www.tebe-trazim.com

Drage sestre u Kristu... bit ću prilično izravna u ovom postu. Ne mogu a da ne postavim pitanje svima udanim jer mislim da se premalo o tim bračnim stvarnostima govori: jeste li se ikada razočarale u svom suprugu (u bilo čemu- odnosu prema vama, djeci, bračnom sjedinjenju, raspoređivanju novca, određivanja prioriteta... ali da nije sitnica), kako ste to uspjele "riješiti" same sa sobom, kako ste oprostile a da oproštenje i prihvaćanje bude iskreno i potpuno, što ste osjećale kad se to razočarenje ponovilo... što kad nakon par godina braka nestane one početne zaljubljenosti i zanesenosti, kad ste uvidjele njegove mane, koje su tako narasle da ste prestale vidjeti ono dobro u njemu... u što ste se uprle da ga ne počenete prezirati zbog razočarenja njime? Što kad mužev hobi njemu postane centar svijeta, a vi se osjećate zanemarenima? Ne vjerujem da se uspije tijekom hodanja do kraja upoznati svog budućeg supruga... zajednički život nosi tolike nove situacije!
U svojoj okolini vidim toliko mnogo raspadnutih brakova! Nije mi jasno: bio je za nju savršen muškarac, izrodili su 5 sinova, odjednom se ona seli od njega, optužuje ga da ju je silovao, da ju je tukao, zatvarao u stan (a ne vjerujem da je bilo baš tako, radim s njim). U jednom razredu je na 26 djece 6 djece u "miksanoj" obitelji (maćeha, očuh, mama, tata). Što se to dogodi ljudima? S druge strane, vidim vjernice koje se toliko upiru u molitve za svoje muževe (za njihovo obraćenje) da potpuno izgube kontakt sa svijetom svojega muža, pa se pitam : vole li one uistinu svoje muževe ili se naslađuju vlastitom duhovnim visinama s kojih gledaju na svoje "male" i "neprosvijećene" muževe?
Kako konkretno voljeti svoje muževe da oni to osjete? Kako ih voljeti i davati im se a da se ne osjetimo ponekad iskorištene? Po nekim autorima, muškarci najjače osjete ženinu ljubav u tjelesnom sjedinjenju, no mora li to uvijek biti baš to- znamo da smo često umorne od posla, obaveza, djece...
S druge strane, nikako nije kršćanski "ucjenjivati" supruga na razne emotivne načine, preuzeti vlast u kući i nad mužem... vidim što se događa... muškarac prestaje biti muškrac, postaje bezličan, a žena postaje i muško i žnsko, mater familijas... niti to mi se ne čini normalnim. Znam što kaže Novi zavjet, no kako to živjeti u današnjici? Eto, imam dosta pitanja. Molim komentare obiju strana.

..u principu..vrlo jednostavno..no stvari se uvijek zakompliciraju..
..da bi promijenila muža/tj..ženu..
.MORAŠ PROMIJENITI SEBE..

jako zanimljiva tema..
često se pitam zašto žene zaboravljaju na svoj položaj odnosno zadatak u obitelji?
zašto gledaju samo na svog supruga, na njegovo ponašanje, na ranjavanje, nevjeru, razočaranje koje je on priuštio svojoj supruzi a iste te žene se ne zapitaju nikad pa zašto me nikad nema kuća kad me treba?
da li sam ja uopće oslonac svom suprugu u svakom trenutku života i u svakoj situaciji?
koliko ja uopće donosim na naš bračni stol a koliko odnosim,
koliko to ja želim ugrabiti a onda nestati sa prepunim darovima koje samo suprug ostavlja za mene?

pitaju li se žene ikad,
koliko je bila velika moja želja za studiranjem za vrijeme braka?
kolika je bila moja želja za napredovanjem u karijeri?
stepenicu po stepenicu a da ni krajičkom oka nisam pogledala na svog supruga,
čak ga nisam ni pitala koje su njegove želje?
da li se moji prohtjevi i zahtjevi u braku podudaraju sa njegovim?
na kraju krajeva koliko je upravo tavelika želja za karijerom uzdrmala svaki brak jer danas žene zaboravljaju da su udane,
zaboravljaju da imaju supruga,
na poslu se onoliko koliko je to potrebno,
razno razni doktorati , magisteriji su obično uvijek preći od braka koji u današnje vrijeme nikom nije zanimljiv pa čak ni moderan

bojim se da ima jako malo žena koje se u svojoj molitvi sjete pomoliti za svog muža,
zazvati arkanđele da ga čuvaju jer je on dio nje ,
jer je upravo on taj koji je bio njen princ na bijelom konju a danas čovjek koji hrani djecu
naravno to se danas ni ne primjećuje jer žena ima svoju plaću,
svoj auto, svoju obitelj koja je uvijek nosi na rukama,
ima svoje utočište bilo u roditeljima ili možda čak u pokojem prijatelju na poslu kojeg tajno obožava i s njim na poslu popije i na litre kave za razliku od supruga koji kavu doma i ne vidi

i sada se opet pitam,
ako žena ne poštiva svoj brak sigurno neće poštivati ni tuđi brak,
gdje će tu biti kraj jer na takav naćin se raspada brak za brakom,
obitelj za obitelji

malo je reći da su samo muževi ti koji rade gluposti,
koji zaboravljaju na rođendane,
jer na kraju krajeva žene su te koje su srce obitelji a muž njena glava
iskreno mislim da je
zato na ženama da praštaju uvijek
da vole neizmjerno
da ljube i nose samu sebe bezuvjetno
a to mogu uspijeti samo ako je njihova obitelj Crkva u malom
i njihova molitva jezik kojeg uče od prvih dana zajedničkog braka

možda sam u ovom postu bila pregruba prema ženama,
no zaista je žena ta koja drži četiri kuta kuće,
koja rađa djecu u bolovima
ona je ta koja se smije i plaće na prve rijeći dijece
kao i na njihove prve korake
na prve dane njihovog odlaska u vrtić i školi
žena je ta koja strepi
koja brine
koja voli

samo ako to želi
jer ona se sama opredjeljuje na brak
a mislim da svi znamo
da ne nikom ne cvatu ruže svaki dan
iako se i kroz suze često cakle latice ruža
jer ljubav sve pobjeđuje
kroz ljubav se okreću stranice i kreće dalje

zato budite nježni prema životu
jer je zaista loman u svakom svojem titraju
no svi smo mi pozvani
da postojanom ljubavlju i ustrajom molitvom
podržavamo i živimo život

dragi moji forumaši,
prije samo nekoliko mjeseci sam se vidjela u nekim dijelovima Jeroniminog posta..i onda bih zbog ogromnog osjećaja krivnje zbog nošenja ova četiri zida krenula u nemoguću misiju ali tada su kitike s njegove strane (zbog najsitnijih sitnica) postajale nepodnošljivije nego prije. Jednostavno bih samo dobila prividan mir, jer kako dopustiti da me vodi netko koga ne vodi Bog nego duh ovoga svijeta...jer onda dobiješ samo prividan mir a nikako slobodu Božjeg djeteta koje vodi njegov Gospodin
Bila sam na ispovijedi i svećenik mi je onako nježno objasnio da sam ja prije svega Božje stvorenje zajedno sa svojim mužem i mi kao jedno idemo pred Boga a dok on ne okrene tu stranicu u svom životu ja koja imam tu milost razlikovati dobro i zlo trebam praštati sve grube riječi ali isto tako ne puštati Gospodinovu ruku jer ću biti izgubljena, pa makar dobila i rat u kući, nikad neću opravdati ono za što znam da nije od Boga.
Tu sam shvatila što znači staviti Isusa na prvo mjesto...dakle ovdje se ne radi ni o karijeri koju je usput budi rečeno moguće imati a pri tom imati i obitelj i normalan obiteljski život, ne radi se ni o ''jadnim'' muževima koje njihove žene nikako ali baš nikako ne mogu razumijeti, niti o ženama koje se ne daju dovoljno svojim muževima...u bilo kojem ljudskom odnosu posebno u bračnom je bitno staviti Boga na prvo mjesto, biti Bogu podložan, biti glina u njegovim rukama, slušati Njegov glas, slijediti Njegove zakone...onda će se On pobrinuti i za muževe i za žene i svi ćemo biti sposobni preuzeti ulogu koja nam prirodno i po Božjem zakonu pripada.

Sada mi se sve čini jednostavno, ali nije uvijek tako bilo - sve sam ovo, dragi moji što ste gore napisali prošla.... i trčala sam za dipomom i onda za karijerom i bila sve više odsutna od kuće ... a sve to u ime obitelji - naravno , za naš "boljitak", da nam jednog dana bude lakše, bolje.... etc.

Muž je išao na svoju stranu .... jedan vamo - drugi tamo. Ja sam se dala poslu, a on se dao društvu. Nako napornog radnog dana sam još i pomagala oko domaćeg rada, spremala i kuhala (za sutradan), a on je onda odlazio vani u društvo. Imao je sve više mana, skroz se promjenio - takvoga ga nisam zavolila - niti sam ga mogla takvoga voliti. A ja, ja sam bila poštena i pravedna, jer je to sve (trčanje za krijerom i lovom) naravno bilo za obitelj - a on je bio nepošten i nepravedan jer njegovo drugovanje sa društvom, lošim društvom - nije bilo za boljitak obitelji. Tako sam ja pravedna i ispravna "prava obiteljska žena" - skroz nepravedno skoro izgubila obitelj. Što je slijedilo? zna se - laži, suze, plač, nevjera, svađe, optužbe .... skoro rastava ...

Koliko ima takvih obitelji?! Žene jesu velike žrtve, ali žene su napustile
svoje uloge; da li je to nama ženama nametnuto da mjenjamo ulogu ili smo same za to krive - jesmo li same tražile emancipaciju ili nam je nametnuta od muškog dijela svijeta? Ne znam i ne znam kuda to sve vodi.

Ali jedno znam sigurno - i tako je jednostavno! Svijet se spašava po Kristu - pa tako i svaki brak!

Dok sam letala za poslom i pokušavala držati sva četiri zida - dok sam glumila majku i oca, domaćicu, poslovnu ženu, modernu ženu, tradicionalnu ženu ... što mislite - koliko li sam mogla biti Kristova?! Ma nisam ni bila svoja, a kamoli ičija .... ni božja, ni muževa...
Naravno u Crkvu sam išla, valjda iz navike ... jer sam to radila cijeli život. I tu je bila ta nit za koju me Krist držao i čekao da mi pomogne, da me zagrli.

A ja što sam trebala? Trebala sam priznati da sam griješna, nepravedna, nemoćna, slaba i da ne mogu ništa bez Njega. Trebala sam priznati da mi ni novac ni znanje ni ništa nije u životu pomoglo. A kada sam to sve napravila? Onda kada sam lupila glavom o pod - onda kada je sve već bilo izgubljeno.. tako se činilo...

Dala sam se potpuno u Njegove ruke, i dozvolila da mi ispuni srce i dušu ... i onda sam mogla praštati ... moj oprost je djelovao tako da su se zbilja brda premjestila... Nisam mjenjala muža; ne nego SEBE! Moj muž se obratio, moja obitelj se obnovila, svi do jednog smo se ponovno rodili u nove osobe.... to može razumjeti samo onaj tko je doživio...

I samo jedno rješenje postoji: Umrijeti sebi i roditi se u Kristu! Dopustiti Bogu da djeluje - manje se oslanjati na svoje "ljudske" moći, a sve više na Boga .... Dozvoliti Kristu da ti mjenja srce, prepustiti se Njegovoj božanskoj ljubavi. On je taj koji i dan danas stvara čudesa! On je prekrasan! On je jedinsven - on je Ljubav - Blago onome tko povjeruje

Tema je jako zanimljiva. Ali moram priznati da imam tu srecu da nemam problema u braku i to vjerujem samo zahvaljujuci molitvama. Suprug i ja zajedno svaku vece molimo i to od kako smo u braku . Oduvijek smo sve zajedno radili. Jedno drugome pomagali. I to u uredjenju kuce ,vrta ,pravljenju kolaca (on je moler i jako lijepo slika pa savrseno slag na torti izravna i oslikava ih) . Ali bas u svemu zajedno sudjelujemo i uzivamo u tome.Cak ce i na porod ici samnom sada pohadjamo tecaj za trudnice.Kod nas nema musko -zenskih poslova.Ljubav se ne pokazuje kako ti autori kazu samo tijelesno. Treba se zrtvovati. Koliko god ti je mrsko kad te nesto zamoli bila sitnica ili ne trebas ustati i napraviti, to naravno vrijedi i suprotno. U svakom slucaju treba puno razumijevanja i tolerancije. Mane o kojima se pita. Pa tko ih nema??? Svi ih imamo. Ljubav i jeste prihvacanje osobe sa njezinim vrlinama i manama.

Vjerujem da je tesko parovima kojima je jedan supruznik obracenik. Ali molitvom mozes sve promijeniti. I tu treba puno vise tolerancije i prastanja. Jer je suprotna strana pod utjecajem zloga pa te cesto puta povrijedi. Lako je prastati iz tog razloga sto mi bi bar trebali znati kako zli djeluje pa se trebamo ljutiti na njega ,a ne na osobu. Trebamo moliti za dar prastanja. I trebamo svojim primjerom pokazivati da koliko god oni mogu vrijedjati i neznam kako se ponasati mi mozemo prastati i ljubiti. Mora ih to smeksati. Osjecat ce griznju savijesti kad vide da samo oni prave problem a s druge strane nema paljbe nego samo prastanje i ljubav . Njeznost i ljubav sve lome.To zvuci idealno i tesko izvedivo. Treba se maksimalno truditi. Jer nasa je duznost spasavati brak. Brak Bog cuva. pogotovo vijernicki jer on sudjeluje u njemu.
A te koje muzevi siluju , varaju rastaju se i imaju problema ti su ljudi Boga davno izbacili iz svojega zivota. Zato im je tako.
Ja recimo kad se ustanem zahvaljujem Isusu na svemu. Svaku vece poslije molitve zazovem krv Kristovu da zastiti moju obitelj,da se od nas odbije svako zlo,magijski utjecaj ili bilo sto drugo. U svemu treba biti ustajan pa tako i u molitvi kolko god da se cini da te Bog necuje . Doci ce pravi momenat kad ce se suprotna strana obratiti. Koliko god to trajalo.

Malo sam čitala ove postove,pa mogu reći da ja baš nemam ovakva iskustva.To što radimo,ostajemo na poslu do tko zna koliko sati,pa onda dolazimo doma slomljene i umorne,kuhamo za sutra,djecu skoro i ne vidimo,sve je posljedica današnjeg načina života i ja nisam jedina koja tako živim.To nije nikakva trka za novcem i karijerom jer do toga mi nije nimalo stalo,već borba za golo preživljavanje.Kada bi moj dragi muž mogao sa svojom plaćom da prehrani našu obitelj,jedva bih dočekala da ostanem doma i budem domaćica,umjesto ovoga što jesam.
Ali ja sam zahvalna Bogu na poslu koji imam i što mogu pridonijeti našoj obitelji ono što nam treba.
Moj muž je vjernik kao i ja,i zajedno s našom djecom živimo našu vjeru.On me razumije najbolje od svih,i ondje gdje ja ne stignem,on uleti.Kada sam umorna i ne stignem napraviti što treba,tu je on,da skuha kavicu da se opustim,i pobrine oko djece.Uvijek smo nas četvoro svuda zajedno,i nema odvajanja svako na svoju stranu.
Bog mi je dragi dao najboljeg muža na svijetu,i ja sam mu na tome beskrajno zahvalna,jer sam dobila najvećeg prijatelja u životu.
Nemojte misliti da su ovo sada nekakva uljepšavanja,i hvalospjevi našem braku,imamo i mi svojih "poledica",ali uz veliko razumjevanje,predanost Bogu,i obostrano ulaganje u našu vezu sve je u redu.
Živjeti je teško,ženama danas pogotovo,ali uz pravog partnera uz sebe sve je puno lakše.

Draga Magda predivno. Ja obicno dobijem po nosu kada kazem da se nesvadjamo i da mi je super u braku. Uvijek kazu ko kaze da se nesvadja laze nema toga braka i sl. Eto drago mi je da ima brakova gdje muz nenakaci smrdljive noge na stol i cita novine nego da pomaze u odgoju dijece i svemu sto treba.


Takodje mi se svidja i kod dani1 svjedocanstvo gdje je promijenila cijeli svoj zivot molitvom i izmolila obracenje za svoga supruga i obitelj. Nas Bog je silan Bog. Njemu nista nije nemoguce . Slava mu i hvala.

Divno je sto mi vijernici zaista lagano zivimo kad zazovemo milosrdje Bozansko i predamo Mu sve probleme i slabosti. To je zaista prekrasno.

Draga Ivana,

e sada ću reći nešto smiješno,pa treba malo i humora uvesti u ovaj naš forum.
Udati se treba za mlađeg,pa ga stignemo preodgojiti,ha,ha,ha

Draga moja Magdice, Ivana, sretna sam kad vidim da ima ovdje divnih brakova i divnih, požrtvovanih žena i mužava.
U molitvi, u praštanju, u vjeri, u zajedničkom radu i hodu, u odgoju, brizi i darivanju samih sebe bezuvjetno.
No kad ne bi svi vi bili na putu Gospodina našega Isusa Krista vjerojatno bi to bila drukčija priča i drukčiji način života u braku.
Ovako se svi radujete jedni drugima, živite jedni za druge i kao što Magdice ti pišeš radiš i više nego što je uobičajeno da doprineseš svojim radom u obitelji.
Ja vjerujem da sada možda to ne vidiš svaki dan u očima svojih najbližiš ali zasigurno u njihovim srcima stoji velika zahvala za svaki tvoj rad, trud i brigu za sve njih.

No, kao što ima tako divnih obitelji kao što je Magdice tvoja i Ivana tvoja i svi vi koji živite blagoslov svoje obitelji, isto tako na žalost ima jako, jako mnogo onih obitelji koje nikad nisu čule za Isusa Krista, za Crkvu, za molitvu, za vjeru a onda to sve povlaći za sobom i riječi vjernost, ljubav, zajedništvo, oprost, zajedničku molitvu koja je izgubljena.
Što je jako žalosno gledati, tužno i prazno.
I ja nemam pravih rijeći kojima bi se takva praznina u brakovima mogla opisati a obično je popunjana velikim kućama, vikendicama, automobilima, novim haljinama, šminkama, plesnjacima
Uz sve to, čini mi se da u tim obiteljima muževi i žene i ne trebaju molitve, Crkve i tražanja našeg Spasitelja jer sve mogu platiti novcem, iako je to samo prividno u njihovim očima.
Sretna sam da živim u braku sa čovjekom kojeg sam upoznala u Crkvi,
naravno, živimo skromnije, ne možemo na more, na ljetovanja, na zimovanja, djeca često znaju pitati zašto su susjedi na moru dva mjeseca?
Pokušavamo im to objasniti i pojasniti svojim načinom života, svojim darivanjem samih sebe jedni drugima.
Pokušavamo preko molitve, izrade krunica djecu učiti kako cijeniti svaki dan, svaki dar, svaki život.
Zahvaljivanjem Bogu za sve što nam daruje učimo djecu hoditi.
Sada sam se sjetila kako je ovjde netko lijepo napisao da idu zajedno na tečaj za trudnice i mi smo nekad davno išli na tečaj zajedno.
Prošli smo zajedno tri poroda, sa dva su poroda supruga poslali kući a sada na šesti porod sigurno će poći i moj suprug.
Zahvaljujem Bogu na svim divnim ženama i na svim divnim muževima koju žive vjeru i koji su jedni drugima kao što je sv Josip bio Mariji.
Divim se svima koji ne posustaju pred problemima i padovima.
Hvala na svakoj molitvi i svakom zajedničkom hodu u Crkvu.
Neka Isus bude uvijek gost u svim našim kućama kako bi uvijek bila ljubav i mir u našim srcima, obiteljima i za našim stolom.