www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 23 stu 2017 21:38

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 15 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 02 srp 2012 21:03 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 24 tra 2009 21:44
Postovi: 3458
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 9 zahvala
Zahvaljeno je: 29 zahvala
Vjeroispovjest: rkc
Status: U braku
Možda bih htjela ovim pitanjem pronaći među vama slična iskustva,ali evo zanima me jeste li razmišljali o sebi,kakvi ste bili "prije" a kakvi poslije suočavanja sa sobom,i predanja Bogu do kraja?
Ja sebe ne mogu prepoznati,i kada odvrtim film unatrag prije nekoliko godina,ne mogu vjerovati da sam uopće mogla živjeti tako.Ne kažem da sam bila bez vjere,al' tek sada vidim kakva je bila ta moja vjera i kakav sam prazan život imala.
Sada samo mogu zahvaljivati Bogu što me spasio,mislim da je tu ipak najviše On učinio jer ja sama po sebi baš ništa nisam mogla.Zašto je to učinio,to još ne znam,to otkrivam polako iz dana u dan.
Sada uživam u miru,u ljubavi,u spokoju i radosti u onim malim sitnicama koje me okružuju,i koje mi je On dao da vidim da bi me obradovao,da bi mi dao osmjeh na lice.
Mali primjer,u nedjelju na misi,dok smo pjevali "Milost" i koračali polako prema oltaru u susret Njemu,okrenula sam se i pogledala ženu do sebe koja je nosila u naručju malu djevojčicu staru možda oko 6 mj. u malom šarenom bodiju na leptiriće.Kako je ta žena to djetešce grlila i ljubila,a ono se svojim ručicama čvrsto držalo.Podsjetila me ta slika na našu Gospu,koja je isto tako držala Isusa i grlila ga i ljubila.Oči su mi se ispunile suzama od osjećaja ljubavi,zahvalnosti,sreće.kako je velik naš Bog.
To su eto te sitnice kojim nas Bog daruje,samo ih trebamo vidjeti i osjetiti.Stvarno,shvatih koliko sam prije bila slijepa kod očiju,i kao što pjesma veli :Bijah slijep i progledah.

Evo,voljela bih čuti vaša razmišljanja,do kuda može voditi ta promjena u nama,koliko daleko...i ima li uopće kraja u tom rastu?

Bvb :grlim te:

_________________
Ne mogu živjeti u sebi,ako ne živim u Bogu.
Sv. Augustin


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 srp 2012 21:32 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 11 vel 2011 08:45
Postovi: 200
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Vjeroispovjest: Kršćanin
Prvi sto me je asociralo kad sam vidjela naslov je takoder dio moje omiljene pjesme...Bijah slijep a sada vidim.....
Moje sljepilo je trajalo dugo dugo ..i nista nisam vidjela ispred sebe osim ovozemaljskih ispraznih ljepota i nacina življenja...i trebalo mi je veliko ponizenje koje me je probudilo...
Zahvalna sam Ocu na svakome ponizenju koje sam dozivjela jer sam danas tu di jesam...na ovome forumu...i sa bistrim pogledom naprijed...Pogledom prema NEBU...Vjecnom domu...
Vratila sam se svome Ocu koji me je strpljivo cekao i ublazio mi sve boli koje su sve te godine se samo mnozile i mnozile...Dao mi je da osjetim tu neopisivu cistu ljubav...poniznost..srecu...Nesto sto me vodi i vodit ce kroz život

SLAVA TEBI KRISTE BOZE, KRALJU SLAVE VJECITE

_________________
Bog nikada ne remeti radosti svoje djece, ako im već ne priprema sigurnije i veće. A.Manzoni


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 srp 2012 21:53 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 lip 2012 13:27
Postovi: 194
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 4 zahvala
I ja se ponekad čudim koliko me je Bog promjenio, jednostavno Njegova Ljubav oborila me s nogu.. :)

Sada mi je najvažniji On..Njegovo mišljenje,Njegova volja,npr. neka mi uzmu sve,sve što imam..samo mi Boga ne dirajte i ne odvlačite me od Njega... nitko i ništa mi nije važnije nego samo da uvijek ostanem s Njim... a prije sam bila daleko,daleko,daleko od Njega...a sad ovisna o Njemu. :)
Mislim da je kraj tome rastu samo kada budemo gore s NJim... :)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 srp 2012 21:58 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 04 ožu 2012 22:34
Postovi: 380
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Vjeroispovjest: katolkinja
Magda napisao:
jeste li razmišljali o sebi,kakvi ste bili "prije" a kakvi poslije suočavanja sa sobom,i predanja Bogu do kraja?

dunjica napisao:
.Bijah slijep a sada vidim...

točno to bi bio opis onoga što se i meni dogodilo.
a da stvar bude još bolja, kada sam primila dar vjere, pjevala se upravo ta pjesma, Milost. i ja sam ju pjevala kao nikad do tad, i baš tada doživjela Krštenje u Duhu Svetom.
nikako da napišem svoje svjedočanstvo, jer imam osjećaj da ono još nije gotovo. ali svakim danom postajem sve više svjesna da neće niti biti gotovo, i zavalna sam Bogu što mi je udijelio tu milost, i što me svakim danom pomalo mijenja.
kakva sam bila prije? onakva kakva nikako ne želim biti sada, i apsolutno mi je nezamislivo vratiti se tome. nekad se ulovim u tome da žalim za tim, što sam bila takva, i dozvolila da se radi toga odvojim od Njega. a sada shvaćam da je tako moralo biti, jer da nisam okusila što znači živjeti bez Njega, ne bih znala koji je to blagoslov živjeti s Njim.
moje predanje Njemu nije "do kraja". osjećam da se tu može puno više od ovoga što ja radim sada. srećom, postupno, malo po malo, sve više sam Njegova, i ne mogu dočekati trenutak kada ću istinski i u potpunosti biti Njegova


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 03 srp 2012 07:04 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 01 ožu 2011 14:29
Postovi: 1437
Lokacija: Istra-Istria
Podijelio: 143 zahvala
Zahvaljeno je: 148 zahvala
Vjeroispovjest: Katolik
Status: Solo
Vjera me je promijela ono skroz na skroz. Sada većinu stvari vidim drugačije. Bog mi je obrisao naočale recimo tako 8) . Nakon mog obraćenja stvari u obitelji i nisu baš bile naj naj. Bilo je sukoba, suza i svađa koji puta, ali to je sve normalno, sada vidim. Sve su to samo bili trudovi da bi se na kraju rodila Vjera u cijeloj mojoj obitelji. Moj muž se obratio nakon mene i puno ljudi oko mene više vjeruje, više nekako vide drugu stranu medalje tj. da život nije i ne mora biti samo ovaj nego da postoji nešto više i jače i bolje koje će doći kasnije :b112:
Slava i hvala mom Isusu što me čekao i čekao i na kraju i dočekao otvorenih Ruku! :a1250:

_________________
Papa Francesco che Dio ti dia il Coraggio e l'Amore per guidare la nostra Santa Chiesa.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 03 srp 2012 07:38 
Odsutan
Novoregistrirani korisnik

Pridružen: 04 lip 2012 22:32
Postovi: 1
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Evo, ovo je moj prvi post na ovom forumu. Svoje svjedočanstvo još nisam spremna napisati, jer sve se dogodilo unatrag mjesec dana. Nakon godina pustinje u duši i zazivanja Djevice i Isusa da mi pomognu, Gospa me uzela za ruku i dovela svome Sinu. Mogu doslovno potpisati sve vaše postove, progledala sam, kao da mi je netko skinuo crnu vreću sa glave. Mir koji imam u duši je konačno ono što sam godinama tražila. Na misi sam zadnjih mjesec dana bila više nego zadnjih 15 god zajedno. Povratka na staro nema, jednostavno to znam, ovom pozivu ne možeš reći ne.
Znam da mi ovaj mir i spokoj nije dan od čovjeka i niti jedan čovjek mi ga ne može oduzeti.
U početku me je bilo strah/sram da će ljudi reći da sam potpuno poludila jer moje obraćenje se očitovalo na poprilično vidljiv način, no Dragi Bog da sigurnost i sada samo želim svjedočiti, ma želim vrištati od sreće i želim svima pokazati kako svatko može poći tim putem ako poželi. I najveća radost mi je to što su reakcije uglavnom pozitivne. Ljudi su usamljeni, zatvoreni, potišteni i željni mira i spokoja i nakon mojeg svjedočenja požele upoznati Isusa <3

Bog je zaista milostiv <3


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 03 srp 2012 08:58 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 vel 2011 19:03
Postovi: 558
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Status: Solo
Vjera tj Isus mi je dao smisao mome zivotu i vjeru da smrt nije kraj nego pocetak neceg novog.

A kako me je vjera promjenila tocno ne znam.Vjerujem da me jos polako mjenja.

A ono sto znam je da sam prestao psovati i neke druge grijehe raditi.
Ali sam daleko od toga da kazem da ne mogu vise i bolje.
Samo Bog zna koliko sam se promjenio i koliko jos moram i mogu.

_________________
Heb.12,5-6.
Pa zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena:
Sine moj,ne omalovažavaj stege Gospodnje
i ne kloni kad te on ukori.
Jer kaga Gospodin ljubi,
onoga i stegom odgaja,
šiba sina koga voli.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 05 ruj 2012 08:39 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lis 2011 08:24
Postovi: 740
Lokacija: Mostar
Podijelio: 137 zahvala
Zahvaljeno je: 64 zahvala
Vjeroispovjest: katolkinja
Status: U braku
Vjera je donijela puno promjena u mome životu :) Odrasla sam u katoličkoj obitelji, tako da mi vjera ni u odrastanju nije bila strana..Al' sad vidim veliku razliku...Nažalost, kao i većina vjeru sam u nekim godinama uzimala zdravo za gotovo. Smatrala sam da to jednostavno tako mora biti..Odlasci nedjeljom na sv Misu, molitva, post...sve je to bilo prisutno..al' nedostajalo je moje srce! Nisam shvaćala bit, sve je bilo više nekako tradicionalno...predodređeno!
Nije se dogodilo ništa veliko, spektakularno što je donijelo promjenu u moj vjerski život..gledajući ovako ljudskim očima! Taj proces je išao lagano..bilo uspona i padova..i još uvijek ih ima! I mislim da će to trajati cijeli život, da se izgrađujemo tokom cijelog života...da nema tog trenutka, kada bi mogli reći da je dosta, da smo postigli savršenstvo..
U moj život su dolazili novi ljudi, nalazila sam se u nekim situacijama...pa poslije i TT :) sve je to dio mozaika, koji se pomalo slagao i još uvijek slaže! Srce se mijenja, čisti...dobivam neke nove spoznaje, učim. Sada vidim, da u nekim godinama, kao da sam se sama krila od Boga...previše me ovaj svijet vezao svojim okovima. Znala bi zapasti u depresije, zatvarala se puno u samu sebe..zbog nekih teških situacija u obitelji, mislila sam da sam manje vrijedna nego drugi...eeeeh, koje zavaravanje, povrijeđivanje samog sebe! Napravila bi poneki korak naprijed, primakla se Isusu..i onda opet stagnacija, gubila sam se!
A danas....danas je puno drugačije :) a za to je zaslužan naš najveći Prijatelj!!! Nisu nestali problemi, al' ja sam postala drugačija..naučila sam se na drugačiji način s time nositi..predati svoj život, svoje probleme Isusu i puno je lakše. Sad zamjećujem puno sitnica koje unose radost u moj život, koje prije nisam zamjećivala!!
Hvala Isusu što je čuo moje molitve, molitve drugih za mene! Hvala Mu na svim blagoslovima koje mi je udjelio! Ljubav Božja sve mijenja..preobražava..Hvala Mu na svim poteškoćama, koje su me učile i očvrsnule..

Mogu reći, kao prije mene, sestre u Kristu...bila sam slijepa, a sada vidim!!! :)

I eto, neka to bude moj mali doprinos...za neke vedrije teme na forumu! :)

_________________
O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me ti.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 05 ruj 2012 10:59 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 29 pro 2009 14:13
Postovi: 795
Lokacija: hercegovina
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Htjela bih i ja ukratko napisati kako se moj život promjenio.
Moj život dobiva smisao tek sada , nakon pola stoljeća mog života, koji sam živjela mlako,
kao kršćanka išla na misu i sve što ide uz to ali tek u bolestii i patnji se Isusu približujemo, jer ga tada tražimo i molimo.Jer bez patnje i križa ne možemo iskusiti smisao života. Bolest nije nestala ali sam ja sretna što jačam u vjeri i tražim ,Isusa otvaram mu srce svoje i želim da moja obitelj živi za Isusa i želim sve ljude sa kojima dolazim u kontakt potaknuti na vjeru i smisao života.
Prije sam krivila Isusa za bolest a sad zahvaljujem za sve što mi je dao preko mog Roberta i za sve što će mi dati.
Hvala Isusu i dragoj majci Mariji za sve, neka vas dragi Bog sve čuva i Duh Sveti dotakne vaša srca. :grlim te:

_________________
Samo je u Bogu mir,
dušo moja,
samo je u Njemu spasenje.
Samo On je moja hrid
i spasenje,
utvrda moja:
neću se pokolebati.
/Ps 62,2-3)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 08 ruj 2017 19:56 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 15 sij 2017 16:07
Postovi: 348
Podijelio: 3 zahvala
Zahvaljeno je: 52 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Status: Solo
Citat:
Post je dio jednog obećanja, a ja već dugo odgađam tipkanje...

Prvo želim napisati nešto o molitvama sv. Brigite jer sam upravo u zadnjem tjednu molitvi (govorim o 15 molitvi koje se mole godinu dana). Onaj tko kaže da se dožive brojne milosti – u pravu je, samo opet, zavisi o tome i kako tko gleda na te milosti i kakva to „čuda očekuje“. Molitve nisu lake, i definitivno ih ne treba shvatiti olako i mislim da treba stvarno dosta discipline. Recimo ja nikada nisam imala problema s lijenošću, ali pred kraj su me dobro „prodrmale“, pred sam kraj sam doživjela intezivno brojne promjene u stavovima, razmišljanjima, pa i načinu života i jednim dijelom sam te „promjene“ odbijala neko vrijeme prihvatiti što mi je izazivalo još veće nemire.

Uglavnom, za molitve sv. Brigite sam čula od prijateljice časne sestre koja mi ih je preporučila prije 2 godine – da ih molim na jednu nakanu (iako svi mi znamo što na te „molitve obećavaju“). Bila sam u situaciji iz koje nisam vidjela izlaz, znam da sam bila na misi, stajala i molila iz dubine srca da jednostavno to prestane, kako god, samo da prestane ta bol, ta patnja, to razočaranje. Također, istodobno sam u to vrijeme počela moliti sv. Brigitu i nakon par dana jednostavno raščistile su mi se sve „muke“. Napravila sam što i mnogi, Bog mi je pomogao, a ja nezahvalna nakon nekoliko dana sam zaboravila na te molitve, i još gore, jednim dijelom sam Ga krivila za sve loše što sam prolazila jer „činila sam dobro, a On je dopustio da patim“. Tu sam se dosta i udaljila od crkve i da nije bilo prijateljice koja me nekako vukla vjeri i crkvi – ne znam bi li vam danas ja ovo pisala.

U vrijeme praznika 2015. (pola godine od prvog pokušaja) odlučila sam ponovno započeti s molitvama sv. Brigite, ali ovog puta bez neke posebne nakane. I tada počinje moja priča o godini koju ću pokušati ispričati, odnosno istipkati.

Prethodnu godinu sama sam sebi objasnila kao put (koji nije bio nimalo lak – i dan danas ne znam gdje idem, ako ćemo iskreno) ali tim putem sam kao prvo polako ponovno našla vjeru. Sve negdje do početka ljeta sam molila, tražila odgovore, pokušavala pronaći neki smisao i jednostavno nisam marila za ničim, bila sam gnjevna, ljuta, srdita.
Također, u to vrijeme sam radila u blizini crkve sv. Josipa te sam na putu do posla često znala zastati ispred njegova kipa u molitvi i od tada je on moj zaštitnik. Moleći i utječući se njemu dala sam i jedno obećanje – a to je da ću napisati nešto o ulozi ovog sveca u mom životu (što je i razlog zašto tipkam), da ću barem novčano pomagati Domu sv. Josipa za nezbrinutu djecu te da ću ga u životu uvijek imati na pameti (iako, ni u jednom trenutku nisam promislila „ne izvršiti obećanje“, moram priznati da mi je teško ovo tipkati).

S obzirom na to da se tu ne razlikujem od većine mladih, zadnje godine studiranja su mi prošle u izlascima, odnosu koji me doveo u situaciju bez izlaza, u kojem sam doživljavala (ako ćemo to nazvati pravim imenom) emocionalno zlostavljanje i koji je ostavio na meni ogromne ožiljke – kao što sam već gore napisala – doživjela sam razdoblje vjerske suše (kriveći Boga za sve), ali polako „pričajući“ s tim kipom u crkvi dolazila sam sebi.
Mislim da tada, ali i cijelo ovo vrijeme, ogroman utjecaj na moj život imaju i molitve mojih prijatelja, časne i svećenika, i znam da sam zbog toga ogromna sretnica.
Spoznaje koje sam prije imala o vjeri bile su površne, ali sam malo više zagrebala u dubinu nauka. Još prije ljeta sam odlučila da je došao trenutak da želim biti sama i da više nikad neću nikome dopustiti da me povrijedi. Onako sama, bez novih prijateljstava, bez momaka, okrenula sam se poslu. Istodobno sam se logirala ovdje, dosta rasprava iščitala i tek tada su neke stvari dobile smisao, polako sam slagala „kockice“ i popunjavala rupe. Živjela sam ja vjeru i prije, ali nikada nisam znala riječima to objasniti.
Tako sam ovog ljeta počela moliti sv. Josipu 30-dnevnu pobožnost, ali bez posebno formulirane nakane jer nisam znala ni objasniti što želim. Željela sam biti sretna, a nisam znala kako. Željela sam biti ispunjena, a nisam bila. Željela sam nešto, a nisam znala što.

Nedugo nakon početka moljenja 30-dnevne pobožnosti u totalno čudnim okolnostima (i podudarnostima) sam počela komunicirati s vršnjakom. Više od puna dva mjeseca smo intezivno samo razgovarali i upoznavali se. S njime sam rasla u vjeri i gurao me na totalno čudan način naprijed. Inače sam po prirodi zatvorena, ali (samo u komunikaciji) s njim sam postala otvorena i „bezbrižna“. Mislim da kako smo "se našli" je bio božji blagoslov jer mi se svidio karakterno, on kao on (nikada nisam za sebe mislila da sam površna, ali nikada s nikim nisam „kliknula“ na taj način) - kažu da je to "duboko prepoznavanje u duhu“ bez "on me pali fizički" jer u početku nisam znala kako izgleda. I u tim trenutcima osjećala sam kao da je ono prije bio neki ružan san. Priča nam se poklopila. Nikada nisam mislila da ću naići na nekog vjernika, nekog tko mi toliko odgovara, tko me razumije – i u jednu ruku mi je to sve bilo totalno nestvarno i ja – strašljiva i nesigurna, izbjegavala sam sve to jer svaki odnos je rizik, a ja sam bila u ogromnom strahu da ću opet biti povriđena i jednostavno sam se užasavala činjenice da ću opet nekome dopustit da mi se približi, a s druge strane sam to željela.
Dogovor je bio odgoditi sve na pola godine. Počela sam moliti (svetog Josipa) za taj odnos, za tu osobu, za to da sama postanem prava osoba (koja će postati spremna i ozbiljna) i od tog trena je sve krenulo malo pomalo nizbrdo. Sa svakom molitvom kao da sam postajala totalno nerazumna, „nestabilna“, nisam se snalazila jer izlasci, kave, stavovi o odnosima, očekivanja, sve ono što mi je prije bilo „normalno“ (i bez čega sam mislila da ne mogu) više nije imalo smisla, uviđala sam to, a istodobno to nisam željela prihvatiti i cijelo vrijeme sam po svemu tome rovala, tražila razloge, držala monologe, pokušavala sve to sebi smisleno objasniti. Sama sebe nisam prepoznavala, postala sam grozna i kao da se sve strovalilo na taj odnos...
Isto tako, niti se može, niti želim sve ovdje tipkati, ali s obzirom na to da je sve to bilo u duhu vjere „kako Bog zapovijeda“ s dobrim namjerama stalno mi je na umu da ne treba odustati i vjerovala sam da nas Bog dovede jedne drugima, a mi smo ti koji se moramo boriti. Koliko to „drži vodu“ vrijeme će pokazati.

Sada se možda samo tješim, ali lakše mi je kada mislim da je sve to bio put koji nisam mogla izbjeći, da nas neke stvari odgajaju, čine boljim te da svaka patnja koju prolazimo ima svrhu jer nas Bog njome preoblikuje. Osvrnem li se u globalu na posljednja 3-4 mjeseca, iz ovog kuta gledanja, oni su mi bili najteži jer sam se u tom razdoblju odrekla brojnih stavova za koje sam mislila da su ispravni i koje sam zdušno branila koji mjesec prije i danas znam kakav život bih voljela živjeti i kakvom životu težim. Nisam baš toliko stara, ali nisam toliko ni mlada i sada već razmišljam o nekim ozbiljnijim stvarima koje želim jednog dana. Srodna duša ne postoji, ali volim vjerovati da „postoji netko tko dovršava tvoje rečenice“. Tek sada shvaćam da ljubav nije osjećaj već žrtva, odluka, predanje i blagoslov.

Cijelo vrijeme sam se molila i još uvijek se molim sv. Josipu jer onda kad ništa ne želim – najbolje čuje moje duboke želje kojih možda ni sama nisam svjesna. Muče me svakodnevne dvojbe vezane za slobodnu volju, za Božju volju, za put kojim trebam kročiti, stalno podsjećajući se da vjera počinje onda kada čovjek zakorači u nepoznato. U trenutcima molitve osjećam mir, i učim razumjeti sama sebe. Kažu da je put križa i put muke – pravi put. Kao što kaže meni jedna vrlo draga pjesma „Bog te ljubi; s tobom uvijek ostaje ikada pritisnu te boli; ta ljubav jača postaje“.
Bez dileme, u početku je dosta teško moliti tako svaki dan i provesti vrijeme u molitvi, ali nakon nekog vremena to „utrošeno vrijeme“ prođe u trenu, a milosti koje dobijete ne mogu se mjeriti ni sa čim. Godina mi je bila teška, ona prije nje je bila još teža, ali svaki dan se podsjećam nam ni vlas s glave ne pada bez dopuštenja Oca nebeskog te da onima koji ga ljube sve okreće na dobro. U ovih godinu dana plakala sam, smijala se, trudila i vjerovala, nanovo sam otvorila neke stare rane, ali sam tek u tom razdoblju postala prava praktična vjernica.
Ne tako davno, moja prijateljica, ona ista koja me potaknula da molim molitve sv. Brigite, napisala mi je da ako moliš, vjeruj, Bog te čuje, samo moramo imati na umu da naši putevi nisu Njegovi putevi te da On uvijek daje sve i u pravo vrijeme. Kad dopustimo da uđe u naše srce, dobivamo novi život, život mira, radosti i postojanosti unatoč kojekakvim turbulencijama.
Još uvijek neke stvari ne shvaćam, još uvijek mom umu nije sve jasno, ali onda pokušavam (i mislim da svi mi moramo) biti ponizna/i. Ovo je „priča“ o godini, a život nije jedna godina, nitko od nas ne zna što nosi sutra, ali vjerujem da je s Bogom puno lakše dočekati to sutra. Eto. Želim sretne blagdane svima. Pozdrav


Imam osjećaj da mnogi forumaši, a ne samo ja, zadnjih dana kopaju po forumu i iščitavaju neke stare postove. Tako sam i ja naišla na ovaj svoj napisan prije 10 mjeseci - točnije 20. prosinca 2016. Spletom okolnosti sam postala Belive i ja mislim da sam vjerojatno prva koju je vlastiti post rasplakao. Luda ženska glava. :roll:

Svakako, sad više ne govorim o godini, nego dvije, a ništa mi ne pada na um nego ona Žerina: O, Bože, kako teška godina.
Neke stvari se nisu promijenile, neke stvari jesu, u nekim stvarima sam se naučila pameti, a u nekima se nikada neću naučiti pameti.
Za nekim stvarima žalim, neke bih ponovno napravila, negdje sam griješila (i uistinu mi je iskreno žao ako sam ikoga povrijedila), ali znam da je sigurno On taj koji je oblikovao moje srce, moje misli, mene i moje odnose - da mi je prije tri godine tko sve ovo rekao – rekla bih mu da fantazira.

S ponosom mogu reći da sam izmolila godinu dana molitvi sv. Brigite do kraja, da sam od tada upoznala mnoge molitve, a među njima i Pompejsku devetnicu, i Krunicu božjeg milosrđa, ali i mnoge druge koje su obogatile moj molitveni život. No, istina je i da je još uvijek sveti Josip moj najdraži svetac i da, ako ikada budem imala djecu, sigurno neću dvojiti kako će se jedno od njih zvati. Još uvijek moja kozmetika pati pa koja kuna ode za dom za djecu sv. Josipa u Leskovcu.

Ako sam nešto naučila u vremenu od kad sam napisala ovaj gore post do danas – to je da nikada ništa ne možete planirati. Ne onako kako vi mislite.
Moje iskustvo zadnjih deset mjeseci mi govori da nas često osobne tragedije, osobi gubitci natjeraju na bijeg, od sebe, od drugoga, od svijeta, ali da i On strpljivo čeka našu vjeru i pouzdanje da bi nas vratio natrag. Često nas život baci na koljena da ne možemo sami sa sobom, a kamo li s drugim. Često ona druga osoba nema razumijevanja za nas i naše boli, a često od straha od nove boli bježimo koliko nas noge nose. Ponekad napuštamo ljude, razlozi su različiti, ali ipak, onaj kome značiš strpljivo će te čekati, šapčući tvoje ime kroz molitvu jer Bog često učini čudo koje nam dođe nekim zaobilaznim putem.

Zato, želim napisati nešto svima vama koji ovo čitate. Ovo što slijedi pišem i vama, i sebi. Pišem jer sam u ovom razdoblju naučila da nije bitan ni ponos, ni ego, ništa na ovom svijetu ako dopustiš da te Bog vodi i ako moliš da On upravlja tvojim koracima. Pa Ljubav sve objasni.
Još uvijek sam nepopravljivi romantik, i još uvijek mislim da Bog piše najbolje i najljepše ljubavne priče, ali isto tako znam da je put spasenja i put Krista uzak put i da ako je pravo ne može bit lako, te da je to put na kojem ćete često padati, ali i s Njim ustajati. Naime, svaka vjernost i svaki odnos treba proći kroz najzahtjevniju kušnju, kušnju postojanosti. Lako je biti dosljedan dan, dva - teško je, ali i važno biti dosljedan kroz sav život.

Zato, za sve nas...

Tebi, koja ovo čitaš, tebi drugačijoj, tebi strašljivoj, tebi sramežljivoj i hrabroj. Tebi velikih crnih očiju, tebi pričljivoj i nesigurnoj.
Tebi, koji si snažan, tebi neustrašivom, tebi pametnom i direktnom. Tebi širokih ramena, tebi koji si zatvoren, tebi sumnjičavom i nepovjerljivom.

Goethe, ne baš omiljen katolicima, rekao je davnih dana da će nam Bog dati oraščiće, ali nam ih neće otvoriti. Zato, na jednu stvar vas želim podsjetiti – vjera i djela. Odbacite taj strah, odbacite „što ako“ i jednostavno – živite, riskirajte, zakoračite, vjerujte, molite i volite. Pa nisu važna naša uvjerenja, već Istina.
Znam da boli, znam da je teško, znam da i svatko u svom kutu plače, bori se i podiže oči Nebu onda kada nitko ne vidi.
Znam da se sanjaju snovi, maštaju životi, planiraju putovanja, grade kule, i da danas samo ponekada s nostalgijom pozdravljate ta prošla vremena.

No, još uvijek sve to možete.

Nemojte prestati biti nečiji entuzijazam. Nemojte prestati biti nečija ravnoteža. Nemojte prestati biti nečiji osmjeh, nečija sijeda vlas, nečija bora, nečiji sjaj u oku. Nemojte dopustiti da strah određuje vašu budućnost.
Niste idealni, nitko od nas nije idealan. Nemojte tražiti savršenstvo jer savršenstvo ne postoji, ali postoji netko tko najveću tragediju u vašem životu može preokrenuti.

Jednostavno je, nije komplicirano zato ne propustite priliku da priljubite onoga tko je priljubio vas. Istina, ljubeći drugog postajemo ranjivi, mnogi od nas dižu zidove, ali odvažite se i napišite na tom podignutom zidu "volim te", napišite na zidu čiji ste.
Riskirajte, probajte, pružite priliku! Ne budite kukavice.

Znate i sami da samo On može poslati takvu snagu, takvu volju, takvu želju i neustrašivost da se voli i želi ono što ponekad ne želi biti voljeno i željeno. Možda ne trebate jedno drugo, ali ok je željeti se.
Njega – musavog, šutljivog, sumnjičavog. Nju – napornu, tvrdoglavu, tešku.
Prava se intimnost događa kada ništa nije savršeno. Zato, ne treba vam savršena ljubavna priča, već vam treba vaša priča.

Odlučite se za tvrdoglavost, za ludilo, za blentavost, za nekoga tko će ti čupati živce, za nekoga tko će te vječno nervirati, tko će ti po noći krasti prekrivač, tko će i dalje spavati pored alarma koji je već 765 puta zvonio tog jutra, tko će te natjerati da gledaš glupe filmove. Odluči se za nekoga čiju ćeš đukelu izvoditi u šetnju, iako i ne voliš baš pse. Odluči se za nekoga s kime ćeš maštati, tko će s tobom smišljati imena vaše djece, s kime ćeš željeti ostariti.

Neka križevi koje nosite na ramenima budu vaša baština i kapital, za bolje sutra i nova jutra. Živite autentično, budite autentični i volite autentično. Ako ponekad i boli, ta ljudi ste, oprostite i krenite dalje jer uvijek je poražen jedino onaj koji prokocka posebno zbog površnog.

Nemojte zaboraviti da postoje ljubavi koje nisu na fejsu i Instagramu, twiteru i myspaceu. Za te ljubavi nitko ne zna. To su ljubavi koje su glasne samo unutar svojih zidova, koje se zajedno smiju, plaču, svađaju.
To su ljubavi koje šute samo kada se grle i ljube. To su ljubavi sa čudnim početcima.
To su ljubavi koje je napisao On koji je sama Ljubav.

Postoji osoba u čijim očima imaš osjećaj da ćeš se izgubiti, a ustvari tek tada ćeš se pronaći. Kada ju sretneš – odvaži se i zakoračite jedno prema drugome.
Počnite graditi vašu kuću – kuću na stijeni, a ne na pijesku.
Na nama ženama je da budemo stup, mila košuta i ljupka gazela. Na vama muškarcima je da budete crijep koji će nas štiti, grliti, braniti od svega lošega. Na vama, je da podupirete naš rast i razvoj kao žene kakvu je Bog zamislio, a na nama ženama je da vam budemo oslonac i brinemo za oboje. Zapamtite – crijep bez stupa ne može, kao što ni stup nema smisla bez crijepa. Kad se crijep razbije, kuća je u velikoj opasnosti da je nevere unište, da poplavi, a kad se stup sruši, temelji kuće postaju nesigurni.
Zato – ustanimo i kada je teško, probajmo još jednom i onda kad više nemamo snage i kad smo iscrpljeni do kraja. Budimo jaki još samo malo jer ne borimo se sami nego s Njim.
Pretrpite, ugrizite se za usnu, pogazite ponos. I stupovi i crjepovi imaju svoju nezamjenjivu funkciju koja nije posao koji ćemo povremeno odraditi, već uloga koju ćemo živjeti.

Tada svaka suza ovog svijeta neće biti uzaludna.
Kada nekoga voliš, oprostit ćeš mu i zaboraviti, kleknut ćeš milijun puta za njega na koljena.
Kada ti je do nekoga stalo premještat ćeš planine, a nema planine koja može biti veća od vas i vašeg Boga.
Život jest često patnja, ali nudi ti i neviđene ljepote – zato – odvažite se jer onaj Gore traži malo, a mnogo daje.
Čovjek na kraju nikada ne žali za učinjenim, koliko za propuštenim.
Pa zar ne znate za onu da se nije rodio, onaj koji se nije molio za onog koga je volio.

_________________
Qui fidelis est in minimo et in maiori fidelis est.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 15 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr