www.tebe-trazim.com

Toliko uzvišeni sakrament zahtijeva ozbiljnu i savjesnu pripravu duše.
"Sancta sanctis!" - govorio je nekada đakon prije pričesti.
Stoga nije dovoljna kratka i molitvenička priprava neposredno prije same pričesti. Zapravo ni čitav ljudski vijek jednoga sveca ne bi ga učinio dostojnim za ovaj božanski susret.
.
Svetoj gozbi smijemo pristupiti samo zato jer je to Kristova zapovijed, provrela iz njegova srca. A za našu pripravu mi ćemo učiniti što najbolje možemo, uložit ćemo sav svoj žar. Daljna priprava na pričest neka bude naš pobožni život: "Uvijek činim ono što je drago Ocu" (Iv 8, 29).
.
U životu pričesnika mora biti utkana živa vjera, iskrena poniznost i žarka želja za euharistijskim Prijateljem.
Bliža priprava traži stanje milosti (čisto srce), kratki post (jedan sat) i pobožnu nakanu.
To je prigoda da se bogoslovne kreposti pretvore u žarki čin.
.
Prije nego pristupimo stolu Gospodnjemu promislimo: tko mi dolazi... kome dolazi... zašto dolazi? Usudimo se ići u susret Isusu samo u društvu svoje i njegove Majke.
Sudjelovanje u sv. misi vrijedi kao direktna priprava za pričest.
.
Kolikogod je važna priprava prije, tako jednako je važna i zahvala poslije pričesti. Nećemo valjda učiniti kao i Juda na posljednjoj večeri?
Zahvala nakon pričesti je integralni dio euharistijske pobožnosti i najdragocjeniji čas u životu kršćanina. Svaki drugi posao i dužnost mora pasti pred ovom najsvetijom i najslađom.
Nije pretjerano reći da se stupanj duhovnoga napretka može mjeriti upravo po radosti i maru kojim obavljamo pričesnu zahvalu.
Euharistija napokon znači "hvala".
.
Prava zahvala sadrži smjerno klanjanje prisutnome Bogu, darivanje svoga bića njemu kao što se je i On darovao nama, iskreno zahvaljivanje na neizmjernome daru.
U prisnom razgovoru s Isusom otkrivamo mu svoju dušu i čuvstva, pričamo o svojoj sreći, a i duševnim potrebama. Ovo je najprikladnije vrijeme za toplu molitvu i najkorisnije za poniznu prošnju.
.
Ne zaboravimo pitati oproštenje za nedovoljnu čistoću duše i možebitnu slabu pripravu. Neka naša zahvala bude iskrena, vlastita, izvorna, a ne naučena ili pročitana iz molitvenika.
Molitvenikom se pomozimo (koristimo) tek onda ako zataje vlastita čuvstva ili smo umorni.
Time ne želimo reći da su molitvenici nepotrebni. No oni su samo pomagala, a ne molitveni mlinovi.
Preporučuju se tradicionalne popričesne molitve (Adoro... Anima Christi... En ego i si.), od Crkve odobrene i obdarene oprostima.
Pričesnu zahvalu ćemo produžiti koliko god je to moguće u samoj misi, a dakako još i nakon mise.

Ovaj uvodni dio sam izdvojio iz knjige Ž. Bezića (stavljene u temu SAMO ZA COPY-PASTE KRŠĆANINU) ponajviše potaknut uočenom mlakošću vjernika.
Pričesti se pristupa kao...kao da za "prvomajsku" proslavu u Zagrebu dolaze na porciju graha!!!
Žalosno je da - promatrajući ljude dok se primiču u redu - pojedinci POJMA NEMAJU da se približava trenutak u kojem će sam Otkupitelj, Prijatelj, Brat...Isus uči u srce vjernika, postati s njim JEDNO! Koliko ih je uopće svjesno da čekajući u redu stoje PRED BOGOM!
Onoliko koliko ih je svjesno da pod Pretvorbom dolazi sam Gospodin Isus...Koji, da ima materijalno tijelo, na njemu bi visile samo krpice...ostaci mesa - kost i koža - sveto Tijelo ogoljeno zbog naših ispovjeđenih grijeha.
Ovi što tako nemarno stoje u redu - imaju li na duši nešto što je potrebno ispovijedati?
Ide se na Pričest RADI REDA!
To je najžalosnije...zapravo već i grješno - bez dostojanstva, pobožnosti, bez ičega što bi trebalo resiti vjernika koji čeka susret sa svojim Bogom!
Kakva su vaša iskustva / uočavanja?

ljudi uglavnon ne znaju zašto idu na Misu, a još manje kaj misa je!

ovo je više moje mišljenje, nego isustvo / uočavanje: svećenici bi trebali puno više pričati o pričesti, i na svakoj misi pripremiti ljude na pričest, posvijestiti im (nam) da primamo Isusa! ponekad mi se čini da je središnji dio mise propovijed, svećenik se više na nju usredotoči, a najčešće ne kaže baš ništa

Zli se oduvijek kamuflira u svašta (danas više no ikada)!
Na žalost i mnogih svećenika i duša - rekao bih bogohulna tvrdnja - ti "mnigi" se pravdaju: "Primanje Pričesti na ruke? Pa što onda! Tako je Isus dava svoje Tijelo svojim učenicima"!
Kapiramo li zamku?
Isus je PRETHODNO već uzdigao svoje svećenike u red svećeništva, izabrao i Petra za prvog papu! Ali eto, ta činjenica se namjerno ignorira! Čak se tjeraju / nagovaraju č- sestre i one što iz poslušnosti, što iz tko-zna-kojih razloga pristaju pa i one dijele pričest.
.
Da je Isus želio da žene budu svećenice, svoju bi svetu Majku postavio za prvu "papicu"(ne samo za svećenicu). Ali NIJE.
Smije li uz oltar biti još ičija osim Kristove krvi? Ne smije. Pa sad razmislimo kakva bi bila žrtva na oltaru u "one dane"(kod žena)?
.
Mnogo, uistinu mnogo toga nam se servirao kao ćinjenica, samo da se što više ili obeščasti Tijelo Kristovo ili (što se svodi na isti) zavedu do tada pobožni i besprijekorni vjernici.
A da se uopće ne govori o dostojanstvenom i dostojnom primanju Pričesti - da, i to je skoro činjenica. Gorka.

kakve ovo ima veze i sa čim?

Itekakve - s OMALOVAŽAVANJEM / nepoštivanjem Euharistije!

uz dužno poštovanje, zdrave, al to ti je, što bi rekli hercegovci , niđe veze

"Svetoj gozbi smijemo pristupiti samo zato jer je to Kristova zapovijed, provrela iz njegova srca. A za našu pripravu mi ćemo učiniti što najbolje možemo, uložit ćemo sav svoj žar. Daljna priprava na pričest neka bude naš pobožni život: "Uvijek činim ono što je drago Ocu" (Iv 8, 29).

Pitam te: Je li drago Ocu kad ćasna iz nedjelje u nedjelju (prvo se ona pričesti,, pa onda uze mali "ciborij" s Hostijama) prstima vjernicima "gura" Isusa u usta ili na ruke? Ponavljam Ivana: ""Uvijek činim ono što je drago Ocu"", pa ti zaključi je li to volja Očeva ili čija?
...
O pripremi za Pričest te (samo jedne) č. sestre - o zahvali nakon Pričesti pogotovo - uopće ne želim "pričati", jer je do Pričesti pjevala sa zborom, a nakon što je podijelila Pričest, odjurila natrag u zbor. To je ZAHVALA?

Tvrdim i uvijek ću tvrditi da Isus NIJE dao učenicima svoje tijelo, nego već svojim SVEĆENICIMA (i ONI su ga držali rukama) ! Smeta me i kad laici primaju Pričest na ruke, no...
Je li dotočna "časna"(uvijek jedna-te-ista, a gdje su druge?), je li ona velika svećenica?
Da ne spominjem ono zbog čega si ti skočila...(samo ne vidim kolje!) (:
(neka budem i Turčin, ne samo Ero, ne mijenjam svoj stav!)

6. GLAVA: PROMIJENITE ZNAČENJE EUHARISTIJE
Sva svrha općeg plana usredotočila se u tom da se ljude odvrati od ljubavi prema Bogu, jer, tako zaključuje plan, kad konačno nitko vise Boga ne ljubi, neće nitko ljubiti ni bližnjega svoga. Ljubav prema bližnjemu ne može postojati bez obrazloženja. Ljubav prema bližnjemu nemoguća je bez Boga.
.
Euharistija je središte katolicizma, kaže opći plan(jer akteri istoga itekako dobro shvaćaju njenu bit i vrijednost). Euharistija nije ništa drugo nego Krist, Bog koji je postao kruhom da nauči ljude ljubiti.
To se ne može sasvim oduzeti, jer toga ne bi ni jedan katolik prihvatio.
Ipak se predlaže jedan navalni plan, koji je upravo đavolski: ponajprije odstraniti sve svete izglede Euharistije koliko je to moguće. Ljudi ne smiju, npr., kleknuti da prime svetu pričest, dok im se uvijek utuvljuje/usađuje u glavu da je to gozba i da je treba na naravni način uzimati. Pričest na ruku će isto tako kod toga pomoći kako bi se to otajstveno, božansko, sveto izbrisalo... I Pričest je večera, banket... pa je to normalno da se uzima rukom, a da ne bude pružena za jelo... samo se djeci daje jelo, u usta... Bez tajni ništa se ne odnosi na sveto, nego na naravno, ako se jede onda se i žvače! Mora biti učinjeno sve kao i na posljednjoj Večeri Kristovoj.
.
Taj je prvi plan tako dobro planiran da se sigurno svatko i sam uvjerio u njegov učinak.
Plan naglašava uvijek iznova da, sve činiti kao što je Krist činio…to osvjedočava... Ali je cilj da i dalje pokuša odstraniti Sveto, smisao otajstvenosti, važnost Euharistije. Najvažniji dio općeg plana je je 2. točka, da se postigne vjerovanje kako Krist, Bog, nije središte Euharistije nego da se naglasi da je Euharistija bratska gozba, gozba zajedništva s drugim kršćanima, gdje se oni sakupljaju da jedan drugog ljube. Taj drugi dio je bitan i zato naglašuje da je to lako postići: držati se bratstva, zajedništva i sastanka s braćom... I nastavlja ironično kad kaže: neka se braća skupljaju i "Amen" pjevaju, a ukoliko manjka Krist, nema ni svetoga. Konačno će ta ,,braća" završiti time, da će se svađati i dokazivati na ,,bratski" način.
.
Da se ta bitna svrha postigne, predlaže glavni plan još druge misli osim onih koje su već nabrojane: predlaže da se prestane izlagati Presveto, jer kod toga nema nikakve svečane gozbe za ,,braću". Potiče da se Mise i pričesti održavaju u privatnim stanovima, jer tako će se Sveto maknuti iz crkve. Ne smije se kao cjelina najednom sve maknuti, kaže glavni plan, ali sve pomaže kod toga da se ,,sveti" karakter Euharistije makne i da se ona pretvori u ništa drugo nego u jednu vrst bratskog sastanka.
.
Opći plan potiče da se primanje pričesti bez (izvan) Mise dokrajči, kad uvijek iznova naglašuje da tako ne bi bilo bratske gozbe. Dragi prijatelju, ako je sve ono što se oko tebe događa tome nalik, tada ne vjeruj da je to slučajno. "Opći plan" donosi još tisuće pojedinosti, koje se čine ,,nevažnima", ali taj plan tvrdi, da one pomažu da se karakter ,,Svetoga" udalji od Euharistije.
Tako potiče da se patena(plitica korištena kod Pričesti, koja je čuvala mrvice/čestice Hostije da ne padnu na tlo): ne upotrebljavati ju kod pričesti, jer, tako kaže opći plan, potrebno je reći da to ne znači baš ništa, ako djelić Hostije padne na zemlju.
.
Plan predviđa da će se raditi o tom da vjernici UZIMAJU SA SOBOM HOSTIJE u svoje stanove, da ih zataknu u slike ili u nešto slično, da ih otac obitelji nakon ručka podijeli. Kako se može vidjeti, opći je plan uistinu đavolski. On pruža stvari koje se čine razumske, ali u stvarnosti nisu ništa drugo nego velike laži što su sakrivene u ovoju/omotu tobožnje istine. pplan nastoji natjerati ljude da zaključe kako je najvažnije ljubiti bližnjega, a ne primati pričest.
On (plan) govori o tome da ima mnogo ljudi koji idu na pričest, ali ne ljube svoga bližnjega... On ljudima, koji tako rade lijepi ime ,,licemjer".
To se sve čini malim koracima, polagano, pod smiješkom, jer ako se to otvoreno čini, nitko ne vjeruje.
Pazi, prijatelju pazi... djeca su Sotonina tvrda na poslu i zato opet: pazi!
.
Ipak nije sve pošlo za rukom općem planu. Drugi Vatikanski Koncil je ponovo naglasio izvanredno značenje Euharistije u preko stotinu prigoda, kad je rekao:
,,Euharistija je središte kršćanskog života i svakog apostolata... Ona je osobito Sakrament za vjeru i ljubav Božju i ljubav prema bližnjemu i mora donositi bogate plodove... Euharistija je izvor i vrhunac svakog djela Crkve... Gospodin nam je ostavio dužnost da se nadamo, i jakost da putujemo kroz zemaljski život u Sakramentu vjere u kojem su naravni elementi preoblikovani u Njegovo proslavljeno tijelo i u Njegovu Krv. On nam pruža hranu za jako bratstvo i predokus nebeske gozbe".
Opći plan nije ništa postigao u tom svom dijelu da ODVOJI kršćane od Presvete Euharistije...
------------
***dio, kopiran iz "Veliki znak" > Dodatak `Mihael`, br. 4./1978, Zagreb > izdao, uredio i odgovara: Josip Sukner***