www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 15:20

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 161 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 02 stu 2013 21:23 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Kako pred lice Božje
U Beču gdje obitelj Hasburgovaca ima svoju grobnu crkvu, bio je običaj kad car umre – pogrebna povorka bi krenula prema crkvi, na ulazu vođa povorke bi pokucao, a svećenik upitao: «Tko želi unutra?» Odgovor bi bio: «Njegovo apostolsko veličanstvo, car!» «Ne poznajem ga!», odgovorio bi svećenik. Slijedilo bi ponovno kucanje, a na isti upit odgovor: «Dolazi najuzvišeniji car!» «Ne poznajem ga!», svećenik bi ponovno rekao. I konačno, nakon trećeg kucanja, i upita: «Tko želi unutra?» uslijedio bi odgovor: «Dolazi siromašni grešnik, tvoj brat», nakon čega su mogli ući. To je gola istina o svakom čovjeku. Samo kao takvi stajemo pred lice Božje.
Slika
Baš pitanje: „kamo mi to idemo“ – postavimo si upravo danas svi mi! Mi koji imamo sve manje vremena i volje surađivati s Kristom i koji smo djeca vremena koja kao da smo pojmove: - pravednost i mir - ljubav i dobrota - opraštanje i milosrđe, kao da smo ih izbacili iz te naše svakodnevice a onda neka ne čudi da je - nepravdi i nemira - da je mržnje i zlobe oko nas previše i da se malo-pomalo odnosi među nama pretvaraju u sve samo ne u ljudske, moralne i normalne.
A baš nas Isus Krist i svetkovina Krista Kralja pozivaju – kako i piše apostol Pavao u poslanici – da On – sam Bog – koji nas izbavi iz vlasti tame… on nas dakle poziva na izmirenje, na dobrotu, na mir… da budemo sinovi i kćeri svjetla i istine. Takvi imamo pravo nadati se da ćemo jednom naći svoje mjesto u njegovom kraljevstvu, koje je posve drugačije od ovozemaljskih kraljevstava.
****************************************
Zašto Bog može opraštati grijehe?
Događaj koji nam ponešto objašnjava:
Zašto je Isus morao platiti za naše grijehe?
Mlada žena je pozvana pred sud zbog nedjela i bila je nedvojbeno kriva...
Nakon ponovljenih ispitivanja, priznala je. Sudac joj je dosudio kaznu od 500 Eura.
Tad se dogodilo nešto značajno. Proces je završio i ljudi su napuštali sudnicu. Sudac je otišao u svoj ured i skinuo sudačku halju. Otišao je do kase i uplatio 500 Eura koje je prije dosudio kao kaznu mladoj ženi.
Kazna je plaćena.
Sudac je bio otac osuđene, a ipak je morao osuditi svoju kćer. Za njezin prijestup morao je izreći zakonom propisanu kaznu. Morao je suditi pravedno, unatoč tome što je volio svoju kćer. Pronašao je način kako ju otkupiti i osloboditi od krivnje - kao otac, ali i kao korektna privatna osoba. Djelovao je pravedno, ali i s puno ljubavi.
U Bibliji stoji napisano:
"Plaća za grijeh je smrt"
Na smrt je osuđen svaki čovjek jer je grješnik i često je griješio. Bog je apsolutno pravedan i zato nas mora osuditi na smrt - baš svakoga. Tebe i mane.
On je pun ljubavi i zato je dao da za nas umre njegov voljeni i nedužni Sin Isus Krist,da bi svaki koji u Njega vjeruje mogao biti oslobođen.
To je dobra vijest za loše ljude.
To je najbolja vijest.
Upućena je tebi.
Upućena je svakome tko je svjestan svojih grijeha...
Uzmi taj dar, uzmi ga još danas.
****************************************
Kako je strašno kada ljudi ne traže Boga, a onda se pitaju zašto svijet ide prema paklu! Kako je strašno da svakodnevno posežemo za novinama da bismo čitali o tragedijama a nikada ne posežemo za Biblijom. Kako je nerazumno što svi žele u raj, misleći pritom da tamo mogu stići bez da vjeruju, bez da ljube Boga više od svega drugog, ili bez da vrše što Biblija naučava ...Božji Zakon. Nije li strašno kada neki govore "Vjerujem u Boga" a još uvijek slijede Sotonu (koji se, u stvari, i sam boji Boga) (II Tim 4: 3-4; II Iv 1: 7-11) Ne misliš li kako je jadno da ljudi jedni drugima šalju tisuće šala putem elektroničke pošte, koje se šire poput pošasti.
Ali kada se radi o Božjoj poruci, moramo dva puta razmisliti prije nego li je s nekim podijelimo; i tako ostavljamo poštanske pretince naših prijatelja bez te poruke Ne misliš li da je sramotno što sve nepristojno, vulgarno i bezobrazno bez problema može biti dostupno na internetu, i da to mnogi žele gledati. A istovremeno nije dozvoljeno javno govoriti o Isusu u školama, na javnim mjestima, u raznim grupama za samopomoć, itd... (Dj 4: 19-20)
I to znajući što je On za nas učinio. Jer Njega nisu ubili Rimljani. Ubio Ga je naš grijeh, da bi nama bilo oprošteno da bismo upoznali Njega u slavi kod Oca.

Nije li nevjerojatno kako netko može biti svake nedjelje u crkvi, moleći se i zahvaljujući Bogu za Njegovo milosrđe, za još jedan dan života koji nam je dao itd.
Ali tijekom tjedna ta je osoba nevidljivi kršćanin! (II Tim 3: 1-5; Rim 10: 9-13)

Čini li te se to ispravnim?
Nemoj dozvoliti da te Sotona spriječi da pošalješ ovu poruku svim ljudima s kojima se dopisuješ preko elektroničke pošte. Nije važno ako ti on kaže da mnogi u to ne vjeruju Ne dozvoli mu da ostvari svoje planove! Prestani brinuti što će drugi misliti o tebi. Vrijeme je da počneš brinuti što Bog misli o tebi.
Molim te , brate i sestro, hoćeš li poslati ovu poruku? "Ja sam to već učinio" Neka te Bog uvijek blagoslovi (II Kor 13: 20)
ŽELIM TI UVIJEK IZNOVA JESEN...
Slika

Želim ti uvijek iznova jesen da ponovno shvatiš koliko je život velik i raznolik. Nalik igri, ozbiljnoj a istovremeno vedroj, nikada jednostranoj jer u sebi sjedinjuje sve suprotnosti. Rast, cvjetanje i propadanje spadaju ne samo u ritam prirode, nego prožimaju i vrijeme našega vlastitoga života. Pokazuju nam koliko smo smrtni ljudi i kako ne možemo sve postići.

Ujesen postoje različite promjene, ali i tihi trenutci. Oboje je važno da bi u naš život ušlo više sklada a mi otkrili njegovu puninu. Gdje se nešto mijenja, tu magla pripada isto kao i jasan, sjajni pogled u daljinu.

Jesen je vrijeme zahvalnosti. Prividne, po sebi razumljive stvari kao hrana i stan, susreti s drugim ljudima, dar su koji ne dugujemo svojim vlastitim nastojanjima i naporima. Tko je zahvalan, može prihvatiti prošlost, radovati se sadašnjosti i doći na nove ideje za budućnost. Promatraš li život kao dar, shvatit ćeš kako je vrijeme dragocjeno i koliko nam prilika daje svaki novi dan.

Želim ti uvijek iznova strpljivost da doživiš bogatu jesen, koja će te nadariti i iznenaditi svojim obiljem. Nađi jednostavno vremena za to i budi strpljiv, i u tvom životu će, često posve skrovito, rasti i dozrijevati mnogo toga. Ne možeš sve sam proizvesti. Dadneš li stvarima i ljudima vremena da se razviju, bit ćeš nagrađeni nečuveno bogatom žetvom.

Hrabrost je očitovati sebe takvim kakav si u stvarnosti. Prečesto se skrivamo iza maske jer ne želimo da drugi primijete kako se stvarno osjećamo. Pustimo li da sve predodžbe kakvi bismo trebali biti otpadnu kao uvelo lišće, osjetit ćemo kako nas to može olakšati i dati nam novu snagu.

Svatko od nas je jedinstven i neponovljiv, svojom pojavom, svojim licem, načinom kako hoda i kako se kreće, kako govori i kako nekoga gleda. Svatko ima nešto nezamjenjiva i zato je dragocjen. Ne treba se dakle ni pred kim niti iza bilo čega skrivati.

Želim ti prijateljstva i kontakte s ljudima koji ti daju sigurnost i zaštićenost, i uvijek iznova snagu da budeš potpuno ti. Takvi odnosi daju ti toplinu i novi dah, ali i da osjetiš odmak - daljinu i blizinu.

Phil Bosmans

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 stu 2013 22:50 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
„Isuse, Jim je“ Slika
Autor Gordana
Srijeda, 22 Svibanj 2013 19:44

Svakoga dana o podne, neki mladic bi se pojavio na vratima crkve, zaustavio se nakratko i odlazio.



Na njemu bijaše košulja s kockastim uzorkom, poderane traperice i jakna, baš kako se obično odijevaju mladi njegove dobi.
U ruci je nosio papirnatu vrećicu s pecivom za ručak. Župniku je bio sumnjiv, pa ga upita zašto dolazi pred crkvu. Bijaše, naime, i ljudi koji su u crkvu dolazili krasti.
„Dođem se pomoliti“, odgovorio je mladić.
„Pomoliti se?! Što možeš izmoliti za tako kratko vrijeme?“
„Pa… svakoga dana dođem u crkvu o podne i kažem:
„Isuse, Jim je“, a zatim odem. Molitva je kratka, ali siguran sam da me Isus čuje.“
Nekoliko dana kasnije, mladić je teško stradao u nesreći koja se dogodila na poslu, pa je prevezen u bolnicu.
Ležao je u sobi s ostalim bolesnicima, ali njegovim se dolaskom
raspoloženje potpuno promijenilo.
Uskoro je ta soba postala stjecište svih bolesnika na odjelu.
Mladi i stari često bi se našli pored njegova kreveta,
a on bi svima udijelio smiješak, riječ ohrabrenja i poneku šalu.
Posjetio ga je i župnik. U pratnji medicinske sestre sjeo je pored njegova kreveta.
„Rekli su mi da si teško stradao,
ali da unatoč tomu hrabriš sve druge bolesnike.
Kako u tome uspijevaš?“
„Zahvaljujući onomu koji me posjećuje svaki dan o podne.“
„Ali ovamo nitko ne dolazi o podne“, upadne mu u riječ sestra.
„Dolazi, dolazi, svaki dan o podne. Stane na vrata moje sobe i kaže: ‘Jim, Isus je’
I onda ode.” http://molitve.info/meditacije/8026?task=view
************************************
Ako... Slika
Autor KNI
Nedjelja, 24 Ožujak 2013 20:13

Ako nečiji put mogu obasjati već i jednom jedinom zrakom svjetla; ako nekoj duši mogu pomoći da jasnije sagleda život i dužnosti, i tako blagosloviti brata svojega; ako sa svakog obraza mogu otrti suzu, ovaj moj život neće biti uzaludan.



Ako čovjeka koji je zastranio mogu dovesti do istine, njegovo srce iznutra nadahnuti osjećajem dužnosti; ako u svoju dušu ružičaste mladosti mogu usaditi osjećaj za pravdu, ljubav prema istini i ljepoti; ako i jednog čovjeka mogu poučiti da su Bog i raj blizu, ovaj moj život neće biti uzaludan.



Ako iz misli istisnem sumnju i strah i ako mi život bude usklađen s ljubavlju i dobrotom; uspijem li širiti svjetlo, nadu i radost i pomognem li ukloniti prokletstvo mentalnog sljepila; budem li donosio novu radost, novu nadu, manje boli, ovaj moj život neće biti uzaludan.

Ako uz životni put posadim stablo u čijem će se hladu odmarati umorni putnici, i premda sam možda neću nikada uživati u njegovoj ljepoti, bit ću istinski sretan - iako mi nitko ne zna ime, niti mi ostavlja cvijeće na grobu, ovaj moj život neće biti uzaludan.

Anonimna

Izvor: KNI
***********************************
Misli ponizno o samom sebi Slika
Autor KNI
Srijeda, 19 Lipanj 2013 05:53

Svaki je čovjek od prirode željan znanja :ali što koristi znanje bez straha Božjega?



Zaista je bolji ponizan seljak koji Bogu služi, nego ohol mudrac ,koji zanemaruje sebe, a promatra tok zvijezda.



Tko sama sebe dobro poznaje ,sam pred sobom gubi cijenu i ne vesele ga ljudske pohvale.



Kad bi ja znao sve što je u svijetu, a nebih imao kršćanske ljubavi, što bi mi to pomoglo kod Boga,koji će me osuditi po djelima?



Smiri se i ne teži pretjerano za znanjem, jer ćeš se jako rastresti i prevariti.

Učeni hoće se rado pokazivati i nazivati mudrim.

Mnogo je toga u znanju što malo ili nimalo ne koristi duši.

A vrlo je nerazborit onaj , koji se brine za što drugo osim za vlastito spasenje.

Množina riječi ne zasićuje duše; ali krepostan život osvježuje duh, a čista savjest ulijeva veliko pouzdanje u Boga.



Što više i bolje znaš , toliko će ti se strože suditi,ako ne budeš živio svetije.

Ne ponosi se ,dakle,bilo kojom vještinom ili znanjem, nego se više plaši danoga ti znanja.

Ako ti se čini,da mnogo znaš i odlično shvaćaš,ipak znaj, da ima daleko više čega ne znaš.

" Ne žudi za oholim znanjem" (Rim 11,20) već radije priznaj svoje neznanje.

Što se želiš nametnuti nekomu,kad ima mnogo učenijih i vještijih od tebe?

Ako hoćeš, da nešto korisna znaš i naučiš,tad nastoj,da budeš nepoznat, i da nitko do tebe ništa ne drži.



Najvažnije je i najkorisnije znanje:točno poznavati sama sebe i prezirati samoga sebe.

Veoma je mudro i savršeno ako do sebe ništa ne držiš,a o drugima uvijek dobroi plemenito misliš.

Kad bi vidio drugoga,gdje očito griješi i gdje teško griješi, ti se nebi smio držati boljim ; ne znaš, naime, kako ćeš dugo ustrajati u dobru.

Svi smo mi slabi,ali ti nemoj nikoga držati slabijim od sebe.





Primjena i molitva:

Znanje nam škodi, ako težimo za ljudskom slavom i ako drugoga preziremo, gledajući svoje tobožnje prednosti.Što smo ponizniji,tim smo bliže savršenosti.Sve naše vrline daje nam Bog,a svako zlo je od nas,pa čemu da se oholimo?

Poniznost je dragulj iz riznice Isusova života; ona je znanje svetaca i plemeniti ures kršćanske duše ,a nije slaba strana u značaju.

Isuse krotki i ponizni Srcem učini srce naše po Srcu svojem!



Katolici na Internetu
*********************************
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 30 stu 2013 17:53 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Slika
" Stvari nisu uvijek onakve kako na prvi pogled izgledaju."

"Anđeo čuvar" ili "Stvari nisu takve kakve na prvi pogled izgledaju" Dva putujuća anđela zaustaviše se kod obitelji bogatog zemljoposjednika, kako bi tamo prenoćili. Obitelj bogataša ponijela se prilično bahato i bezobrazno, i nije udovoljila njihovoj želji da prespavaju u sobi za goste.
Umjesto u sobu za goste smjestili su ih u malu, tamnu sobu u hladnom podrumu.
Kad su raspremali krevete, stariji anđeo je ugledao rupu u zidu i popravio je. Kada je to vidio, mladi anđeo ga je upitao zašto je popravio rupu u zidu. Stariji anđeo je odgovorio:

" Stvari nisu uvijek onakve kako na prvi pogled izgledaju."

Slijedeće noći su anđeli došli u vrlo siromašnu kuću. Tu su ih dočekali ljubazan domaćin i njegova žena, koji su s njima podijelili svoju večeru i nakon toga ih pozvali da prespavaju u njihovom krevetu i da se dobro naspavaju i odmore. Kada se sunce probudilo sljedećeg jutra, anđeli su zatekli domaćina i njegovu ženu u suzama. Njihova jedina krava, čije mlijeko je bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je na njivi mrtva.
Mlađi anđeo je bio istinski bijesan i pitao starijeg, kako je mogao to dopustiti. "Prvi domaćin je imao sve, a ti si mu ipak pomogao i popravio rupu u njegovom zidu. Drugi domaćin ima vrlo malo, a ipak nas je ljubazno primio, nahranio i čak dopustio da prespavamo u njegovom krevetu, a ti si dopustio da njegova jedina krava ugine."
Drugi anđeo je opet odgovorio:

" Stvari nisu uvijek takve, kako na prvi pogled izgledaju."
i doda: "Kada smo bili u hladnom podrumu, primjetio sam da je u onoj rupi u zidu bilo zlato. Pošto je domaćin bio vrlo pohlepan i nije bio voljan podijeliti svoje bogatstvo, ja sam popravio rupu tako da nikad više ne pronađe to zlato.
Prošle noći, kada smo spavali u domaćinovom krevetu, anđeo smrti je došao po njegovu ženu. Dao sam mu kravu umjesto nje".

"Stvari nisu takve, kakve na prvi pogled izgledaju."

Ponekad se dogodi upravo to; kada se stvari ne odvijaju tako, kao što bi morale. Jedino je potrebno vjerovati u to, da je svaki takav događaj tvoja prednost.
Vremenom ćeš saznati...
****************************************
Slika

Škola 1981. i 2011.
*Situacija 1*: Petar i Marko su se potukli u školi.****
*1981:* Okruže ih djeca. Petar pobjedi. Jedan drugome stegnu ruke i postanu prijatelji.
*2013:* Direktor škole pozove policiju koja sasluša oba dječaka i roditelje. Oba dječaka, zajedno sa roditeljima, moraju čitavu godinu posjećivati program za sprečavanje nasilja.

*Situacija 2*: Roman je nemiran u razredu i ometa druge učenike.
*1981:* Učiteljica ga pošalje direktoru i taj mu prilijepi nekoliko odgojnih. Roman se nakon toga vrati u razred gdje je miran najmanje sedam dana i ne ometa nastavu. Nakon toga se lekcija ponavlja. Kroz nekoliko godina postane pametniji, umiri se i postane vrijedan čovjek.
*2013:* Romana pošalju školskom psihologu koja ga uputi dalje kod psihijatra ovaj mu prepiše tablete za smirenje. Roman dobije potvrdu da je dijete sa posebnim potrebama. Romanovi roditelji počnu dobivati dodatak za dijete sa posebnim potrebama. Postaje bolesnik tako da godinama posjećuje psihijatrijske ustanove.

*Situacija 3*: Matiju boli glava i ponese nekoliko aspirina u školu.****
*1981:* Od učiteljice dobije čašu vode da može popiti tablete.
*2013:* Učiteljica obavijesti školskog psihologa da Matija uzima nekakve tablete, ova obavijesti direktora koji pozove policiju. Ova ga sasluša zbog mogućeg posjedovanja ilegalnih droga. U njegovoj kući naprave raciju. Nakon toga se još dugo govori da se Matija "sigurno drogira" i da je "narkoman.

*Situacija 4*: Neoprezno se igrajući sa loptom mali Ivan razbije susjedima prozor. Zbog toga ga njegov otac presavije preko koljena i remenom mu "nacrta" nekoliko kobasica po goloj guzi.
*1981:* Ivan postane pažljiviji u igri. Izraste u normalnog dječaka, završi škole i postane uspješan u svom zanimanju.
*2013:* Ivanovog oca zatvore zbog zlostavljanja djeteta. Ivana daju u hraniteljsku porodicu, a tokom vremena postane član lokalne bande maloljetnih delikvenata. Psiholog uvjeri Ivanovu sestru da je i ona morala biti zlostavljana, tako njihov otac ode 3 godine u zatvoru.

*Situacija 5*: Marin napuni konzervu s barutom koji je izvadio iz nekoliko petardi i sa tom napravom raznese mravinjak.
*1981:* Mravi izgrade novi mravinjak.
*2013:* Zbog eksplozije pozovu policiju, vojsku i specijalne jedinice. Marina osumnjiče za teroristički akt. Služba državne sigurnosti se pridruži istrazi i počinje detaljno istraživati njegove roditelje, zapljene im računala, a ostalu djecu privremeno stave u sigurne kuće. Marinov je otac na listi mogućih državnih neprijatelja.

*Situacija 6*: Tokom igre Ana padne i ogrebe koljena. Dok plače priđe joj učitelj, obriše joj koljena, zagrli je i pomiluje kako bi ju utješio.
*1981:* Ani je odmah bolje i ubrzo nastavi sa igrom.
*2013:* Učitelja optuže za nepoštovanje djetetovog prava na tjelesni integritet i neprimjereno dodirivanje maloljetne osobe. Pojavi se sumnja da je pedofil. Saslušaju se i druga djeca da bi se ustanovilo nije li i njih je neprimjereno dodirivao. Privremeno ga suspendiraju do okončanja istrage. Poslije višegodišnjeg procesa na kraju ga osude uvjetno. Nakon neuspješnih žalbi, slučaj završi na europskom sudu. Ani kao žrtvi zlostavljanja predlože da redovno posjećuje psihoterapeuta.
Slika
*********************************
Slika
Koliko često upoznajemo nove ljude? Koliko je šetača prošlo stazom našeg života? Je li je prvi dojam zaista presudan prilikom odabira prijatelja, poznanika, bračnog druga?

Život je nepredvidiv i upravo ga Božja providnost čini toliko divnim i zanosnim. Koliko smo puta osjetili ushićenje i radost nekog trenutka upravo zbog toga što je neočekivano uljepšao naš život i otvorio nam brojne puteve koji su do tada bili vješto skriveni? To samo naš Bog može. Donijeti radost postojanja, radost života i onog divnog osjećaja kada ti je srce ispunjeno samim time što posjeduješ ljubav.

U današnjem opakom svijetu, u svijetu u kojem smo svjedoci kako se vjeri okreću leđa, kako mase i mase ljudi žele biti blizu svjetovnog a tako daleko od Boga i ljubavi, teško je ostvariti zdravu komunikaciju i odnos koji ne traži ništa već daje obilje razumijevanja, ljubavi i vremena.

Kao da su ljudi navikli na zlo pa je danas pravo čudo i iznenađenje kada je netko prema tebi dobar, kada ti učini dobro djelo bez želje da mu istom mjerom vratiš. I bez želje da svima objavi veličinu svojih dobrih djela. Pravo milosrđe i dobrota posjeduju tišinu i mir. Bez velike pompe i galame. Učiniti dobro djelo i ne hvalisati se okolo u tome je uspjeh milosrđa. Svjedok sam kako se ljudsko lice mijenja kada mu se pristupi lijepo, obrati bez uvreda, pogleda bez osude. Kao da su danas ljudi postali potpuno poraženi od strane mržnje, koristoljublja, osvete, ogovaranja i prepustili se svjetovnoj samoći. Svjetovna samoća je ona samoća u kojoj si okružen sa stotine poznanika i prijatelja a opet si sam; nemaš kome reći kako si, nemaš kome reći istinu, nemaš sa kime podijeliti smisao i radost života i postojanja.

Takvim ljudima nedostaje Bog. I tu počinje naša priča. Tu počinje drugi prvi dojam. Sve ono lažno, umjetno i odglumljeno na prvom dojmu treba odlučno i bez posustajanja odbaciti i polako ali sigurno navijestiti drugi prvi dojam koji je zapravo srž i temelj svakog ljudskog bića. Vjernik tako doživljava druge ljude. U njima vidi svoju braću i sestre. Neki od njih su imuni na ljubav, neki preoprezni, neki nepovjerljivi ali opet, nakon nekog vremena, popuste. Otvorena srca ruše barijere koje postavlja ljudski ego. Kada vam zbog vaše dobrote i oni najudaljeniji od ljubavi uzvrate dobrotom, znat ćete da ste uspjeli. Isplati se pokušati, zar ne?

Biljana,KNI.
*********************************
Ne stoj nad mojim grobom i ne budi tužan,
Ja nisam tamo; ja ne spavam
Ja sam tisuću zahuktalih vjetrova
Ja sam dijamantno svjetlucanje snjegova
Ja sam suton iznad zrela žita
Ja nježna sam jesenja kiša
Kad jutrom se budiš u tišini
Ja sam hitra živost u visini
tihih ptica u krugovima što lete
Ja meka sam svjetlost zvijezde svake
Ne stoj nad mojim grobom i ne plači
Ja nisam tamo, od smrti sam jači…

Indijanska pjesma
**************************************
Slika


Znaš li ....
da Bog onoga jutra kad ti je poslao suze i kišu znao je već davno da će ti tako biti
Znaš li ...
da se u mnogim trenucima nebi smijao da prije toga nisi plakao
Znaš li ...
da ako imaš bolesno dijete Bog te posebno voli jer podario ti je poseban križ i želi ti veću radost na nebesima
Znaš li ....
Da je to bolesno dijete sami Bog pred tobom,,rana Kristova koja te poziva svaki dan da je zacijelivaš nanovo
Znaš li ...
Da ako imaš bolesno dijete Bog ti daruje izuzetnu snagu da trpiš svoje trpljenje jer netko drugi to nebi mogao...a ti možeš
Znaš li ...
Da ako si nekog izgubio,ako si volio i bio voljen i ta osoba više nije stobom
Znaš li ...
Da Bog usprkos svemu ipak i za to ima razlog
Znaš li ...
Da je tvoja voljena i izgubljena osoba sada tvoj anđeo
koji se bez prestanka Bogu moli za tebe
Znaš li ...
Da je smrt samo jedan dio života koji moramo prijeći
Znaš li ...
Da ako ti je Bog nekog uzeo,On će ti duplo vratiti ako mu daš ufanje i vjeru
Znaš li ...
Da nijedan od tvojih problema nije nerješiv
Znaš li ...
Da te Bog i sada gleda
Znaš li ...
Da Bog plače kad psuješ Njegovo ime i ime Njegovog sina
Znaš li ...
Da Bog suosjeća sa svakom tvojom suzom koju proljevaš
Znaš li ...
Da moraš imati put upravo takav kakav imaš
Znaš li ...
Da te Bog ljubi,da te neizmjerno ljubi
Znaš li to ...
izvor, facebook Međugorje
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 03 pro 2013 20:44 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Životna očekivanja današnje mladeži

Utorak, 03. Pro, 2013.
Autor Medjugorje-info.com

Slika
Životna očekivanja današnje mladeži

Nedavno, na jednom dugom putovanju vlakom, trojica mladića, koji su imali otprilike osamnaest godina, unišla su u moj odjeljak. Pratio ih je neki stariji čovjek. Kasnije sam otkrio da je to bio profesor tjelesne kulture u njihovoj školi.

Mladići su bili umorni i zaspali su nakon nekoliko kilometara tijekom kojih su razgovarali o pobjedi na nogometnoj utakmici. Dva sata kasnije ponovo su počeli razgovarati, prazneći boce coca-cole. Razgovor se sve više i više razvijao, a mene su promatrali sa zanimanjem, kao da su mislili: tko bi to mogao biti? Nisam ulazio u razgovor, jer sam pripremao konferenciju koju sam trebao održati po svom dolasku.

Kad se činilo da će razgovor zastati, profesor upita: "Uskoro ćete završiti školu. Kakvi su vaši planovi?" Jedan je od mladića, ne razmišljajući dugo, odgovori: "Ne znam, čekam da mi otac kaže što očekuje od mene. Nemam nikakvu ideju...Tko će znati? To je vrlo zamršeno: više volim da mi se kaže. Neću se uznemiravati."

Drugi je uzeo riječ: "Nisam puno o tome razmišljao i neodlučan sam, ne znam što odabrati: biti trgovac ili službenik u mjenjačnici? Ne znam gdje je zarada veća, a da se radi manje... Jedna me samo stvar zanima: sigurnost, miran i ugodan život; sve ostalo nema veliku važnost."

Treći se doimao kao da mu je neugodno, šutio je i činilo se da je htio izbjeći odgovor; druga dvojica su ga radoznalo promatrala. Malo zatim profesor ga upita: "A ti, Franko, što ćeš ti raditi?" "Ni ja nisam siguran, mislio sam provesti određeni broj godina negdje u Trećem svijetu; želio bih svojim radom služiti onima koji trpe."

Njegovi su sudrugovi raskolačili oči kao da su htjeli reći: "Franko, ti si lud!" Profesor je dalje upitao: "Kako ti je ta ideja došla u glavu?" "Ne znam", odgovorio je zbunjeno Franko, "ali to je ideja koja je u meni prisutna već više mjeseci; mislite li da je to ludost?" "Ne, nije to ludost, ali da je neobično, jest; ipak, vjeruj mi, Franko, ja ti se divim."

Više nisam mogao šutjeti i rekao sam potiho ono što sam mislio: "To je izvanredno, Franko, slijedi ono što ti srce savjetuje, jer to je najbolji izbor." Moja četiri sudruga na putu gledala su me - a zatim su nastavili razgovarati o nogometu.

I ja sam pustio taj razgovor, ali sam počeo razmišljati o načinu na koji su ova trojica mladića jasno izrazila uobičajene stavove današnjih mladih:

- Ima onih koji ne misle, koji se prepuštaju da ih nose događaji, koji nastoje ne brinuti se: zašto bi se uznemiravali? Tako se lijepo može bezbrižno živjeti!;

- Ima onih čiji je jedini cilj zaraditi novac uz što manji napor; onih čije je srce sebično: "Ja ću nastaviti svoj put, a drugi neka misle što hoće." Oni misle da novac donosi sreću, vjeruju propagandi privida, obećanjima reklama, čaru zabave...

- Konačno, ima i onih čije je srce plemenito i koji žele biti od koristi drugima, pomoći onima koji trpe, služiti čak i pod cijenu osobne žrtve...
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 07 pro 2013 20:29 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
~ZAPOČNI OPET~

Ako si umoran i put pred tobom
čini se dugačak i beskrajan,
primijetiš li da si pogriješio i krenuo krivim putem…
ne očajavaj,
ne dopusti da te ponesu dani i vrijeme…
Započni opet!

Ako ti se život odjednom pokaže u nekom novom čudnom,
neobičnom i neočekivanom svjetlu,
ako te razočaraju stvari, ljudi i događaji…
ne trudi se i ne pokušavaj shvatiti zašto i koji su razlozi…
Započni opet!

Ako znaš što znači ljubiti, biti ljubljen i nekome biti jedinstven,
ali si ipak spoznao skučenost i siromaštvo svojih granica…
nikad ne ostavljaj ništa napola dovršeno…
Započni opet!

Ako te drugi ponekad prijekorno i začuđeno gledaju,
ako su nečim razočarani ili čak srditi…
ne buni se i ne pitaj ništa…
Započni opet!

Jer i stablo opet pupa, zeleni i lista zaboravljajući zimu,
grana voćke ne pitajući zašto, opet cvjeta,
ptica opet svija svoje gnijezdo ne misleći na jesen,
jer život je nada i uvijek započinje iznova…

Nepoznati autor


~KLESAR~

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima i nije ga bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne:

-Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.

Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: Tvoja je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno. Te su mu se riječi činile nerazumljive sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i umjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednog sparnog popodneva kroz prozor je opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj njegove palače. Mislio je:

-Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!

Njegova želja odmah bi ispunjena i on već drugi tren sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije je bilo toplije nego što je pretpostavljao.

Gledao je iz kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije.

-Želio bih da sam sunce, reče sam sebi.

Ponovno je njegova želja bila ispunjena i već je drugi tren osjetio kako u svemir šalje zrake topline. Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put pa je bio primoran teći oko njega.

-Što? Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.

I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini.

Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kad začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako zaposleno sjedi i kleše gromadu kamena.

-Što? Bijedno stvorenje da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!

I tako je ponovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.


Adalbert Ludwig Balling

~ZAZIVAM TE GOSPODINE~

Zazivam te Gospodine!
Nek tvoja ljubav ispuni moje srce.
Nek tvoja dobrota pokreće moja djela.
Nek tvoj mir bdije nada mnom.
Nek tvoja moć uzdržava moj život.
Nek tvoje oko nadzire moje korake.
Nek me tvoja ruka brani od svake opasnosti.
Nek me tvoje milosrđe približi svakom čovjeku.
Nek me tvoja veličina potiče na velikodušnost.
Nek me tvoja mudrost uči dobrim djelima.
Nek me tvoje radosti navode da druge darujem radošću.
Neka tvoji putevi usmjeruju moje življenje.
Neka tvoja vjernost bude za me uzor,
a tvoje utjelovljenje razlog mom trajnom zahvaljivanju...



Eva Maria Rahlfs

~NAUČI ME ŠUTJETI~

Gospodine,
nauči me šutjeti.
Previše je buke u meni.
Misli su mi uzvitlane
od dnevne užurbanosti.
Salijeću me slike,
vijesti, mišljenja, prepirke,
doživljaji i želje.
Izazivaju me, napadaju
i troše moju snagu.

Gospodine,
nauči me odijeliti se od sebe
i od stvari koje ovaj čas izgledaju važne.
Daj mi moć sabranosti.
Zatvorit ću svoje oči.
Smirit ću svoju nutrinu.
Udaljit ću se od sebe.
Ponovo se naći u Tvojoj šutnji.
Tu sam ja Tvoj.


~TALENTI~
„Iskoristite talent koji posjedujete. Šume bi bile vrlo tihe kad ne bi pjevala nijedna ptica osim one koja pjeva najbolje.“
Henry van Dyke


Slika
~PRAVI LJUDI~
„Pravi ljudi dokazuju se subotom i nedjeljom. Oni umiju živjeti čak i kad su slobodni, kad imaju vremena. Svi drugi su kronično oboljeli od lažne trke, lažne prezauzetosti, lažne nervoze. Oni nemaju vremena jer ga ne žele imati, jer ne znaju što bi s njim.“
Duško Radović
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 07 pro 2013 21:00 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Isus nije dirao zakone svijeta, nego je samo
posvjedočio Božji zakon nad njima.

Božidar Prosenjak
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 28 pro 2013 23:14 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Miroslav Antić

~SAMOĆA~

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
koliko si u stanju
da izdržiš samoću.

Džinovske zvezde samuju
na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
sabijaju se u galaksije.

Seme sekvoje bira čistine
sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.

Orao nikad nije imao potrebu
da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
koliko si u stanju
da prebrodiš trenutak,
jer trenutak je teži
i strašniji i duži
od vremena i večnosti.
-U samoći uvijek postoji jedna pružena ruka i čeka....
Slika


Kršćani između Utopije i Bijega od svijeta – opasnost jeftine vjere


Da u kršćanskom rječniku postoje dvije heretične riječi, one bi bile „optimizam“ i „pesimizam“. Te dvije stvari su potpuno anti- biblijske i anti – kršćanske. Pozvani smo razbiti iluzije o svijetu i zlu, pozvani smo na duboku vjeru. Naša srca neće zadovoljiti nikakva jeftina vjera, neka vrst psihološkog umaka, koja od nas traži samo da prestanemo piti i pušiti, mala religija koja vam obećava da ćete sutra biti sretni samo ako prestanete piti kavu i riješite se stresa. Vjera je nešto kudikamo dublje, naša vjera se ne temelji ni na čemu drugome osim na ove dvije fundamentalne objave: Bog je tako ljubio svijet, i posrnuli svijet je tajnovito, misteriozno otkupljen. Pročitajte čuveni govor poznatog kršćanskog teologa i duhovnog autora Alexandera Schmemanna i shvatit ćete koliko je to važno za vaš konkretni svakodnevni život.
Kršćani između Utopije i Bijega od svijeta


Ono što bih večeras htio reći je sigurno kontroverzno, znam da jest i nisam baš siguran je li pristup koji uzimam ispravan u svim svojim detaljima. Ipak, čovjek našeg vremena mora pokušati razumjeti nešto dublje od površine – i, Bože moj, koliko proroka mi imamo danas koji nam to objašnjavaju! Mi smo u vrlo uzbudljivom trenutku povijesti Amerike. Ne znamo cijeni li se jedna filozofija koja zamjenjuje staru, i svi mi živimo u jednoj vrsti tjeskobe. Ali, kada zađemo dublje i pokušamo razumjeti što se događa, ono što mi stalno pada na um je upravo ta polarizacija, ne samo naših pojedinačnih umova ili naših vlastitih iskustava, već cijele naše kulture, cijele naše situacije između dva pola, od kojih jedan nazivam Utopija, a drugi Bijeg. Siguran sam da u tome ima bar nešto što je vrijedno analize. Dozvolite mi da ukratko objasnim što mislim pod tom polarizacijom, što smatram Utopijom, a što Bijegom. S obzirom da su svi jezici po svojoj definiciji simbolični, moramo razjasniti u kojoj vrsti simboličnog okvira koristimo te pojmove.
Dopustite mi da odmah kažem da su ta dva stava – prema životu, prema društvu, i prema kulturi – Utopija i Bijeg – naravno, postojala i prije. Nalazimo ih prisutnima u gotovo svakom društvu ili kulturi. Ima uvijek onih koji, bivajući opsjednuti jednom naročitom vizijom i njoj fanatički odani, se udaljavaju od matične kulture. Također uvijek, u svakoj kulturi i u svakom društvu, ima onih koje možemo nazvati otpadnicima, koji iz različitih razloga pokušavaju pobjeći od pritisaka društva. Ono što mislim da je novojest da danas ta Utopija s jedne strane, i taj Bijeg s druge strane, više nisu marginalni fenomeni.

Oduvijek su postojale religije, sekte i kultovi. U kršćanstvu, u povijesti Crkve saznajemo da svako stoljeće ima svoje vlastite utopiste, kao i svoje vlastite bjegunce. Na primjer, u drugom stoljeću saznajemo za montaniste. A ipak, oni su čisti marginalni fenomen. Ono što mislim da je tipično za naše vrijeme, za suvremeni svijet, jest to da te dvije stvarnosti, dva stava, iskustva – „Utopija“ i „Bijeg“ više nisu marginalni. Integrirali su se. Pokretačke su sile samog društva. Ne želim reći da je svaki radnik na benzinskoj crpki ili utopist ili bjegunac, ali ipak kultura se sama po sebi pokreće uz pomoć te dvije identifikacije.

E sad, što mislim pod pojmom Utopije? Prvenstveno, Utopija je vrsta maksimalističke projekcije prema budućnosti. To je obećanje, ili ideja, da se povijest kao cjelina i ljudsko postojanje kao osobna sudbina kreću prema savršenstvu i ispunjenju, prema predstojećoj– i ne samo predstojećoj, već i skorašnjoj pobjedi nad svim vrstama opasnosti i nedostataka. Na primjer, možemo vidjeti politički apel prema Utopiji, čak niti ne govoreći o utopijama poput marksističke. (Snaga marksizma nad ljudskim umovima je sama po sebi paradoks, nešto upravo nevjerojatno! Kako je moguće da ova teorija, koja se do sada ni u jednom detalju ili cjelini nije pokazala ispravnom, još uvijek ima svoju moć? Napuštanje marksističke vizije vremena, povijesti, je nekim ljudima živo „raspinjanje na križ“.) Ali čak i ako zanemarimo ove utopije, poput marksizma koji nije sudbina ove zemlje, pronaći ćemo taj utopijski koeficijent čak i u političkoj strukturi današnjeg društva. Nije slučajnost da svake četiri godine za vrijeme novih predsjedničkih izbora mora postojati vizija poput Velikog društva ili Nove granice…Uvijek postoji nešto što je divno, uvjerljivo, konačno, a u tu viziju je ugrađena vjera da smo samouvjereni i sposobni učiniti nešto radikalno.

Ne, povijest svijeta nas ne ohrabruje na takvo razmišljanje. Svi Napoleoni su propali i svi njihovi snovi su se završili nekom varijantom sv. Helene…A ipak je danas ta vjera esencijalna. Niti jedan političar ne bi došao i rekao: „Znamo da smo siromašna, ograničena, pogrešiva ljudska bića. Živimo u tami, pokušat ćemo dati sve od sebe, ali naravno, ne može se puno toga učiniti…“ Takav čovjek ne bi daleko dospio. On mora imati određenu utopijsku karizmu. Mora nas voditi prema, kako je rekao francuski marksistički pjesnik Arangon, “Les lendemains qui chantent” – „Sutrašnjicama koje pjevaju“, „Sutra mora pjevati“. Zašto sutra mora pjevati? Ljudi će umrijeti; nova groblja će se stvarati, itd. Politika današnjice se hrani, ako nužno i ne leži, na utopijskim porukama.
Našom svakodnevicom također prevladava potraga za Utopijom. Postoji i Utopija koju ja nazivam Terapeutska Utopija.

Dok sam čekao vlak na postaji Pennsylvania, otišao sam do jedne knjižare i tamo vidio ogromnu policu s puno knjiga (koje vjerojatno netko kupuje, ne znam, jer zašto bi inače bile tiskane?), knjiga koje obećavaju mogućnost potpunog zdravlja i ocjenjuju cijeli život u smislu što je dobro za tu vrstu utopijskog stanja zdravlja.

Čuli ste za nedavno otkriće da kava nije dobra za nas. Već smo eliminirali skoro svu hranu – sve tekućine i krute tvari. A sad je to i kava. A ipak ljudi skaču na to, kupuju sve! Naravno, smrt je najveći hendikep na putu prema Utopiji i prema njoj samoj se danas odnosimo na vrlo neobičan način. Vjerujte mi, vrlo skoro, jedan veliki događaj koji kršćanska vjera naviješta, da je Krist pogazio smrt smrću, će se na neki način neutralizirati i smjestiti u sustav – znate, poput čudesnih zdravstvenih ili nutricionističkih sustava…Također ćemo imati i sustav smrti, tako da smrt više neće predstavljati razarajući upitnik nad svim Utopijama.

Veliki uspjeh imaju i sve te mentalne terapije koje uistinu slavno ustavno pravo uzimaju za ozbiljno (ako ne i kao recept: bojim se da će uskoro i postati recept) da bismo trebali tražiti sreću kao očigledni cilj života. E sad, stvarno ne znam koliko je postojalo kultura u prošlosti koje bi tako sustavno propovijedale da je Sreća moguća i da ona mora biti jedini istinski cilj ljudskog postojanja.

Svi stari sustavi, čak i oni najpesimističniji, poznavali su radost, ali sreća je bila nešto posve drugo. Misliti da je cilj života jednostavno biti sretan (a sretan znači jesti samo hranu koju je odobrila U.S.A.D. i kloniti se takvih opasnih elemenata poput vode, kruha, kave, čaja, a da ne spominjemo duhan i takve stvari) – nije ušlo u glavu. Radost se nalazila u malim prekršajima svih tih stvari: popiti još jedno piće, još jednom se glasno nasmijati, pobjesniti s vremena na vrijeme, za vrijeme godišnjih odmora… Jako skoro ćemo dobiti recepte, utopijske recepte, za to kako slaviti a da sebi ne naškodimo, čuvajući tu slavnu sreću. Utopija je vrsta sveprisutne stvari. Ona je svugdje, iako mi još nismo tamo. Mi još uvijek zagađujemo zrak – sutra ćemo biti plemenitiji. Nas još, iz nekog misterioznog razloga, boli zub tu i tamo. Dok čekate zubara, čitate sve one letke na stolu. Sve naše patnje će nestati u budućnosti: uskoro će sva medicina biti preventivna. I posljednja riječ o Utopiji je ta da ako odbijete tu sreću, ako se odbijete preventivno brinuti o svojim zubima i još uvijek inzistirate na pijenju kave, bojim se da biste mogli čak postati podložni progonu, ne od strane sreće, već od strane pravde na sudovima. Nas se pokreće u ovu vrstu Utopije.
Svugdje, od najkrvavijih do najbezazlenijih Utopija naše vlastite post- industrijske kulture susrećemo veliko obećanje po kojem moramo živjeti, Les lendemains qui chantent – sutra koje pjeva.

Kao neobičnu kopiju toga imamo drugu fundamnetalnu tendenciju našeg vremena. To je Bijeg, vrsta suprotnosti Utopije. Naš svijet danas nije jedini svijet onih koji energično tragaju za utopijskim snovima, ali tu je također i dijelom nepoznat u prošlosti, svijet otpadnika – svih vrsta, spolova i društvenih pozicija. Mi to sve znamo. Živjeli smo iskustvo 60-ih kada je čovjek na posve nov način osjećao pritisak Sustava i želje da iziđe iz njega.

Ja sam dekan jednog bogoslovnog sjemeništa. U pedesetima sam imao te dečke, mlade muškarce, koji bi rekli Amen na skoro sve što bih im rekao. Danas, kada studenti vide: „9:00 do 11:00 – Dogmatska teologija“, oni se na neki način osjećaju potlačenima, čak i ako predavanje nije obvezno. Sama činjenica da je najavljeno je jedan iritabilan podsjetnik Sustava.

Ranije su ljudi mislili, moj Bože, pripadam Crkvi koja je vrlo arhaična i liturgijski i na druge načine; htjeli su izbrisati, ukinuti te obrede. A danas? Svaki par koji se želi vjenčati smatra da ima pravo osmisliti svoju vlastitu ceremoniju vjenčanja. Žele pronaći svoje vlastite riječi. I vi možete pokušati objasniti im da nitko nikad nije izmislio takve plitkosti kakve oni misle da stvaraju u svojim umovima, ali to je još uvijek bolje od tih opresivnih sustava. Bijeg počinje s mentalnim stavom otpadnika i nastavlja se kao potraga za svim vrstama duhovnih iskustava. Znate, ne možete pronaći Boga na Broadwayu u New Yorku. Morate Ga pronaći na nekim plavim planinama u Indiji, u nekom ašramu, nekim tehnikama. I opet, ja sam u dobroj poziciji da znam, jer se nažalost moja religija, istočno pravoslavlje, često smatra opskrbljivačem te vrste malih mističnih tehnika koje će zadovoljiti srce otpadnika za osobnom srećom van Sustava.
Onda, tu je i novi kult gurua i jedan stav koji je oduvijek postojao, ali nikad u takvom obliku i intenzitetu, a to je „mržnja svijeta“.

Danas na stanici Penn, čovjek kojeg sam jednom davno poznavao, mi je prišao i pozdravio me. A ja sam ga pitao: „Tko si ti?“, jer je bio odjeven u crnu halju i gotovo je zapinjao o vlastitu bradu. Sve vezano uz njega je bilo neobično, od njegove kose do njegovog čudnog šešira…Vjerojatno je igrao ulogu kaluđera iz Mount Athosa ili tako nešto, ali znam da je rođen u Brooklynu. Poznajem mnoge obraćenike na pravoslavlje koji misle da, kad postanu pravoslavci, također moraju postati ruski monarhisti i da je obnova dinastije Romanovih jedini uvjet za spas svijeta.

U Bijegu sve funkcionira sve dok je izvan užasnog Sustava. Možemo se šaliti na taj račun, ali iza šala uvijek leži vrlo ozbiljna stvarnost. S jedne strane ideja Utopije progresivno raste u našoj svijesti, a s druge strane, postoji velika kušnja prema Bijegu.
U današnje vrijeme su u Francuskoj iskovali izraz koji osuđuje stil života koji nam je nametnulo 20. stoljeće. Oni kažu da se život sastoji od “Metro, boulot, dodo”, što znači: podzemnom idete do posla, samo radite i spavate. I život se samo od toga sastoji. Pa, iziđimo iz toga.

Vrlo često danas Utopija govori u smjeru revolucije. Jeste li ikad čuli o nekoj vladi u Africi na primjer, koja ne tvrdi da je revolucionarna? Uvijek se nazivaju Revolucionarna ili Oslobodilačka fronta ili tako nešto. „Revolucija“ je lozinka. Ovdje, u Americi, to je „oslobođenje“, ili „promjena“ ili „kvaliteta života“. Konsenzus između Utopije i Bijega jest taj da je život kojim sada živimo – nemoguć. Potpuno je nepodnošljiv. Razlog zašto svi ljudi ovdje nisu sinoć počinili samoubojstvo je jednostavno taj što su na neki način dvolični. Jer, da su normalni oni bi sad ili bacali bombe u revolucionarnoj vatrenosti ili bježali prateći nekog poput kaluđera kojeg sam danas sreo na stanici Pennsylvania dok bi već počeli puštati brade i meditirati… Meditirati o čemu? Nikad ne kažu o čemu meditiraju. Meditacija je postala sama po sebi krajnji cilj, sredstvo bijega. Meditiraju li o Bogu? Psssst! Ne znamo – mi meditiramo.

Ono što sam rekao, rekao sam napola se šaleći, ali vjerujte mi, to uopće nije smiješno. Ovo je prvi put u povijesti da se kultura negira s obje strane. Nije joj preostalo nimalo suštine. Za utopiste, kultura je nešto što treba odbaciti, mrziti, osuditi. Samo će Budućnost biti slavna. Za bjegunce, kultura je nešto od čega treba bježati, odbaciti je, da postane samo predmet gađenja, i ništa drugo.

I sad, kao što svi znaju, u današnje vrijeme se suočavamo s više svjetskih problema. I kako ih možemo riješiti, kako možemo čak i misliti o njima ako ovaj dualizam zarobljava misli mladih, ali i onih ne tako mladih?

Ovome možemo dodati analizu moderne umjetnosti koja je također ili utopistička ili eskapistička. Ona više nije ono što je bila stoljećima prije: transformirajuće prihvaćanje, vrsta sakramentalne umjetnosti viđenja nečeg u stvarnosti. Danas, bilo da je u pitanju Salvador Dali ili čak Picasso, prvenstveno je to iskustvo kao da je cijela stvar pokvarena. I onda, kroz tu slomljenost, do nas dolazi nešto poput obećanja ili bijega.

E sad, zašto ja to sve govorim? Meni se čini da ako možemo razumjeti prirodu Utopije i Bijega, onda možemo početi misliti o tome kako se to odnosi na nas. Moramo razumjeti kako su se pojavili, kada i zašto. I sad dolazim do moje prve teze da su oba stava, Utopija i Bijeg – koje ne pronalazimo tako dominantne u bilo kojoj drugoj prosvijećenoj civilizaciji u prošlosti, – ova dva stava: fundamanetalna stava, egzistencijalna stava i ideološka stava, ono što je jedan francuski filozof nazvao „poludjela kršćanska ideja“. I Utopija i Bijeg svoj korjen prvenstveno vuku iz same kršćanske vjere, iz Radosne Vijesti da je prije nekih 2 000 godina grupa ljudi koji su sebe nazivali apostolima, dovela svijet do vrhunca. Oba stava su ukorijenjena u ono što bih ja nazvao fundamentalni dualizam kršćanskog pristupa svijetu. Ne mislim na filozofski ili ontološki dualizam. Egzistencijalni dualizam. Dva citata, samo dva citata, i razumjet ćete na što mislim:

Prvi je iz Evanđelja po Ivanu: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet, te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16) Ono što je meni važno jest vječna glazba ovih riječi: „Bog je tako ljubio svijet.“ I ovaj „Bog je tako ljubio svijet“ se vraća natrag do prvog poglavlja Knjige Postanka: „Tako bude večer, pa jutro – dan prvi“, i drugi dan, i treći dan…i svaki dan, i „Vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.“ (Post 1,31) Ovo je Božji svijet. U pisanjima suvremenih biblijskih učenjaka nalazimo raznorazna skraćivanja Biblije. Neki je skrate na niz apsurdnih izjava, skandal naročitosti, kako oni to zovu. Ali ako čitate Evanđelje bez da poznajete biblijske učenjake – i uopće nema potrebe da ih upoznate –ono je, prije svega, veličanstvena ispovijest Božje slave u Njegovom svijetu. „I vidje Bog da je dobro.“

Drugi citat je iz Ivanove poslanice: „Ne ljubite svijeta, ni što je u svijetu…Jer što je god svjetovno – je požuda tijela, i požuda očiju i oholost života…“ (1 Iv 2,16) Svjetlo Božje ljubavi prema svijetu u Evanđelju koegzistira uz ovaj apokaliptični, katastrofalni strah, „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“, i tako dalje.

Dakle, u kršćanstvu imamo dva fundamentalno različita, međusobno isključiva pristupa: jedan se sastoji od neprestanog govorenja Bogu riječi Amen. „I vidje Bog da je dobro.“ Amen. „Jer vam, evo, donosim radosnu vijest“ – na početku Lukinog evanđelja (Lk 2,10) i na kraju: „Zatim se s velikom radošću vratiše u Jeruzalem. I stalno su u Hramu hvalili Boga.“ (Lk 24,52-53) Amen. Taj središnji čin crkvenog bogoslužja se naziva „Euharistija“, zahvalnost. A središte te zahvalnosti je Sanctus: „Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot! Puna su nebesa i zemlja Tvoje slave!“…

S druge strane, tu je stalno upozorenje da se klonimo napasti. „Požuda tijela i oholost života…“. Stoljećima se Crkva držala toga kao dva osnovna vida iste stvarnosti. Ali kada se u povijesti kršćanstva to počelo lomiti, počeo se lomiti i ljuski razum – i ljudi su počeli birati ili put utopije, ili put bijega.

E sad, kada se to dogodilo? Zapravo, vrlo, vrlo nedavno. U osamnaestom stoljeću poznatom po prosvjetiteljstvu su po prvi put postavljeni temelji Utopije, kao reakcija na srednjovjekovnu, pesimističnu ideju kršćanstva. Riječi poput „razum“ i „sreća“ su počele oblikovati ljudski um. Zatim je uslijedilo devetnaesto stoljeće u kojem je otkriven napredak u povijesti. S obzirom da je povijest pokrštena, prestali su je shvaćati kao kružno kretanje helenskog vremena, već je postala prugom koja nas vodi do nadolezećeg kraljevstva. Počeli smo sagledavati povijest kao biće, od samog početka – iako se činila tako anti – kršćanskom, usmjerenom poviješću. Ideja napretka – većeg i boljeg, većeg i boljeg, većeg i boljeg les lendemains qui chantent, sutra koje pjeva – se već tada pojavila. Svi ti Hegeli i Schellinzi, te naposljetku Marx i svi ti judi koji su prkosili povijesti, su zapravo bili – a da to nisu ni znali – unutar tog cijelog svijeta kršćanskog klicanja. Unatoč tome što su oni poricali transcendenciju i Boga, za njih povijest nije ostala samo kretanje, već kretanje prema Apsolutu. Netko možda poima Apsolut kao nedostatak zubobolje, drugi ga vidi kao jednakost i pravdu, treći kao mir u svijetu, četvri kao…što god… Ali činjenica jest da svaki projicira svoju Utopiju u budućnost: kršćanska ideja koja je poludjela.

Ista stvar se može reći i o grijehu. Iz istih kršćanskih i biblijskih izvora i intuicije u zlo dolazi deformirana utopijska ideja da zlo uzrokuje nedostatak znanja. Ta ideja je još uvijek očuvana u velikoj mitologiji američkog javnog školstva, da će obrazovanje izbrisati sva zla. Počnite razgovarati o seksu s djevojčicama od tri godine i one neće prolaziti kroz užasne tabu teme i traume koje smo mi iskusili. Poučavajte, poučavajte, poučavajte, poučavajte, ad nauseam i čovjek će se osloboditi grijeha. Ali, kršćanska i biblijska ideja zla je utjelovljena u opisu Izvornog grijeha i u osobi vraga. Ali vrag uopće nije neznalica. Sotona nije netko tko još nije doktorirao, jer bi inače, naravno, ušao u kompromis s Bogom i Kristom, znate: malo dobra, malo zla… Nipošto! Vrag je onaj koji sve zna. On je najmudriji, on je „Lucifer“, nositelj svjetla. I iako posjeduje cijelo znanje Boga, on ipak kaže Ne! U romanu „Bjesovi“ F. M. Dostojevskog je jedna poznata stranica u kojoj autor kritizira ovu veliku zapadnjačku ideju da će, na kraju, obrazovanje donijeti sretno postojanje. Svi stručnjaci, svi ti ljudi koji znaju sve više i više o sve manje i manje, će konačno iskombinirati svoj trud i proizvesti znanstveno dokazano društvo. Dostojevski kaže – I onda će se pojaviti čovjek sa sarkastičnim osmjehom koji će pogledati u ovaj raj i reći. „Zašto ne pošaljemo ovo sve k vragu“? Znajući da je sav taj napredak vrlo prigodan, sterilan, higijenski, učinkovit, čuva ljudska prava, itd., on će to reći jednostavno zato jer je zlo iracionalno, jer je ono pobuna, jer je mržnja svjetla. A svjetlo nije u knjigama. Bog je svjetlo.

Bijeg je ukorijenjen u ideji da je zlo apsolutno. Kad vam je mozak tako postavljen, osjećate da ne možete živjeti u posrnulom društvu, društvu zla. Jednostavno ga se morate osloboditi! Napustite ga! Nemojte se umiješati u ovaj svijet! Stavite samo mali prst u mehaniku tog ropstva zlu i cijeli tvoj svijet će biti uništen…

I Utopija i Bijeg su ukorijenjeni u jedno jedinstveno vjersko iskustvo koje zovemo judeo – kršćansko. Nažalost, nakon što smo se složili sa svijetom oko ove dvojnosti Utopije i Bijega, kršćani – oni koji sebe zovu vjernicima – su se konačno predali ili Utopiji ili Bijegu. I kako ja to vidim, upravo tu dolazi do prave tragedije. Često razmišljm o jednom kolegiju u Novoj Engleskoj u kojem su se, na slavu utopizma šezdesetih, zaposlenici i studenti sastali i ispovjedili su Bogu grijeh provođenja previše vremena u kapelicama, slavljenja Boga i rafiniranja svojih srca, zanemarujući pritom ono što su u to vrijeme propovijedali ljudi poput Harvey Coxa, – da moramo izgraditi gradove, osloboditi svijet, i tako dalje. I nastavničko osoblje i studenti su jednoglasno odlučiti zatvoriti kapelicu. I taj kolegij je postao vrsta sobe za razgovor, slično onome što je Pariz iskusio u svibnju 1968. Ubrzo nakon toga sam bio u Parizu i svugdje sam viđao grupe ljude koji su raspravljali. Možda je to karikatura velikog vjerovanja 20. stoljeća da rasprava uvijek ide u nekom smjeru… Ja mislim da ona u pravilu nikamo ne vodi – mislim, to je moje vrlo osobno gledište. Ne samo to, već sve te rasprave također stvaraju stvarnosti, koje u suprotnom nikad ne bi zaživjele. Kao ishod toga, pola kršćanskog svijeta je priznalo „grijeh“ stvaranja sv. Franje, ili mise u b – molu, ili Handelovog Mesije, ili simboličnog sustava, u kojem jedna minuta vremena može biti ispunjena cijelom vječnošću, gdje ni sreća, ni jednakost, već – radost, duhovna radost, radost gledanja svjetla Preobraženja na Taboru je stvarni ljudski poziv. I pola kršćanskog svijeta je otišlo u ono što ja zovem „ja također“ utopizam.

Relativno nedavno sam bio u Parizu i otišao sam u moju omiljenu knjižaru teoloških knjiga i tamo pronašao knjige s otprilike ovakvim naslovima: Marksističko čitanje sv.Mateja; Freudovsko čitanje Knjige Postanka, i tako dalje. Naravno, ovaj pristup se pripremao tijekom mnogih stoljeća kada se smatralo da će nam ljudski razum, ljudska učenost i poznavanje kasne sirijske gramatike konačno objasniti što je Krist mislio pod pojmom Kraljevstva Božjeg. A prije nego je Dr. Schnuklemeukle napisao svoja autoritativna tri sveska na tu temu, nitko je nije razumio.

Ali danas se uzima zdravo za gotovo da kršćanstvu treba utopizam. Moramo se pokajati – za što? Zato što smo preferirali uzvišenost nad prirođenim? Jer smo razmišljali o Kraljevstvu Božjem u smislu Drugog Svijeta? I sad smo se obvezni mobilizirati i pridružiti se svakom mogućem aktivizmu, bilo da se naziva „teologijom oslobođenja“, ili „teologijom urbanizma“, ili „teologijom seksualnog ispunjenja“… Riječ „teologija“ je običavala označavati „govor o Bogu“. Sad također može značiti i govor o seksu, o kontracepciji… I, kao reakcija na taj razvoj, kršćani su se predali „ja također“ utopizmu.

U isto vrijeme imamo fundamentalno oživljavanje bijega, koji je preuzeo mnoge oblike u religiji današnjice. Ljudi okreću leđa svijetu i uplovljavaju gotovo u bilo što. Kao pravoslavni svećenik ja mogu vidjeti oblike koje poprima u našoj Crkvi: imamo ljude kojih nije briga što se događa u svijetu. Oni su otkrili Ikonu. Ili, naravno, jedno od područja u koje mogu bezgranično bježati jest rasprava o liturgijskim praksama“high – church“ (koja naginje katoličanstvu, op.prev.), „low – church“ (koja naginje protestatizmu, op.prev.) i „middle – church“(koja je sastavljena većim dijelom od liberalnih anglikanaca, op.prev.). Ruho… Moderno ili arhaično…Možete čuti ljude da govore: „Ali, to nije u redu, u trećem stoljeću u istočnom Egiptu…“ – i već osjećate da je Preobraženje započelo. Treće stoljeće u Egiptu, ili u Mezopotamiji, ili gdje god – glavno da nije u Chicagu, New Yorku, Londonu ili Parizu. Dok god se ovo Bogojavljenje ili Teofanija događa u nekoj nemogućoj zemlji! U Cezareji u Kapadokiji… – to je glazba sama po sebi: Kapadokija, znate, već vam daje osjećaj da ste u ispravnoj vjerskoj školi. Uvedite Chicago u tu religiju i on će pokvariti cijeli taj san, svu slatkoću, cijelu stvar.

Dakle, imamo ili Isusovce prerušene u profesionalno nezaposlene koji hodaju ulicama Chicaga i koji su odmah završili s Kapadokijama, ili imamo ljude koji bježe – u urednoj povorci – u Kapadokiju. I to je naravno tragedija našeg kršćanskog odgovora na Utopiju i Bijeg. I što sad? Što sad? Što je stvarno iza svega toga? Rekao sam da su na stvari dvije strane iste vizije: Bog je tako ljubio svijet, s jedne strane; a s druge strane, Ne ljubite svijeta, ni što je u svijetu. S jedne strane, sv. Pavao kaže: „ Čeznem umrijeti i biti s Kristom. Jer to bi bilo znatno mnogo bolje. Ali je poradi vas potrebnije da ostanem na životu.“ (Fil 1,23-24). S druge strane, on kaže: „ Ni smrt, ni život,…nas neće moći rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“ (Rim 8,38-39).

E sad, kako je Crkva zadržala te dvije vizije zajedno? Kako se može svakodnevno radovati u Bog je tako ljubio svijet, te je dao svoga Sina Jedinorođenca, s jedne strane, a s druge, kako Crkva pomiruje to sa Ne ljubi ništa što je od ovoga svijeta. Bježi! Ne skupljajte sebi blaga na zemlji…Skupljajte sebi blago u nebu…Jer, gdje je blago tvoje, ondje je i srce tvoje. Kako se to dvoje može izmiriti?

Ljudi, poput velikog profesora teologije Adolph Von Harnacka, su pokušali to objasniti bez shvaćanja stvarne istine o tome kako su povezani. Harnack kaže da su postojali bijelo kršćanstvo i crno kršćanstvo. Da je bila jedna vrsta veselog kršćanstva i tužnog kršćanstva. To nije istina.

Kršćanstvo povezuje tri fundamentalne istine. Prije svega, i Biblija i Crkva objavljuju istinu o, kako bih ja to nazvao, „iskustvu Stvaranja“. Ja sad ne govorim o tome kako se stvaranje razvijalo kroz sedam dana, kroz proteine, ili koliko je Adamu bilo godina kad je stvoren, takve stvari. Te stvari su potpuno nevažne. Ono što jest važno – kad kažemo „Stvaranje“, ono se otkriva svaku večer kada pjevamo Psalam 103, „ Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i sve što je u meni, sveto je ime Njegovo…“ To je potvrda esencijalne dobrote svijeta – Božje Slike u njemu. „Nebesa objavljuju slavu Božju!“ Možda autori Biblije nisu imali traumatičnih iskustava? Možda nikad nisu doživjeli slom živaca? Naravno da su ljudi na ovome svijetu oduvijek patili. Kako se onda pojavila ta Knjiga, koja je nepresušna himna doksologije, slavljenja?

Ovo je prva tvrdnja: Sve je dobro. Grčki oci kažu : „Nikada se ne usudite reći da je vrag zao. On je loš po ponašanju, ali dobar po prirodi.“ U suprotnom, vraćate se na dualizam ekstrema „dobar bog/loš bog“. Vrag je najsavršenije Božje stvorenje. Zato je postao tako moćan i tako zao, ontološki govoreći.

Sad, druga tvrdnja: Ovaj svijet je posrnuo. Ne zbog jedne male transgresije – te poznate jabuke. (Zašto baš jabuka? Ja ne znam tko je odlučio da zabranjeno voće bude jabuka. Pokušao sam saznati, ali nisam uspio.) Svijet je odbacio dobrotu, odbacio je, prije svega Boga, koji je dobrota. Iz tog razloga je svijet posrnuo – a ne samo neke stvari u svijetu. Ne, na primjer, izvanbračna ljubav kao suprotnost bračnoj ljubavi, ili konjak kao suprotnost soku od rajčice: cijeli svijet je posrnuo. Brak je posrnuo. I sok od rajčice je posrnuo, ne samo konjak. Sve je posrnulo. Najbolja religija je prva među stvarima koje su najviše posrnule! Zato što religija zamjenjuje radost prema Bogu kalkulacijama: koliko svijeća, koliko novaca, koliko pravila, koliko zapovijedi, koliko Očeva, koliko sakramenata, koliko?…“Numerološka teologija“. Prema tome, sve je posrnulo. Sve je potamnilo. I sad bi ortodoksni kršćanin odmah rekao: „Da, svijet je bolestan, unakažen, fundamentalno unakažen grijehom. Ali, još uvijek pjeva o Božjoj slavi! Još uvijek može prihvatiti Boga!“

I naposljetku, treća tvrdnja glasi: Svijet je otkupljen. Ali nije otkupljen zato da bi garantirao uspjeh, niti izvrsnu fiskalnu politiku Dr. Stockmana. Nije otkupljen da bi osigurao da ćemo imati „sutra koje pjeva.“ Otkupljenje se događa sada, upravo sada. To je kršćanska eshatologija. Ono nije samo eshatologija budućnosti. Da, svaki dan, po više puta govorimo: „Dođi kraljevstvo Tvoje.“ I ono dolazi sada. Ta poznata francuska formula, Metro, boulot, dodo, jest točno to što se otkupljuje. Otkupljenje ne predstavlja zamjenu svih tih svjetovnih stvari poslovima koji imaju smisla. Inače, koji to posao ima smisla? Svaki posao koji je u svojoj povijesti imao tri ponedjeljka, samim tim prestaje imati smisla, ili barem jednim dijelom postaje tiranski. Otkupljenje predstavlja točno ono o čemu je sv. Ivan pisao u svojoj poslanici: „Što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova.“ I to je paradoks, antinomija, poruka koju kršćani nisu mogli podnijeti jer im je bilo previše. Puno je lakše imati malo religije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, zapovijedi i propisa. Govoreći da Bog nije volio svijet; On je volio dobre stvari u svijetu. Volio je ljude koji idu u crkvu. Volio je ljude koji su doprinosili (iako se odbija od poreza, ali dobro je znati da su doprinosili), i sve tako u krug. Otkupljenje znači da je Kraljevstvo koje je trebalo doći već došlo, među nama je.

Stalno je u tijeku velika drama oko otkupljenja. I ovo gledište, ova eshatologija, ta doktrina, ta vjera u konačnici jest ono što je rana crkva održavala. Crkva je bila progonjena. Bila je poricana. Rimsko Carstvo je reklo kršćanima: „Vi ne smijete postojati.“Ali, pročitate li rane kršćanske molitve, vidjet ćete da su kozmičke, povijesne. Neron! Bože dragi, kako je grozan bio taj tip! I u to vrijeme Pavao piše Timoteju i kaže: „ Prije svega, dakle, preporučujem moliti…za kraljeve i za sve kojisu u nekoj višoj službi“ (1 Tim 2,2). On ne kaže: „Kolac!“ On ne kaže: „Idite do …!“ On kaže: „Molite za njih.“ Zašto? Zato što Crkva nije mali forum za društvene reforme. Ona predstavlja, podsjeća na činjenicu da se povijest otkupljenja svijeta, za koji smo odgovorni, događa u našim srcima i da je Kraljevstvo, to svjetlo koje nam dolazi, jedina sila koja nam je ostala – realizirana, inaugurirana eshatologija Kraljevstva, a u isto vrijeme je i stvarno znanje o Kraljevstvu. Znanje o tome da se ništa ne rješava uz pomoć recepata i terapija, već, kad čovjek odluči saznati istinu o svim stvarima, on se, poput sv. Antuna Pustinjaka, velikog oca monaškog života, okreće Bogu. Antun je otišao u pustinju i molio Boga za sposobnost da uvijek vidi vraga. Jer vrag uvijek uzima oblik anđela svjetla. Vrag je uvijek onaj koji kaže nešto sentimentalno, lijepo, dobro. I naposljetku je Bog dao Antunu sposobnost da uvijek vidi vraga. I onda je, dok je još bio u dimenzijama ljudskog postojanja, ovaj svijet za sveca postao Kraljevstvo.

Ovo jedinstveno iskustvo Kraljevstva drži na okupu to, što ja zovem „trojnom intuicijom“ – stvoren, posrnuo, otkupljen. Stvoren: znači dobar. Znači da je temelj svega onoga što mi u svom utopizmu i bijegu propitujemo, dobro. Ipak, sve može biti i loše. Sustavi? Metro, boulot, dodo? Ali, možda su svi sustavi tek karikature onoga što se uistinu nalazi u ljudskoj sudbini? Netko bi mi došao i rekao: „Ja ne podnosim besmislen život. Podzemna, krevet, doručak, jela od divljači, i sve tako u krug…“ I ja bih na to rekao da ni Krist to nije podnosio. Umro je na križu. A Pavao je rekao: „Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite“ (1 Kor 10,31). Kad sam neki dan propovijedao u Montrealu, jedan čovjek mi je prišao i rekao mi: „Hvala Vam što ste me poučili da mogu čak čitati i Wall Street Journal na veću slavu Božju.“ Da, naravno da možete. Božja slava je svugdje ondje gdje želite da bude.

Postoji ta intuicija stvorenog, a onda – posrnulog svijeta. Budimo realni. Nemojmo se pretplaćivati na ideju da treba još jedna institucija, još jedna neprofitna istraživačka organizacija, još jedno otkriće, još jedna terapija i u konačnici će zlo biti riješeno. Zlo je ovdje, oko nas. Ali, ne moramo paničariti. Ne moramo odmah skočiti s broda i pobjeći, ne! Sjećam se jednog šesnaestogodišnjeg Francuza koji je igrao nogomet i prišao mu je neki isusovac i rekao: „Igraš nogomet! Zamisli da Krist sada dođe. Što bi napravio?“ I dečko je odgovorio: „Igrao nogomet.“ Nije smatrao da ima išta loše u igranju nogometa.

Ponekad se osjećam kao da sam se pridružio nekim metafizičkim Mirovnim snagama koje su proizišle iz kršćanstva. Događalo se da u Ženevi, gdje sam običavao ići na ekumenske sastanke, čujem izraz „crkve, sinagoge i druge agencije.“ Ja nisam kršten u agenciji. I smatram da je svačije pravo ne biti dio neke agencije. Mene iz toga izostavite.

I tako, postoji vizija stvorenog, posrnulog i otkupljenog svijeta. Dok se ta trojna vizija nije raspala, nije bilo šanse da naša kultura, koja je ukorijenjena u Evanđelju, potpuno ode ili u utopizam ili u bijeg. A danas, stvarni intelektualni i duhovni rad s kojim se mi, kršćani, suočavamo, nije da jednostavno izaberemo ili Utopiju ili Bijeg. To ne znači prodati religiju poput malog Valiuma, svete tablete Valiuma. Naš stvarni izazov jest obnoviti to, kako ja to zovem, fundamentalnu kršćansku eshatologiju. Što god da je Drugi Svijet (a mi o njemu ništa ne znamo), ovaj Drugi Svijet se nama otkriva prvenstveno ovdje i sada. Nigdje drugdje, već ovdje. Ako mi to ne znamo danas, nikad to nećemo otkriti. Ako ne možemo pronaći Kraljevstvo Božje, opet ponavljam, u Chicagu, Wilmingtonu, Times Squareu, i tako dalje, nikad ga nećemo pronaći negdje drugdje. Ako mislite da ga možete pronaći u Južnoafričkoj Republici, i ako ste dovoljno bogati, otiđite tamo. I shvatit ćete da je isto kao i ovdje.

Kada je moj prijatelj, sociolog Peter Berger, nedavno kritizirao modernu ideju da je Raj uvdje negdje daleko od Manhattana, od tvornica, ali se nekako uvijek pronađe u komuni u sjevernom Vermontugdje pečemo vlastiti kruh i podupiremo usvajanje djece, rekao je: „Oprostite, dame i gospodo, kada Bog govori o simbolu svog Kraljevstva, to Kraljevstvo je grad, a ne mala farma u Vermontu.“ I vidjeh kako sveti Grad, novi Jeruzalem, silazi od Boga s neba. (Otk 21,2) A Jeruzalem je naravno grad.

Fundamentalnu kršćansku eshatologiju je uništio ili optimizam vodeći do Utopije, ili pesimizam vodeći do Bijega. Da u kršćanskom rječniku postoje dvije heretične riječi, one bi bile „optimizam“ i „pesimizam“. Te dvije stvari su potpuno anti- biblijske i anti – kršćanske.

Na nama je kršćanima da rekonstruiramo ovu jedinstvenu vjeru u kojoj nema iluzija, nikakvih iluzija, o zlu. Mi si jednostavno ne možemo priuštiti jeftinu vjeru koja od nas traži samo da prestanemo piti i pušiti, malu religiju koja vam obećava da će sutra početi pjevati samo ako prestanete piti kavu. Naša vjera se ne temelji ni na čemu drugome osim na ove dvije fundamentalne objave: Bog je tako ljubio svijet, i Posrnuli svijet je tajnovito, misteriozno otkupljen.

Mi smo ljudi od određene tradicije, određene kulture. Ne govorim o specifičnom religijskom nasljedstvu naše kulture, katedrale u Chartresu, Notre dame, ili o slavnoj religijskoj poeziji. Govorim o jedinstvenoj kulturi, o stvarnosti i o vjeri iz koje su proizišli ljudi poput Dantea, Shakespearea i Dostojevskog, vjeri u kojoj je sve što pokušavam reći savršeno izraženo: postoji stvarno zlo i postoji stvarno dobro. Postoji svijet koji ljubi i postoji svijet koji mrzi. Postoje vertikalne i horizontalne dimenzije ljudskog života. Ništa nije iznevjereno. Ništa nije unakaženo. Gdje je radost, ta radost je potpuna. Gdje je tuga, ta tuga je potpuna. Život se ne može svesti na neke psihološke umake i različite vrste sličnih stvari. Smatram da jedina prava vrsta religije jest religija koja je univerzalna, religija koja ne poriče Pad. Religija, koja svjedoči ne samo vjerovanje u, već i iskustvo otkupljenja koje se događa ovdje i sada. I ovo vjerovanje i iskustvo će osuditi, poput dviju hereza, i utopizam i bijeg.

„Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8) Možda idemo prema katastrofi. Nije na kršćanskoj crkvi da garantira da će sve biti veće i bolje. To je utopizam. S druge strane, također moramo odbaciti bijeg kao izdaju Boga, koji je tako ljubio svijet. Te dvije stvarnosti – posrnuli svijet koji je stvoren dobar – se moraju držati zajedno, kontradiktorno. To je conditio sine qua non(neophodan uvjet, op.prev.), koji su kršćani uvijek bili u stanju pronaći u samim činovima koji su definirali Crkvu. Jedan je bio proglašenje Dobre Vijesti – Evanđelje. A drugi je bio sakrament Svete Pričesti. Ta velika Euharistija, zahvalnost, koja nas uči: Želite razumjeti narav stvari? Naravno, možete kupiti rječnik, ili možete kupiti enciklopediju. Želite znati što je ljudsko tijelo? Kupite, naravno, knjigu o anatomiji, itd. Ali ako stvarno želite znati što je bilo što u ovome svijetu, počnite sa zahvaljivanjem Bogu za to. Onda nećete pasti u herezu umanjivanja: čovjeka – na ekonomiju i seks, prirode – na determinizam. Zatim ćete saznati da je čovjek postao čovjek, ne zato što je izumio kotač – koliko se god to činilo važnim. I ne zato što je Homo Sapiens, ili zato što je otkrio Aristotelovu logiku. Postao je čovjek kadaje postao Homo Adoratus, čovjek koji zahvaljuje. Čovjek koji Bogu ne govori da njemu nešto pripada i da je njegovo ustavno pravo imati ovo ili ono. To je čovjek koji, zahvaljujući Bogu, iznenada uzvikne: „Nebo i zemlja su puni Tvoje slave.“ Ako se samo vratimo – iz naših pogrešaka, našeg priznanja, naše morbidnosti ili iz našeg jeftinog optimizma – u duhovni kisik te kozmičke zahvale koja nam daje opis posla, kontekst našeg postojaja, koja preobražava taj poznati Metro, boulot, dodo! Kad bismo samo mogli to ponovno steći – i, Bože moj, nijedan izvor nam ne nedostaje, – mi ne bismo bili pasivni sljedbenici te rastuće polarizacije: ili Utopije, ili Bijega (a pri pojmu „mi“ mislim na vjernike, kojima je Bog još uvijek Stvarnost). Bili bismo aktivni sudionici u stalnom procesu spašavanja svijeta, svijeta kojeg je Bog stvorio, svijeta koji je posrnuo, svijeta koji se otkupljuje – od strane onih koji vjeruju u otkupljenje.

O. Alexander Schmemann

S engleskog prevela Sanja Šimunović
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 sij 2014 21:07 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Kako se čovjek može spasiti?

Četvrtak, 02. Sij, 2014.
Autor rastimougospodinu.com

Slika


Spašavamo se po novom rođenju, tako da svoj život predamo Kristu i prihvatimo Isusa za svoga spasitelja.


I TI MOŽEŠ BITI SPAŠEN!



Spasenje je jedna od najvažnijih stvari za svakog čovjeka, a pogotovo za kršćanina. Jednom je Isus, govoreći o Božjem kraljevstvu rekao kako je Kraljevstvo Božje kao kad čovjek traga za dragocjenim biserom. Kad ga nađe, ode, proda sve što ima i kupi taj biser. Drugim riječima, taj dragocjeni biser toliko je vrijedan da se za njega isplati sve dati, sve žrtvovati. Što je dragocjeni biser u tvom životu? - Tvoj SPAS!!! To je najvažnije što uopće možeš imati. Za to se isplati sve žrtvovati. Spas znači - imati život u punini. U Bibliji piše: "Tko ima Isusa ima život vječni, tko nema Isusa, nema života u sebi!" Zato, ako želiš imati život u punini i ako želiš imati spas, moraš imati Isusa. Zato je najvažniji zadatak čovjekov na zemlji pronaći Isusa.

KAKO SE SPASITI?

Jednom je uvaženi židovski učitelj zakona, farizej, član židovskog Velikog vijeća, Nikodem, došao k Isusu da ga nešto upita. Mučio ga je veliki problem: KAKO SE ČOVJEK MOŽE SPASITI? Što mi je raditi na zemlji da se spasim? A Isus mu odgovara da je čovjeku to nemoguće. Vaša narav, makar i najbolja, nije prikladna za Božje kraljevstvo. Jer ona je podložna grijehu. A čovjek je po grijehu duhovno mrtav, tj. odvojen od Boga. I zato ne može doći k Bogu. I zato, da bi se spasio, čovjek se mora nanovo roditi, roditi se ne od tijela, nego od vode i Duha Svetoga. Tada će dobiti nov duh koji više neće biti podložan grijehu i smrti. Važno je, dakle, shvatiti da krštenje nije dovoljno za spasenje i ulazak u Božje kraljevstvo. Krštenjem se ulazi u Božju obitelj, postaje se članom Crkve. No, u SPAS se ulazi po novom rođenju, tj. treba da svoj život predaš Kristu i prihvatiš Isusa za svoga spasitelja. Zato oni koji su kršteni kao djeca, da bi ušli u spas i živjeli Božjim životom, trebaju svjesno prihvatiti i živjeti svoje krštenje. Dakle, da bi ušao u Božje kraljevstvo, trebaš novi život, novu narav. Stara narav nije prikladna za Kraljevstvo Božje!

SMRTNA OPASNOST - ŽIVJETI U GRIJEHU

Ovaj svijet je postao na smrt bolestan zbog grijeha. Po grijehu je smrt došla na svijet. Po grijehu je čovjek izgubio zajedništvo sa svojim Stvoriteljem. I zato živi odvojen od Boga. A život bez Boga vodi u pakao.

ŠTO SU LJUDI IZGUBILI KAD SU UČINILI ISTOČNI GRIJEH? ŠTO LJUDI DANAS GUBE KAD USTRAJU ŽIVJETI U GRIJEHU?

1. Izgubili su VJEČNI ŽIVOT, tj. zajedništvo s Bogom. Postali su DUHOVNO MRTVI, tj. odvojeni od Boga. Između njih i Boga ispriječio se visok zid njihovih grijeha. Jasno je da mrtvac ne može ništa primiti. Kao što je mrtav čovjek nesposoban primiti bilo koji dar (npr. auto - što će mu auto kad je mrtav?!), tako je duhovno mrtav čovjek nesposoban primiti bilo koji dar od Boga. On je mrtav za duhovne stvari.
2. Čovjek je izgubio MILOST BOŽJU. Prije je bio DIJETE BOŽJE, baštinik neba. Po grijehu je postao ROB grijeha i sila tame.
3. Izgubio je PRIJATELJSTVO S BOGOM. Razvrgnuo je Savez s Bogom. Zamislite! Naš nas je Stvoritelj toliko ljubio, da je čovjeku ponudio Savez po kojemu nam daje sve što nam je potrebno za život i sreću. A svojim neposluhom, čovjek je taj Savez raskinuo i postao buntovnik.
4. Čovjek više nije VLADAR NA ZEMLJI. Trebao je zemlju podložiti sebi i zemlja mu je trebala služiti. On je bio gospodar na zemlji. Ali, kad je sagriješio, tu je vlast prodao Sotoni. Od tada je Sotona Knez ovoga svijeta.
5. RAD je sada čovjeku postao MUKA. Prije mu je bio na radost. Bog kaže: "Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš." No, on je tu milost po grijehu izgubio.
Tako smo JEFTINO prodali svoju dušu đavlu i izgubili sve bogatstvo koje smo imali dok smo bili povezani s Bogom. Tako je po grijehu ušao NERED u svijet, nered koji je poremetio čovjekov odnos s Bogom, s drugim ljudima i s prirodom. I zato je danas u svijetu toliko zla: obitelji se raspadaju, ljudi se odaju drogi i alkoholu, bludu, preljubu i raspuštenosti, kriminalu, ratovima i mržnji. Uz čovjekovo neodgovorno ponašanje i priroda je postala bolesnom: sve je više potresa, uragana koji pustoše i poplava, a o zagađenosti i oštećenosti atmosfere da ni ne govorimo. Uistinu, čovjek je bolestan na smrt. I kao bolesnik čovjek izgrađuje bolestan svijet i stvara bolesno društvo.

PITAMO SE: IMA LI SVIJET IKOGA TKO MU MOŽE POMOĆI, TKO GA MOŽE SPASITI?

- Jasno je da se čovjek ne može sam spasiti i izvući iz ove nevolje u koju se gurnuo svojim neodgovornim životom. Npr. utopljenik koji se utapa u moru ne može sam sebi pomoći i sam se spasiti. Treba nekoga tko će mu pružiti ruku i izvući ga van iz mora. Tako i današnji svijet, tako i bolesno čovječanstvo treba NEČIJU ruku koja će ga izvući iz pakla. Ima li svijet takvoga čovjeka? Vjerujemo da ima: TO JE ISUS! On je za sebe tvrdio da je Božji Sin. On je odozgo. Mi smo odozdo. On je svojim uskrsnućem pobijedio đavla, smrt i grijeh. On zna što je poslije smrti jer je bio ondje. I jer je pobijedio smrt, on u svojim rukama drži ključeve vječnog života. Činio je čudesa. Znao je reći: "Ako ja prstom Božjim izgonim zle duhove, zbilja je k vama došlo kraljevstvo Božje!" Rekao je: "Tko vjeruje u me, taj ima vječni život!" Vjerujemo da je Isus Božji odgovor bolesnom čovječanstvu.
Isus je za nas učinio DVOJE:
1. ISTRGNUO NAS je iz vlasti tame
2. PRENIO NAS je u svoje Kraljevstvo. (Kol 1,13)
KAKO JE ON TO MOGAO? - Zato što je on za nas platio KAZNU. Prolio je svoju krv. Zato nas je i mogao OTKUPITI. Stoji u Bibliji da je KAZNA ZA GRIJEH - SMRT. Stoga ćeš - ako se pojaviš pred Bogom bez Isusa - morati sam odgovarati za svoje grijehe. A kazna je: SMRT. Bit ćeš osuđen! Ali ako dođeš pred Boga s Isusom, očišćen njegovom krvlju, tada ti je oprošteno, a grijesi su ti izbrisani. Zašto? Zato što je Bog u Isusu kaznio sve tvoje grijehe. Isus je bio žrtvovan, da bi tebi bilo oprošteno. Na njega je pala kazna – da bismo bili opravdani. On je tvoja BOŽANSKA ZAMJENA. Umjesto tebe bio je osuđen. Ali on je pobijedio grijeh i smrt i uskrsnuo. Zato nas može ISTRGNUTI iz vlasti tame.
Znaš li što znači "ISTRGNUTI iz vlasti tame"? - Po grijehu si bio zarobljen u kraljevstvu tame, kao u zatvoru. Svezan lancima. A onda je došao Isus, otvorio zatvorska vrata, skinuo ti lance i izveo te iz zatvora. On te tako oslobodio. I nije te samo oslobodio! Da te je samo oslobodio, i dalje bi bio siromašan. Doduše, ne bi više bio u zatvoru, ali bi bio siromašan. I još bi uvijek bio u opasnosti, jer bi đavao i dalje vrebao na te, da te ponovno zarobi. A još nemaš snage sam mu se suprotstaviti i pobijediti ga! Zato je Isus učinio još nešto više za tebe. Prenio te u svoje Kraljevstvo, gdje đavao nema pristupa. Kako se to događa? Tako da se pokaješ za grijehe i zamoliš Isusa da uđe u tvoj život. Tada u tvoj život uđe "NOVI GAZDA". I sada: ondje gdje je nekad u tvojoj duši bio grijeh, sad vlada Isus. To je predivno iskustvo!


KAKO PRIMITI ISUSOV ŽIVOT?

Treba da učiniš sljedeća četiri koraka:
1. VJERUJ da je Isus Sin Božji, da je za te umro na križu i da je uskrsnuo, da je na križu uništio tvoje grijehe i da te pomirio s Bogom.
2. POKAJ SE za grijehe i ODRECI SE grijeha. To je nužno da bi primio spas. Ne možeš reći: "Ja želim da Isus uđe u moj život", a pritom željeti i dalje živjeti u grijehu. Od čega da te tada Isus oslobodi? Ne možeš ljubiti i Boga i grijeh istodobno!
3. OPROSTI svakoj osobi, koja god te je povrijedila. Oprosti isto onako kako želiš da Isus oprosti tebi! Jer ako ti ne oprostiš, ni tebi ne može biti oprošteno! Grijeh nepraštanja ozbiljna je zapreka spasenju.
4. PREDAJ SVOJ ŽIVOT ISUSU - POZOVI ISUSA DA UÐE U TVOJ ŽIVOT KAO SPASITELJ! Reci: Isuse, ja imam samo jedan život. I taj život sada želim staviti u tvoje ruke. Znam da ćeš ga ti najbolje umjeti sačuvati za svoje Kraljevstvo. Zato te molim: dođi sada u moj život, dođi kao moj Spasitelj i Gospodar! Oslobodi me od mojih grijeha! Predajem ti svoju dušu. Ispuni me snagom svoga života. Danas te izabirem za svoga Spasitelja. Isuse, ti si moj i ja sam tvoj. Tako neka bude u sve vijeke vjekova. Amen.
Što se sada dogodilo? - Ti si predao Isusu svoju dušu koja je bila mrtva zbog grijeha, nad kojom je đavao imao vlast. On je to uzeo i darovao ti nov duh - koji nikad prije nije postojao. Pavao kaže: "Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!" (2 Kor 5, 17) Tako, sada si primio u sebe Isusov život, nad kojim đavao i grijeh ne mogu imati vlasti. Doduše, tvoja psiha (tj. stari način razmišljanja) i tvoje tijelo i dalje će te vući u grijeh. No, sad imaš u sebi Isusov duh. I on je jači od svake napasti. Sad možeš te napasti i kušnje pobijediti, sve dok to želiš. Ali ako i sagriješiš, taj će te duh poticati na pokajanje, da se poput izgubljenog sina vratiš Ocu koji će ti se smilovati. Kad se pokaješ, bit će ti oprošteno. Više te ni jedan grijeh neće moći zarobiti, više te ni jedan grijeh neće moći odvojiti od Boga - osim ako odbaciš Isusa i poželiš ustrajati u grijehu koji vodi u propast i pakao. Sad je pred tobom važan zadatak: da svoju psihu i svoje tijelo dovedeš pod vlast svoga duha.

ŠTO DOBIVAŠ KAD PRIMAŠ SPAS?

1. NOVI ŽIVOT - dao si Bogu svoj duh koji je bio mrtav zbog grijeha i neprikladan za Božje kraljevstvo, a Bog ti je u zamjenu dao svoj život, NOVI DUH, u kojemu je Božja snaga, nad kojim đavao više ne može imati vlasti. Sad umireš stvarima i grijesima koji su te prije odvajali od Boga. Tvoja je grešna prošlost izbrisana. Ona više nije protiv tebe. Primio si nov život, nov duh, koji je prikladan za Božje kraljevstvo.
2. TVOJE JE IME U KNJIZI ŽIVOTA! Knjiga Otkrivenja govori u dvadesetom poglavlju kako će se otvoriti dvije knjige. I onda će Bog reći: "Oni koje prozovem, neka uđu u moje Kraljevstvo!" Tada će ti biti važno da Bog pročita i tvoje ime. Jer to znači ulazak u Božje kraljevstvo. A pročitat će ga jer čim Isusa izabireš za svoga Spasitelja, tvoje se ime upisuje u Knjigu života!
3. ISUS POSTAJE KORMILAR TVOGA ŽIVOTA! On usmjerava tvoju životnu lađu tako da se njegova volja počinje događati u tvome životu. Imaj povjerenja da je Božja volja nešto najbolje za tebe. Bog ima za svoju djecu samo najbolje planove. To znači: "Bože, ne više moja volja, nego Tvoja volja neka se ostvari!
4. BOŽJA PRISUTNOST DOLAZI NA TEBE. Bog daje tvom životu božansku kvalitetu: mijenja se tvoj karakter i tvoj odnos prema ljudima. Kud god ideš, zračiš njegovo svjetlo, nosiš njegovu ljubav: na svakom mjestu širiš miris njegove spoznaje.
5. POSTAJEŠ BAŠTINIK NEBA. To znači: sve što Bog ima - tvoje je. Ti si Božje, kraljevsko dijete. U Kristu Isusu postao si bogat u svakom pogledu. Dobro je da svaki dan ponavljaš: "Ja sam Božje kraljevsko dijete. Sve što Bog ima - moje je!" Vjeruj u to i vjerom uzmi svoju baštinu. I Božja će ti pomoć doći!
6. PRIMAŠ OSLOBOÐENJE. Neki svjedoče da su bili oslobođeni od različitih poroka ili vezanosti kad su primili Isusa u svoj život: oslobodili su se npr. alkohola, droge, bludnosti, pušenja, psovke, različitih loših navika i prokletstva. Zašto? - Jer je "NOVI GAZDA" ušao u njihov život - Isus. I zlo i tama moraju pobjeći!
7. PRIMAŠ BOŽJU PRAVEDNOST. To je TVOJA POZICIJA pred Bogom. Krivica je skinuta s tebe. Bog te sada gleda kroz Krista, očišćenog od grijeha i pravednog. I tvoj duh sad je spreman primiti Božje blagoslove. Jer: "Pravednik će od vjere živjeti."(Rim 1,17)
Sada, kad si primio Isusov život, postao si vrlo BOGAT ČOVJEK - DUHOVNO BOGAT. Sad je važno da taj novi duh koji si primio neprekidno hraniš duhovnom hranom; da on naraste do DUHOVNE ZRELOSTI (to će se zbiti kad budeš ispunjen Duhom Svetim). Tek tada možeš ući u svu Božju baštinu koja ti pripada. Zato se svaki dan hrani: molitvom, čitanjem Božje riječi i bar nedjeljnom sv. misom i pričešću.
izvor. http://medjugorje-info.com/hr/kolumne.html
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 03 sij 2014 02:17 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 28 lis 2013 23:37
Postovi: 308
Podijelio: 25 zahvala
Zahvaljeno je: 50 zahvala
predobar je ovaj zadnji post :b112:


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 05 sij 2014 20:33 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 15 ožu 2011 16:49
Postovi: 1617
Lokacija: severna Bačka
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 31 zahvala
Kako moliti?


Alessandro Pronzato pripovijeda kako mu se u jednom razdoblju života javila želja da prouči sve što se odnosi na molitvu. „Htio sam prodrijeti u tajnu molitve“, veli on. „Vjerujte, iskren sam, to nije bilo zbog neke oholosti, nego da bih uistinu naučio moliti. Jer sam, po Božjoj milosti, rano uvidio potrebu molitve. Bacio sam se na proučavanje knjiga.

Zgrabio sam najprije sv. Tomu. Pronašao sam neke rasprave o molitvi. Kada sam sve završio, nisam znao moliti. U meni se nije povećala želja da molim više i bolje… Pokušao sam s molitvenicima. Sabrah ih oko dvadeset.

Dospjeli su mi u ruke i spisi, pobožni zapisi moje pokojne bake… Sve to nije ispunilo moje očekivanje i želje. Nasreću, u to vrijeme sretoh nekoga vrijednog i pobožnoga svećenika. Ispričah mu čime se bavim. On će mi kratko: ‘Želiš li zaista smrviti glavu u tom traženju? Ako želiš, nastavi! Ali, ako uistinu želiš doznati što je molitva, baci knjige. Neke se stvari ne mogu napisati. Neke se stvarnosti ne mogu zbiti u pero, zarobiti crnilom’.

‘Što mi je činiti?!’, viknuo sam. ‘Da se služim koljenima umjesto mozgom?’ ‘Da, prigni koljena, sklopi ruke i moli namjesto da prevrćeš stranice. Da možeš shvatiti što je molitva, počni ozbiljno moliti!!! Molitva se ne može drukčije shvatiti. Zapamti!!!’



Poslušao sam. Otkriće… Uspjesi su bili izvanredni! Bogu hvala, shvatio sam što je molitva. Kada se jave sumnje, brzo na koljena.Kada dođu teškoće, također. I ako hoću otkriti nešto novo u molitvi, prigibam koljena.

Zato poručujem tebi, brate, sestro: Moli i shvatit ćeš! Da se molitva shvati, treba moliti! Moli, pa ćeš postati stručnjak u molitvi. Bez molitve nema pravoga duhovnoga života. Molitvom se uspostavlja veza između Neba i vlastite bijede. To je mnogo, vrlo mnogo. A možda i sve…“

Priča se o jednome starom monaškom ocu, kako je jednomu bratu koji mu je došao i potužio se da ne može moliti, dao sljedeći savjet: „Ako ne možeš moliti, pođi k drugima i slušaj ih kako mole.“ Zaista je to mudar savjet. Slušati kako drugi mole – to može mnogo pomoći da se opet nauči moliti. Moliti je i ljudski i kršćanski. Oni koji tako kažu, time misle: čovjek je samo onaj koji moli i kršćanin je samo onaj koji moli.

Dobro reče neki pijanist: „Ako jedan dan ne vježbam, već to primijetim. Ako dva dana ne vježbam, to primijete moji prijatelji. Ako tri dana ne vježbam, to primijeti publika – slušatelji! Slično je i s molitvom: Ako jedandan ne molim, Bog to zna. Ako dva dana ne molim, sam osjetim. Ako tri dana ne molim, osjeti to moja okolina!“ Molitva je najveće umijeće!

http://zamakdushe.hr


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 161 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 15 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr