjeku, nego na Bogu. Nije Abraham tražio Boga, nego je Bog pozvao Abrahama. Nije se Mojsije gurao u blizinu Božju, nego je Bog izvukao Mojsija iz Moapske pustinje. Na kraju je Bog ljudima poslao svoga Sina, drugu božansku osobu u obličju grješnoga tijela. Ono što Bog očekuje od ljudi nije da kopaju put do Boga, nego da priprave put kojim je Bog samoinicijativno odlučio doći. Kršćanstvo je objavljenska religija, religija odozgo, put što ga je Bog ponudio ljudima, a što je Isus tako jasno izrazio riječima Ja sam Put… Nitko ne dolazi Ocu osim po meni…

Zato je izjava da su sve religije iste primjerena onima koji nisu kršćani. Kad je izgovori kršćanin, on time očituje kolika je neznalica, koliko ne poznaje osnove svoje kršćanske religije. Ne može ga opravdati nikakva mondena tolerantnost ili unutarkršćanska kritičnost. Prvi kršćani bili su duboko uvjereni u Isusovu jedinstvenost, a kršćanstvo su doživljavali, kako mu i samo ime govori, kao nešto što Krista ima u svom središtu. Tko prihvaća Kristovu jedinstvenost, mora prihvatiti i osnovnu jedinstvenost kršćanske religije ili bi morao reći da Isus Krist i kršćanstvo nemaju ništa zajedničkoga.

(don Mili Plenković)

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”

_________________
[ Kad se čovjek rađa - Bog se smije, kad razara - Bog se skrije. Teologija je tu da objašnjava neukima. I da ih vodi nekim vjerskim putem. Ali, kad čovjek zaista spozna vjeru, tad mu teologija više ne treba. Vlč.Zlatko Sudac


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 pro 2012 17:15 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1847
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Vjeroispovjest: rmk
Status: U vezi
Naš najdublji strah…




Naš najdublji strah nije strah od vlastite nesposobnosti.

Naš je najdublji strah taj da smo beskrajno moćni.

Naša nas svjetlost, a ne naša tama plaši najviše od svega.

Pitamo se: „Tko sam ja da bih mogao biti tako sjajan, divan, nadaren i osobit?“

No zapravo biste se trebali upitati: „Tko ste da to ne biste bili?“

Vi ste dijete Božje. To što glumite da ste beznačajni svijetu nije ni od kakve koristi.

Nema nikakve mudrosti u tome što umanjujete vlastitu vrijednost da se drugi oko vas ne bi osjećali nesigurni.

Rođeni smo da bismo očitovali slavu Božju koja je u nama; ne samo u nekima od nas, već u svakome, stoga kad dopuštamo vlastitom svjetlu da zasja u punom sjaju, i drugim ljudima svjesno dajemo dopuštenje da čine to isto.

Kad se oslobodimo vlastita straha, sama naša prisutnost oslobađa druge.

Nelson Mandela

_________________
[ Kad se čovjek rađa - Bog se smije, kad razara - Bog se skrije. Teologija je tu da objašnjava neukima. I da ih vodi nekim vjerskim putem. Ali, kad čovjek zaista spozna vjeru, tad mu teologija više ne treba. Vlč.Zlatko Sudac


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 23 pro 2012 12:42 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1847
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Vjeroispovjest: rmk
Status: U vezi
Izazov vjere


U šestom poglavlju Ivanovog evanđelja čitamo jedan od najdramatičnijih opisanih događaja Isusova života, događaj koji je usmjerio i oblikovao cijelu povijest svijeta nakon njega. Nakon što je Isus tri puta ponovio riječi da onaj tko ne bude jeo njegovo tijelo neće vidjeti kraljevstvo Božje, velika većina ljudi koji su ga do tada pratili, ga napušta. Isti oni koji su ga htjeli postaviti za kralja, nakon tog govora mu okreću leđa. Samo šačica ljudi nakon toga nastavlja put s Isusom, ali i pred njih je bio postavljen izazov: „Da možda i vi ne kanite otići?“.

Mi katolici danas prihvaćamo te Isusove riječi relativno lako. I to prihvaćanje dolazi jer znamo i dobre razloge zašto ih trebamo prihvatiti: Isus je sam na Posljednjoj večeri pokazao Euharistijsko otajstvo. U Starom zavjetu prepoznajemo slike koje su u naprijed naviještale taj događaj, vidimo vjeru cijele povijesti Crkve koja je jednodušna u prihvaćanju tih riječi, čak možemo shvatiti i smisao i svrhu tog čina.

No, stari Izraelci sve te razloge nisu znali. Oni, u trenutku kad je Isus pred njih stavio svoj izazov, nisu niti pretpostavili što to znači. Smisao nisu mogli niti naslutiti, a kamoli razumjeti. A ipak, bili su dužni vjerovati u te riječi. O prihvaćanju tih riječi ovisio im je život. Naravno, prije nego je zatražio vjeru, Isus je dao razlog zašto bi mu se trebalo vjerovati. Sva ona djela i čuda koja je prije toga učinio, sve ono što je govorio i objašnjavao, sve to je trebao biti razlog za prihvaćanje njegovih riječi o stvari koju u tom trenutku nisu mogli razumjeti.

Kad razmišljamo o ovome, pitanje koje se nužno nameće je: kako bismo mi reagirali u toj situaciji? Kako bismo mi reagirali da se nađemo u situaciji da se od nas traži vjera u nešto što nikako ne razumijemo i što se čini protivno svakom razumu?

Stavka katoličke vjere kaže da vjera ne može proturječiti razumu. I to je apsolutno točno. No tu se postavlja pitanje, koji je siguran kriterij za određivanje što je razumno a što nije, što je točno a što nije? Je li razumno samo ono što mi u ovom trenutku možemo shvatiti ili ipak postoje stvari koje su razumne, a u isto vrijeme za nas teško razumljive (radi našeg ljudskog nepotpunog znanja i razumijevanja)? Da bismo znali što je sigurno točno, mi moramo baratati s kompletnim poznavanjem svih stvari i stvarnosti jer nepotpuno znanje vodi zaključcima koji mogu biti točni, ali i potpuno netočni. U svakom slučaju, nedostaje nam ona sigurnost iz koje bismo mogli tvrditi da su naši zaključci sigurno točni.

Mi danas možemo znati smisao Isusovih riječi i možemo reći da one nisu nerazumne ili proturazumne. Štoviše, ako malo bolje razmislimo, možemo reći da su itekako razumne, čak možemo otići i korak dalje i reći da su i logične. No taj njihov smisao nipošto nije bio odmah uočljiv, pogotovo ne u trenutku kad je upućen slušateljima. Kad se pokušamo staviti u položaj Isusovih slušatelja, čovjek mora biti jako hrabar da bi se usudio i pomisliti: „Ja bih u toj situaciji sigurno povjerovao Isusu“.

Iako nikad nećemo znati kako bismo reagirali u onoj situaciji, možemo znati nešto drugo - kakav nam je temeljni filozofski stav o stvarima koje Crkva službeno uči, a koje ne možemo do kraja shvatiti svojim razumom ili koje ne možemo do kraja obuhvatiti svojim znanjem. Možemo znati je li nam taj temeljni stav: „Ne mogu prihvatiti nešto što mi se čini nerazumno“ ili „Na Tvoju riječ prihvaćam i ono što ne razumijem“.

Razlika između ta dva stava je ono što je uzrokovalo i dva različita odgovora: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ (Iv 6,60), s jedne strane, te s druge: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68).

Kad čovjek nađe valjani razlog zašto slijediti Isusa, te onda i Crkvu koju je On ostavio, tada i sam treba biti spreman prihvatiti neke stvari na samu riječ, na vjeru. Jer, kao što smo rekli, tu se onda više ne radi samo o jednom pitanju, nego o općenitom stavu što smatramo apsolutnim: Boga i njegovo znanje koje imamo kroz objavu (koje je Crkva čuvarica), ili sebe i svoje razumjevanje koje je nužno nepotpuno i sklono pogreškama.

Kao što vidimo iz jednog od najvažnijih govora koji su ikad održani, Bog ne ostavlja mogućnost nedorečenosti u tom pitanju. Ili Ga prihvaćamo apsolutno ili Ga ne prihvaćamo nikako. U konačnici to i jeste razlog zašto Katolička crkva govori da odbiti jednu objavljenu Istinu koju Crkva naučava, znači odbaciti sve. Uistinu, to se na prvi pogled može učiniti tvrdim govorom kojeg nije lako niti slušati niti prihvatiti, no to logičan stav Crkve koju je osnovao i koju vodi Bog. No mi iz Pisma znamo još nešto, najgore što je čovjek mogao učiniti sebi nije bilo otići od Isusa, nego ostati s Njim ali bez vjere u ono što je rekao.

Vjera koja se od nas traži je uistinu izazovna i nigdje nama osobno nije dana garancija da ćemo sve moći odmah razumom dohvatiti, no unatoč tome isprika za nevjeru ne postoji. Nerazumijevanje uzrokovano nepotpunim (a često i pogrešnim) znanjem to svakako nije.

Svi mi imamo svoje dileme koje nas postavljaju pred izbor: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ ili „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“. I ovisno o odgovoru na te dileme mi indirektno možemo znati i što bi učinili u onom trenutku kad se pred učenike postavio izazov koji svojom težinom nadilazi sve naše dvojbe. Čovjek lako upada u zamku da svoje osobno (ne)razumjevanje proglasi jedinim kriterijem za procjenu istinitosti neke tvrdnje, no taj stav je daleko od ispravnosti onoliko koliko je zemlja daleko od neba i koliko je misao čovjekova daleko od misli Božje. Stoga, poslušnost službenom Crkvenom učenju (Mt 18,17) nije samo opcija, nego nužnost o kojoj ovisi i čovjekovo spasenje.


(katolik.hr)

_________________
[ Kad se čovjek rađa - Bog se smije, kad razara - Bog se skrije. Teologija je tu da objašnjava neukima. I da ih vodi nekim vjerskim putem. Ali, kad čovjek zaista spozna vjeru, tad mu teologija više ne treba. Vlč.Zlatko Sudac


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 24 pro 2012 22:30 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1847
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Vjeroispovjest: rmk
Status: U vezi
Molitva srca

“Moliti znači spustiti se od razuma u srce i tamo proboraviti pred licem uvijek prisutnog i sveznajućeg Gospodina, koji u tebi stanuje.”



Hezihatska molitva koja vodi do takvog mira, u kojem duša može boraviti s Bogom, je molitva srca. Za nas, koji smo više usmjereni na razum, vrlo je važno učiti moliti srcem i iz srca. Pustinjski oci pokazat će nam put. Iako oni nisu stvarali teoriju molitve, njihove konkretne zgode i upute daju nam građu od koje su kasniji pravoslavni pisci izgradili vrlo izrazitu duhovnost. Duhovni pisci s brda Sinaja i Atosa te Starci iz Rusije devetnaestoga stoljeća, ukorijenjeni su u pustinjačkoj tradiciji. Najbolju formulaciju za molitvu srca nalazimo u riječima ruskog mistika Teofana Samotnika: «Moliti znači spustiti se od razuma u srce i tamo proboraviti pred licem uvijek prisutnog i sveznajućeg Gospodina, koji u tebi stanuje». To je bila središnja misao hezihazma kroz sva stoljeća. Molitva je stajanje pred Bogom s razumom u srcu, to jest u onoj točki našeg bića gdje nema ni razdjeljenja ni razlike i gdje smo sasvim jedno. Tu stanuje Duh Božji i tu se događa veliki susret. Tu govori srce srcu, jer tu smo pred licem sveznajućeg Boga, koji u nama stanuje.

Ovdje nam mora biti jasno, da riječ srce upotrebljavamo u punom biblijskom značenju. U običnom govoru riječ srce označuje mekoću. Označava sjedište osjećajnog života. Izrazi «puca mi srce» ili «srdačno» pokazuju da srce često promatramo kao mjesto topline, mjesto osjećaja, nasuprot hladnom razumu, odakle ishode naše misli. Ali u judeo-kršćanskoj tradiciji riječ srce označava izvor svih psihičkih, emocionalnih, intelektualnih, voljnih i ćudorednih snaga.

Iz srca izviru neprepoznatljivi impulsi kao i svjesni osjećaji, raspoloženja i želje. I srce ima svoje razloge i središte je opažanja i spoznaja. Konačno, srce je sjedište volje. Stvara planove i donosi dobre zaključke. Tako je srce središnji i sjedinjujući organ našeg osobnog života. Srce nam određuje osobnost i zato ono nije samo mjesto gdje stanuje Bog, nego i mjesto kamo su usmjereni najžešći napadi Sotone. To srce je mjesto molitve. Molitva srca je molitva koja se diže Bogu iz središta osobnosti te stoga zahvaća cijelu našu ljudskost.

Jedan od pustinjskih otaca, Makarije Veliki, rekao je: «Glavna je zadaća atlete (to jest monaha) ući u svoje srce». To ne znači da monah treba pokušati moliti samo osjećajem, ali bi on trebao težiti za tim, da mu molitva preoblikuje cijelo biće. Najdublja je spoznaja pustinjskih otaca, da ulaz u srce znači ulaz u kraljevstvo Božje. Drugim riječima: put k Bogu vodi kroz srce. Izak Sirac piše: «Teži za tim da uđeš u riznicu… to jest u svoju nutrinu, i tu ćeš otkriti nebesku riznicu, jer to je jedna te ista riznica. Ako ti uspije ući, vidjet ćeš obadvije. Ljestve po kojima se uspinje u to kraljevstvo skrivene su u tebi, u tvojoj duši. Budeš li se čuvao grijeha, otkrit ćeš prečke tih ljestava po kojima ćeš se uspinjati.»

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

A Ivan Karpatios kaže: «U molitvi se mora računati na mnoge muke i borbe, da bi se došlo do duhovnog raspoloženja u kojem prestaje svaka rastresenost; to je nebo u srcu, mjesto gdje u nama živi Krist, kako nam tvrdi apostol».

Kroz svoje izreke upućuju nas pustinjski oci na vrlo mistično gledanje molitve. Odvraćaju nas od naših vježbu, koje samo jačaju razum i koje u Bogu gledaju problem s kojim se trebamo sučeliti. Pokazuju nam, da prava molitva prodire do u srž naše duše i ne ostavlja ništa netaknuto. Molitva srca je molitva u kojoj svoj odnos ne možemo ograničiti na zanimljive riječi ili pobožne osjećaje. Takva molitva preobražava – to je njezino svojstvo – cijelo naše biće u Krista i to upravo zato, što nam otvara oči za istinu o nama samima i istinu o Bogu. U svom srcu se prepoznajemo kao grešnici, koje okružuje Božje milosrđe. Iz tog unutarnjeg gledanja vapimo: «Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku!». Molitva srca nagoni nas da apsolutno ništa ne skrivamo pred Bogom i da se bez pridržaja prepustimo njegovu milosrđu.

Tako je molitva srca molitva istine. Ona razotkriva mnoge iluzije o nama samima i o Bogu te nas dovodi do istinskog susreta između grešnika i milosrdnog Boga. Po toj istini dolazimo do mira jednog hezihaste. U onolikoj mjeri u kojoj se ta istina usidri u našem srcu, bit ćemo manje rastreseni svjetskim mislima, a naše će nas srce kao i sve stvorenje, utoliko jasnije i bistrije upravljati prema Gospodinu. Tako će se u našoj molitvi ostvariti Isusova riječ: «Blaženi čista srca, oni će Boga gledati» (Mt 5,8). Napasti i borbe trajat će do kraja našeg života, ali ako smo čista srca, i u nemirnom ćemo životu nalaziti mir.


Moliti bez prestanka

Druga je oznaka molitve srca, da je ona neprestana. Pitanje, kako treba ispuniti opomenu svetog Pavla «Molite bez prestanka!», stajalo je u središtu hezihazma već od vremena pustinjaka pa sve do ruskih monaha devetnaestog stoljeća. Zanimanje za to svjedoče mnogi primjeri s oba kraja hezihatske tradicije.

Molitva

U vrijeme pustinjskih otaca postojala je neka pijetistička sekta, takozvani mesalijanci. Naglašavali su neku pretjeranu duhovnost i smatrali svaki fizički posao neprikladnim za monaha. Nekoliko monaha te sekte dođoše jednog dana opatu Luciju.

«Starac ih upita: ‘Čime se vi bavite?’ Oni odgovoriše: ‘Ni prstom se ne dotičemo nikakva posla, nego kako veli apostol, molimo bez prestanka.’ Na to im starac reče: ‘Jedete li vi” Oni odvrate: ‘Dakako da jedemo.’ On im kaže: ‘I dok vi jedete, tko u međuvremenu moli mjesto vas?’ I opet im reče: ‘Zar vi ne spavate?’ Oni odgovore: ‘Dakako da spavamo.’ A starac će na to: ‘I dok vi spavate, tko u međuvremenu moli mjesto vas?’ Na to nisu znali odgovoriti. On im reče: ‘Oprostite mi, ali vi ne činite to što govorite. A ja ću vam pokazati da ja, premda obavljam poslove, neprestano molim. S Bogom se spustim na zemlju, omekšavam palmine niti i pletem od njih užad. Pri tom govorim: ‘Smiluj mi se, Bože, u velikom milosrđu svome i po mnoštvu smilovanja svoga izbriši moje bezakonje.’ Tada ih upita: ‘Zar to nije molitva?’ Oni odgovoriše: ‘Dakako da jest.’ Tada im on reče: ‘Ako tako provedem cijeli dan u radu i molitvi, zaradim šest novčića, manje ili više, svejedno. Od toga dva novčića ostavim pred vratima kao milostinju, a za ostale kupim hranu. Dok ja jedem ili spavam, moli za me onaj koji je dobio dva novčića. I tako po milosti Božjoj neprestano molim’».

Taj događaj je praktični odgovor na pitanje: «Kako mogu moliti bez prestanka, ako sam zauzet drugim poslovima?» Ovaj odgovor uključuje i bližnjega u molitvu. Po mojoj ljubavi drugi postaje sudionikom u mojoj molitvi i ona i na taj način postaje trajna molitva.

U devetnaestom stoljeću, kad više nije bilo poteškoća s mesalijancima, našao se potpuniji odgovor na to pitanje. Nalazimo ga u poznatoj zgodi o nekom ruskom seljaku, pod naslovom: Istinita kazivanja jednog ruskog hodočasnika. Ona ovako počinju: «Ja milošću Božjom kršćanin, po svojim djelima veliki grešnik… U dvadesetčetvrtoj nedjelji poslije Duhova dođoh u crkvu na bogoslužje, da se pomolim; čitalo se iz poslanice Solunjanima, iz petog poglavlja, redak sedamnaesti, koji glasi: Molite bez prestanka! Ta mi se riječ naročito usjekla u dušu i počeo sam razmišljati, kako se može moliti bez prestanka, kad svaki čovjek mora obavljati i druge poslove da bi živio».

Seljak putuje od mjesta do mjesta, od jedne crkve do druge, da čuje propovijedi o molitvi. Kad se sit naslušao i nije shvatio kako treba moliti bez prestanka, prestao je ići na javne propovijedi. Odlučio je s Božjom pomoći potražiti iskusna i učena čovjeka, koji bi mu mogao protumačiti neprestanu molitvu. Nakon duga traženja stiže seljak do nekog manastira u kojem je živio iskusni starac, monah. Ovomu reče seljak: “Čuo sam već mnoge propovijedi, ali ni iz jedne nisam naučio kako bi se moralo moliti bez prestanka: uvijek se govorilo samo o pripravi na molitvu, o plodovima molitve ili slično. A nigdje nisam čuo uputu, kako treba bez prestanka moliti i što takva molitva znači. Često sam čitao Bibliju i u njoj tražio to što sam čuo, ali ni tu nisam stekao željenu spoznaju. Tako sam, evo, sve do sada ostao u neznanju i nemiru…

Molitva ti je bitna? Pridruži nam se:

Iskažite mi dobrotu časni oče, protumačite mi što to znači – neprestana, unutarnja molitva – i kako se može naučiti.» Starac pun ljubavi prihvati molbu i uči seljaka Isus-molitvu. Reče: «Neprestana nutarnja Isus-molitva je neprekidno zazivanje božanskog Imena Isusa Krista, duhom i srcem, pri čemu si predočimo njegovu stalnu prisutnost i molimo ga milosrđe u svakom poslu, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu. To se može izraziti sljedećim riječima: Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni!».

I dok seljak hodočasteći prolazi Rusijom ponavlja na tisuće puta tu molitvu. Isus-molitvu prihvaća kao svog pravog suputnika. A onda jednog dana osjeti, da molitva sama od sebe počinje prelaziti u srce. Kaže: «Srce mi je kucajući svakim novim otkucajem počelo ponavljati riječi molitve… Prestao sam je izgovarati ustima i zanosno osluškivao kako je izgovara srce».

Ovdje otkrivamo drugi put do neprestane molitve. U nutrini ona sama nastavlja moliti pa i kad s nekim razgovaramo ili se koncentriramo na svoj posao. Molitva je postala djelo Duha Božjega koji me vodi kroz život.

Vidimo, evo, kako po ljubavi prema bližnjemu i po djelovanju Isus-molitve u srcu, može cijeli naš dan postati neprestana molitva. Time nije rečeno da trebamo oponašati monaha Lucija ili ruskog hodočasnika. Ipak bih predložio da i mi u svom apostolatu koji je pretrpan radom, težimo za neprestanom molitvom. Tako ćemo ili jeli ili pili ili što drugo radili sve činiti na slavu Božju (usp. 1 Kor 10,31). Ljubiti Boga i raditi na njegovu slavu, to ne smije ostati samo pobožna želja na koju tu i tamo mislimo. To mora postati nutarnje, neprestano slavljenje Boga.

Henry J. M. Nouwen, “Put srca”

Preuzeto sa zupa-nasice1.hr

_________________
[ Kad se čovjek rađa - Bog se smije, kad razara - Bog se skrije. Teologija je tu da objašnjava neukima. I da ih vodi nekim vjerskim putem. Ali, kad čovjek zaista spozna vjeru, tad mu teologija više ne treba. Vlč.Zlatko Sudac


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 164 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 ... 17  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 11 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr